Nikad nije kasno za promijeniti grad, ljude, svoje običaje, sitne navike i rutinu.
Nikad nije kasno za otići na put na kraj svijeta.
Nikad nije kasno za promijeniti posao. Ma šta ti drugi o tome govorili. Ni za prekvalifikaciju. Ili dokvalifikaciju.
Za zaljubiti se nikad nije kasno. Kao ni za odljubiti se.
Za pobjeći negdje, daleko od svih, nije nikad kasno, čak ni onda kad si u sebi već odavna pobjegla od sviju. Za izgraditi kuću u divljini, među vukovima, jazavcima i inim šumskim stvorenjima.
Nije nikad kasno za promjeniti frizuru, boju kose. Boje nove generacije uspješno prekrivaju sijede.
Nije kasno nikada za položit vozački ispit. I bakice u penziji to u zadnje vrijeme rade.
I nije kasno za podjetinjiti. Nikada.
Nikad nije kasno za stesati liniju tako da možeš ući u onu predivnu haljinu koju već danima mjerkaš ispod oka dok prolaziš pored izloga u kojem se odražava tebi nepoznat lik.
I nije nikad kasno za priznati sebi sve ono što si priznala nikad ranije ne bi... I reći sebi: "Tako je. Zabrljala sam. Samo ja i nitko više."
Nikad nije kasno za upisati faks. Pa makar ispite polagala u periodima koje diktira oslabljena memorija i odlasci na fizikalnu terapiju.
Nikad nije kasno za pasti i dignuti se. Za nasmiješiti se neznancu u prolazu. Za posaditi cvijet ili stablo.
Kasno je, u životu, samo za jednu stvar. Za reći "volim te" onima kojih više nema.
Post je objavljen 03.03.2016. u 21:51 sati.