Sursum corda

Da ne prođemo Bosnom troma duha i pospana oka… (1. dio)

Zato, da ne prođemo Bosnom troma duha i pospana oka, probudimo svoju znatiželju za njezinu ljepotu i povijest.
Ova rečenica privukla mi je pozornost zračeći nekom osobitom snagom u pismu – mailu kojim su nas naši domaćini iz Franjevačke klasične gimnazije u Visokom pozivali da ih posjetimo i u kratkom ali pažljivo isplaniranom boravku upoznamo ljepote i znamenitosti njihovoga kraja. Kad sam nešto kasnije listala plan puta pridodan pismu, osjetila sam laganu nelagodu. Tek sam se bila vratila s jednotjedne ekskurzije i pribojavala sam se napora tog novog putovanja koje je, s obzirom na brdovitost područja i stanje prometnica, moglo biti neugodnije od dugih dionica koje sam samo tjedan dana ranije relativno brzo i lako prevaljivala širokim i ravnim zapadnoeuropskim autoputovima. Bosanski Brod - Doboj – Maglaj – Žepče – Vranduk – Zenica – Kakanj – Visoko (s Kraljevom Sutjeskom) – Sarajevo (s Ilidžom) – ponovo Visoko – Kreševo – Fojnica – Kiseljak – Vitez – Travnik – Jajce – Banja Luka – Laktaši – Bosanska Gradiška, ruta koja je izgledala impresivno kad sam je obilježila na karti, tim više što sam mislila da je u svakom od tih gradova i mjesta predviđeno zaustavljanje. Ipak, tom sam se izletu toliko radovala da nisam namjeravala odustati bez dobro utemeljenog razloga. A razlog se nije pojavio. Naprotiv, sve je bilo u najboljem redu, osim relativno nepovoljne vremenske prognoze. No kako odavno znam da vremenski uvjeti ne mogu poljuljati dobru volju tamo gdje je ima, nisam se na nju obazirala nego sam sebi olakšala pakiranje stavivši u kovčeg samo tople stvari - one lagane mi, očito, ovom prilikom neće biti potrebne.
Tako me je jutro u petak 9. travnja zateklo u autobusu punom kolega, poznanika i prijatelja. Autobus se postojano kretao prema našem prvom odredištu, Slavonskom Brodu, gdje se trebao održati jedan stručni skup.

Nešto prije deset sati zaustavili smo se pred zgradom Franjevačke klasične gimnazije fra Marijana Lanosovića koja se nalazi unutar stare tvrđave:

Škola me svojom izdvojenom lokacijom u blizini vode, a pomalo i izgledom, podsjetila na Isusovačku klasičnu gimnaziju u Osijeku koju sam posjetila prije nepune dvije godine i koja mi je također ostala u lijepoj uspomeni (link).

U blagovaonici nas dočekuje sv. Franjo Asiški naslikan rukama učenika škole:


Kako je dan odmicao, nebom su se povlačili sve crnji oblaci i vidjelo se da će se prognoza koja je najavljivala kišu obistiniti. Bilo je najavljeno i zahlađenje, no nas je u Brodu još pritiskala sparina i teško je bilo zamisliti da bi u slijedeća dva dana u krajevima kamo se spremamo otputiti mogao pasti i snijeg. Skup se oduljio i kako se poslijepodne primicalo kraju, vidjelo se da prema granici BiH nećemo krenuti u predviđeno vrijeme. Sa žaljenjem sam uvidjela da dio puta prema Visokom neću moći vidjeti zbog mraka koji će se spustiti prije nego što se budemo približili odredištu.
Naši domaćini i vodiči iz Visokog pridružili su nam se još ujutro – fra Ivica kojeg već dobro poznajemo i fra Ivan kojeg ćemo upoznati tijekom slijedeća dva nezaboravna dana.
Oko pola sedam navečer konačno krećemo ispred škole i ubrzo dolazimo do granice gdje s bosanske strane čekamo oko pola sata na ulazak u Republiku Srpsku. Tada je u autobus ušao policajac, pogledao putovnice i osobne iskaznice, poželio nam sretan put i propustio nas dalje bez dodatnog zadržavanja. Malo razočarana vratila sam putovnicu u torbu – mislila sam da će nam udariti pečat i, premda već dugo nemam većih sakupljačkih ambicija, sjetila sam se da bi mi to bio prvi na istočnoj granici Hrvatske. U Vojvodini i u Srbiji bila sam po jednom prije raspada Jugoslavije, a u BiH još nikad.

Čim smo prešli granicu, fra Ivan je uzeo u ruke mikrofon i počeo nam govoriti. Bio je, kako se kasnije pokazalo, neiscrpno vrelo podataka o svemu pored čega smo prolazili. Povijesni i zemljopisni podaci o mjestima koja smo vidjeli ili smo ih mogli zamisliti u blizini kroz njegovu priču, anegdote i zgode iz života, često tako šaljivo ispričane da se cijeli autobus tresao od smijeha, miješale su se s trpkim činjenicama nedavne i nešto starije prošlosti, no i one su bile ispripovijedane mirno i sine ira et studio, bez srdžbe i pristranosti, kako je rimski povjesničar Tacit bio obećao čitateljima svojih Anala, ali se toga nije uspijevao u potpunosti pridržavati, dok je to, nekim čudom, fra Ivanu bez problema polazilo za rukom. Bili su to nizovi priča razgovijetno ispripovijedanih na čistom i lijepom hrvatskom jeziku kojemu su pojedine kod nas rjeđe upotrebljavane riječi davale ugodan prizvuk starine. I tako sam, dok se nad sablasno pustom Bosanskom Posavinom nadvijao sve gušći večernji sumrak, dopustila da me ponese tijek doživljaja, potpuno budnu i širom otvorenih očiju za sve vidljivo i nevidljivo što je u tom brzom kretanju uspijevalo doprijeti do mene.

Dobro se sjećam kako sam se i kada prvi puta u potpunosti prepustila doživljaju putovanja – provela sam četrnaest dana na studijskom boravku u Francuskoj 1985., u ta dva tjedna smo svakodnevno obilazili brojna manja mjesta u bližoj i daljoj okolici Bourgesa i u samome gradu, a meni se sve to tako usjeklo u pamćenje da sam nakon povratka kući sjela i satima pisala, sve dok u pune četiri male bilježnice teksta nisam napamet opisala dan po dan tog nezaboravnog doživljaja. No tada je moje pamćenje bilo svježe i neopterećeno, dok sada, gotovo četvrt stoljeća kasnije, nisam više u stanju pamtiti tolika imena i podatke, ponekad ni točan redoslijed događaja. Stoga sam nastojala odmah zapisati ponešto od onoga što sam čula i vidjela. Tako sam u autobusu koji se prilično tresao na zavojitoj cesti, uz sve manje danjeg svjetla, zapisala nekoliko imena i natuknica, pazeći da mi zbog zapisivanja ne promakne ono puno važnije, život koji je tekao oko mene.

Da se vratim putovanju te neobične večeri – nakon Bosanskog Broda prolazimo kroz selo Sijekovac, strateški važno zbog mosta, u kojem je zapravo započeo posljednji rat u BiH. Posvuda se vide ruševine, a u kućama koje su obnovljene često ne živi nitko. Tu žalosnu činjenicu uočavali smo i kasnije na putu, pa sam tako u subotu i nedjelju kad je zahladilo, a mi prolazili kroz sela oko Visokog, znatiželjno gledala na kojim se kućama iz dimnjaka izvija pramen dima – nepobitan dokaz da u njima netko stanuje i nastoji ublažiti hladnoću koja je pritisnula tih dana. U 15 brodskoposavskih katoličkih župa, rekao nam je fra Ivan, danas ne živi gotovo nitko – oni koji su preživjeli ratne strahote uglavnom su se iselili i ne vraćaju se, ili se vraćaju povremeno, najčešće vikendom, pogledati svoje obnovljene kuće u kojima preko tjedna nitko ne stanuje. Ukoliko se netko i vratio, to su uglavnom stariji ljudi, za mlade koji trebaju posao i kakvu takvu životnu perspektivu ovdje opstanka zasad nema.
Ubrzo dolazimo do sela Lužani u župi Žeravac. Zanimljivo je porijeklo toponima Žeravac – on dolazi od starog naziva žerav za ždrala. Te su se ptice hranile u nizinskom močvarnom području oko rijeke Save, no gnijezdile su se ovdje gdje završava Panonska nizina i tlo se polako uspinje.
Cesta kojom prolazimo vijuga među brežuljcima i prolazi pored neosvijetljenih zaselaka i razrušenih domaćinstava. Na jednom mračnom mjestu na padini iznad ceste ugledam narančasti odsjaj vatre koja polako ali neumoljivo guta još neprolistalo grmlje i nisko raslinje među drvećem. S druge strane ceste još jedna takva vatrena traka, tek nešto manja. Odsutnost ljudi koji bi gasili ili čuvali tu vatru daje cijelom prizoru zastrašujući dojam. Vjerojatno se radilo o namjernom paljenju raslinja kako bi se tlo očistilo, no meni se stalno nametalo pitanje mina – ako ih kod nas ima toliko rasijanih po ratištima diljem Hrvatske, koliko li je tek ovdje sigurno ući u neku šumu ili guštaru? Kasnije sam na nekoliko mjesta uočila poznate natpise upozorenja na tu podmuklu smrtnu opasnost.

Pola sata nakon prelaska granice prolazimo kroz Derventu, grad koji je danas gotovo neprepoznatljiv preživjelim predratnim stanovnicima, najviše zbog promjena koje su se dogodile nakon masovnog iseljavanja i useljavanja stanovništva. Ubrzo prolazimo i kroz Doboj, zatim prelazimo rijeku Usoru i izlazimo iz Republike Srpske. Prvi grad na koji nailazimo je Maglaj, poznat po svetištu sv. Leopolda Mandića i tvornici natron papira Natronki koju su nedavno kupili turski poduzetnici. Priča nam fra Ivan kako se smrad koji nastaje prilikom proizvodnje natron papira u (ne)povoljnim vremenskim uvjetima širi ponekad i do više desetina kilometara udaljenih mjesta.
Kratko stojimo kod ugostiteljskog objekta zvučnog imena Dubrovnik koji ćemo pamtiti po toaletu s čučavcima. Oni sami po sebi ne bi predstavljali problem, kad vrata toaleta ne bi bila tako nezgodno postavljena da je trebalo izvoditi akrobacije kako bi se u njih ušlo, a još više kad je trebalo izaći. Bilo je tu i malo smijeha i olakšanja kad smo smjeli protegnuti noge pred lokalom čekajući one koji su se još borili s vratima toaleta ili ispijali kasnu kavu ili kolu uz čašicu razgovora i poneku cigaretu.

Uskoro dolazimo do Žepča koje se sakrilo u sad već potpunoj tmini. Malo mi je žao zbog toga, prije polaska sam se nadala da ću tamo vidjeti školu, Salezijanski srednjoškolski centar, koji je posljednjih deset godina puno pripomogao obrazovanju mladih u tom kraju. Zgrada škole zanimljivo izgleda, projektirao ju je arhitekt Andrija Mutnjaković koji je gradio i zgradu Gimnazije Lucijana Vranjanina i kazališta Trešnja u Zagrebu. No kadgod bih pokušala naći na internetu sliku škole, nailazila sam na sliku makete zgrade, zbog čega mi je ona ostala pomalo nestvarna i bila bih najsretnija da sam je mogla vidjeti uživo i slikati. Pitala sam još u Slavonskom Brodu hoćemo li moći vidjeti tu školu i odgovorili su mi da bismo trebali sići s glavne ceste kako bismo došli do nje, a za to nećemo imati vremena. Sad je u mrklom mraku bilo očito da je to ionako nemoguće. Tako mi je Žepče ostalo u sjećanju po jednom osvijetljenom raskrižju koje smo prošli i priči fra Ivana kako je za vrijeme rata u napuštenoj ćevabdžinici bila pronađena neobična kamena ploča na kojoj je majstor pečenjar izrađivao ćevape – kad su je okrenuli, na njoj su našli natpis urezan hebrejskim pismom. Odakle je bila ploča nije poznato, no njezina pojava nije neobična ako se zna da su prije drugog svjetskog rata ovdje osim katolika i muslimana postojale i značajna protestantska i židovska kolonija. Židovi su stradali za vrijeme NDH, a što se dogodilo s protestantima nisam čula, no ni jednih ni drugih više nije bilo kad se u posljednjem ratu dogodio kobni sukob između katolika i muslimana u kojem je grad pretrpio velika stradanja.
Vrlo brzo dolazimo do Vranduka i prošavši dva tunela ulazimo na teritorij stare bosanske države (Vranduk se nekoć nazivao Vrata Bosne). Rijeka Bosna je kod Vranduka najuža, tumači fra Ivan, a ja kroz prozor gledam vodu kako nestvarno svjetluca tekući ispod mosta preko kojega prelazimo. I već se pred nama rasprostire osvijetljena Zenica i ponovo osjećam žaljenje zbog činjenice što mi mrak ograničava pogled. Ne znam zašto, ali upamtila sam Zenicu iz školskih udžbenika i bilo bi mi drago kad bih je mogla makar i nakratko u prolazu vidjeti uživo. Sjećam se priče da u Zeničkoj kotlini zbog velikog zagađenja na tlo ponekad pada sivi prah i taloži se poput tamnog snijega. No ta su vremena kad je poznata željezara (rasprostire se, kažu, na 10 km2 gradske površine) radila punom parom prohujala gotovo bez traga. Prolazimo rubnim dijelovima grada koji ubrzo ostaje iza nas. Nešto kasnije dolazimo do Kaknja koji ću sutradan ipak imati prilike pogledati za dana. Nekoliko kilometara koji dijele Kakanj od Visokog brzo prolazi. Naš put završava pred vratima konvikta Franjevačke klasične gimnazije u Visokom.

Velika, izvana neosvijetljena zgrada gostoljubivo nam je otvorila svoja vrata. Nakon što smo se smjestili u lijepim i tek uređenim dvokrevetnim sobama, spustili smo se do blagovaonice iz koje su se unatoč kasnom satu širili zamamni mirisi. Premda sam zbog umora mislila da neću moći ništa jesti i sišla sam u blagovaonicu zbog pristojnosti i druženja, a ne zbog gladi, ovakvoj osobitoj ponudi koja je estetiku spajala s gastronomijom nije bilo moguće odoljeti:


Nakon večere uslijedila je još jedna ponuda naših domaćina – da odmah odemo razgledati Visoko. Na svoju veliku žalost, nisam je prihvatila. Umorna i željna tuširanja pomislila sam kako je besmisleno razgledavati grad nakon jedanaest sati navečer, osobito ako sutradan treba rano ustati i cijeli dan biti u pokretu. Vjerojatno ne bih puno vidjela, no bila je to jedina prilika kad je bilo moguće proći kroz Visoko krećući se s noge na nogu, što je po mom mišljenju jedini pravi način da se neko mjesto upozna. Prolazak autobusom može biti koristan i informativan, no on nikada ne može u potpunosti zamijeniti autentičnost doživljaja kad se makar i nakratko korača kroz prostor.
Mirno sam prespavala svoju prvu visočku noć, a ujutro sam nešto prije sedam još gotovo u polusnu krenula tražiti crkvu, budući da sam željela prisustvovati sv. misi za koju sam saznala prethodne večeri. Nesposobna za orijentaciju kakva sam i u sasvim budnom stanju, spremala sam se krenuti lijevo jer mi se činilo da su nam tu stranu pokazali jučer kad smo došli. Uto je naišao ljubazni upravitelj konvikta i pokazao mi ulaz – druge stepenice s desne strane. Naišao je kolega, a počeli su dolaziti i drugi i mi smo se pridružili onima koji su još više uranili. Molitve svećenika i časnih sestara prije mise nisu mi bile poznate, a i sam uvodni dio mise toga dana, ali i sutradan u nedjelju malo se razlikovao od onoga na koji sam navikla i zbog toga sam imala pomalo nestvaran osjećaj, kao da se nalazim na nekom nepoznatom mjestu u vremenu kojemu ne mogu pripadati, premda bih možda željela.


Povratkom u sobu nisam se vratila u sasvim normalnu stvarnost. Kao što nam je naš kolega fra Ivica obećao jesenas kad nas je pozvao u Visoko, dobili smo sobe s pogledom na piramidu. Brdo Visočica uzdiže se iznad mjesta i uistinu je, kad se bolje pogleda, nekako piramidalnog oblika. Zurim ja u to brdo, a ono dostojanstveno stoji na svome mjestu ne obazirući se na zbrku i polemike koje je svojim tajnama izazvalo među stručnjacima i laicima. Sjećam se kako sam znatiželjno čitala o tome kad se teorija o bosanskim piramidama pojavila prije nekoliko godina, a voljela bih i sada imati pogled koji prodire dublje od površine, da vidim što su entuzijasti uistinu iskopali. Jer čini se da nešto jesu našli na toj planini i oko nje, samo je pitanje što. Više o tome može se pročitati na internetu, osobito preporučujem fotogalerije sa snimkama takozvanih sondi, mjesta pokusnih iskapanja na raznim dijelovima brda i okolice Visokog.


Nakon doručka krećemo prema Sarajevu. Prije rata naslušala sam se priča kako je Sarajevo lijepo, kako su ljudi ljubazni i gostoljubivi, kako je tamo dobra kava i kakvih sve izvrsnih kolača i slastica ima koje svakako treba probati. Svjesna kratkoće vremena i svega što smo nakanili obići, odbacujem te misli i gledam kako pored nas promiče ranoproljetni krajolik bez lišća na drveću, dok livade ipak pokriva svježe zelenilo. Autobus prevaljuje kilometre prema Sarajevu, uz priču našeg dobrog duha – vodiča o povijesti franjevačkog reda i gimnazije u Visokom. No sad su mi oči i misli zabavljene prizorima uz autoput koji prati dolinu rijeke Bosne i nehotice gubim nit. Detalj koji neprestano bode oči, premda u svemu nije toliko važan, jesu plastične vrećice koje u nevjerojatno velikom broju ukrašavaju nisko granje drveća uz rijeke i potoke pored kojih smo prolazili. Ako se bolje pogleda, može se vidjeti da te lijepe vode nose i plastične boce koje često plutaju u virovima i ispod kaskada na rijekama. Kad napokon odvratim pogled od tog prizora, shvatim da sam u priči koja je započela 1291. godine kad su fratri došli u Visoko, prvo mjesto u Bosni gdje su se zaustavili, ponešto propustila. Spomenuti su Srebrenica i Kraljeva Sutjeska, i Arnautovići gdje je bio najstariji samostan i Klisa, priča je to o dolascima i odlascima, o požarima i obnavljanjima i tek povratkom u Visoko i osnivanjem gimnazije 1900-te uspijevam ponovo pohvatati konce i pratiti zbivanja. Priča fra Ivan kako je gimnazija od samog početka uvijek bila otvorena svima koji su je željeli pohađati, a živjelo je u to vrijeme u Visokom raznoliko stanovništvo, bilo je tu i katolika i pravoslavaca i muslimana i židova (njih je bilo tada u Franjevačkoj gimnaziji bilo više nego muslimana). Nakon drugog svjetskog rata dolazi do brojnih promjena, vlasti zatvaraju školu i plijene zgradu koja je proglašena državnim vlasništvom. No od 1947. škola ponovo otvara vrata kao Franjevačko sjemenište i radi do 1992. kad zbog ratnih djelovanja sjemeništarci odlaze u Split, odatle nakratko u Italiju, da bi zatim do proljeća 1996. škola održavala nastavu u Baškoj vodi u hotelu Slavija.

Udobno smještena na sjedištu autobusa, između priče koja je tekla svojim tokom i Bosne koja je veselo žuborila ne obazirući se ni najmanje na prljave zastavice koje su svojim polivinilskim kracima prianjale za raslinje na obalama, našla sam se pred Sarajevom koje sam tako dugo željela vidjeti. Prvi prizor nije bio zadivljujući, ali je pokazao svu raznolikost grada koji se prostirao pred našim očima:


Dok smo prolazili predgrađima približavajući se središtu, primijetila sam skučenost prostora u kojem se grad protezao. U usporedbi sa Sarajevom Zagreb je samo sa sjevera zatvoren obroncima Zagrebačke gore i može se slobodno raspršiti na tri strane svijeta, a ovdje se na sve strane uzdižu strme i manje strme padine.
Subota je prijepodne i naš autobus se polako uključuje u prometnu gužvu, manevrirajući ulicama kako bi došao do Zemaljskog muzeja koji je naše prvo odredište. Ulazimo u zgradu i polako prolazimo kroz antičku i srednjovjekovnu povijest ispisanu na kamenu i kamenom.

Dok poniremo u prošlost, susrećemo se sa sadašnjošću pogledom kroz prozor muzeja, ili s ne tako davnom prošlošću pogledom na još ne do kraja obnovljene dijelove stropa, budući da je Muzej, poput većine građevina u gradu, u nedavnom ratu dobio svoju porciju granata na krov. Usred muzeja zastajem pred blindiranim vratima kroz čija stakla se vidi prostorija obasjana blagim ljubičastim svjetlom. Ne znam je li to svjetlo tek odbljesak ili posebno osvjetljenje u kojem se čuva poznata sarajevska Haggada, sveta židovska obredna knjiga o kojoj se svojevremeno puno pisalo. Vidim je gdje leži u ostakljenom ormariću, no u prostoriju se ne može ući. Ta se prostorija nalazi u muzeju, ali mu ne pripada, tumači nam ljubazna gospođa – kustosica koja nas je provela kroz antičku i srednjevjekovnu zbirku. No i muzej je imao koristi od smještaja te knjige – kad se radila klimatizacija neophodna za ispravno čuvanje dragocjene starine, uređeno je i grijanje u zgradi kojeg inače vjerojatno ne bi ni bilo. Sa zahvalnošću postajem svjesna prijatne topline koja je u suprotnosti sa sve hladnijim vremenom vani. Bacim još jedan pogled na neprobojna vrata razmišljajući što bi se vidjelo na fotografiji kad bih pokušala slikati kroz njihovo lagano zatamnjeno staklo. Odustajem i radije prilazim prozoru kroz koji puca pogled na djelić sarajevske svakodnevice:

Kad na kraju posjeta izlazimo u dvorište gdje se u botaničkom vrtu nalazi i lapidarij, na nas padaju prve, ali ne i posljednje kapi kiše koja je obilježila ostatak našeg boravka u susjednoj državi. Srećom nije to nikad bio neki veliki pljusak ili jako nevrijeme s vjetrom, tek povremena kiša koja je lagano započinjala, neko vrijeme padala i zatim prestajala, vlažeći kolnike i nogostupe tamo gdje ih je bilo, hladnoćom održavajući drveće i grmlje u stanju mirovanja, kao da je još vrlo rano proljeće.

Ulazimo u autobus i krećemo prema središtu Sarajeva. Vozeći se uz Miljacku prolazimo pored džamije, zatim uz lijepo obnovljenu zgradu Likovne akademije, nekadašnje protestantske crkve (hvala na pomoći, @turimti i @Dream )


pored sinagoge


i opet pored džamije, jedne ili više njih, ne sjećam se dobro. Ne žalim što neću imati prilike sve pogledati izbliza, vrijeme je vrlo kratko i možda me upravo ta činjenica vrati ovamo nekom drugom prilikom. Sasvim na kraju, preko puta Baščaršije, uzdiže se franjevački samostan i crkva sv. Ante.


Lijepa velika crkva više ne pokazuje tragove nedavnih ratnih zbivanja, tek su freske i vitraji na prozorima očito novijeg datuma, kao i neobičan križni put izdjeljan u drvetu i mnogi drugi predmeti i ukrasi sakralnog prostora.


Samostan se nalazi odmah uz crkvu. Ova dojmljiva Pieta postavljena je blizu ulaza.


Debljina samostanskih zidova morala je biti utješna u strašnim danima blokade i gotovo neprestanog granatiranja Sarajeva, pomislila sam ulazeći u prostoriju nižeg stropa u suterenu, gdje je za vrijeme rata bila smještena spavaonica. Brzo prolazimo kroz izložbeni prostor i nekoliko pokrajnjih prostorija. Izvana dopire sve manje svjetla, kišni oblaci navukli su se preko dotad tek tankom sivom koprenom zastrtog neba.

Uistinu, na izlasku iz samostana dočekuje nas jača kiša. Otvaram kišobran i podižem ovratnik. Ruka u kojoj držim fotoaparat već se zacrvenjela od hladnoće pa je smještam u džep, zajedno s fotoaparatom.
Kratak pogled s mosta preko Miljacke,


i već ulazimo u Baščaršiju.


U stopu pratimo fra Ivana koji priča o znamenitostima i pokazuje nam ih, no ja od toga tek malo uspijevam čuti i zapamtiti, što zbog vreve u kojoj se nalazimo unatoč kiši, što zbog brojnih detalja koji mi svojom neobičnošću privlače pažnju i odvraćaju je od govornika. Kiša nam se smilovala i gotovo stala dok smo prolazili uskim uličicama među dućanima i štandovima. Ulazimo u dvorište baščaršijske džamije,


zatim se upućujemo do obližnje stare pravoslavne crkve.


U džamiju nismo ušli, a u pravoslavnoj crkvi nam je čuvar rekao da je fotografiranje zabranjeno, pa tako njezinu zanimljivu i lijepu unutrašnjost tek pamtim i nije mi žao zbog toga – možda bi ponekad bilo dobro zaboraviti fotoaparat kod kuće, prejasna sjećanja koja njime hvatamo nisu uvijek i ona dobra, a još su manje cjelovita, poput onih koja možemo steći kad u miru promatramo neki prostor ili neko mjesto.

Na kraju odlazimo do sarajevske katedrale, no saznajemo da smo došli u vrijeme subotnjeg čišćenja i da smijemo ući samo u predvorje i pogledati unutrašnjost kroz stakleni zid koji je odvaja od predvorja.


Umor i sve jača kiša ne dopuštaju preveliko žaljenje - izlazimo i razilazimo se u potrazi za mjestom gdje ćemo ručati, sa željom da usput nađemo prikladne poklone koje bismo odnijeli svojima kod kuće. Najprije ulazim u Raiffeisen banku preko puta katedrale, razmijeniti novac. Malo sam olako shvatila problem različitih valuta koje cirkuliraju u BiH. Uvjeravali su me da se kunama može plaćati gotovo posvuda. No u posljednji tren sam saznala da se to posvuda ne odnosi na Sarajevo, a naučila sam i činjenicu da hrvatske banke nisu obavezne držati konvertibilne marke u pripravnosti, nego se ta valuta mora naručiti dan ranije. Tako sam preko granice otputovala s nekoliko eura i nešto više kuna, no bez ijedne konvertibilne marke. Kako se naše razgledavanje Sarajeva otegnulo do iza podneva, već sam se uplašila da nijedna mjenjačnica neće raditi kad je konačno nađem. No banka je još bila otvorena i naša skupina je u njoj napravila priličnu gužvu. Nakon kraćeg čekanja, sad opremljeni svim potrebnim, uputili smo se natrag na Baščaršiju.

U potrazi za ručkom većina odlazi do toplo preporučivanog Želje, na ćevape koji su, kažu, bili uistinu izvrsni. Ja se s prijateljicom vraćam do tzv. slatkog ćošeta, nazvanog po četiri slastičarnice koje se nalaze uz to raskrižje (jedna od njih je trenutno zatvorena).


Malo dalje, nekoliko koraka prema trgu s katedralom, nalazi se još jedna slastičarnica koja mi je zapela za oko kad sam prvi put onuda prošla. Svjetlija od one tri na ćošetu, s lijepim izlogom i velikom ponudom kolača, ali i slanih bureka, sirnica, zeljanica i krumpiruša - djelovala mi je kao idealno mjesto za izletnički ručak. No problem je bio u tome što zbog kiše nitko nije sjedio vani pa je onih nekoliko stolova u lokalu bilo zauzeto. Odlučile smo malo pričekati, a pritom nas je začudila ljubaznost konobarice koja je pitala ljude za stolovima hoće li uskoro otići, a zatim i susretljivost dviju gospođa koje su se ubrzo digle, premda se činilo da bi mogle još dugo ostati, zadubljene u razgovor uz posljednje gutljaje kave. Bio je to spontan čin gostoljubivosti na kojem sam bila zahvalna jer sam bila gladna, malo pothlađena i prilično umorna. Nisam sigurna bi li se ovakva otvorena i sama po sebi razumljiva uviđavnost mogla dogoditi u nekom zagrebačkom lokalu. Sirnjača i zeljanica bile su jako dobre, a ja sam još kupila veliki komad alve za svoje kod kuće koji vole tu osobitu poslasticu. Malo kasnije smo se na neki način odužile za gostoprimstvo tako što smo došle u još većem broju, na kolače. Žao mi je što nisam probala tulumbe, kažu mi neki da imam za čime žaliti, no meni je u tom trenutku više odgovarala baklava, pa eto, tulumbe ostaju na popisu za neku drugu priliku. Još sam nešto morala propustiti – dok sam ispijala dosta dobru vruću čokoladu (svakako puno bolju od onih koje sam nedavno pila u Francuskoj i Njemačkoj), pomalo zavidno sam gledala kako se drugima donosi prava bosanska kahva – privlačna mirisa, okusa, kažu, ali i vrlo lijepo servirana na malom metalnom pladnju, u džezvici i s kockicom rahatlokuma. No nakon prošlogodišnjeg iskustva kad sam prvi put u svojih 45 godina shvatila kako je neugodno imati povišeni krvni tlak prestala sam piti kavu i zamijenila je čajem ili vrućom čokoladom u prilikama kad se družim u nekom kafiću. Naprosto sam u Sarajevo trebala doći godinu ili dvije ranije. Samo na kahvu.


Boravak u Sarajevu završavamo šetnjom po Baščaršiji, uskim uličicama prolazimo pored malih dućana i obrtničkih radnji.




Nisam se na Baščaršiji napila vode, sigurna sam da ću i bez toga doći ponovo.


Kiša je otjerala ljude s ulica i mi sad polako kružimo izbjegavajući lokve i male potočiće koji se ponegdje stvaraju. Kišobrani se čas otvaraju, čas zatvaraju. Malo pomalo dolazi vrijeme da se vratimo do autobusa koji nas čeka kod samostana sv. Ante.
Dok izlazimo iz starog dijela Sarajeva govori nam fra Ivan da u tom dijelu živi oko 2% Hrvata, a u cijelom Sarajevu tek oko 6%. Statistika je i ovdje neumoljiva, predratno stanje se nepovratno promijenilo u svim dijelovima države, pa tako i u glavnom gradu.
Kiša sad obilno pere autobus koji nas polako vozi prema izvoru rijeke Bosne u obližnjoj Ilidži. Prolazimo kroz Sarajevo i kroz kišni sumrak gledam žalosne tragove ratnih zbivanja. Brežuljci i brda iznad grada poslužili su kao idealno mjesto za ispaljivanje bezbrojnih granata na grad:


Rupa od granata i njihovih gelera ima posvuda na fasadama zgrada, vidljive su i tamo gdje su privremeno zakrpane cementnom masom.

Ako nakon toliko vremena te rane u betonu zjape nezakrpane i dobro vidljive, koliko je tek vremena potrebno da zacijele rupe i rupice u dušama ljudi koji su bili svjedoci, sudionici i žrtve ratnih strahota?

Uskoro prelazimo treću sarajevsku rijeku Željeznicu i dolazimo do ostataka rimskih termi na Ilidži.

Suvremeni kompleks kupališta i pratećih sadržaja sagrađen oko termalnih izvora nalazi se odmah u blizini. Ne zadržavamo se dugo, ulazimo u autobus i krećemo dalje prema izvoru Bosne.

Autobus se uskom cestom približava obližnjoj strmoj padini i naposljetku zaustavlja kod ulaza u izletište. Silazimo mokrom pošljunčanom stazom. Dočekuje nas prizor prekrasan i u sumrak i po kiši. Možda nekom drugom prilikom stavim na blog više slika s tog lijepog mjesta, zasad neka ove budu dovoljne:

Popila sam gutljaj vode na mjestu gdje zapjenjeno suklja iz izvora. U restoranu u središtu parka sjedamo oko velike peći nastojeći malo zagrijati promrzle udove. Umjesto kave ili nekog drugog pića naručila sam tufahiju, da i to okusim kad se već nudi. Preslatka za moj ukus, kao i baklava iz Sarajeva, ipak je predstavlja nešto novo, nešto za čime bih žalila da nisam probala.
Ne zadržavamo se dugo ni ovdje, očekuje nas još Kraljeva Sutjeska, pa se tako praćeni uvrijeđenim pogledima pataka i labudova za koje nismo imali ni komadića suhog kruha vraćamo do autobusa.


Dok kroz tanke ali postojane koprene kišnih kapi krećemo prema Visokom, prelazimo nadvožnjakom iznad groblja koje se skutrilo između prometnica na mjestu koje mi ne izgleda prikladnim za posljednje počivalište. No čini se da je ono ipak bilo otprije tamo, samo su te prometnice, osobito nadvožnjak, bili sagrađeni kasnije. U dva dana puta nagledala sam se grobalja na najrazličitijim mjestima. Očito se za vrijeme rata nije moglo odviše paziti kamo se ukapaju mrtvi, pa se tako muslimanski nadgrobni spomenici koji izgledaju poput bijelih stabalaca posađenih u travu pojavljivali posvuda uz cestu – na travnjacima, u voćnjacima, na padinama, blizu naselja i na osami. Ponegdje sam vidjela po dva takva spomenika izdvojena i ograđena niskom ogradicom. Najneobičnijim mjestom za ukop učinio mi se korovom obrasli prostor između stupova dalekovoda koji izlaze iz kakanjske termoelektrane. No ni oni razbacani među drvećem šume uz cestu nisu bili daleko od toga. Vidjela sam i jedno očito improvizirano katoličko groblje uz cestu Sarajevo – Visoko, nalazi se u trokutu između dvije industrijske ili skladišne zgrade i očito je da taj prostor nije bilo unaprijed zamišljen kao posljednje počivalište pokojnih. Žalosni su to podsjetnici na ratna zbivanja otprije petnaestak godina.

Zaobilazimo Visoko i ulazimo u Arnautoviće, selo koje je imalo vrlo velik značaj u bosanskoj povijesti. Razgledamo ostatke temelja krunidbene crkve i prazan grob kralja Tvrtka I Kotromanića. Naše zaustavljanje izazvalo je znatiželju susjeda i mali prometni zastoj dok smo prelazili cestu.




Ploča s natpisom o lokalitetu koja navodno često nestaje ili biva oštećena bila je, srećom, na svome mjestu i u dobrom stanju:


Kasnije navečer, po povratku u Visoko, razgledali smo muzejsku zbirku koja se čuva u samostanu naših domaćina. Uz mnoge zanimljive arheološke nalaze iz visočkog kraja, ondje je i crtež rekonstrukcije crkve u Arnautovićima:


Dok se vozimo dalje iz Arnautovića prema Kraljevoj Sutjesci, priča nam fra Ivan kako se srednjevjekovni grad Visoki nalazio na vrhu brda, a današnje Visoko zvalo se Podvisoki. Uz priče i anegdote o lokalnim stanovnicima i franjevcima koji ovdje borave i djeluju već stoljećima prolazimo pored kakanjske termoelektrane i u sumrak dolazimo do samostana u Kraljevoj Sutjesci:




U velikoj i lijepoj crkvi kroz koju nas je proveo ljubazni fra Stjepan, uz mnoge druge zanimljivosti nalazi se i kip Katarine Kotromanić.


Prizor raspeća na oltaru djeluje mi zastrašujuće: Od raspela i korpusa vidi se samo gornji dio, odnosno poprsje..., a ostatak je dolje, u zemlji, ne vidi se... Umjetnikova je ideja sljedeća: kršćanstvo je u zemlji Bosni duboko ukorijenjeno. Ono što se vidi samo je manji dio cjeline koja se ne vidi, odnosno koja se naslućuje. (zZahvaljujem fra Ivanu na ovom pojašnjenjuj)


Crkva je sagrađena u 19. stoljeću, prostrana je i lijepa, no zidovi imaju pukotine jer jedan od zvonika jako pritišče na zgradu, a vode koje se slijevaju s padine kao podzemne vode nagrizaju temelje zvonika koji je bliži klisuri. U samostanu smo razgledali knjižnicu i muzej – etnografsku zbirku. Zanimljivi su stari ornati koji se ondje čuvaju – jedan od njih iz razdoblja gotike ima na prsima izvezeno raspelo s Isusovim licem.
Zahvaljujemo gostoljubivim domaćinima i sad već po mrklom mraku krećemo prema Visokom. Obrisi termoelektrane u Kaknju djeluju sablasno onako osvijetljeni u tami dok prolazimo pored nje. Ta velika tvornica električne energije osim Hercegovine opskrbljuje strujom i dio Bosne i Dalmacije.

U Visokom odmah nakon povratka razgledavamo crkvu, knjižnicu i lapidarij. U lapidariju se čuvaju mnogi artefakti, a najpoznatiji izložak je Batonova ploča. I lapidarij se može vidjeti na STRANICI škole.
Dan je završio u blagovaonici, uz ukusnu večeru i ugodno druženje koje je ublažilo umor nakon putovanja ispunjenog ne toliko fizičkim naporima, koliko mnoštvom raznovrsnih dojmova.