Jagodarije https://blog.dnevnik.hr/jagoda-radojcic

nedjelja, 29.03.2015.

Protukrizni izlaz



Kao i svaka druga nacionalno osviještena stanovnica Republike Hrvatske, godinama sam bezuspješno razbijala glavu razmišljanjima o tome kako doskočiti krizi u mojoj domovini. Duboko svjesna činjenice da kriza ne donosi samo sveopći sunovrat svega i svačega već istovremeno sadrži u sebi i klicu svehrvatske renesanse, izlaza i spasa, bila sam uvjerena kako je protukrizni izlaz skriven tu negdje, odmah iza ćoška, nadohvat ruke. Na stranu što ja osobno ne vjerujem u bilo kakve reforme budući da ni jedna u tisućgodišnjoj hrvatskoj povijesti nije uspjela, a stalno nekog vraga reformiramo. Jednako tako ne vjerujem ni u kojekakve programe rezanja državnih troškova koji su najčešće smišljeni za zabavu neukog puka. Država je kao voda, uvijek nekako prodre tamo gdje je ne očekuješ i napravi štetu: smanjiš im plaće, oni povećaju broj radnih sati; skrešeš neki porez, a oni indirektno podignu kakav parafiskalni namet i višestruko nadoknade izgubljeno, ukineš neku državnu instituciju, a svi njeni zaposlenici već slijedećeg dana prijeđu u susjednu i još se dodatno namnože. Drugim riječima, država je od pamtivijeka tu da troši i nema šanse da će ona u bilo kojoj varijanti jednog trenutka početi trošiti manje: 2025. godine će trošiti više nego danas, 2035. godine više nego 2025. itd. pa ćemo se 2055. godine sa sjetom prisjećati turboštedljive i racionalne države kakvu smo imali 2015. godine.

Kad smo već kod nevjerovanja, isto tako ne vjerujem da bi izlaz iz krize na svojim plećima mogli iznijeti bogataši ili stališ državnih dužnosnika. Kakvi bi to trebali biti vlasnici države i njeni upravljači, koji bi samima sebi nametnuli bilo kakav teret? Mada bogataši i oni koji upravljaju državom nisu bogzna koliko bistri, nisu ni maloumni moroni koji bi sami sebe opteretili bilo kakvim odricanjima za opće dobro. Drugim riječima, od stoljeća sedmog do današnjeg dana sve izlaze iz svih kriza iznosila je je na svojim leđima isključivo sirotinja. Nije teško uočiti zakonitost da je upravo sirotinja društveni stališ najotporniji na kojekakva društvena pretumbavanja, koji ne postavlja suvišna pitanja, plaća, šuti i bezgranično sluša svoje poglavare, ne zanovijeta, a i najlakše ih je sluditi svakojakim političkim frazama i obećanjima. U pravilu - što siromašniji, to veći teret može podnijeti.

Razmišljajući o tome koji je nominalno najsiromašniji sloj stanovnika moje domovine na čija bi pleća trebalo svaliti teret izlaska iz krize, pala mi je na pamet spasonosna ideja – nezaposleni. Riječ je o hrvatskom stališu koji se već godinama nezaustavljivo povećava i množi, a od njih domovina nema nikakve koristi. Dapače. Država na te beskorisne ljude nepotrebno troši znatne količine novca koji bi se mogli pametnije potrošiti. Kad se njima ne bi plaćale kojekakve naknade za nerad, doprinosi za zdravstveno osiguranje i sl. mogli bi otvarati nova ministarstva, agencije, povećavati plaće u državnoj upravi, zapošljavati stranačke kadrove, dati nove poticaje hrvatskim bogatašima i učiniti još puno dobroga. Uočila sam da nezaposlenima nakon što su ostali bez posla ne prestaju stizati računi, režije, oni nastavljaju jesti i školovati djecu. Ma koliko netko namjeravao opušteno uživati kao nezaposlen u višku slobodnog vremena na trošak države, nema opuštanja. Moraju nastaviti zarađivati kako bi pokrivali troškove. Pred svakim novonezaposlenim otvorit će se prije ili kasnije egzistencijalno pitanje: što da radim? U struci ne mogu nastaviti raditi jer posla nema (da ga je bilo ne bi ga izgubili). Svatko od njih će kad-tad pohrliti prema jedinom izlazu koji mu preostaje ako je doista socijalno ugrožen – morat će prositi. A tu nastupa moja briljanta poslovna ideja: naplaćivanje koncesije za prošenje. Tako bi se relativno brzo prikupila značajna sredstva. Po grubom izračunu, ako bi svaki nezaposleni prosjak plaćao mjesečno koncesiju od samo tisuću kuna, na 300 tisuća bi se skupilo oko 3,5 milijarde kuna. Budući da je naša domovina socijalno osjetljiva, mogli bi u prodaju koncesija na prošenje ubaciti raznorazne socijalne komponente: bogati besposličari bi je plaćali više, siromašni manje itd. Uz to bi se unijelo reda u ovu prilično kaotičnu aktivnost od koje današnja država nema apsolutno nikakve koristi. Zašto bi u našoj domovini svatko išao prositi kada mu i kako padne na pamet? Prosjaci bi mogli postati i naš izvozni proizvod, mogli bismo prodavati specijalizirani hrvatski prosjački know-how, a znamo da je upravo pamet najisplativiji izvozni proizvod. S druge strane, oni koji su ostali bez posla, a ne prose, su obični muljatori, žmukleri i antidržavni elementi i treba ih u roku odmah brisati s popisa nezaposlenih (u kasnijim fazama trebalo bi ih slati na prisilni rad). Pod pretpostavkom da je takvih 50-ak tisuća, u državnu bi se blagajnu slilo dodatnih 1,6 milijardi kuna. Da ne spominjemo kako bi se broj nezaposlenih za manje od mjesec dana smanjio bar 20-ak posto na što bi MMF, Svjetska banka i Evropska komisija riknuli od sladostrašća.

Kako je za očekivati da će u narednim godinama broj nezaposlenih vrtoglavo rasti, analogno će se povećati broj zahtjeva za kupovinom novih koncesija, što će logikom ponude i potražnje dovesti do povećanja njihove cijene. Tako bismo napokon, po prvi put u tisućljetnoj hrvatskoj povijesti, uspješno realizirali reformu koje je izvediva, kojom bi bili zadovoljni i država i bankari i mediji i političke stranke i bogataši, a koju bi, kao što je i red, na svojim plećima iznijeli najsiromašniji slojevi.

29.03.2015. u 21:00 • 9 Komentara • Print • # • ^

nedjelja, 18.01.2015.

Magija spasa



Nakon što završite fakultet s prosječnom ocjenom 4,85, postdiplomski studij i uspijete dobiti diplomu o potpunom poznavanju tri jezika do razine 8. stupnja, dok čekate u redu na Zavodu za zapošljavanje, vjerojatno razmišljate o mogućnosti odlaska iz „mile i napaćene Croatije“. Ono, u stilu: vi odlazite, a voljena domovina od tuge za vama cvili, čupa kose, trga haljine i valja se po pepelu domaćeg ognjišta kao u grčkim tragedijama, a vi odlučno stupate u tuđinu, vedra čela i s čvrstom nakanom da ćete im svima pokazati. Šanse za posao su vam, budimo realni, apsolutno minimalne (trebali ste na to ranije misliti i upisati se u neku od stranačkih mladeži, ali sada je kasno lupati se po glavi), roditelji su vam tzv. „običnjaci“ na krhkoj mjesečnoj plaći, šanse za dobitak na lotu su realno vrlo male iako redovito igrate, mogućnost da se stanje u zemlji radikalno poboljša nabolje u narednih 20-ak godina, upravljali njom „lijevi“ ili „desni“, su sasvim teoretske prirode. Mislite da ste se svakodnevnim javljanjem na nevjerojatne oglase, apliciranjem, slanjem vlastitih CV-a približili cilju? Ne budite naivni. Uobičajeni postupci uvijek daju uobičajene rezultate. U takvim bezizlaznim situacijama naši su se preci od pamtivijeka utjecali nadnaravnim silama.

Zamislite mogućnost da u nekom relativno jednostavnom magijskom ritualu zakopate u zemlju 100 kuna, a za dvije minute otkopate 200; potom nacrtate tri koncentrična kruga i u središte opet zakopate tih 200 kuna pa otkopate 400. Za sat vremena otkopavanja i zakopavanja, brat-bratu, možete si priskrbiti bar milijun kuna, a tom svoticom bi se moglo sasvim pristojno poživjeti godinu dana. Ukoliko vam kojim slučajem uzmanjka novca, vi jednostavno zakopate, nacrtate krugove, otkopate – i puf! Riješili ste problem.

Čini vam se nemoguće? Riječ je o jednom od uzgrednih djelovanja čarobne biljke s čovjekolikim korijenom – mandragore. Njena su magijska svojstva poznata od najranijih vremena. Stari Židovi su vjerovali da daruje ženama plodnost, Stari Arapi su je zvali „vražjom jabukom“ (vjerojatno zbog otrovnih plodova veličine lješnjaka), u Starom Egiptu je mandragora bila osobito cijenjena, a o tome svjedoči i činjenica da su njeni crteži česti motiv na odjeći faraona i njegove obitelji. Posebna se pažnja pridavala vađenju korijena biljke koji često ima oblik ljudskog tijela, dakako, ovisno o mašti promatrača. Plinije Stariji o tome piše: „Oni koji beru mandragoru moraju osobito paziti da im vjetar ne puše u lice. Mačem opisuju tri kruga oko nje, potom je vade iz zemlje okrenuvši se prema zalazu.“

Osobitu vrijednost dobila je mandragora u srednjovjekovnoj magiji pa je u procesima protiv vještica, već i samo posjedovanje ove biljke automatski podrazumijevalo kaznu spaljivanjem (u isto vrijeme neki su istaknuti crkveni oci proučavali njena otrovna, ljekovita i duhovna svojstva, ali to je sasvim druga priča, jer, kazano je: što je dozvoljeno Jupiteru, nije volu). Sve do konca 18. stoljeća vjerovalo se kako mandragora potječe od sperme obješenog čovjeka. U procesu protiv francuske nacionalne junakinje i kasnije svetice Ivane Orleanske, jedna od optužbi engleskih okupacijskih vlasti glasila je - posjedovanje mandragore. Ova čudesna biljka, osobito njen korijen, koristila se u nekoliko stotina različitih magijskih rituala od Bliskog istoka do dalekog Sjevera Europe.

Umjesto besplodnog čekanja u redovima pred burzom ili naivnog očekivanja da će vam društvo pomoći u rješavanju vaše egzistencije, a prije konačnog odlaska iz domovine, probajte nešto sasvim drugačije, osobito kad znate da uobičajeni načini daju u pravilu očekivane rezultate. Ruku na srce, mnogo su vam veće šanse da vam magijski rituali s mandragorom pomognu da se dočepate posla i koliko-toliko sigurne egzistencije, negoli država, crkva, politika, kojekakve udruge. Nisu oni tu zbog vaše već radi svoje koristi i njima je postojeći sustav optimalan. Da nije, vjerujte, već bi ga odavno promijenili. No ukoliko se kojom srećom pojavite pred njima sa stotinama milijuna koje ste stekli zakopavajući i otkopavajući novac u drevnoj magijskoj igri u sjeni čarobne mandragore, vjerujte, počet će vas uvažavati. Ubuduće, kad ugledate nekog sluđenog magistra kako se s motikom u rukama noću šunja po parku, vjerujte – nije on krenuo u kopanje krumpira. Puno je vjerojatnije da si kopa jedini realno moguć egzistencijalni izlaz. Uz pomoć mandragore, dakako.

18.01.2015. u 22:47 • 9 Komentara • Print • # • ^

nedjelja, 19.10.2014.

Nevidljivi avioni



Ne prođe tjedan a da se u glavnim informativnim emisijama ne ponovi dramatično upozorenje građanima kako će avioni Hrvatskog ratnog zrakoplovstva probijati zvučni zid. Vjerojatno na taj način naše vojno i političko rukovodstvo daje vjernom hrvatskom puku na znanje kako je vojno zrakoplovstvo još uvijek tu. I da postoji, bez obzira na zlobna naklapanja naših stoljetnih neprijatelja. Jer, ruku na srce, da ne postoji, kako bi probijali zvučne zidove? Kad god pitaš zašto ništa nisi čula, kažu ti da su probijali zvučni zid negdje drugdje. Vjerojatno i „negdje drugdje“ objašnjavaju kako su ih probijali negdje drugdje. Na kraju nitko ništa ne čuje. Avionima ispadaju doduše motori, kotači se ne mogu otvoriti, ruše se, sudaraju među sobom, popravljaju ih za sitnu lovu Ukrajinci pa ih onda pokvarene vrate, bilo je čak i glasina da smo ih popalili u Jemenu dok Jemenci nisu pazili, ali oni, eto, nezaustavljivo lete i probijaju „negdje drugdje“ zvučne zidove. Na naše Zrakoplovstvo su se u jednom trenutku ostrvili svi – ljevičari, desničari, brojne domoljubne udruge, različiti medijski specijalisti, a predsjednička kandidatkinja Kolinda optužila je otvoreno svog konkurenta, predsjedničkog kandidata Josipovića kako je upravo on „glavni krivac za to da nam je stanje ratnog zrakoplovstva više nego jadno“ te da će ona, čim dođe na vlast, to promijeniti.

Po novinama se valjaju najcrnji scenariji. Napadnu nas, recimo, džihadisti, a mi bez aviona. Situacija u Siriji se komplicira. U Ukrajini samo što se nije zaratilo. U Libiji ključa. Situacija na Korejskom poluotoku se zaoštrava. Kako ćeš nekog bombardirati ili odvratiti njegov napad ako ti pola avijacije ne radi? Sorry, al' ne možemo se uključit u vašu antiterorističku koaliciju jer su nam se pokvarila krila i kotači. Zrinski i Frankopani okreću se od muke u grobu. A da ne govorimo o nacionalnoj blamaži. Prolaziš po Zagrebu pored svih tih ambasada država koje imaju svoju avijaciju, i zuriš posramljena u pod. Zašto su oni bolji od nas? Gdje su nestali dani ponosa i slave? Da se razumijemo, shvaćam ja i kontraargumente s kojima okolo maše naša vlada: te nema love za mirovine, te nema love za plaće, BDP pada, zdravstvo u banani, nema novaca čak ni za državne službenika, krediti stisnuli, kriza, kamate, recesija, emisija sumpor dioksida... Ali, opet. Znate kako se od pamtivijeka na našim prostorima govori: država bez ratnog zrakoplovstva – govno na kiši.

Razmišljajući intenzivno o tom problemu pala mi je na pamet spasonosna ideja, genijalna u svojoj jednostavnosti: nevidljivi zrakoplovi! Recimo, naša vlada nakon dramatične ponoćne sjednice objavi da je nabavila 300 nevidljivih zrakoplova. Kakve su sve stvari do sada objavljivali narodu, ni ovoj se nitko ne bi jako začudio. Budući da su avioni nevidljivi, nitko ih ne može vidjeti. Zaboga, kakvi bi to bili nevidljivi avioni ako ih se može vidjeti? Svakih dva, tri dana javiš na TV-dnevniku da ćeš 100, 150 puta probijati zvučne zidove, logikom puno nevidljivih aviona probija puno zračnih zidova. Radoznali stranci i kojekakvi vojni izaslanici bulje u nebo, a ne mogu vidjeti ništa, jer su naši avioni – nevidljivi. S jedne strane, susjedne države bi pocrkale od zavisti jer mi imamo nešto što oni nemaju, a za čime stoljećima čeznu: da budu u bilo čemu bolji od nas. S druge strane, možeš legitimno zaposliti bar 2, 3 tisuće kojekakvih stranačkih uljeba u Ratno zrakoplovstvo da voze i brinu se za nevidljive avione. Tko bi imao tri čiste prigovarati vlastima nakon što su toliko osnažili ratno zrakoplovstvo? Sve turbo-tajno, bez suvišnih zapitkivanja opozicije, bez novinarskih zanovijetanja. Riječ je o nacionalnoj sigurnosti. Tko nešto zine – leti glava (trebalo bi svakako što hitnije uvesti i Zakon o Domovinskoj sigurnosti po uzoru na SAD, ali to je sasvim druga priča).

A da ne govorimo o međunarodnom renomeu naše države. Naši predsjednici i premijeri ponosno bi sjedili u prvim redovima, razgovarali ravnopravno s Obamom i Merkelicom, napušavali se vrhunskom marokanskom travom, pijuckali s njima Chivas Regal i bistrili svjetsku politiku, odlučivali o ratovima na ponos i diku svih nas, a ne bi se kao do sad naguravali oko stolova blizu toaleta. Tko bi nam se tada usudio prigovarati zbog trivijalnosti kao što je javni dug u visini 68 posto BDP-a? Takvi kriteriji vrijede za patuljke, a ne za regionalne velesile s 300 nevidljivih aviona. Vjerojatno bi nam i dugove opraštali u strahu da ih ne napadnemo. Da ne duljim, kako sada stvari stoje, samo nas nevidljivo zrakoplovstvo može spasiti.

19.10.2014. u 19:05 • 3 Komentara • Print • # • ^

nedjelja, 13.04.2014.

Sveti rat



Hrvatski biskupi i niže rangirani duhovni vlastelini svako malo se obruše na aktualnu vlast, na sveopće oduševljenje nas kmetova-promatrača. Čitamo tako u novinama proklinjanja s propovjedaonica „udbaških sinova“, „prokletih komunjara“, „jugonostalgičara“, „patrizančina“, „najgorih zločinaca koji vladaju našom zemljom i zavode ljude“… Daleko od toga da naši zemaljski poglavari ne zaslužuju kritike, ali prokletstva bi ih trebala sustići zbog onog što nam rade danas, a ne za nešto što su navodno činili njihovi preci prije 60, 70 godina kad nitko od tih istih svjetovnih velikaša nije bio ni rođen. Da bi omekšala njihove kritike, aktualna vlast im je u protekle dvije godine podigla apanažu za 30-ak posto. Međutim, iako bi religiozno neupućeni naivci očekivali kako će povećana količina novca injektirana iz države u crkveni krvotok rezultirati „normalizacijom stanja“ između duhovnih i svjetovnih poglavara, stvari nipošto nisu tako jednostavne.

Na prvi pogled, riječ je o respektabilnoj svoti koje se ni jedan Todorić ne bi postidio. „Država Crkvi plaća godišnje oko milijardu kuna, od čega 250 milijuna za nadoknade za nacionaliziranu crkvenu imovinu, a 600 milijuna za plaće katehetama“, posvjedočio je nedavno na konferenciji za novinare u Hrvatskom saboru saborski zastupnik i umirovljeni svećenik don Ivan Grubišić za kojeg se nakon 40-ak godina crkvene službe može tvrditi kako je upućen i pouzdan izvor. Dakako, tu su i brojni sitniji državni milodari kojima se ni broja ni iznosa ne zna. Poklanjajući i dijeleći narodne novce Crkvi, država se ponašala po onoj biblijskoj „da ne zna ljevica što čini desnica“. Hrvatska država je, primjerice, s nešto više od pola milijuna kuna pomogla obnovu vinarije Banjalučke biskupije. Država je za mikrofilmiranje građe Arhiva Vrhbosanske nadbiskupije podarila 500.000 kuna. Država je također podijelila 2,923.776 kuna kao potporu za obnovu Samostana sv. Josipa u Sarajevu. Pa je država franjevačkom provincijalatu Bosne Srebrene u Sarajevu poklonila 4 milijuna kuna za izgradnju multimedijalne dvorane u Franjevačkom međunarodnom studentskom centru u Sarajevu. A da se hercegovački franjevci ne bi naljutili i postali ljubomorni, država je i Hercegovačkoj franjevačkoj provinciji Uznesenja Blažene Djevice Marije iz Mostara podarila iz državnih rezervi 2 milijuna kuna. Itd. Itd. Prosječan hrvatski kmet, stisnut s cijelom obitelji u izbicu od 50, 60 kvadrata, nikad neće upoznati duboko spiritualno iskustvo kako je živjeti sam u 186 kvadrata stambenog prostora i s 2,8 hektara nekretnina, koliko pripada svakom živom crkvenom profesionalcu u Hrvatskoj. A toliki stambeni i životni prostor zacijelo proširuje horizonte.

Pri tome, Crkva u Hrvata bez zazora prima novce od svih, a ne samo od svojih vjernika. Da li bi Isus Krist primao novce farizeja, nevjernika, lopova, deklariranih Božjih protivnika, provalnika, agnostika, ubojica, inovjeraca, sljedbenika Sotone, bankara pa čak i bezbožnika koji u Boga ne vjeruju? Prema podacima sačuvanim u Svetom Pismu, biblijski Isus to zacijelo ni u bunilu ne bi napravio. Međutim, Isusova ograničenja i zablude ispravila je Crkva u narednim stoljećima. U svojoj zasljepljenoj isključivosti, biblijski Isus je zabranio u hramovima čak i nešto tako uobičajeno kao što je trgovina, razmjena novca i srodne komercijalne aktivnosti bez kojih je teško zamisliti djelovanje suvremene Božje institucije na zemlji. Danas bi Isus Krist, ukoliko ne bi revidirao svoj kontraproduktivan odnos prema novcu i vrijednosnicama, po svoj prilici bio ekskomuniciran. Ili bi ga jednostavno proglasili komunjarom, udbaškim sinom, četnikom, partizančinom, i predali ga lustratorima da ga lustriraju, što mu dođe na isto.

Svijest o tome da ih na području Hrvatske sufinanciraju čak i ateisti, agnostici, vjernici drugih denominacija pa i deklarirani sotonisti nimalo ne smeta Crkvi u realizaciji financijskih aspekata svoje svete misija. Da Sotona osobno ustane iz devetog kruga Pakla i ubaci u crkvene tokove određenu količinu konvertibilne valute, Crkva bi i to smjerno i sa zahvalnošću primila uz samozatajnu opasku kako „nije sve u novcu“ i sto đavola mu ne bi moglo pomoći da poklonjeni novac ikad više vidi. Ili da sazna gdje je završio. „Nema zlata, nema Duha Gospodnjeg“, poručivao je svojedobno papa podređenim crkvenim vlastelinima. Danas bi rekli – plati pa se vozi. Tako su se u istom prihodovnom košu uz milodare iz sumnjivih izvora, dotacije i nadarbine, našli i Nebom nadahnuti cjenici za podjele sakramenata, ukope, posvete kuća, na ulazu u Božje hramove širom Lijepe Naše. Kad neki crkveni knez investira, primjerice, 18 milijuna kuna u propalu tvrtku BBS iz Podruta kod Novoga Marofa, pa ostane bez love, zar nije najnormalnija stvar na svijetu da traži povrat novca od države? Tko bi se normalan uopće usudio propitivati financijske postupke crkvenih prelata? Budući da je Crkva Božja institucija na zemlji, crkveni novac pripada osobno Bogu pa je svako čačkanje po financijskim tokovima akt sotonskog bogohuljenja.

I tu dolazimo do suštinske točke raskola između naših svjetovnih i duhovnih poglavara. Da bi se dokučilo neophodno je bar površno poznavati crkvenu povijest. Zaključcima biskupske Sinode održane 585. godine u Mâconu, koju je nadahnuo osobno Bog, dotad dobrovoljna crkvena desetina pretvorena je u obvezno davanje. Sukladno tome, ako, recimo, prosječna mjesečna plaća u Hrvatskoj iznosi 5.643,00 kuna, tada bi normalna mjesečna dadžbina po stanovniku za Crkvu morala iznositi 564,30 kuna. To bar nije teško izračunati. A onda se ta cifra treba pomnožiti s brojem stanovnika. Drugim riječima, prema odredbama sinode, a Božji su propisi zauvijek iznad svih ovozemaljskih ustava, zakona i podzakonskim propisa, Crkvi u Hrvata godišnje pripada najmanje 25,8 milijardi kuna. I kako onda to država misli supstituirati s jednom tričavom milijardom? Prema tome, znajte komunjare i udbaški sinovi – sveti rat je tek na početku.

13.04.2014. u 16:25 • 31 Komentara • Print • # • ^

nedjelja, 23.03.2014.

Nemreš dihat bez kisika



Svake godine bi se svi mi klinci na ljetovanju natjecali u disciplini duljine uranjanja pod vodu. Onaj kog bismo odredili za suce stajao bi sa satom na obali i štopao vrijeme onima koji su uronili. Pobjednik bi u pravilu bio onaj koji je najdulje izdržao ispod površine (osim ako ti vrijeme nije štopao, recimo, tata). Aktualni gospodarski trenutak u priličnoj mjeri nalikuje toj dječjoj igri. Stotinjak tisuća gospodarstvenika je zaronilo, a nekoliko ministara i njihovih „pobočnika“ štopa vrijeme na obali jer znaju da prije ili kasnije svi moraju izroniti. „Nemreš dihat bez kisika“, glasio je poučni slogan iz nekad popularne Bregovićeve reklamne pjesmice. Jedina je razlika što današnji moderatori gospodarske izdržljivosti svojim odabranim stranačkim kameradima, rođacima, suradnicima s vremena na vrijeme dobacuju boce s kisikom, dok istovremeno protivničke igrače gađaju kamenjem. Tako igra dobiva na dodatnoj dinamici.

Kada je prije nekoliko godina recesija započela svoj pobjednički pohod, većina hrvatskih privrednika joj se relativno brzo prilagodila tako što su usporili gospodarsku aktivnost, otpustili sve što su mogli otpustiti, smanjili su troškove na minimum te stali na loptu i čekali neka bolja vremena. Pojednostavljeno – uronili su. Povećanje poreza, prireza, doprinosa, parafiskalnih nameta, koje je uslijedilo u narednim godinama kako bi se nadoknadio narasli manjak nije baš stimuliralo izranjanje. Ako svaku stavku svakog vlastitog proizvoda ili usluge opteretiš dodatnim porezima i dadžbinama, definitivno najvišima u Europi, tvoj proizvod i usluga na kraju postanu preskupi, nekonkurentni. Pod pretpostavkom da nije riječ o drogi, oružju ili bijelom roblju. Na koncu, kad se cijeli ciklus završi, gospodarstvenik najčešće odustaje od svoje privredne aktivnosti. U naprijed navedenoj prispodobi, on se jednostavno rečeno – utopi.

Naime, od smanjenog broja preživjelih gospodarstvenika koji još uvijek nekako uspijevaju plutati pod površinom na rubu smrti, politički moderatori na obali očekuju da dodatno nadoknade sve one gubitke koji su nastali zbog manjeg priljeva do kojeg je došlo zbog utapanja dijela sudionika. Pojednostavljeno – 10 privrednika plaća reket moderatorima na obali u iznosu od 10 milijuna. Onda se, recimo, trojica gospodarstvenika zbog otežanih uvjeta utopi. Sedam preživjelih će ubuduće morati pokriti gubitak, pa će plaćati opet 10 milijuna. Drugim riječima, plaćat će više. Zbog čega će se u narednoj godini utopiti dodatna dvojica. Pa će tih 10 milijuna pasti na grbaču petorica preživjelih. Itd. Politički moderatori u takvim slučajevima imaju niz iznimno mudrih objašnjenja: „u ovoj utakmici opstat će samo najsposobniji“, „gospodarstvenici bi trebali dodatno investirati“, „privrednici moraju snažnije poraditi na svojoj konkurentnosti“, „treba pronaći strane investitore koji će u zemlju dovesti svježi kapital“, garniranih s rutinskim najavama „oštrih zaokreta“, „novog gospodarskog kursa“, „restrukturiranja“, „mjera štednje“.

Istom tom logikom paraziti na kraju dokusure organizam na kojem su uspješno parazitirali te zbog vlastite parazitske neumjerenosti i pohlepe na kraju sami sebe osude na smrt. Naime, kad krepa organizam, istu sudbinu dožive i svi njegovi paraziti.

Međutim, iako je hrvatsko gospodarstvo daleko od toga da bi dotaknulo dno, kako neodgovorno prognoziraju neki dežurni optimisti, ne treba biti jako pametan pa zaključiti kako će se već do kraja godine pojaviti prvi znakovi „gospodarskog oporavka“. Kako je to moguće? Odgovor na to je savršeno jednostavan i logičan: parlamentarni izbori. Kako usponi i padovi hrvatskog gospodarstva nikad nisu ovisili o privrednim trendovima, već ih od pamtivijeka određuju moderatori s obale, hrvatski gospodarstvenici će po svoj prilici kratkoročno početi izranjati već za 6, 7 mjeseci te tijekom predizbornog perioda duboko disati i optimistički hvatati zrak za naredne urone koji će nastupiti poslije izbora. Jer, ruku na srce – „nemreš dihat bez kisika“.

23.03.2014. u 21:37 • 5 Komentara • Print • # • ^

nedjelja, 09.03.2014.

Intergalaktički HGK-pioniri

Svaka tri mjeseca na vrata tvrtki u Republici Hrvatskoj poštari donese nove uplatnice s članarinom za Hrvatsku gospodarsku komoru. Članstvo u ovoj organizaciji je obvezno. Riječ je o parapolitičkoj organizaciji koja, nominalno, „promiče, zastupa i usklađuje zajedničke interese svojih članica pred drugim organima u zemlji i inozemstvu“. Zakon je na brzaka donesen 1991. godine kako bi se komorski sustav Republike Hrvatske odvojio od bivšeg, jugoslavenskog, te radi sprečavanja primjene na području Hrvatske Zakona o Privrednoj komori Jugoslavije iz 1990. i Zakona o udruživanje u privredne komore iz 1989. godine. Zakonom o HGK, koji su supotpisali tadašnji predsjednici Vijeća općina, Vijeća udruženog rada i Društveno-političkog vijeća Sabora, propisano je da su „članice Hrvatske gospodarske komore sve pravne i fizičke osobe koje obavljaju gospodarsku djelatnost sa sjedištem na području Republike Hrvatske (…) a članice postaju upisom u sudski registar“.

Praksa obveznog članstva u raznoraznim parapolitičkim organizacijama jedna je od baština prethodnog režima kojeg se nove demokratske vlasti nisu željele samo tako odreći. Prethodni nedemokratski politički sustav, naširoko je primjenjivao praksu obveznog članstva svih građana u različitim organizacijama, a sve se to činilo, dakako, „isključivo za dobrobit svih radnih ljudi i građana“. Tako je, primjerice, svako dijete je s navršenih 7 godina automatski upisivano u Savez pionira (tamo se obvezno plaćala članarina). Svaki je pionir s navršenih 14 godina po istom automatizmu upisivan u Savez socijalističke omladine (opet s pripadajućom članarinom), a odrasli su građani obavezno „participirali“ u Socijalističkom savezu radnog naroda (dakako, opet s članarinom). Ako je čovjek bio zaposlen, automatski je učlanjivan u sindikat kojem je također morao plaćati članarinu, a obavezno je uključivan i u „zbor radnih ljudi“… Itd. itd. U svim tim strukturama uzgojene su u desetljećima „komunizma“ tisuće i tisuće nekompetentnih nabiguzica koje su odlično živjele od članarine, radile nisu ništa, a prema kojima su obični smrtnici s pravom osjećali neizmjeran animozitet. Njihov jedini posao bio je s vremena na vrijeme odaslati preko medija i političkih foruma poruku svome dragom članstvu. Uglavnom, bilo je dovoljno roditi se, pa da se od kolijevke do groba sa ili mimo vlastite volje participira u različitim parapolitičkim organizacijama i plaća im se članarina.

Iako velika većina vlasnika hrvatskih tvrtki ne samo da od svog članstva u Hrvatskoj gospodarskoj komori nema apsolutno nikakve koristi te zapravo nemaju pojma čemu ta organizacija uopće služi pa tom logikom nikad s njom nisu ni imali bilo kakav kontakt (zašto kontaktirati s nekim ili nečim čiju svrhu postojanja uopće ne znaš?), svi su oni odlukom Vijeća općina, Vijeća udruženog rada te Društveno-političkog vijeća Sabora obvezni biti članovi te organizacije i plaćati joj nemalu članarinu. Dok su socijalističke organizacije svojim članovima povremeno poklanjale različite predmete (kape, marame, značke, članske iskaznice) preko kojih bi članstvo bar na simboličkoj razini participiralo u njihovim aktivnostima ili ih prisiljavale da nauče napamet zakletvu organizaciji, Komora svojim članicama ne daje ništa i od njih ne traži nikakve zakletve. Osim da će plaćati članarinu. Komorski računi pristižu redovito i za njihovo neplaćanje nadležna porezna uprava šalje neurednim platišama rješenja o ovrsi. Teoretski, moguće je da hrvatska tvrtka završi u blokadi, a radnici na ulici, ako se tvrdoglavi vlasnik usprotivi plaćati ovaj „porez za budale“ organizaciji čiji član ne želi biti, od koje nema apsolutno nikakve koristi i u čije mu se rukovodeće parapolitičke strukture gade iz dna duše. Dakako, nitko nema ništa protiv toga da oni koji od komore imaju neku korist ili misle da bi je mogli imati, plaćaju komori. Pa tko voli, nek’ izvoli. Želi li netko pokloniti Komori stan, kući, imanje, ili im zaviještati nakon smrti cjelokupnu svoju imovinu, i to je njegovo neupitno pravo. Međutim, čemu prisiljavati ljude da budu članovi neke organizacije iako oni to izričito ne žele?

Dok plaćanje poreza na zrak nominalno bar pruža pravo na disanje, a plaćanje i najbesmislenijih parafiskalnih nameta nudi koliko-toliko racionalnu elaboraciju, na pitanje za što se točno plaća komorski doprinos, nema racionalnog odgovora. Većini gospodarstvenika, osobito onih malih i politički neovisnih, komorska članarina je jednako neshvatljiva kao da im, recimo, Zvjezdana flota razreže porez za neka svoja intergalaktička putovanja. Nitko nema ništa protiv Zvjezdane flote i njenih plemenitih misija. Neka Flota slobodno putuju kud god želi, ali o svom trošku.

Nezadovoljstvo Komorom je u javnosti osobito eskaliralo nakon što su se po lišavanju slobode pretposljednjeg predsjednika g. Nadana Vidoševića počele u javnosti pojavljivati teledirigirane informacije o pokradenim milijunima, zakopanim zbirkama umjetnina, ubijanju lavova, polarnih medvjeda, krokodila, slonova, nilskih konja, o tome da su „volonterima“ u regionalnim komorama dijeljeni ogromni paušalni iznosi, zlatne kartice, službeni automobili, o plaćama komorskih dužnosnika ispredaju se legende koje se šaptom prepričavaju oko domaćih ognjišta… Ništa od toga uopće ne bi bilo sporno kad bi članovi HGK od Komore imali neke koristi. Da je g. Vidošević pobio sve nilske konje ovog svijeta, hrvatski gospodarstvenici bi ga podržavali kad bi od njega i njegovih suradnika, pomoćnika, zamjenika ili nasljednika imali bilo kakve koristi. Ne male. Ili velike. Bilo kakve.

Oznake: Jagoda Radojčić

09.03.2014. u 17:34 • 7 Komentara • Print • # • ^

četvrtak, 28.11.2013.

Dužnosnički servis



Do godinu dana unatrag, prijateljičin suprug je bio politički dužnosnik. Nije on bio neka prvoligaška šarža već ono što obično podvodimo pod termin „ministarska bižuterija“. Nakon što su njegovi popušili na izborima, a njegovi partijski kameradi ga odbacili pa je bio prisiljen vratiti se među obične smrtnike, počeli su, prema svjedočenju njegove nesretne supruge njegovi problemi – nervoza, noćna buđenja, iznenadni krici, čudni tikovi, znojenje, naglašeno introvertno ponašanje…. Liječnik-specijalist koji ga je pregledao konstatirao je početnu fazu PTSP-a. Bilo mi je teško slušati tog nekoć relativno normalnog i veselog čovjeka da svaku drugu rečenicu počinje konstatacijom kako je on na nekoj povijesnoj sjednici nešto iznimno važno izjavio. Nikako se nije mogao priviknuti na kolutanja očima smrtnika dok bi im elaborirao neke svoje povijesne vizije. A tek njegovi neuspješni pokušaji da nezainteresiranim izdavačima utrapi svoje „kontroverzne memoare“.

Ljudi se vole razmetati svim i svačim pa i snagom svojih emocija. Moja je ljubav najveća, moja mržnja najžešća, bol najdublja… A nije tako. Evo, uzmimo patnju. Nije svaka patnja jednaka. Jedna je patnja kad ti, primjerice, umre dužnik, nešto sasvim drugo kad u dućanu s cipelicama nema tvog broja, a treće kad ti pramenovi kod frizerke ispadnu onak' - štakorski. Dakako, postoje i veće patnje, a ima bogme i patnji nad patnjama, koju mi, obični smrtnici, srećom nikad nećemo dosegnuti, patnji koje nadilaze razinu antičkih tragedija - patnju dužnosnika kad ode s funkcije. U jednom trenutku imaš sve: značaj, mercedes, vozača, sekretaricu, zlatnu karticu, sljedbenike, urednike, službeni mobitel, službeni laptop, službeni stan, bodyguarde, škljocanje fotoaparata, totalnu pažnju puzave svjetine, novinare, povijesne izjave, sjednice, replike… I – paf, odjednom više nemaš ništa. Mrak. Muk. Praznina. Još ti i prijete hapšenjem, da će te pred kamerama izvlačit iz kuće vezanog ko Čarugu. Kako li se samo osjeća bivši dužnosnik kad, primjerice, uđe u restoran, a žagor ne prestaje, dok hoda ulicom a nitko ga ne primjećuje, kad njemu konobari naplaćuju kavu u kafiću, ili u kazalištu sa sjetom baci pogled na zauzeta središnja mjesta u prvom redu partera? Kakve li ga unutrašnje duhovne oluje razdiru svakog jutra: raširi novine, a njegove slike ni od korova, njegove jučerašnje misli nitko da bi citirao? A tek emocionalni vulkani koji prokuljaju kad na ulici sretne državotvornog novinara koji je do jučer puzao pred njim, a već danas lojalno okreće glavu na drugu stranu ulizujući se njegovom nasljedniku, koji je, by the way, nula od čovjeka.

Svjedočeći nadljudskoj patnji prijateljičinog muža razmišljala sam o tome kako iz svega toga izvući neki profit. Pala mi je na pamet poslovna ideja koja bi mogla postati iznimno tražena, a samim tim i turbo-profitabilna: servis za duhovnu i psihološku pomoć ražalovanim dužnosnicima. Temeljna zadaća servisa bila bi postupno uključivanje u život te olakšavanje nastavka normalnog života političarima kojima je istekao mandat ili su smijenjeni ili otišli u mirovinu tj. svima onima koji nisu umrli obavljajući svoje visoke i odgovorne dužnosti. Servis bi pružao usluge 24-satnog najma obožavatelja koji bi pratili bivšeg dužnosnika na putu do tržnice, radnog mjesta ili šetnje gradom, pisanje pisama i mailova podrške, molbe za raznorazne intervencije, službenog vozača te osobe koje bi glumile novinare a koji bi ražalovanog dužnosnika presretali na mjestima gdje se kreće i postavljali mu nevjerojatna pitanja zbog kojih bi se on osjećao iznimno značajnim i ispunjenim. Tako da bi se poslije godinu, dvije korištenja usluga servisa, bivši dužnosnik postupno priviknuo na normalan život. Vjerujem da bi za korištenje usluga servisa bili zainteresirani i obitelj, i prijatelji, ali i političke stranke kojima bi bilo puno jeftinije plaćati uslugu servisa negoli angažirati bivšeg dužnosnika u pravoj politici ili im tražiti apanažu u nadzornim odborima. Uglavnom, svi bi došli na svoje, ostvario bi se solidan profit, a naša bi vlast konačno i u praksi mogla manifestirati svoj humanizam te iskrenu skrb za malog čovjeka.

28.11.2013. u 20:42 • 4 Komentara • Print • # • ^

nedjelja, 27.10.2013.

Borbeni kompletić za hrvatske ženice



U nedavnom istraživanju provedenom u hrvatskim srednjim školama na reprezentativnom uzorku, utvrđeno je da 23,7 posto srednjoškolki drži prihvatljivim ako dečki s njima postupaju „malo grublje“. Istovremeno se 26,8 posto anketiranih srednjoškolaca slaže s konstatacijom kako „žene povremeno zaslužuju batine“. Mlada hrvatska ženkica brzo nauči krotko prihvaćati svoju „od Boga dodijeljenu sudbinu“ nakon što je godinama zasipaju savjetima župnika i vjeroučitelja kako „žena u braku treba trpjeti batine jer je razvod grijeh“, ili kako „u obitelji ne može vladati potpuna jednakost između muža i žene jer obitelj ne može imati dvije glave“, kad je odgajaju u ozračju kako je „muž glava obitelji i njemu pripada vlast u obitelji, a žena je srce obitelji i ima biti mužu podložna te da se pokoravajući mužu, ona pokorava Bogu budući da je muž u obitelji zamjenik Božji“. Dobro odgojena hrvatska žena „ustaje kad muškarac uđe u prostoriju“, kako je to poučno novinarima svojevremeno posvjedočila jedna bivša ministrica i istaknuta pedagoška dužnosnica, shvatila je da su „batine radost za ženu“, a utuvila je u svoju žensku glavu i političko-pravne sentence kako ju je „Bog stvorio za madrace, a ne za mudraca“, ili da trebaju „manje pričati, a više rađati“, kojima je sažeto u Saboru poučio žene jedan istaknuti politički djelatnik i ustavni sudac. Tisuće žena u širokoj lepezi od curica do starica koje godinama završavaju po kojekakvim „ženskim kućama“ svjedoče o dobro svladanim lekcijama iz hrvatske tradicijske baštine.

Listanje hrvatskih novina potvrdit će i najpovršnijem čitatelju kako je običaj fizičkog discipliniranja žene ravnomjerno raspoređen u svim stališima hrvatskog društva pa voljene supruge tu i tamo klepe direktori banaka, poljoprivrednici, diplomati, policajci, predsjednici upravnih odbora osiguravateljskih kuća, radnici, odvjetnici, ribari, profesori, vozači, menadžeri... Pri tome je odmjerenost ključ uspjeha: dok neprimjereni, konzervativni modeli kažnjavanja neposlušnih žena (batinanje štapovima, vješanje, ubadanje noževima) nailazi na skoro nepodijeljenu društvenu osudu, dostojanstveno kažnjavanje neodgovornih pripadnica ženskog spola (pokoja ćuška, vritnjak) se u pravilu prihvaćaju sa simpatijama i smatraju se znakom dobrog kućnog odgoja te poželjnom manifestacijom intelektualne i fizičke superiornosti. Uostalom, bez dobrog udarca nikakve koristi od oraha, magarce i žene.

I tu dolazimo do moje briljantne poslovne ideje – proizvodnja borbenih kompletića za hrvatske ženice. Na ovu ideju navelo me je jednostavno pitanje koje si vjerojatno postavlja prosječan hrvatski čovjek bar jednom, dvaput mjesečno: što napraviti sa ženom nakon što je premlatiš? Dakako, treba je brzo i efikasno zaliječiti do njene slijedeće pogreške. Međutim, osim zavoja, flastera, kopči, udlaga, ljekovitih masti, raznih eliksira, kažnjenoj ženi za tu svrhu trebaju šminke, sjenika, korektori, kako bi zamaskirala masnice. Kao što to vrlo često biva, uvijek ti nešto usfali kad ti najviše treba. S druge strane, ne možeš ženu u šljivama vodit po gradu ko medvjeda, pustiti na posao, voziti je doktoru, poslati je u apoteku. Ili, gosti ti dolaze, a ona izubijana cvili i kvari ukupan pozitivni dojam pred, recimo, inozemnim investitorima... A što ako je taj dan baš subota i nedjelja pa ništa ne radi? Za takve prilike služio bi borbeni kompletić za hrvatsku ženicu u kojem bi u maloj, praktičnoj i umjetnički izrađenoj kutiji bili pažljivo spremljeni najneophodnija sredstva koja će pomoći pretučenoj ženi da što prije ustane i sakrije vlastitu sramotu.

Borbeni kompletić za hrvatsku ženicu trebao bi imati svaki pošteni hrvatski dom, čak i onaj u kojima su zbog nadiranja pogubnog liberalizma počeli blijediti tisućljetna tradicija fizičkog kažnjavanja raspuštenih žena. Poznajući naš mentalitet, zadnji papučari i tutleki bi kupovali i po nekoliko kompletića, samo da pokažu svijetu oko sebe tko u njihovom domu nosi hlače, a za normalnog muškarca, to bi mogao biti zgodan prigodni poklon koji bi ujedno mogao poslužiti i kao potvrda njegove normalnosti, političke ispravnosti i moralnog zdravlja. To je nešto što bi dobrohotne svekre mogle poklanjati snahama, majke kćerima, šogorice šogoricama, a kupovale bi ga i ponosne žene koje iole drže do sebe. O turističkom i izvoznom potencijalu ovog brendiranog nacionalnog proizvoda da i ne govorim. Uglavnom, borbeni kompletić za hrvatsku ženicu mogao bi vremenom postati naš prepoznatljiv izvozni proizvod širom svijeta, nešto kao njemački automobili, ruska nafta, talijanski dizajn ili skandinavske telekomunikacije. Riječju, naša gospodarska slamka spasa.

27.10.2013. u 20:56 • 10 Komentara • Print • # • ^

nedjelja, 29.09.2013.

Bedžom protiv kriminala

Piše Jagoda Radojčić



Svakom hrvatskom građaninu iole upućenom u pitanja kriminala je jasno kako je ova neugodna društvena pojava u konstantnom porastu. Iz dana u dan sve se više prekomjerno krade, otima, ubija, siluje, pljačka, premlaćuje. O tome svjedoče ne samo „crne kronike“, studije, vijesti i različiti mediji nego i brojne TV-serije, stripovi, romani, parlamentarne rasprave i filmovi. Sama po sebi ova pojava nije osobito društveno zabrinjavajuća budući da su rijetko kad ugroženi državni organi, visoke vjerske institucije i najbogatiji slojevi stanovništva, ali u uvjetima masovnih komunikacija, vijest o kriminalnim dogodovštinama najčešće završi u medijima pa o svemu na koncu sazna i šira javnost. Zbog toga stanovnik posljednje zabiti u državi ima priliku saznati pojedinosti o kriminalu u gradovima, ljudi iz Međimurja, recimo, doznaju za pljačke u Dalmaciji koje ih se uopće ne tiču pa se stječe dojam kako su svi ugroženi različitim kriminalnim aktivnostima. U takvoj situaciji policija se često zna naći u nezavidnoj situaciji: kriminalno djelo se dogodi, ne možeš baš svaki put medije proglašavat lažljivim govnima, svi se pitaju tko je počinitelj, novinari objavljuju raznorazne nevjerojatne spekulacije, a policija konkretnog odgovora nema jer počinitelji robuju jednoj vrlo neugodnoj navici – skrivaju se. Zbog toga je počinitelje, ako ih neka nadzorna kamera nije snimila, a nitko u međuvremenu nije drukao, prilično komplicirano pronaći. Na taj se način postepeno širi nepovjerenje u našu policiju, a preko toga i u našu vlast u cjelini.

Razmišljajući o tome kako pomoći našoj policiji, što je sveta dužnost i obaveza svakog poštenog građanina Hrvatske te pri tome umjereno zaraditi, nadošla mi je poslovna ideja genijalna u svojoj jednostavnosti – obaveza nošenje bedževa. Sabor već godinama donosi upravo nevjerojatne zakone i druge budi-bog-s-nama propise pa bi mogao donijeti i zakon koji obvezuje sve počinitelje kaznenih djela kao i one koji se spremaju neodgovorno upustiti u neku kriminalnu aktivnost javno nositi bedževa na kojima bi precizno pisala vrsta kaznenog djela koje su počinili, primjerice, „počinio sam krvni delikt“, ili ga tek smišljaju - „pripremam se na izvršenje krivičnog djela iz čl. 203. HKZ“, „ozbiljno razmišljam o silovanju“, „snujem provalu“ i sl.

Budući da bi kriminalci nakon donošenja zakona morali nosili javno istaknute bedževe, naša bi ih policija provođenjem kompleksnih kriminalističkih aktivnosti mogla uspješno otkrivati i privoditi pravdi. Ovisno o potrebama, pojedine skupine nositelja bedževa bi policajci odjeveni u crne odore, s „fantomkama“ na glavi, u kožnim rukavicama i prigodno isukanim dugim cijevima, mogli paradno privoditi u profesionalno režiranim akcijama lišavanja slobode, pred TV-kamerama nacionalnih TV-kuća, odašiljući domaćoj i svjetskoj javnosti poruke o uspješnosti i vrhunskoj spremnosti domaće policije te o sigurnosti života u Hrvatskoj.

Dakako, dio kriminalnih djelatnika bi se, sasvim očekivano, vjerojatno oglušio na odredbe zakona o obveznom nošenju bedževa, pogrešno vjerujući da ih bez javnog nošenja bedževa policija ni u bunilu neće otkriti. Međutim, svakom počinitelju kaznenog djela, ukoliko ga policija kojim slučajem otkrije i liše slobode bez bedža, a krivica mu se dokaže pravomoćnom presudom, što se, ruku na srce, ponekad ipak događa, policija bi po izricanju pravomoćne presude oduzimala cjelokupnu privatnu imovinu, a u slučajevima težih krivičnog djela, imovina bi se oduzimala užoj, odnosno široj obitelji, zato jer nisu svog kriminalnog rođaka drukali dok su za to još imali priliku. Tako bi se svim kriminalnim djelatnicima odaslala jasna poruka da se protupravno hodanje okolo bez bedža ne isplati, prikupila bi se znatna dodatna financijska sredstva za državni budžet, a mogli bi se prigodno nagrađivati istaknuti policijski i politički dužnosnici, stranački čelnici i sl.

Na kraju ono najvažnije: proizvodnja bedževa s dodatnom vrijednošću bi se mogla po modelu javno-privatnog partnerstva povjeriti nekoj privatnoj tvrtki istaknutog člana Stranke koji je izvisio u postizbornoj podjeli funkcija, čime bi se u značajnoj mjeri amortizirali frakcijski sukobi na radost i zadovoljstvo naroda i države.

29.09.2013. u 19:12 • 5 Komentara • Print • # • ^

nedjelja, 18.08.2013.

Umirovljenici za spas Domovine



Živim okružena umirovljenicima. Ti ljudi po cijele dane ništa ne rade, samo nešto stalno grintaju, ogovaraju našu vlast koja je najbolja na svijetu te blebeću o skupoći (znam da će netko ove moje opaske protumačiti kao „krajnje nekorektne“, ali one su plod mog osobnog iskustva i ja na njih imam temeljno ljudsko pravo). Uz to, naši se umirovljenici stalno negdje preko reda uvaljuju: uđeš u tramvaj po najgoroj pripeci, a bilo je proteklih dana i do +40 stupnjeva i vidiš pun tramvaj penzića. U dućanu – penzići. U apoteci – penzići. U parku – penzići. U ambulanti – penzići. U knjižnici – penzići. Na bazenu – penzići. Jedino ih još nema u diskotekama, biroima za zapošljavanje i streljanama. Za sad.

Da im je stvarno tako teško kao što stalno govore, ostali bi lijepo bi doma i štedjeli kalorije koje nemilice troše hodanjem uokolo bez veze, ili bi nešto korisno radili da si podebljaju kućni budžet. Onaj tko bi zaposlio sav taj jalov i neiskorišten ljudski resurs bio bi zaslužan za definitivno izvlačenje naše domovine iz krize u kojoj se našla zbog međunarodne urote. Svaki zaposleni stanovnik Hrvatske šlepa na grbači jednog umirovljenika pa ti onda trči u takvim tržišnim uvjetima međunarodnu gospodarsku utrku s preponama. Jer kao što je lijepo objasnio jedan hrvatski ministar – kad je cijela privreda tone u govnima, trebamo iskoristiti sav svoj potencijal da izvučemo voljenu domovinu iz gliba. Ili kako je to lijepo sažeo predsjednik Kennedy: „Ne razmišljaj o tome što domovina može napraviti za tebe, već o tome što ti možeš napraviti za domovinu“. Mi trenutno imamo preko 1,5 milijuna umirovljenika koji ne rade ništa, a koštaju k'o svetog Petra kajgana. Zato sam ja za koncept doživotnog arbeita, a izgleda da su do sličnog zaključka došli i najpametniji dužnosnici u Hrvata, pa će novim zakonom za koji dan propisat kako svi moraju radit dok ne krepaju i pri tome plaćat doprinose za mirovinsko osiguranje koje će si država mudro zadržati kao bonus. Prema tome, nikakvo izvlačenje na godine više ne dolazi u obzir. Ako se možeš okolo klatarit po tramvajima, bazenima, apotekama, dućanima, onda možeš i radit. I basta.

Međutim, razmišljala sam: bez obzira na formalno obrazovanje naših umirovljenika, što bi ti ljudi u današnje vrijeme mogli raditi? Možete li zamisliti nekog penzića uz kompjutor, ili na poslovima dostave, za šankom, nekim fizičkim i sličnim poslovima koji se danas najčešće u điru? Mogli bi nas još naši sugrađani iz EU optužit da smo nehumani. I tada, dok sam čitala u novinama tekst o porastu broja hrvatskih branitelja te o evociranju vrijednosti iz Domovinskog rata, doživjela sam iluminaciju: pali su mi na pamet proizvodi koji bi se fenomenalno mogao prodavati, a penzići to jako dobro rade: proizvodi od pletenih materijala, tzv. pletenina. Pri tom ne mislim na pletenje bez veze već pletenje predmeta za masovnu svakodnevnu uporabu od maskirnih materijala, poput maskirnih čarapa, maskirnih kapa, vesti, kaputa, šalova, maskirnih pidžamica, gaća, maskirnih potkošulja, maskirnih prekrivača za krevete itd.

Bezbroj je pozitivnih posljedica ovog novog gospodarskog zaokreta. Kao prvo, zaposlili bismo umirovljenike čime bi njihova egzistencija dobila dodatni smisao, a i postali bi respektiran dio društva, budući da privređuju i imaju novaca. Kao drugo, dok pletu maskirne predmete, evocirali bi herojske epopeje iz Domovinskog rata te usput odgajali mlade naraštaje u pobjedničkom ratničkom duhu. Kao treće, budući da se ne možemo tehnološki nositi s razvijenom zapadnom tehnologijom, mogli bismo im parirati autentičnim hand-made proizvodima čime bi zapadnjačke tržišne konkurente dodatno dotukli i ponizili jer nam ne bi mogli tržišno parirati što bi opet pozitivno utjecalo na naš nacionalni ponos. Kao četvrto, dobili bismo poznat i prepoznatljiv nacionalni brend na svjetskom tržištu koji je moderan, sve traženiji, a uz to jeftin za proizvodnju…. (Zašto da nas poznaju samo po kravati i uljudbi?) Na kraju, kao peto (last but not least) mogli bismo lijepo osnovati još jednu državnu agenciju koja bi nadgledala rad umirovljenika, evidentirala ga, donosila zakone i podzakonske akte te bi u toj novoj ustrojbenoj jedinici mogli zaposlit sve nezbrinute stranačke kadrove. Nakon svega, našom bi domovinom potekli med i mlijeko, a cijela Europska unija bi pukla od zavisti jer se nešto tako dalekosežno i spasonosno nije rodilo u njihovim glavama.

18.08.2013. u 20:31 • 35 Komentara • Print • # • ^

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.