gospon profesor

subota, 19.10.2013.

Thinking, Fast and Slow

Oko šest ujutro, izgužvan i bunovan, kročio sam u zgradu zračne luke Ataturk u Istanbulu; let iz Shiraza, odakle sam bio poletio tog jutra u 3,45 po lokalnom vremenu, protekao je u polusnu: da smo u neko doba izašli iz iranskog zračnog prostora dalo se zaključiti po tome što je dio suputnica poskidao marame, a od šarmantnih stjuardesa Turkish Airlinesa mogla se zatražiti čaša vina. No, nakon dvanaestodnevnog boravka u Iranu nikakav mi alkohol nije bio potreban: Perzija je i dalje očaravajuća i moćno djeluje na sva čula, na svijest, podsvijest i nesvjesno. Tisuće prizora, mirisa, zvukova… što sam ih memorirao rojilo se u mom umu dok sam glavinjao kilometarskim koridorima do središnjeg dijela ne bih li prije leta za Zagreb u Starbucksu popio kavu. Okrijepljen i razbuđen, odlučio sam prije povratka svratiti u aerodromsku knjižaru; bilo mi je ostalo još nešto lira, a budući da mi onih pet-šest knjiga što sam ih kupio u Iranu nije bilo dovoljno… Razumijete me. Uglavnom, kupio sam knjigu koja mi je zapravo i prva zapela za oko; kladio bih se da ni najmanje slučajno nije stavljena na policu pored samog ulaza, upravo kako bi prva zapela za oko. Pokazalo se, srećom. Na poleđini međunarodne uspješnice Thinking, Fast and Slow, Daniela Kahnemana, psihologa koji je 2002. dobio Nobelovu nagradu za ekonomiju, pročitao sam duhovitu kopirajtersku dosjetku, Buy it fast. Read it slowly. It will change the way you think!, i premda sam prelistao i nekoliko drugih knjiga, vješto sročeni reklamni haiku nije mi izlazio iz glave, a nakon što sam je ponovno uzeo u ruke i pročitao nekoliko blurbova, sve redom panegirički intoniranih (primjerice: As Copernicus removed the Earth from the centre of the universe and Darwin knocked humans off their biological perch, Kahneman has shown that we are not the paragons of reason we assume ourselves to be. Economist, ili There may be no other person on the planet who better understands how and why we make the choices we make. This absolutely amazing book is a must read for anyone with a curious mind. Steven D. Levitt), više se nisam dvoumio: radoznao jesam, u ljudsku racionalnost sumnjam, a zaintrigiralo me i to što će mi autor navodno objasniti kako i zašto sam donio stanovite odluke u životu, primjerice, zašto sam odlučio kupiti njegovu knjigu. Primijetio sam, dakako, da je autor drugog blurba izostavio Freuda, tj. da je na njegovo mjesto stavio upravo Kahnemana, što je prilično smiono, s obzirom na Freudovo mjesto na hijerarhijskoj ljestvici velikih umova koji su – slagali se s njime ili ne – utjecali na našu sliku o problemu zvanom čovjek. No, kasnije, kad sam na internetu tražio dodatne informacije o autoru, naišao sam na zapravo gotovo unisone hvalospjeve brojnih recenzenata, koji Kahnemana proglašavaju najvećim psihologom svih vremena, a njegovu knjigu jednom od onih koje će i nakon stotinu godina biti relevantne, jer je uspio proniknuti u psihološke mehanizme po kojima ljudska bića funkcioniraju. Ovo bi svakako dostajalo da postanem krajnje sumnjičav, no, nakon što sam pročitao prvu trećinu knjige, bio sam, malo je reći, zapanjen. Naime, za razliku od, često intuitivnih, uvidâ proizašlih iz zabilješki načinjenih uz uzglavlje psihoanalitičkog kauča, ili onih nastalih na temelju interpretiranja tisućâ snova, iz, dakle, jednog hermeneutičkog umijeća koje neki poistovjećuju s umjetnošću, odričući psihoanalizi titulu znanosti, Kahnemanovi zaključci proizlaze iz znanstvene metode par exellance: eksperimenta.

Eksperimentalni dokazi da nismo baš toliko racionalni i promišljeni, i da odluke koje smo donijeli zapravo ne proizlaze iz naše slobode, nego su nam sugerirane ili čak nametnute, s jedne strane je zabrinjavajuće, a s druge prosvjetljujuće: postoje neke šanse da se sugestijama ili manipulacijama odupremo. Nisu prevelike, ali postoje. Ovdje će netko pomisliti kako je odavno jasno da se ljudima manipulira putem medija, da je to prožvakana tema, da se to ne odnosi na njega itd.; neka sačeka da vidi primjere i ishode nekih Kahnemanovih eksperimenata.

Kahnemanov model funkcioniranja našeg mozga je dualistički, tj. postavlja tezu o dva sistema ili modusa. Tzv. Sistem 1 djeluje izvan voljne kontrole, neprestance stvara dojmove, na brzinu konstruira koherentnu priču na temelju oskudnih podataka i elemenata iz asocijativne memorije, smišljajući uzročno-posljedične veze, zanemaruje dvosmislenosti i potiskuje sumnju, sklon je fokusirati se na postojeće činjenice, zanemarujući sve druge mogućnosti, raspolaže s ograničenim brojem osnovnih pretpostavki, teža pitanja zamjenjuje lakšima, snažnije reagira na gubitke nego na dobitke, pojačava učinak halo-efekta, i općenito naginje kognitivnom olakšanju: to je ono opušteno stanje svijesti kad nam se čini da razmišljamo, a zapravo smo pustili mozak na pašu. Za taj ugodan osjećaj Sistem 1 iluziju istine prihvatit će kao Istinu, svoje predrasude i na brzinu sklepane zaključke kao neporecive činjenice, svoje stereotipe proglasit će vrhuncem sofisticiranog promišljanja, a negativni halo-efekt protumačit će kao nedvosmisleni dokaz da su stavovi sugovornika pogrešni. Sistem 1 je na djelu i kad treba procijeniti je li nešto opasno ili kad u djeliću sekunde zaključi može li se nekoj osobi vjerovati. Pod utjecajem je emocija, sjećanja, iskustava.

Sistem 2 na djelu je kad primjerice trebate izračunati koliko je 23 puta 42. Sistem 2 prosudbe temelji na kritičkom preispitivanju, sporo procesuira informacije, odnosi se na svjesno, logičko promišljanje, pod voljnom je kontrolom, tj. djeluje uz uloženi napor, pod utjecajem je činjenica, logike, dokaza… Specifičan je za ljudska bića, razvio se tijekom evolucije, dok Sistem 1 postoji u nekom smislu i kod životinja. Mi se često poistovjećujemo sa Sistemom 2, ali smo također i Sistem 1, s time da često upravo on vodi glavnu riječ (kod ponekih naših bližnjih i veći dio vremena). Sistem 1 je, dakako, OK, i naši daleki preci su preživljavali zahvaljujući njegovoj brzini. U našem suvremenom svijetu, njegova brzina može postati problem, jer se u brzini stvari pojednostavljuju: Ono što ti je pred nosom, ujedno je i sve što postoji“, zaključak je Sistema 1. Sistem 2 zna da tome nije tako. Sistem 1 ne zna razmišljati u statističkim kategorijama, i sklon je odmah donositi zaključke. Primjerice, ako netko kaže kako je Mary u New Yorku na ulici ostala bez novčanika, Sistem 1 će automatski zaključiti da joj ga je netko ukrao, premda, dakako, razloga može biti više. Sistem 1 podložan je brojnim iracionalnim predrasudama. Kahneman tako navodi primjer eksperimenta (priming effect) u kojem su studenti dobili niz od pet riječi, s time da su neki dobili neutralne pojmove, a neki pojmove koji su sugestibilni, na primjer: sivo, Florida, ćelavost, bore, zaboravnost, od kojih su trebali sklepati neku rečenicu. Potom su zamoljeni da odu u drugu prostoriju na kraju hodnika. Studenti koji su dobili riječi koje se mogu odnositi na starost hodali su zamjetno sporije, posve nesvjesni utjecaja što su ga pojmovi kojima su se bavili ostavili na njih. (Ovdje se valja zapitati kakve posljedice po naše misli, riječi i djela ima konzumiranje naših medija.) Zanimljiv je i eksperiment u kojem je pored aparata za kavu u uredu stavljena kutija za donacije, a na zidu se tijekom deset tjedana izmjenjivala fotografija cvijeća i očiju koje gledaju svakoga tko dođe kupiti kavu i eventualno donirati nešto novca. Sa zapanjujućom preciznošću količina doniranog novca se bitno povećavala svaki put kad bi na fotografiji bile oči. Neki od nas će se sjetiti očiju druga Tita koje su nas promatrale s raznih zidova, a opet se možemo zapitati o sugestibilnosti reklama, političkih kampanji itd., i njihovog utjecaja na nas putem Sistema 1.

Koliko nas nenadani dobitak može učiniti boljim osobama (vrijedi, nažalost, i obratno) pokazuje eksperiment s telefonskom govornicom. Pokazalo se sljedeće. Ukoliko bi osoba u govornici primijetila novčić koji je dostajao da obavi poziv, bila je sklonija pomoći pokupiti papire prolazniku koji bi se slučajno sudario s njom pri izlasku iz kabine (čak u 88% slučajeva). Ukoliko bi potrošila svoj novčić, osoba nije bila sklona pomoći u skupljanju papira (bijednih 4%). Kako ovaj fenomen utječe na ljude koji se osjećaju generalno pokradenima i prevarenima, možemo pretpostaviti.

Što se pak tiče uloge slučajnosti i šanse… Kahneman je dokazao da ljudi uvelike podcjenjuju njihovu ulogu u životu. Imamo iluziju da, primjerice, menadžeri koji upravljaju fondovima, tj. našim novcem, znaju što rade, i da njihovi pozitivni rezultati proizlaze iz njihovog znanja i umijeća (i oni sami u to također vjeruju). No, ukoliko se analizira njihov rad u duljem periodu, isto tako biste mogli novce povjeriti majmunima koji se nabacuju pikado strelicama; jednako često biste bili na dobitku/gubitku. Ipak, menadžeri za svoje uspjehe dobivaju astronomske bonuse, a kad se previše zaigraju, ionako su tu porezni obveznici da saniraju gubitke.

Fascinantan je i fenomen koji se zove sidrenje. Naime, naše brojčane procjene uvelike su pod utjecajem brojeva koji nam se mogu sugerirati. U eksperimentu u kojem su sudjelovali iskusni suci, dat im je opis krađe u trgovini. Potom su zamoljeni da bace kocke, od koji su dvije bile baždarene da se okrenu na tricu, a dvije na devetku. Uglavnom, suci koji inače za takve slučajeve dosuđuju gotovo identične kazne zatvora, ovaj put su odlučivali bitno različito. Naime, oni koji su sidreni s devetkama, davali su mahom kaznu od osam mjeseci zatvora, a oni koji su sidreni s tricama, davali su kaznu od pet mjeseci. Ako kupujete stan, agent za nekretnine vam može ponuditi nekoliko vrlo skupih stanova, i na taj način vas usidriti pa ćete za stan slabije kvalitete biti spremni platiti više no što realno vrijedi. Drugačije ćemo doživjeti proizvod na kojem piše da je 90% nemastan, nego ako piše da sadrži 10% masnoća. Biste li se radije podvrgnuli operaciji ako bi vam liječnik rekao da imate 80% šanse da preživite ili da je smrtni ishod takvih operacija 20%?

Drugačije ćemo doživjeti osobu ako nam se predstavi kao radišna, inteligentna, cjepidlaka i prznica, a drugačije ako nam se predstavi kao prznica, cjepidlaka, inteligentna i radišna. Eksperimenti su pokazali da dvije sestre blizanke, koje su se na te načine predstavljale prilikom traženja posla, jako različito prošle. Premda su zapravo spomenule iste značajke na sličan način, zbog redoslijeda je potonja ostajala kratkih rukava. Neovisno o ovome, procjena nečije (ne)privlačnosti je apsolutno automatska reakcija Sistema 1, a jasno je da znatno utječe na naše ponašanje prema dotičnoj osobi.

Što se tiče sklonosti (nesvjesnog) zamjenjivanja težih pitanja lakšima, toga je na ovom blogu bilo (a bojim se, i bit će) ne jednom. U tekstu bih postavio stanovita pitanja, a dio komentatora ih je – prilazeći im nesvjesno iz Sistema 1 – simplificirao, preoblikovao i – je li netko spomenuo halo-efekt – smjesta skočio na zaključke. Lakši način. Dio komentatora bi pak pokušavao uposliti naš inače prilično inertan Sistem 2 pa se domišljao mogućim drugim, na prvi pogled teže uočljivim i najčešće potpunijim odgovorima. Teži način.

Da se razumijemo, ovo je tek djelić primjera – manje-više nasumce odabranih – iz ove iznimne knjige od kojih 450 stranica; iskreno se nadam da će netko u Hrvatskoj objaviti prijevod. I kao što rekoh, nisam siguran u kojoj mjeri me čini pesimističnijim glede nesavršenosti naše percepcije i sklonosti predrasudama, bigotnosti, podložnosti manipulacijama i prevarama, prebrzog donošenja zaključaka… a u kojoj optimističnim da se barem donekle tome možemo oprijeti.

Jedno pitanje na kraju.

Studija koja se bavi slučajevima tumora bubrega u 3141 okrugu u Sjedinjenim Državama otkrila je neobičan obrazac. Okruzi u kojima su slučajevi tumora bubrega najrjeđi najčešće su ruralni, rijetko naseljeni i smješteni u tradicionalno republikanskim državama na Srednjem zapadu, Jugu i Zapadu. Što iz ovoga zaključujete? (Vaš Sistem 2 počinje djelovati…)

Po svoj prilici ne mislite da rijetki slučajevi tumora bubrega imaju veze s politikom Republikanaca. Pretražujete memoriju, formulirate hipoteze… Sistem 1 pomaže nudeći podatke iz asocijativne memorije… Po svoj prilici ćete, poput mene i mnogih ispitanika, zaključiti da rjeđa pojava tumora u tim područjima ima veze s ruralnošću tih područja – nema zagađenja zraka, vode, tla, hrana je svježa, bez aditiva…

Ali, Studija otkriva još jedan podatak. Naime, slučajevi tumora bubrega najčešći su okruzima koji su ruralni, rijetko naseljeni i smješteni u tradicionalno republikanskim državama na Srednjem zapadu, Jugu i Zapadu. Jer, jasno, seljaci jedu premasnu hranu, slaba je liječnička skrb, previše piju i puše…

Kako je, dakle, moguće da su oba podatka točna? U čemu je kvaka?

19.10.2013. u 20:43 • 15 KomentaraPrint#

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

< listopad, 2013 >
P U S Č P S N
  1 2 3 4 5 6
7 8 9 10 11 12 13
14 15 16 17 18 19 20
21 22 23 24 25 26 27
28 29 30 31      

Siječanj 2017 (2)
Studeni 2016 (1)
Listopad 2016 (1)
Rujan 2016 (1)
Srpanj 2016 (1)
Lipanj 2016 (1)
Svibanj 2016 (3)
Ožujak 2016 (1)
Veljača 2016 (1)
Siječanj 2016 (1)
Studeni 2015 (1)
Rujan 2015 (1)
Srpanj 2015 (1)
Svibanj 2015 (1)
Travanj 2015 (1)
Ožujak 2015 (1)
Veljača 2015 (1)
Siječanj 2015 (2)
Prosinac 2014 (1)
Studeni 2014 (1)
Rujan 2014 (1)
Kolovoz 2014 (3)
Srpanj 2014 (2)
Lipanj 2014 (3)
Travanj 2014 (2)
Ožujak 2014 (2)
Veljača 2014 (5)
Siječanj 2014 (3)
Prosinac 2013 (1)
Studeni 2013 (2)
Listopad 2013 (1)
Rujan 2013 (1)
Srpanj 2013 (2)
Lipanj 2013 (1)
Svibanj 2013 (2)
Travanj 2013 (1)
Ožujak 2013 (2)
Veljača 2013 (2)
Siječanj 2013 (4)
Prosinac 2012 (8)
Studeni 2012 (5)
Listopad 2012 (9)
Rujan 2012 (8)
Kolovoz 2012 (2)
Srpanj 2012 (4)
Lipanj 2012 (8)
Svibanj 2012 (7)
Travanj 2012 (2)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv


Komentari da/ne?

Opis bloga

Image and video hosting by TinyPic

Eksperimentalna
autobiografska fikcija.

Dobro je imati na umu
moguću razliku
između blogera
gospona profesora
i autora kao privatne osobe.

darko.milosichr@gmail.com

Creative Commons License
This work is licensed under a Creative Commons Attribution-NonCommercial-NoDerivs 3.0 Unported License.

Orijentiri

Škola je zjenica svih društvenih ustanova,
a učitelj je zjenica te zjenice.

Sartre

Prvo podignemo prašinu,
a zatim se tužimo da ne vidimo.

Berkeley

Put van vodi kroz vrata.
Zašto nitko neće upotrijebiti taj izlaz?

Konfucije

Cilj mi je naučiti vas da od prikrivene besmislice
napredujete do nečega što je očito besmisleno.

Wittgenstein

Ma koliko bilo izazovno istraživati nepoznato,
još je izazovnije propitivati poznato.


Kaspar

Neuroza je zamjena za legitimnu patnju.

Jung

Ni budućnost više nije što je nekad bila

Valery




Image and video hosting by TinyPic

Global Voices - The world is talking, are you listening?

webArhiv@

Ekstrasolarni planet
Čovjek s vilicom u svijetu juhe
marchelina
pametni zub
apatrida
pero u šaci

Web Hrvatska

Image Hosted by ImageShack.us






style="border:0px;" alt="web tracker">










Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se




Glasaj za moj blog na www.blogeri.hr

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se