gospon profesor

srijeda, 20.02.2013.

O Krleži, Mandiću i narcističkom poremećaju

Mukotrpno se probijajući kroz Uvod u psihoanalitičku teoriju (AGM, 2012.) Anthonyja Elliotta, jednog od najistaknutijih teoretičara odnosa psihoanalize i kulture, ne jednom mi je pala na um rečenica iz knjige Igora Mandića, Zbogom, dragi Krleža (Književne novine, 1988.): Kaznio me Bog, ako je ovo moguće razumjeti!. Mandićevu knjigu kupio sam dok sam još bio nadobudni student i mladi krležofil, i bome mi je ta dekonstrukcija mita o Krleži, kojega su neki drugovi uzeli posthumno uzdizati malne na čast oltara, pripomogla da i sâm staroga Barda kritičnije sagledam (ali ne prije no što sam pročitao veći dio onoga što je napisao). Krleža me nije zanimao zbog svog ljevičarenja, nikad ga, hvala Bogu, nisam doživljavao kao boga s Gvozda, ali me njegova rečenica još od srednje škole magnetski privlačila. A privlači me i danas, kad sam daleko načitaniji i (in)formiraniji nego prije četvrt stoljeća, životno iskustvo da ne spominjem.

Tako, primjerice, za romanom Na rubu pameti posegnem godišnje barem jednom, da se – kad se, poput pripovjedača zapitam zašto se u posljednje vrijeme toliko uzrujavam zbog ljudske gluposti – podsjetim da je glupost sama u sebe zaljubljena i da je njezino samoljublje bezgranično. Podsjetim se da je ljudska glupost mračna snaga pod nama… kaotična sila pratvari pod nama koju ljudi još nisu svladali. Podsjetim se da se glupost zaogrnula dostojanstvom i pozivima, zvanjima i činovima, i da od jedne gluposti do druge put često traje stoljećima: kao svjetlost pogasle zvijezde, glupost još nikada nije propustila da ne doputuje na kraj svoga određenja. Podsjetim se pa mi bude lakše. Taj roman o čovjeku koji je – u svojoj pedeset i drugoj godini – po prvi puta glasno rekao što misli o jednom stupu društva i koji je zbog toga okrenuo cijelu elitu tog društva protiv sebe, ne prestaje na mene ljekovito djelovati evo već desetljećima.

Otvorim tako nasumce knjigu na, recimo, stranici petnaestoj: Promatrajući ljude s prilično svježom znatiželjom, primjećivao sam kako se ljudi uzajamno prljaju po nekoj neshvatljivoj, dubokoj potrebi koja se u čovjeku objavljuje silinom teže: postoji u ljudima mračna snaga koja vuče dolje, k zemlji, u blato. Pa malo dalje: Ljudi su ispunjeni odgojem, praznovjerjem, predrasudama i lažima kao slamom, ljudi igraju uloge kao lutke na orkestrionima kako su ih drugi navinuli, po tuđem taktu njima kao takvima potpuno neshvatljive i nerazumljive muzike. Ili: S ljudima zajedno smrdi, ali je toplo. U samoćama – prazno. Čitam rečenice što ih je Fritz napisao 1938., i djeluju mi tako svevremenski i univerzalno, tako primjenjivo i otrježnjavajuće, i u skladu s iskustvom nekih među nama. Doktor je, dakle, progovorio što zaista misli o liku i djelu jednog tajkuna, industrijalca, dobrotvora, jedne nacionalne veličine, koja je radnik nad radnicima, predsjednik i član utemeljitelj od nekoliko stotina društava, narodni sluga, narodni učitelj… velikan nad velikanima… najgostoljubiviji domaćin, uzor-kršćanin, organizator planinarstva i naše gore list, progovorio je što misli o čovjeku za kojega je radio i za kojega su mnogi radili, i kako je završio? Pa, završio je kako već završavaju ljudi koji čačkaju mečku u sredini u kojoj se ne može računati na preveliku podršku javnim kritičkim istupima (bez obzira na njihovu činjeničnu utemeljenost i usklađenost s elementarnom logikom). Postavljati onda i danas logična, upravo djetinje iskrena pitanja, ili po liniji svog intimnog uvjerenja komentirati neku pojavu, osobu ili djelo, i dalje može izazvati promptnu reakciju samozvanih društvenih higijeničara, nekvalificiranih egzegeta i onih koji paze da se ne skrene s, ovog ili onog, kursa.

Inače, ono što gorespomenuti Mandić navodno nije uspijevao razumjeti, odnosilo se na famozni Krležin govor na Kongresu književnika u Ljubljani, od 5. do 7. listopada 1952., referat kojega se smatralo prekretničkim s obzirom na do tada forsirani socrealistički model a la Ždanov, koji je već bio dobrano obezvrijeđen nakon događaja iz 1948. Kasnije se o tom govoru desetljećima pisalo s adoracijom, citiralo ga se i na njega pozivalo, a onda je sredinom osamdesetih Mandiću toga bilo pun kufer pa ga je odlučio rastrančirati. Koga zanimaju detalji, može potražiti spomenuti knjižicu pa uživati u neponovljivom Mandićevom stilu (ističem bravurozan polemičko-satirički tekst kontra KGB-a, književnika Gorana Babića, Vrtni patuljak u perivoju naše literature). Uglavnom, prilično uspješno pokazuje kako Krleža zapravo i nije imao petlje da tog trenutka išta konkretno kaže o našoj književnosti pa je svoj govor zatrpao pravom lavinom kunsthistoričarskih asocijacija, koje s problematikom nisu imale nikakve veze. Osamdesetih godina pisati kritički i polemički o sakrosŕnktnom programatskom tekstu poratne jugoslavenske kulturne i književne politike i nije bilo baš bezopasno (poznato je, Mandić je bio spomenut u Bijeloj knjizi); ali valjda je Igor osjećao duh vremena (vrag mu ionako nikad nije dao mira). Analizirajući Krležin tekst, zaključio je da ga je malotko, ako uopće itko, mogao razumjeti, te 1952., i svih kasnijih godina. Izdvajam ovdje dio koji se odnosi na onaj usklik s početka teksta. Pita se dakle Igor Mandić, što je Krleža želio reći ovime: Komunistička partija Jugoslavije je svojom dugotrajnom borbom uskrisila intelektualnog i moralnog Lazara, i onaj simbolički poziv ‘Veni foras’ od Jajca 29. XI. 1943. poprimio je ustavnu formu dvije godine kasnije, godine 1945., kada je FNRJ postala socijalističkom federacijom.

Zaista, 1952., kad se o religiji nije mislilo naročito pozitivno, pa se u toj istoj Ljubljani dogodilo da su jednog biskupa polili benzinom i zapalili na ulici, Krleža pred onima ispred sebe i onima iza kongresnih zavjesa, dovodi u vezu biblijskog Lazara i mitsko Jajce. Trideset i kusur godina kasnije, tijekom kojih se nitko nije naglas usudio zapitati što je pjesnik želio reći, Mandić napokon ima muda postaviti nekoliko logičnih pitanja – premda se već po političko-kulturnjačkim kuloarima govorka da čereči Krležu, zna se za čiju korist: Sad da (Vas) pitam: tko je Lazar u Jajcu, odnosno da li je KPJ personifikacija samog Isusa? U Jajcu je – prema Krleži – KPJ ‘uskrisila… Lazara’, a taj je Lazar ‘poprimio ustavnu formu dvije godine kasnije’. Kaznio me Bog, ako je ovo moguće razumjeti! Ne zna se koga ili što personificira ‘intelektualni i moralni Lazar’, ako je on u političkom smislu bio Isusov prijatelj. Ako je KPJ u Jajcu napravila to čudo, kako da joj se ono nije osvetilo kad je zbog njega i sam Isus bio razapet? Kojega je to pokojnika uskrisila KPJ i to još 1943. godine? Neka nam ovo objasni neki krležijanac, ako može, ili jedan od onih koji su na ovogodišnjem Kongresu književnika u Novom Sadu toliko obilno citirali Ljubljanski referat, navodeći uvijek iste, dvije-tri podobne i nešto razumljivije Krležine rečenice.

Naravno da objašnjenje nije dočekao, a koju godinu kasnije sve je to ionako postalo posve irelevantno.

Što se pak u uvodu spomenute Elliottove knjige tiče, izgleda da Freuda i psihoanalizu istjeramo kroz vrata, a oni se vrate kroz prozor, ili možda dimnjak. Tako mi je u tom smislu bilo simptomatično promatrati zadnjih dana – hvala vatikanskom nunciju – nešto stišano prenje oko spolnog odgoja. Naime, obje strane su se pozivale na “znanstvene činjenice“; bilo mi je zanimljivo čuti da se u jednoj emisiji na televiziji mladić, predstavnik vjerničke inicijative Nepomireni, argumentirajući zašto je protiv toga da se djeci već prije petog ili šestog razreda govori o stanovitim temama iz područja seksualnosti, pozvao na znanstvenu činjenicu o tzv. latentnoj fazi, koja je zapravo Freudova… (No, dobro. Teško će se i na taj način, pozivajući se na “znanost“, doći do konsenzusa, jer se netko svog svjetonazora i svojih uvjerenja nikada neće odreći pa da sto puta “znanost“, vrag je odnio, nešto dokaže.) Nisam siguran koliko visoko Freud – koji je zaključio da su djeca polimorfno perverzna – kotira u katoličkoj antropologiji, ali činjenica jest da se predstavnik jedne katoličke udruge pozvao upravo na nj. Sviđalo se to nekome ili ne, predodžbe o kauču i šutljivom analitičaru koji sjedi iza uzglavlja – što danas primjenjuju samo najzadrtiji frojdovci s Upper East Sidea – ušle su u kolektivni imaginarij, a očito je da je barem djelomice Freud prihvaćen i među Nepomirenima, i to kao znanstvena činjenica.

Psihoanalitička teorija me inače zanima kao i mnogo toga drugoga, i stoga sam posegnuo za Elliottovom knjigom. Ukratko, radi se o vrlo dobrom pregledu različitih škola proizašlih iz Freudovih inicijalnih istraživanja i zamisli. Autor nam predstavlja postavke svakog novog teorijskog pristupa, ističući njegove zasluge, ali ga i kritički prosuđujući. Tako se možemo, između ostaloga, upoznati s teorijom objektnih odnosa, uvidima Melanie Klein, R. D. Fairbairna i D. W. Winnicotta, doprinosima Fromma i Marcusea, psihologijom sebstva od Eriksona do Kohuta, tu su Kovel, Lasch, Lacan i Žižek, feministički pogled na psihoanalizu (Chodorow, Kristeva, Butler…), psihoanaliza u doba postmoderne… Autor zapravo nastoji pokazati da se uvidi psihoanalize odnose koliko na individualnu, privatnu razinu, toliko i na kolektivne ideje i fantazije. Elliott upravo naglašava kako je jedan od glavnih ciljeva njegove knjige smještanje psihoanalize u politički kontekst, razmatranje psihoanalitičkih tvrdnji s obzirom na kulturu, društvo i politiku, piše u Pogovoru Željka Matijašević.

Kao zainteresirani laik, donekle upućen u osnovne postavke, imao sam svako toliko poteškoća probiti se kroz ezoterične koncepte i metajezik. Nije mi, primjerice, odmah bilo jasno što autor želi reći kad kaže da se “nasuprot edipizirajućoj logici kapitalističkog diskursa u kojoj se žudnju, označenu kao robu, kanalizira u propisane putanje, Deleuze i Guattari zalažu… za impersonalizirana protjecanja shizoidne žudnje, za proizvodnu mrežu libidnih artikulacija koje mogu prouzročiti kratak spoj u simboličkom poretku kapitalističke proizvodnje”. Nije mi, velim, bilo odmah jasno, ali kad sam se malo napregnuo, počeo sam kopčati. Probajte, nije preteško.

Ipak, najveće iznenađenje doživio sam čitajući posljednjih nekoliko rečenica u Pogovoru; saznao sam, naime, da se u novom, petom izdanju Dijagnostičkog i statističkog priručnika za mentalne poremećaje (Diagnostic and Statistic Manual of Mental Disorders – DSM), što ga izdaje Američko psihijatrijsko udruženje, na popisu psihičkih poremećaja više neće nalaziti narcistički poremećaj ličnosti! Dakle, bivanje (patološki) narcisoidnim više se ne bi trebalo smatrati problematičnim; živimo u doba kad je neki oblik narcizma toliko raširen da više ne predstavlja iznimku, nego pravilo (dakle, ako nemate profil na Facebooku, nešto s vama nije u redu, ali zato oni koji jesu na fejsu mogu postati ovisni pa ste kvit). Dakle, narcizam kao prevladavajuća društvena norma. Ipak, DSM-5 još nije izašao; u članku u NYT pod ironičnim naslovom Sudbina koju će narcisti mrziti:biti ignoriran (A Fate That Narcissists Will Hate: Being Ignored) pročitao sam da se formira fronta stručnjaka koji se nikako ne slažu s odlukom urednika novog izdanja Priručnika da se narcizam, zajedno s još četiri poremećaja, izbaci. Kako god naposljetku bilo, uronjeni smo u narcističku kulturu i, htjeli-ne htjeli, participiramo u njoj. Pomoći će ako to sami sebi osvijestimo.

20.02.2013. u 18:38 • 4 KomentaraPrint#

subota, 02.02.2013.

Najnovije vijesti iz 1978.

Naslov u jednom dnevnom listu:

DUBOKO U SIBIRU PRONAĐENA OBITELJ POTPUNO IZOLIRANA OD SVIJETA

Nisu znali ni za Drugi svjetski rat, ali ni za civilizacijska dostignuća!


I slijedi članak u kojem saznajemo da je ta obitelj otkrivena 1978., čega se i sam vrlo dobro sjećam.

Baš kad čovjek pomisli da ne može biti gluplje...

02.02.2013. u 19:03 • 7 KomentaraPrint#

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

< veljača, 2013 >
P U S Č P S N
        1 2 3
4 5 6 7 8 9 10
11 12 13 14 15 16 17
18 19 20 21 22 23 24
25 26 27 28      

Siječanj 2017 (2)
Studeni 2016 (1)
Listopad 2016 (1)
Rujan 2016 (1)
Srpanj 2016 (1)
Lipanj 2016 (1)
Svibanj 2016 (3)
Ožujak 2016 (1)
Veljača 2016 (1)
Siječanj 2016 (1)
Studeni 2015 (1)
Rujan 2015 (1)
Srpanj 2015 (1)
Svibanj 2015 (1)
Travanj 2015 (1)
Ožujak 2015 (1)
Veljača 2015 (1)
Siječanj 2015 (2)
Prosinac 2014 (1)
Studeni 2014 (1)
Rujan 2014 (1)
Kolovoz 2014 (3)
Srpanj 2014 (2)
Lipanj 2014 (3)
Travanj 2014 (2)
Ožujak 2014 (2)
Veljača 2014 (5)
Siječanj 2014 (3)
Prosinac 2013 (1)
Studeni 2013 (2)
Listopad 2013 (1)
Rujan 2013 (1)
Srpanj 2013 (2)
Lipanj 2013 (1)
Svibanj 2013 (2)
Travanj 2013 (1)
Ožujak 2013 (2)
Veljača 2013 (2)
Siječanj 2013 (4)
Prosinac 2012 (8)
Studeni 2012 (5)
Listopad 2012 (9)
Rujan 2012 (8)
Kolovoz 2012 (2)
Srpanj 2012 (4)
Lipanj 2012 (8)
Svibanj 2012 (7)
Travanj 2012 (2)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv


Komentari da/ne?

Opis bloga

Image and video hosting by TinyPic

Eksperimentalna
autobiografska fikcija.

Dobro je imati na umu
moguću razliku
između blogera
gospona profesora
i autora kao privatne osobe.

darko.milosichr@gmail.com

Creative Commons License
This work is licensed under a Creative Commons Attribution-NonCommercial-NoDerivs 3.0 Unported License.

Orijentiri

Škola je zjenica svih društvenih ustanova,
a učitelj je zjenica te zjenice.

Sartre

Prvo podignemo prašinu,
a zatim se tužimo da ne vidimo.

Berkeley

Put van vodi kroz vrata.
Zašto nitko neće upotrijebiti taj izlaz?

Konfucije

Cilj mi je naučiti vas da od prikrivene besmislice
napredujete do nečega što je očito besmisleno.

Wittgenstein

Ma koliko bilo izazovno istraživati nepoznato,
još je izazovnije propitivati poznato.


Kaspar

Neuroza je zamjena za legitimnu patnju.

Jung

Ni budućnost više nije što je nekad bila

Valery




Image and video hosting by TinyPic

Global Voices - The world is talking, are you listening?

webArhiv@

Ekstrasolarni planet
Čovjek s vilicom u svijetu juhe
marchelina
pametni zub
apatrida
pero u šaci

Web Hrvatska

Image Hosted by ImageShack.us






style="border:0px;" alt="web tracker">










Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se




Glasaj za moj blog na www.blogeri.hr

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se