gospon profesor

utorak, 29.11.2016.

O kobasicama i ljudima

Stigao mi iz istočne Slavonije prije desetak dana vijenac kobasica, stigao iz čiste ljubavi i brige brižne E. da unesem dovoljno proteina u svoj brojnim psihofizičkim naporima iscrpljeni organizam. Nisam baš pasionirani potrošač proizvoda od svinjskog mesa – sâm ih rijetko kupujem, i to isključivo u vidu pršuta – ali sam poklon prihvatio kako se već pristoji: sa zahvalnošću, zahvalan i darovateljici i svinji koja je dala svoj život. Jedem, dakle, ovih dana te kobasice; desetak ih minuta prokuham pa uz kiselo zelje s bijelim lukom, senf i kuhani krumpir, eto ti kontinentalnog tradicionalnog kasnojesenjeg obroka. Premda, kako rekoh, kobasice nikad ne kupujem, pojedem katkad koju za gablec, uz grah, u restoranu blizu ureda ili ponegdje u gradu: jeftino i zásitno, za sitne pare. Ono što sam uočio jest da nakon što pojedem spomenutu kobasicu, domaću slavonsku, iz 100% provjerenog izvora, nemam nikakvih posljedica u vidu podrigivanja, nadutosti, težine u želucu, žgaravice i tome slično, dok, eto, spomenute simptome primjećujem svaki put kad kobasicu pojedem u nekom, makar i boljem restoranu. Nekako ne vjerujem da je problem u grahu, iako i zaprška može biti problematična; problem je u kvaliteti mesa i dodacima od kojih je kobasica napravljena. Spominjem sve ovo, dakako, zbog fertutme oko pokvarenog mesa u razvikanim trgovačkim lancima kojoj svjedočimo. Ako mene pitate, bilo je samo pitanje vremena kad će se to dogoditi. Stvar se uklapa u opću, globalnu sliku mahnite potrošnje svega općenito, i mesa napose; navodno se godišnje u svijetu ubije šezdesetak milijardi životinja. Šezdesetak milijardi. Treba njihovo meso i prodati pa se ljude dnevice putem raznih medija bombardira i maltretira fotošopiranim slikama dijelova mrtvih životinja, uz izraz koji se ponavlja do iritacije: AKCIJA.

Čujte, to ne može dobro završiti, kako god okrenuli. Dovoljno je malo prosurfati (ili pročitati knjigu Jesti životinje (Algoritam, 2012.) Jonathana Safrana Foera) pa ćete naići na podatke da se na farmama – da spomenem tek neke užase – praščiće kastrira i čupaju im se zubi – naživo, da se nad bespomoćnim životinjama zaposlenici sadistički iživljavaju, da je život tih stvorenja kratak, ispunjen golemom patnjom i žestokim stresom, a završava klanjem. Količine su tolike da negdje u tom lancu koji započinje na farmi (farme radikalniji vegetarijanski aktivisti uspoređuju s koncentracijskim logorima, a mesnu industriju s holokaustom), a završava u vašem tanjuru (i želucu) – lancu koji bi trebao biti pod strogim nadzorom odgovornih službi – dolazi do pucanja pa ne pomažu ni abnormalne količine antibiotika kojima se nafila životinje eda se ne bi razboljele u prljavštini u kojoj dočekaju smrt. Primijetili ste da sam u uvodu spomenuo da nisam pasionirani potrošač proizvoda od svinjskog mesa; točnije bi bilo reći da nisam pasionirani potrošač mesa kao takvoga, premda – trenutno – nisam pravi vegetarijanac. No, meso koje jedem, jedem gotovo isključivo izvan kuće, i to manje-više u okolnostima kad nemam previše vremena i izbora. Ne pokušavam se opravdavati; jednostavno iznosim činjenice. Piletinu i puretinu praktički više uopće ne jedem, a do prije koju godinu sam meso peradi godinama jeo zapravo svakodnevno. A onda mi se negdje u lipnju 2014. dogodilo sljedeće.

Sjećam se, bio sam se zapitao što pripremiti za ručak, i odjednom sam posve jasno i nedvosmisleno shvatio da NE ŽELIM DA OBROK UKLJUČUJE MESO. OK, nisam čuo nikakav glas niti ugledao neki znak, ali taj osjećaj bio je toliko snažan, odbojnost koju sam osjetio spram pomisli da iznova, po tisućiti put, kupim one savršeno istrančirane filee pilećih ili purećih prsa toliko jaka, da je jedino što sam mogao učiniti bilo prihvatiti taj unutrašnji imperativ, mudrost tijela koje mi daje do znanja što mu (ne) treba (što inače nerijetko ignoriramo). Elem, odlučio sam prihvatiti nalog, i počeo iz dana u dan pripremati jela bez mesa. E sad, svjestan sam da će možda zvučati patetično ili kao pretjerivanje, ali u prvih mjesec ili dva dana osjećao sam – a imam i svjedoke koji to mogu potvrditi – prilikom pripremanja i konzumiranja hrane svojevrsnu euforiju, ili u najmanju ruku entuzijazam, znate onaj osjećaj kad ste svjesni da radite nešto što je uistinu ispravno. U tom povišenom raspoloženju uživao sam u obrocima – koji su uključivali bob, blitvu, grašak, grah, celer, patlidžane, leću, poriluk, slanutak, tikvice, cvjetaču, brokulu, batat, krumpir, luk, proso, rižu, laneno sjeme, bademe, amaranth, quinou, zob, heljdu, rajčice, zelenu salatu, krastavce, papriku, komorač, sezonsko voće i tome slično (a nisam prestao jesti ni mliječne proizvode ni jaja; ribu pak nisam jeo) – kao rijetko u životu; usto sam ćutio neku vrstu lakoće i, recimo, pročišćavanja, da ne kažem detoksikacije. Ono što mi je u cijeloj priči zanimljivo jest to da nisam svjesno donio odluku, u stilu: od sutra sam vegetarijanac. Dapače, premda nisam jeo meso, uopće se nisam smatrao vegetarijancem niti mi je padalo na pamet tako se predstavljati (premda su me poznanici odmah takvim prozvali). U redu, radi se o tehničkom terminu; želim reći da moj nagli prelazak na bezmesnu prehranu nije bio uvjetovan nikakvim ideološkim ili svjetonazorskim motivima eda bih se poželio prozivati ovako ili onako. Jednostavno mi je bilo postalo krajnje odbojno jesti meso dobrih životinja.

Uglavnom, potrajalo je to nekih godinu i pol dana, a onda sam, na valu nekih radikalnijih promjena u životu, opet pomalo počeo jesti hranu životinjskog podrijetla, prvo ribu pa tu i tamo, kao što spomenuh, pršut ili kobasicu, ali piletinu i puretinu i dalje u pravilu izbjegavam. Smučilo mi se, brate. Ipak, u mojoj prehrani generalno i dalje prevladava bezmesni jelovnik, i nastojim da tako i ostane ili da, štoviše, iznova budem biljojed. Ima u tome – znam iz osobnog iskustva – nešto dobro.

29.11.2016. u 20:00 • 6 KomentaraPrint#

srijeda, 12.10.2016.

Osam godina

Ovih dana navršilo se osam godina od prvog mog ovdje objavljenog posta. Naslov mu je bio Zemlja znanja. Evo ga u cijelosti:

Vijesti su ovih dana više nego loše.

Zapljusnut sam sa svih strana, zapravo već godinama. Crnilo nadire praktički odasvud, i ne prođe ni jedan razgovor, a da ne čujem jadikovke, zgražanja, mrzovolju… ili, što je na neki način još i gore, optimizam bez pokrića. Optimizam iz nepriznatog očaja. Novine: ubojstva na ulicama glavnoga grada, silovanja retardiranih i nezaštićenih, opljačkan narod, makijavelistička politika… Vidim sad kad sam počeo pisati da to uopće nije jednostavno. Naime, nikako ne bih želio da se ovo pretvori u moralizatorsku tiradu i "još više istoga", što bi rekao Paul Watzlawick. Kad pak zavirim u sebe, opet se nazire mrak kako vreba. "Ja zbilja ne razumijem što činim, jer ne činim ono što hoću, nego činim ono što mrzim", da citiram još jednog Pavla, onoga iz Tarza. Nekako mi izgleda da je pogodio srž problema: čak i oni koji bi htjeli činiti dobro nisu to u stanju, barem ne u onoj mjeri u kojoj bi to željeli, ili trebali.

Zašto sam ovo počeo pisati? Zato jer mi se čini da nekako kronično nedostaje tekstova kojima su autori Hrvati, a koji bi ljudima podigli raspoloženje, ili ih motivirali za "dobro" u najširem smislu riječi. Kako radim u školi (što je priča za sebe), primjećujem drastičan pad temeljnog poštovanja učenika prema profesorima, profesora prema profesorima, ravnatelja prema profesorima, roditelja prema profesorima…, što je i u javnosti postalo notornom činjenicom.

...

"Nije ti baš nešto", komentira gospođa profesorica. I nije, priznajem. No, u međuvremenu sam proživio cijeli jedan mali/veliki život, i napisao tekstova dovoljno da objavim dvije zbirke koje su, evo, baš neki dan predstavljene i u knjižnici u Travnom.

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

A što se u "zemlji znanja" u međuvremenu promijenilo, zaključite sami.

12.10.2016. u 19:13 • 9 KomentaraPrint#

subota, 17.09.2016.

Vrhunski trash

Počeo sam čitati roman jedne naše spisateljice. Pročitao sam niz – naglašavam – veoma pozitivnih prikaza pa me zainteresirao. No, odmah na početku naiđoh na opis seksa glavne junakinje s budućim suprugom. Dakle, nakon što je ona "nagnula [...] glavu prema njemu, iščekujući poljubac", on ju je "umjesto toga bacio na krevet i polizao joj pičku tako da je vrištala".

OK, hajde.

No, nakon toga slijedi rečenica koja me navela da se zapitam, ima li smisla nastaviti čitati.

"Daaaa! – vikala je u valovima orgazma, držeći čašu šampanjca koju je potom ispila do kraja."

Iz konteksta se ne da zaključiti da je glumila.

Slijedi dijalog.

– Jesam li dobro čuo? – upitao je.
– Jesi – prostenjala je i pružila mu čašu.

Pružila mu je čašu?

"Nazdravili su u to ime i tada ju je prvi put poljubio u usta. Upravo sam prošla tehnički pregled, pomislila je i smjesta se iznervirala. U najvažnijim trenucima uvijek joj na pamet padaju gluposti."

OMG

17.09.2016. u 20:27 • 10 KomentaraPrint#

ponedjeljak, 25.07.2016.

Koji je vaš projekt besmrtnosti?

Pokušavajući sveudilj – jer me na to nešto neprestance tjera – barem donekle shvatiti što je čovjek? / Ili čemu služi? / Što je njegovo dobro, / a što njegovo zlo? (Sirah, 18,8-9) – palo mi je na pamet, ima tome već koja godina, da mnogo toga što svakodnevno gledam i slušam – manje-više sve što ljudska stvorenja, jedna drugima i sebi, čine, bilo im to na čast ili na sramotu – proizlazi (maskirano, osim glupošću, pohlepom, zavišću, slavohlepljem... i mnogim plemenitim, uzvišenim interpretacijama, i zaštićeno snažnim psihološkim obrambenim mehanizmima ili, obratno, kakvim psihičkim poremećajem), da sve to, dakle, proizlazi u konačnici iz jednog, ili barem jednog glavnog izvora: straha od smrti. Zaključak para uši i zvuči pretenciozno – jer, postoji cijelo mnoštvo manje ili više uvjerljivih teorija i nekolicina velikih narativa s pretenzijama konačnog odgovora – i nešto se protiv njega u čovjeku buni, što samo potvrđuje riječi napisane u zagradama: o tome, da se bojimo smrti, i o tome, da mnogi naši konstruktivni ili destruktivni pokušaji da si strukturiramo vrijeme proizlaze iz potisnute užasnutosti nad činjenicom da jednog dana više nećemo biti, o tome izbjegavamo razmišljati ili razgovarati koliko god možemo.

Dakako, svatko će lakonski priznati da će umrijeti; ljudi se s time katkad čak i šale pa među nama ima i takvih koji na sprovodima delaju viceve ili se potajice vesele podušju i tome kako će napuniti trbuh. Ljudi će, čak i političari, ako baš moraju, nevoljko priznati i da se boje umiranja i smrti, katkad će sebi dopustiti i kakvu refleksiju na tu temu – umjetnici u tome prednjače – no, ja ovdje ne pokušavam reći nešto o tim uobičajenim strategijama za svakodnevnu uporabu i priznavanju straha koje služi i opet tek samozavaravanju; ne, govorim o stvarnoj stravi pred Ništavilom. Stravi koja je toliko snažna da bismo, kad ne bi bilo društvenih igara i ritualâ, psiholoških trikova, sporta, znanosti, umjetnosti, religije, ili zaljubljenosti, seksa, politike, droge i nasilja – svih tih i sličnih projekata besmrtnosti u nebrojenim njihovim varijacijama i mutacijama – jednostavno sišli s uma.

Palo mi je to, rekoh, na pamet prije kojih desetak godina (možda će se M. sjetiti da sam mu to jednom, uz pivo, bio spomenuo), ali, budući da sam i sâm tek jedan od sedam i kusur milijardi ljudi koliko ih je trenutno na planeti, i sâm sam, dakle, podložan svim spomenutim strategijama poricanja smrti. Nisam ni morbidan niti depresivan, nisam čak ni nešto posebno loše raspoložen, pa moje bavljenje ovom temom ne proizlazi iz neke osobne/osobite patologije; proizlazi, kao što spomenuh na početku, iz pokušaja da shvatim i da, u skladu s danim mi kapacitetima, eventualno proniknem u spomenuta Sirahova pitanja ponešto dublje od konvencionalne mudrosti.

I kako to biva, pokazalo se da se netko tim pitanjima već pozabavio daleko temeljitije, i to baš nekako na tragu mog spomenutog uvida pa mi je to bilo baš milo. Googlajući tako nedavno u potrazi za kakvim objavljivanja vrijednim naslovom, naiđoh na knjigu Ernesta Beckera, The Denial of Death, za koju je 1974. dobio Pulitzerovu nagradu (neposredno prije no što mu je uručena, umro je, u četrdeseti devetoj godini, što me, priznajem, malko štrecnulo). Nije mi trebalo dugo da otkrijem da je knjiga već objavljena kod nas, pod naslovom Poricanje smrti (Naprijed, 1987.). Boraveći u lipnju na jednom otočiću u zadarskom arhipelagu, čitao sam je, usput maksimalno uživajući u predsezonskom miru.

Elem, u nekoliko rečenica, Beckerova studija – s obiljem referenci na S. Kierkegaarda, S. Freuda, W. Reicha, N. O. Browna (o čijoj sam knjizi, Život protiv smrti: psihoanalitički smisao povijesti, također pisao), E. Fromma, F. W. Hegela i O. Ranka – vrti se oko hipoteze da je cjelokupna ljudska civilizacija zapravo jedan neobično kompleksni obrambeni mehanizam kojemu je svrha štititi nas od spoznaje o vlastitoj smrtnosti. Čovjek, samosvjesna nespokojna životinja, istodobno i subjekt i objekt, istodobno izvan prirode i njezin dio, dvojno je biće: s jedne strane tjelesno – propadljivo i ograničeno, u krajnjoj liniji, hrana za crve, a s druge strane simboličko – s praktički bezgraničnom slobodom misli i mašte, sposobno za osmišljavanje i realizaciju osobnog projekta besmrtnosti (koji poprima najrazličitije moguće oblike, od oslikavanja Sikstinske kapele do zalijetanja avionom u neboder, od odlaska u samostan do osnivanja stranke) čija bi realizacija pojedincu trebala donijeti žuđeni osjećaj samopoštovanja i herojstva, osjećaj da je dio nečeg većeg, po mogućnosti vječnog, nečeg što neće propasti zajedno s njegovim tjelesnim selfom. Jasno, budući da postoji preko sedam milijardi projekata, neizbježno dolazi do sukoba među njima, budući da neki projekti podrazumijevaju dokazivanje vlastite ispravnosti i superiornosti nad ostalima, što za posljedicu ima cijeli niz nevolja, ne moram navoditi žalosne primjere kojima dnevno svjedočimo.

Situacija je nezavidna pa čak i beznadna: bježimo od (pune) spoznaje o vlastitoj smrtnosti, bježimo od realiteta, od suočavanja s neuljepšanom stvarnošću – razarajuće je i zastrašujuće vidjeti svijet onakav kakav jest – da ne bismo poludjeli (Sve što čovjek radi u svom simboličkom svijetu tek je pokušaj poricanja i nadilaženja svoje groteskne sudbine. On se upravo nagoni u slijepu zaboravnost pomoću [...] osobnih zaokupljenosti koje su toliko udaljene od stvarnosti njegove situacije da su oblici ludosti, ludosti na koju je pristao i koju dijeli s drugima.). Dakle, čovjek se od ludila štiti osobnim zaokupljenostima, koje su društveno tolerirane, ili ih, primjerice, u slučaju bombaša samoubojica ili političkih stranaka, ohrabruju skupine kojima se pojedinac – da bi stekao sigurnost, umanjio tjeskobu i samoću – priklonio, jer ...zajednica neće trpjeti čovjekovo nastojanje da se potpuno individualizira... Društvo želi da samo odlučuje kako će ljudi transcendirati smrt.

Drugim riječima, čovjek se od ludila štiti društveno prihvaćenim oblicima ludosti, pritom se pretvarajući da nije lud – pa tko je tu lud, možemo se zapitati. Becker odgovara: Mogli bismo reći da nam je psihoanaliza otkrila složene kazne [u vidu kojekakvih simptoma, D.M.] zbog poricanja istine o čovjekovoj situaciji, ono što možemo nazvati cijenom pretvaranja da nismo ludi. Kad bismo morali objasniti zlo koje su ljudi iskalili na sebi i na svom svijetu od prapočetaka pa do sutrašnjice, ne bismo ga objašnjavali životinjskim naslijeđem, čovjekovim nagonima, njegovom evolucijom, već jednostavno kao danak koji plaća zbog svog pretvaranja da je duševno zdrav, budući da pokušava poreći svoju istinsku situaciju. I da, sve je koliko-toliko OK dok su ti pokušaji konstruktivni pa u Louvreu stojimo pred La Giocondom. Druga je stvar kad je netko toliko užasnut strahom od vlastite smrti da ga pokušava zatomiti šaljući u smrt – u ime nekog projekta besmrtnosti – svoje bližnje. Spominjem ekstreme; većina ljudi nastoji se tjeskobe smrti osloboditi na konvencionalnije načine, uzimajući od života onoliko koliko im osobne neuroze dopuštaju, i dopuštajući si onoliko samosvijesti i slobode koliko mogu podnijeti, tj. koliko im društvo dopušta. Većina igra na sigurno jer zna: i previše i premalo slobode podjednako je opasno; najbolje je povesti se za masom.

U ovom kratkom osvrtu pozabavio sam se središnjom temom knjige; Beckerove interpretacije Kierkegaarda i, posebice, Ranka, briljantne su, no njihov prikaz izlazi iz okvira ovog teksta. Kako bilo, prilježnog čitatelja koji je spreman hrvati se sa Sirahovim pitanjima, i u tom procesu spoznavati sebe ne moram nagovarati da potraži ovu iznimnu knjigu koju u filmu Woodyja Allena, Annie Hall, glavni lik, Alvy Singer, kupuje svojoj djevojci.

25.07.2016. u 20:34 • 14 KomentaraPrint#

nedjelja, 05.06.2016.

Seksa u lektiri već ima...

...i to onog S/M.

Čitam ovih dana komentare kako bi trebalo spriječiti da "pornografija" uđe u lektiru. Pa se prisjetih da sam o tome već ponešto bio pisao...

Onda bi je razodijevao, razmrsivao joj kose i nju, nagu, dizao kao pero, prenosio kao slamku i grizao njeno bijelo meso, zubima je grizao, i na njene bolne povike muklo sašaptavao: ‘Boli te, a? … Eto daj i ti mene: grebi me, grizi, gnjavi, bodi… Bodi!… I mučio – neobuzdan i nezasitljiv – mučio je nju… tako supijan cijele noći te se nije ni u san zavesti mogla…“

Lažeš… lažeš! Bjesnio bi on, i kad bi njegovi zubi zagrizli u njeno nježno meko meso sitnih bijelih grudi i ona jauknula – podivljao bi… Gnjeo bi je, tukao, grizao dalje… I već tren po tom ljubio joj usne, one iste grudi, ono isto tijelo i šaptao: ‘Oprosti’.“

Ova dva citata nisu preuzeta iz nekog od djelâ notornog bludopisca Donatiena Alphonsea Françoisa, Marquisa de Sadea, što je moguće kome palo na pamet, čak i ako nije pročitao nijednu njegovu knjigu. Seksualni sadizam – pogotovo u ekstremnim formama – kojega je zagovarao (i prakticirao) taj naš posrnuli brat gotovo se automatski dovodi s njim u vezu pa je netko doista mogao pomisliti da će tema teksta biti 120 dana Sodome ili Filozofiju u budoaru.

Nekome je pak možda palo na pamet da ću napisati štogod o knjigama koje posljednjih tjedana ne silaze s top-lista najčitanijih u Hrvatskoj, u kojoj, govore statistike, oko polovica stanovništva u godinu dana nije pročitala nijednu knjigu, a eto, ostali, koji čitaju, krive stvari čitaju, primjerice, Pedeset nijansi sive, spisateljice“ E. L. James, ili druga dva nastavka te trilogije koju su upućeni od milja prozvali pornografijom za mame“, a u kojoj, kako kaže naš izdavač, Profil, pratimo avanture stidljive studentice Anastasie Steele nakon što upozna karizmatičnog tajkuna Christiana Greya“, dočim na jednom vjerskom portalu čitam da je riječ o emocionalno oštećenom biznismenu kojemu je jedini cilj u cijeloj priči da uvjeri Anastasie da mu se priključi u sadomazohističkom robovanju seksu“ (netko zločest zaključio bi da je ovo potonje bolja reklama). Romani se u svijetu prodaju u milijunskim nakladama (oko stotinu milijuna primjeraka, preciznije), a statistike govore da svoju publiku (bilo bi zanimljivo saznati spolnu – ili rodnu? kako ono ide? – strukturu čitateljstva) imaju i u našoj zemlji. Čekam, primjerice, neki dan u redu u pošti, i primijetim tinejdžerku koja uzima s police spomenutu knjigu i pokazuje je, po svoj prilici, majci, koja je očito znala o čemu je riječ. Uglavnom, došlo neko takvo vrijeme, čita se S&M literatura u obiteljima, poklanja se za rođendane. Premda slutim da, kao i kad je de Sade u pitanju, nije riječ o umjetničkoj književnosti, budući da spomenuta, hm, djela, nisam čitao, neću se upuštati u njihovo obezvrjeđivanje jer u pravilu ne komentiram nešto s čime se nisam pobliže upoznao.

Dakle, uvodni citati nisu plod bolesne mašte ludoga markiza niti im je autorica sredovječna gospođa koja je počela pisati zbog krize srednje dobi pa slučajno potrefila duh vremena. Uvodni citati nisu ni iz jednog od desetaka ili stotina takvih“ romana što ih je, mahom na dekadentnom Zapadu, napisano tijekom posljednjih dvjestotinjak godina, a kojima je središnja tema sadomazohistički odnos.

Pa odakle su onda?

Citirano sam prepisao iz Čitanke za 3. razred četverogodišnjih strukovnih škola, Književnost 3, Snježane Zrinjan (Alfa, 2005., ur. B. Petrač), str. 205.

Navodi iz jednog romana ipak jesu, romana što ga je u svojim ranim dvadesetim godinama, između 1907. i 1910., napisao tuberkulozom dobrano načeti Ivan Kozarac. To, međutim, nije erotski niti pak pornografski roman, jer kao takav valjda se ne bi našao na popisu obavezne lektire za učenike trećih razreda, i valjda odabrani ulomak u Čitanci iz kojega sam citirao nekoliko rečenica ima neku svrhu, primjerice, da onim učenicima – znači, golemoj većini – koji neće pročitati Đuku Begovića, dočaraju o kakvom se osebujnom liku radi (Mi smo čeljad vilenjačka, bajajuća, ‘hola. Mi smo ko leptiri. Malo više sunca – sagaraš, malo više kiše – crkavaš. I samo bi od ruže do ruže.“), a radi se o antijunaku, arhetipskom bekriji, fatalnom bećaru-Šokcu, (auto)destruktivnom anarhoidu, utjelovljenju životne filozofije u-se-na-se-poda-se“, čija je seksualnost bliža Thanatosu nego Erosu, koji ničeanski prezire moral slabih, i koji se spram ženâ odnosi upravo u duhu spominjanog markiza (suprugu ostavlja razdrta oplećka, krvavih, pregrizenih dojki“), o čovjeku koji je svoj Edipov kompleks riješio tako što se oca – koji ga je i odgojio“ – doslovce riješio, zbog čega je odrobijao svoje, bez kajanja. Uglavnom, učenici imaju prilike susresti se s likom koji je ocoubojica, razvratnik (rodoskvrnuće uključeno); Kaja Zokina, Đenka Meseljeva, Željanica Filakova… bezimene udovice i ‘soldatuše’, to name just a few, sadistički nastrojen, de facto bezbožnik, preziratelj ropskog“ morala pobožnih suseljana (Da se pokajem?! Šta ja imam okajivati! Ja – pa da okajivam! Bi l’ možda morao malko i proplakati i pocmizdriti? … on da poklecava, oltar ljubi….? To on neće. Ne, pa da se o životu radi!“), likom koji na kraju – koje li ironije kad su u pitanju katastrofalne sudbine junakâ hrvatske književnosti, svih tih talentiranih i perspektivnih nesretnika što ih predvodi Šenoin Lovro – ne završava tragično, nego, premda je proćerdao imanje i čuva nečije svinje, premda je unesrećio desetke ženâ i umlatio ćaću, djeluje tek blago neraspoloženo (Ne žali on niti za zemljom, niti za kućom, niti za onim životom bećarenja i kerenja, ne žali ni za čim.“).

A valjda je roman na popisu školske lektire i zato, ili ponajprije zato jer ima neku umjetničku vrijednost. Književnost je umjetnost riječi, i prema svim relevantnim književnim kritičarima i povjesničarima književnosti, Đuka Begović udovoljava kriterijima prema kojima ga se svrstava u značajan roman hrvatske moderne. E sad, netko ciničan mogao bi napomenuti da je značajan jer boljih nemamo ili je tek nešto bolji od onih stvarno loših, ali s čim imamo, s tim klimamo, što je tu je.

Pitanje, dakle, glasi: po čemu je nešto tek, držimo se primjerâ, S&M soft porn, a kad se opisi takvih nekih nedvojbeno postojećih odnosa među ljudima mogu smatrati umjetničkima, i štoviše, ponuditi se na čitanje mladima od šesnaest ili sedamnaest godina? Gdje je, naime, granica i tko određuje kriterije, tj. tko se može smatrati arbitrom po tom pitanju? Pa, po svoj prilici, već spomenuti stručnjaci. Jer, prepusti li se procjenjivanje je li nešto umjetnički vrijedno pisanje ili nije bilo kome čiji je svjetonazor pod snažnim (ili posvemašnjim) utjecajem ideologije ma koje vrste, ili nekome tko naprosto nema pojma, onda se u pitanje može dovesti, mic-po-mic“, i, štojaznam, Ana Karenjina, Ema Bovary, zapravo manje-više cjelokupna književnost (uključujući i Bibliju, u mjeri u kojoj jest i književno djelo) jer se najveći dio djelâ neizbježno dotiče tih neobično kompleksnih pitanja ljudske žudnje manifestirane – ili zbog represije kojoj je izložena, ili pak zbog odbacivanja svih uzusa – i na razne perverzne“ načine (navodnici su zbog toga jer je danas, je li, teško uspostaviti konsenzus oko toga što je perverzno). Netko, dakako, može reći da i stručnjaci mogu biti ideološki opterećeni, ali evo, zadržimo se samo na pitanju je li Đuka Begović umjetnički vrijedno djelo, kakvim se u našim stručnim krugovima smatra već stotinjak godina, ili ga takvim proglašavaju prikriveni ljubitelji S&M igrica, podlo ga podmećući generacijama naše mladeži. Što biste vi rekli?

Ne radi se o tome treba li ili ne treba pisati o – jer o tome je manje-više uvijek riječ – ljudskom spolnom životu; radi se tome zašto i kako pisati o ljudskom spolnom životu (kao i o bilo čemu drugome). Neki bi, doduše, najradije da neka viša instanca jednostavno zabrani da u književnim djelima bude golotinje, spolne ljubavi, vulgarizama, psovki, sadomazohizma, nasilja i sličnih stvari (svega onoga što svakako jest, na sreću ili na žalost, dio svijeta u kojem živimo), da se, dakle, uvede cenzura pa da se tako, nadaju se njezini zagovaratelji, zaštiti naša uljudba i naša mladež. Nekih takvih pokušaja da se piscima ograniči sloboda stvaranja, dakle conditio sine qua non svake umjetnosti, sjetit ćemo se iz povijesti totalitarnih režima, bivših i onih postojećih. Pokušaj do srži amoralnih i neljudskih režima da zaštite moral u književnosti iznjedrio je, dakako, grotesknu književnost lišenu literarne vrijednosti. Cenzura nije dobro rješenje.

Što jest dobro rješenje?

Recimo to ovako. Književnici moraju imati punu slobodu (OK, malo mi je bedasto govoriti o nečemu toliko samorazumljivom kao što je sloboda stvaralaštva, ali opet, nekako mi se čini da postoji potreba da se to po tko zna koji put naglasi) pisati (i) o kojekakvim opačinama, od političkih do seksualnih, koje ionako svi vidimo i znamo za njih. Jer, u onoj mjeri u kojoj su autentični umjetnici, opisat će to upravo zbog katarzičnog učinka što ga vrhunska umjetnost može izazvati, koji će nas potaknuti da živimo osvještenije, ili u najmanju ruku zbog dijagnosticiranja stanja u kojemu se društvo, zajednica, ili pojedinac nalaze. Postaviti pravu dijagnozu nije mala stvar; ukazati na pervertirane odnose nužno je. Pritom, pravi umjetnik neće o opačinama ili žudnji pisati tako da to bude samo sebi svrhom: po tome se i može razlikovati dobra od loše književnosti. Kao i dobar kuhar, koji ne spravlja jelo isključivo od začinâ, dobar pisac će iskoristiti sve sastojke što mu ih stvarnost nudi, ali u takvim omjerima da konačna kreacija pridonese tome da nakon što je konzumiramo“ budemo cjelovitiji i plemenitiji, svjesniji sebe i sposobniji razumjeti druge; upravo zdraviji: to je ono što vrhunska književnost postiže. Ukoliko u tome ne uspije, imamo ga pravo – argumentirano – kritizirati. Ono što ne bismo smjeli činiti je poticati paranoju, pozivati na linč, širiti moralnu paniku ili pokušavati, pod krinkom brige za moralno zdravlje nacije, lobirati za svoju političku/ideološku opciju. Upravo to je nemoralno.

05.06.2016. u 10:31 • 11 KomentaraPrint#

petak, 27.05.2016.

Obavezna lektira

...ali u Francuskoj.

Image and video hosting by TinyPic

27.05.2016. u 12:23 • 7 KomentaraPrint#

nedjelja, 22.05.2016.

Stiže smak svijeta

Eto nama smaka svijeta. Držite me za riječ: tvrdim da će za cca stotinu godina (plus-minus desetak godina), svih 7 416 145 000 ljudi – uključujući dakako vas i mene – koliko ih trenutno živi na Zemlji, biti mrtvo. Dobar dio od tih gotovo sedam i po milijardi umrijet će i koje desetljeće ranije, neki među njima već i sutra, dapače još danas. Smak svijeta dakle neminovno dolazi, ali za svakog od nas osobno: naša privatna apokalipsa. I to je činjenica. Iz te perspektive, koja se možda čini ponešto neveselom – ali, zapitajmo se, bismo li željeli živjeti vječno, mi koji ne znamo što bi sa sobom ni u obično kišno nedjeljno popodne? – zbivanja oko nas poprimaju neke drugačije obrise. Dovoljno mi je pomisliti, za sto let ni mesa ni čavla ni lesa pa da mi bude mrvicu lakše. Ljudi svjesnost o (vlastitoj) smrti općenito potiskuju, ali katkad im pomisao na nju – što također nisu skloni priznati – na trenutak olakša život; ono: napokon ću se riješiti ove gnjavaže i ovih gnjavatora. Što bi rekao Robert Graves, zbogom svemu tom.

Ima onih koji čitaju moje tekstove već godinama pa znaju da se u njima politikom, napose dnevnom, praktički nikad ne bavim. To ne znači da sam kompletni idiot (u izvornom smislu, dakle, netko posve neupućen u javna, politička događanja, a valjda i inače) pa da je ne pratim barem u onoj mjeri da razaberem tko, koga, gdje, kako i zašto (danas sam nešto neraspoložen: od kad je svijeta i vijeka, malne svatko svakoga gdje god i kako god može, radi osobnog probitka, i tako sve do svoga kraja). Od politike i političara, zarana sam to naslutio, a u međuvremenu se i višestruko uvjerio, ne očekujem mnogo, posebno nekog dobra. Stoga, za komentiranje dnevnopolitičkih zbivanja – čime se danas na društvenim mrežama, a i inače, bave svi, u iluziji da je njihov kafićki ili online komentar ikome važan (dapače, to dopuštenje da se komentira zapravo i jest smišljeno da, dok se narod međusobno lajka i pjeni, oni, koji već jesu u poziciji, rade svoj gorespomenuti posao) te još jedan komentator doista nije potreban – za komentiranje, dakle, jednostavno nemam vremena, jer sam svjestan da sam, ima tome, već prebacio polovicu života pa mi se svaki dan, u svjetlu spomenute apokalipse, nadaje toliko dragocjenim da nastojim proživjeti ga tako da mi ne promakne da su ovog proljeća maslačci intenzivno žuti, da su se lastavice vratile u gnijezdo pored prozora i da mi je svaki udah poklonjen. Svaki udah mi je darovan, ničim ga ne zaslužujem. Kao i vama, kao ni vi.

Stiže smak svijeta, svakom njegov... "U kružnicama kružeći sve širim/Ne čuje više soko poziv sokolara;/Stvari se raspadaju; središte ne drži;/Anarhija se razuzdala svijetom,/Diže se plima zamućena krvlju/I obred nevinosti posvuda se gasi;/Najboljima manjka svako uvjerenje,/Najgori su puni intenzivne strasti..." pjeva Yeats. Ili, Krleža: "Gumbelijum roža/fino diši,/na galgam se bumo/zibali si./Hej, haj, prišel je kraj,/nigdar več nebu dišal nam maj!/Zavijal celu noč stekli je pes,/celu noč pilko nam hoblal je les./Z scalinom nam buju prelejali grob,/v pesje gnojnišče zlopatali drob./Gumbelijum beli mertvečki diši,/z galgah se nigdo povernul ni./Hej, haj, nek cvate maj,/nigdar nas v pekel taj/ne bu nazaj".

Dok tako čekam smrt, ne pratim nijednu seriju na TV; pogledam eventualno Peti dan, taj zabavni talk-show, ili štogod na Trećem programu (ali nipošto onu emisiju o kulturi nedjeljom ujutro). Katkad, dok čekam – osim smaka svijeta – da zakipi voda za juhu pa da ubacim grincajg, prevrtim daljinskim tih nekoliko desetaka programa, i vidim da se tu ništa tjednima/mjesecima/godinama ne mijenja: na nekima vazda krokodili iskaču iz vode, neke hijene trančiraju antilopu, lavovi kopuliraju, ribe se koprcaju u mrežama... na drugima vazda neki kamiondžije, drvosječe, automehaničari... ljudi od dvjesta kila nastoje smršaviti, ili trudnice nastoje dobiti jackpot (hrv. velezgoditak, bankovnicu, glavnjak), na nekima uvijek netko leži u bolnici s onim cjevčicama u nosu i prima infuziju, neki savršeno lijepi mladi ljudi se ljube ili svađaju ili plaču, stalno neke obdukcije, istrage, netko nekoga ubija, siluje, ganja... vazda isti prizori vojnikâ u akciji negdje na Bliskom istoku, na barem jednom programu je vijest o tome da je u napadu bombaša-samoubojice poginulo toliko-i-toliko ljudi... a odmah na sljedećem žiri procjenjuje nastup neke mlade estradne nade. Publika vrišti, automobili lete u zrak, uvijek nešto eksplodira, stalno nekakvi predatori, zombiji, vampiri, vrazi, sotone, gomile specijalnih policajaca koji s dugim cijevima upadaju u nečije stanove, pa one curke što prevrću krpe po dućanima, ili se mijenjaju žene po našim provincijama, u poluožbukanim kućama s hrastovim regalima i kutnim garniturama, s kamenim labudovima na dvorištu... Rasparana crijeva, rasprsnute lubanje ili zelenkasti leš na obdukcijskom stolu, to vam ne gine ako pratite TV. (Ako vas zanima erotika, nema je ni na jednom kanalu. Nema je, zapravo, uopće – živimo u doba pornografije, ne samo seksualne.) Uglavnom, društvo spektakla, red isforsirane zabave, red tisuću i jedne smrti, a između toga pornogr..., htjedoh reći, politika. Visoka, niska, hard, soft, svejedno, uvijek se tu pretjeruje, svi su na Viagri, može se, neki nas već desetljećima... Nakon desetak minuta prebacivanja programa zaključim kako mi je IQ prilično opao jer, ne varajte se, sadržaji koje puštate u svoju svijest neminovno djeluju na vas. Da ne spominjem okove navike.

Elem, dnevno se – iščekujući, katkad tjeskobno, katkad vedro, da prestanem disati – umjesto društvene patologije radije zaokupim nekim sjajnim romanima, poput nedavno pročitanog Slučaja Džem, bugarske spisateljice Vere Mutafčieve, žanrovskog remek-djela, koje potpuno demantira onu omalovažavajuću opasku Stanka Lasića o bugarskoj književnosti u njegovoj polemici – zadnjoj dostojnoj tog naziva – s Igorom Mandićem. Roman o Džem-sultanu, istom onom kojega spominje Andrić u Prokletoj avliji, ulazi u red onih djelâ koja prilježnog čitatelja obogate uvidima u ponore ljudskih duša i nezavidno ljudsko stanje, pružajući mu usto i uživanje u umjetnosti riječi. Zaokuplja me i vrhunska publicistika (trenutno čitam – a pročitao sam ih podosta – meni dosad možda i ponajbolju knjigu vezanu uz razdoblje nacizma, Albert Speer – His Battle With Truth, Gitte Sereny, nažalost neprevedenu; autorica je na njoj radila petnaestak godina, i uistinu doprinosi razumijevanju ne samo faustovsko-erotskog odnosa Speera i Hitlera, nego i posvemašnjoj spoznaji o dijaboličnosti tog režima; svaka suradnja s njim svjedoči o slaboumnosti i kratkovidnosti, ili pak dijaboličnosti onih koji su joj pribjegli, ma bilo to i radi ostvarenja tisućgodišnjeg sna), a čeka me dakako još toliko naslova koje vrijedi pročitati da mi ni tri života ne bi bila dovoljna. Slušam Bacha ili Dead Can Dance, Pachelbelov Kanon u D-duru, takve komade. Čujte, smiruju mi živce. Pokušam tu i tamo uhvatiti vremena i za kakav dobar film koji nije, poput većine filmova danas, namijenjen pretpubertetskom uzrastu, ili za kakav dokumentarac na YouTubeu (primjerice, vjerojatno najbolji ikad snimljen, Samsara, Rona Frickea).

22.05.2016. u 15:26 • 9 KomentaraPrint#

ponedjeljak, 16.05.2016.

Dno bez dna

Zacijelo poznajete nekoga tko će, kad se primjerice pojavi na poslu, bez obzira na to kakva je meteorološka situacija tog jutra, ma bio i najvedriji proljetni dan, ničim izazvan iznervirano zaključiti kako je vani užasno, ili da je vrijeme katastrofa. Takvi ljudi (koji općenito svoja čemerna duševna stanja projiciraju na što god i koga god ne bi li si makar malo olakšali) vole koristiti spomenute izraze, koriste ih zapravo kompulzivno, a poštapalice su im – jer su previše pristojni da bi psovali ili prostačili, a imaju se, eto, potrebu izraziti – i pojmovi poput užas, "šokantno, jezivo, strava, grozno, ja ću poludjeti, horor, stravično, i, dakako, dno dna. Valja spomenuti da ih koriste opisujući u osnovi benigne situacije, koje možda mogu, ako je netko posebice osjetljiv, izazvati blagu iritaciju, ali su zapravo miljama daleko od ičega toliko tragičnog ili neugodnog da bi zahtijevalo, npr., upotrebu riječi – spomenimo još jednu koju naročito vole koristiti stanoviti portali – brutalno (usput, lat. brutus: težak, glup).

Nerijetko se, kad čujem svoje bližnje, čak i one posve dobronamjerne (jer smo skloni oponašanju pa olako prihvaćamo onakav način govora za koji procijenimo da je najrašireniji), kako se, ne razmišljajući, bezobzirno razbacuju izrazima koji se nekada nisu koristili ni u crnoj kronici, a danas su neobično frekventni i u svakodnevnoj komunikaciji i u medijima, nerijetko se, dakle, pitam, a što će reći, za kojim će riječima posegnuti kad (im) se, božesačuvaj, dogodi nešto uistinu bolno, ružno ili nešto što uistinu dovodi u pitanje nečiju egzistenciju. Jer, ako je katastrofa što vam konobar nije uz kavu donio i čašu vode, ili je za vas čekanje u redu ispred kakvog šaltera stravično iskustvo, onda za ljude čija se iskustva doista mogu nazvati strašnima i za stvarno katastrofalne situacije više nema odgovarajućih pojmova kojima bismo ih dočarali.

A takvih iskustava, i takvih situacija oko nas, na nesreću, ima nemali broj, i čak i ako ih nazivamo pravim imenom ili im pridodajemo gore spomenute imenice i atribute, više ne uspijevamo izraziti svu njihovu strahotnost upravo zbog toga što su te imenice i ti atributi postali zloporabom toliko ispražnjeni od izvornog značenja da više ne znače ništa, ili ne znače mnogo. Ako jednakim izrazima komentiramo prometni zastoj u kojemu smo zaglavili i vijest da je u prometnoj nesreći poginulo četvero mlađih punoljetnika, oduzimamo potonjem događaju onoliko od njegove stvarne i nepojamne tragičnosti koliko stvarno nepostojeće tragičnosti pridodajemo onom prvom. Posljedice su gore no što se na prvi pogled možda čini.

U zadnje pak vrijeme primijetio sam da podosta naših građana/građanki u svojim komentarima na društvenim mrežama piše kako smo dotakli dno dna. Da je bilo društvenih mreža prije petnaest (ili koliko već, svejedno) godina, prilično sam siguran da bi pisali to isto, ali posve je jasno, barem meni, da nipošto nismo dotakli dno, i da dno niti ne postoji, jer (pro)padati se može skoro pa unedogled. Dno u ovom smislu nema dna. Stvar je u tome da se ljudima čini kako se neke stvari podrazumijevaju, da smo dosegli neke civilizacijske standarde koji su neupitni, pa se onda čude i konsternirani su kad se dogodi da neki političari lažu, kradu i da su spremni rođenu mater (domovinu) prodati za neku sitnu paru (e da bi mogli, što? kupiti si skupo odijelo i jesti po skupim restoranima). Ovo što se u nas događa jest (pro)padanje, a ne doticanje dna dna.

Što će preostati, koje riječi, onome tko je uvjeren da smo na dnu, i da gore ne može biti, ako netko nekome u ovoj Republici, za početak, razbije nos zbog nečega što se dogodilo prije sedamdeset i kusur godina? Siguran sam da bi mnogi, da se to, božesačuvaj, dogodi, događaj opisali pojmovima poput jezivo, strava, grozno, stravično, i, dakako, dno dna, ali, budući da su ti pojmovi, uslijed inflacije, uslijed njihovog neprekidnog korištenja tamo gdje im nije mjesto, devalvirali, prazno će odjekivati virtualnim prostorima, i šuplje će odzvanjati po kafićima i domovima Lijepe naše do koje nam je, navodno, jako stalo. Ali, avaj!, ni razbijeni nos, hrvatski nos razbijen hrvatskom šakom (a i nos i šaka mogu biti i drugih nacionalnosti, kombinirajte), ne predstavlja doticanje dna, jer na putu prema dolje može se nekome razbiti i glava, a naposljetku, zašto jednostavno nekoga ne upucati kad mu se već na drugačiji način, dakle najgorim mogućim vrijeđanjem – pa živimo u demokraciji, ne? – kakvim se međusobno častimo na internetu, ne može objasniti (premda besjedimo istim milozvučnim materinjim jezikom) da je u krivu. Zašto stati i na tome, zašto sada, kad smo napokon svoji na svome, suvereni, neovisni pa nam više nitko drugi ne može biti kriv, zašto sada ne pokazati cijelom svijetu koliko smo zaista kultiviran narod pa se ne pohvatati za guše, dok napokon... dok napokon što?

Mislim, zaboga, kakvo crno/crveno dno dna?! Civilizacija je tek tanka glazura ispod koje drijemaju zvijeri, zvijeri i demoni koje (i) svojim nepromišljenim riječima budimo, dozivamo i zazivamo, kao da se nismo i u osobnom životu i tijekom (nedavne) povijesti uvjerili da riječi potiču na djela, i kao da (nedavna) povijest nije prepuna uistinu stravičnih, jezivih i groznih krvoprolića.

U bezdan se, Hrvatice i Hrvati, i svi građani Republike Hrvatske, može propadati jako, jako dugo.

16.05.2016. u 15:15 • 8 KomentaraPrint#

ponedjeljak, 28.03.2016.

Francuska šaptom pade

Novi roman Michela Houellebecqa, Pokoravanje (Buybook, Sarajevo/Zagreb, 2015.), posudio sam dan-dva prije briselskih eksplozija. Dovršio sam ga na Uskrs, čitajući, među ostalim, ispovijest jednog od likova, markantnog, rafiniranog Belgijanca Roberta Redigera, visokopozicioniranog pariškog sveučilišnog profesora i političara, koji opisuje kako je, u bljesku nadahnuća, 30. ožujka 2013., spoznao da je Europa – kršćanska, demokratska, ljevičarska, liberalna – već odavno izvršila samoubojstvo; u mladosti se, zgađen liberalizmom, bio okrenuo vjeri svojih predaka, katoličanstvu, kao student je pristupio identitetskom pokretu, držeći se pritom ipak – mudro, za razliku od nekih – podalje od njegovih fašistoidnih manifestacija, a nakon svog uvida, upravo je na Uskrs otišao do jednog briselskog imama e da bi se na Uskrsni ponedjeljak, pred svjedocima, preobratio na islam. Njegova ispovijest upućena je glavnom liku, Françoisu, također sveučilišnom profesoru – u tom trenutku bez angažmana, jer je, s obzirom na nova pravila, poslan s četrdeset i četiri godine u mirovinu – kojega pokušava privoljeti da se, kao poznati stručnjak za Huysmansa, vrati na Sorbonu. Jedini uvjet je da, kao što su to učinili svi oni koji su željeli ostati na sveučilištu, prihvati islam. Razgovor – s referencama na Nietzschea, Guenona, Priču o O. (vrhunac sreće je u pokoravanju), uz posve eksplicitno Redigerovo nastojanje da uvjeri sugovornika u superiornost islama – se vodi u njegovoj raskošnoj kući u jednom od elitnih pariških kvartova, a François je do tog trenutka upoznao dvije domaćinove supruge, četrdesetogodišnju Maliku i petnaestogodišnju Aďchu.

Houellebecq je u formi. Pokoravanje je pitka provokativna satirična distopija – radnja se odvija u bliskoj budućnosti – natopljena veoma suptilnom ironijom, ispripovijedana iz perspektive tipično uelbekovski pesimističnog, rezigniranog, deprimiranog, atomiziranog i deziluzioniranog sredovječnog intelektualca-mizantropa. Premda kontemplira o samoubojstvu, zbog čega nije ni očajan ni bogzna kako tužan, i prepun je cinizma, i premda nam svako toliko, poput šamara, podastre brutalne istine o ljudskom stanju, odnosu među spolovima, roditeljstvu, starenju (rastavljene roditelje godinama ne posjećuje, i oni, dakako, umiru, što nam pripovjedač saopćava mersoovski ravnodušno) ili boleštinama (detaljno nas informira o simptomima dishidroze koja mu je zahvatila stopala, i na koju se nadovezala mikoza; kad se bolest povukla pred terapijom – to je taj uelbekovski naturalistički humor – maltene odmah su je smijenili izrazito žestoki napadi hemeroida), on zapravo ipak ne živi bez životnih radosti: godinama spava sa studenticama (primjerice, s dvadesetdvogodišnjom Myriam, Židovkom, koja zbog dolaska Muslimanskog bratstva na vlast u Francuskoj emigrira s roditeljima u Izrael), razgovara s kolegama o književnosti i umjetnosti općenito, povremeno surfa po porno-stranicama (uglavnom YouPorn), plaća – u pauzama između studentica – prostitutke (opisi seksa su, tipično, detačirano tehnički, neveseli, svatko tko je čitao Houellebecqa zna što može očekivati: nula erotike, maksimum eksplicitnosti), voli dobra vina (Cahors, Sauternes, Mersault...), alkohol općenito (zapravo pije kao smuk), i sireve (Cabecou Perigord...)...

U biti nezainteresiran za politiku, prati, uz podgrijani japanski ili indijski fast-food, izbore – u romanu se inače spominju, podrugljivo, i neki sadašnji francuski političari, poput Hollandea (koji izaziva smijeh među novinarima kada sebe okarakterizira kao posljednju utvrdu državnog poretka) ili Marine Le Pen (koja je živahna i svježe isfenirana sve više nalikovala na Angelu Merkel, pri čemu je išla čak dotle da šije stvari po istom kroju) – François dakle prati izbore na kojima Socijalisti Manuela Vallsa – upravo zato da spriječe uspjeh Nacionalne fronte – koaliraju s Muslimanskim bratstvom, strankom koju predvodi karizmatični, ali ne i fanatični, Mohammed Ben Abbes, političar od formata, slatkorječiv, čovjek s vizijom – do kraja romana Europskoj uniji pristupaju Maroko, Turska, Tunis, Alžir itd. – sušta suprotnost impotentnim i bljedunjavim suparnicima. Ben Abbes postaje predsjednik, i ozračje se u zemlji postupno počinje mijenjati. Promjene zahvaćaju ponajprije odgojno-obrazovni sustav (odatle Françoisovo umirovljenje i drastično smanjenje ulaganja u obrazovanje), medije, modu..., a potom i ekonomsku (žene se povlače s tržišta rada pa nezaposlenost naglo opada; zemlja je zatrpana petrodolarima prijateljskih zaljevskih zemalja...). Houellebecqova subverzija jest u tome što u svojoj fikciji (podsjećam: fikciji) ne prikazuje islamizaciju Francuske kao nasilan čin; ne, sve je zapravo legitimno, i promjene – poput poligamije ili obraćenja državnih službenika na islam – se uvode praktički bez ikakvog pažnje vrijednog otpora, sve je nekako normalno i logično, sve ima svoje racionalno objašnjenje. Pisac – i u tome je ovaj roman pamfletistički – sugerira da je Francuska/Europa – sekularna, laička, ateizirana – beznadno trula i da je neminovno da islam, kao dinamična religija koja ima planetarne ambicije, pobijedi. Houellebecq ulaže sve svoje spisateljsko umijeće da čitatelju prenese upravo taj dojam neminovnosti takvog razvoja situacije, da ga dovede pred svršen čin. Da ga zastraši.

Suočen s takvim razvojem situacije, nakon nemuštih pokušaja da se sabere u najstarijem kršćanskom samostanu na Zapadu (i opet uelbekovski humor: taksist koji ga vozi do samostana priča mu o poznatom američkom glumcu kojega je nedavno vozio na retreat; po svemu sudeći, riječ je o Bradu Pittu), nakon još natapanja alkoholom i promišljanja o baštini – filozofskoj, umjetničkoj, religijskoj – Zapada, nakon još poneke seksualne eskapade, François, nakon razgovora s Redigerom, donosi jedinu razboritu odluku.

Houellebecq – našoj široj javnosti poznat ne po tome što ga se mnogo čita – sebe opisuje kao nihilista, reakcionara, cinika, besramnog ženomrsca i lošeg pisca, dajući time do znanja da ga teško možete uvrijediti, napisao je solidan, aktualan roman kojega neki kritičari stavljaju uz bok 1984. i Vrlom novom svijetu. To možda zvuči pretjerano, no svakako je vrijedan čitanja, posebice u svjetlu recentnih događaja. Mogu se čuti prigovori o njegovoj islamofobiji. No, moguće da je islamofobija u očima promatrača/čitatelja. Ja ga doživljavam/čitam kao (auto)ironičnog autora vještog u poigravanju stereotipima i predrasudama, majstora samopromocije koji će u tu svrhu izjavljivati da se divi Staljinu, ili će napisati roman poput ovoga u kojem cjelokupnu francusku elitu pa i cijelo društvo prikazuje kao oportunističke slabiće spremne na pokoravanje.

28.03.2016. u 13:27 • 17 KomentaraPrint#

ponedjeljak, 08.02.2016.

Susret Franje i Kirila – thousand years after

Možda toga, zabavljeni Shopping kraljicom i The Voiceom ili recentnim kulturalnim ratovima, niste posve svjesni, ali, napokon slijedi – 12. veljače, ljeta Gospodnjega 2016. – jedan, u punom smislu riječi, Povijesni Događaj od upravo metafizičke važnosti. Zbog inflacije, u nas i u susjedstvu“, kojekakvih kvazipovijesnih događanja zadnjih godina i desetljeća (koješta se, uz par iznimaka, okrstilo povijesnim), događajčića već odavna zaboravljenih, ta je sintagma postala uvelike banalnom, no, eto napokon nečega što se njome može nazvati, a da čovjek nema dojam da pretjeruje.

Jer, nakon gotovo tisuću godina, sastat će se i bratski, u duhu iskrene kršćanske ljubavi, zagrliti – na veselje stotina milijuna, odnosno oko milijarde i po kršćanskih vjernika diljem planete (Hrvatsku i Srbiju da ne spominjemo), dvojica vrlih muževa, predstavnika dviju Crkava: Summus Pontifex, Zapadni patrijarh, Nadbiskup i metropolit rimske crkvene pokrajine (da spomenem tek neke od službenih titula), dakle, naš“ papa Franjo, i prvi arhijerej Ruske pravoslavne crkve, patrijarh moskovski i sve Rusije, šesnaesti po redu, njihov“ Kiril. Prošle su, budimo precizni, devetsto šezdeset i dvije godine – preko devet i pol dugih stoljeća (još ni Bašćanske ploče nije bilo) – od onoga vrućega 16. srpnja, ljeta Gospodnjega 1054., kad je u Carigradu legat pape Lava IX., inače benediktinac, kardinal Humbert od Moyenmoutiera (ili od Silva Candide, rimske prigradske biskupije), tijekom liturgije u velebnoj Svetoj Sofiji, u ime spomenutog – u tom trenutku zapravo već pokojnog – pape, na oltar stavio bulu, i tim činom izopćio carigradskog patrijarha, Mihaila I. Kiroulariosa, na što je ovaj uzvratio istom mjerom, anatemizirajući kolegu i brata, čime su ti dični muževi i formalno stavili točku na i“ uznapredovalog procesa raskola jedinstvene kršćanske Crkve na pravoslavnu i katoličku verziju. Svojim potezom pokazali su da, ni oni osobno niti oni u čije su ime djelovali, nisu bili dorasli standardima što ih je postavio Onaj na kojega su se svi skupa pozivali, naime, Isus Krist, koji u svojoj velikosvećeničkoj molitvi, u sedamnaestom poglavlju Evanđelja po Ivanu, moli Oca ...da svi budu jedno“, kao što su i Njih dvojica jedno. Da bi se ovo shvatilo, valja uistinu biti mistik, prosvijetljen Duhom Svetim (koji, kako vjeruju katolici, izlazi od Oca i Sina, s čime se pravoslavci nikako ne slažu), a da spomenuta dvojica nisu bili mistici, nego tek (slabi) političari, vidi se po gorkim plodovima njihovog susreta u stoljećima koja su uslijedila nakon tog ljetnog dana u Carigradu.

Čitam tako danas o tome da će se Franjo i Kiril, Njihove Preuzvišenosti, uskoro sastati, i to, da stvar bude još zanimljivija, na Kubi, u Havani, a domaćin će im biti brat Fidela Castra, Raul, inače gensek Pokreta nesvrstanih, visokopozicionirani dužnosnik u Centralnom komitetu Komunističke partije Kube. Dragi Bog, zaključujem, uistinu ima smisla za humor. (Usput, možete li zamisliti scenarij u kojem je domaćin ovakvog jednog summita dvojice duhovnih poglavara, Bože sakloni!, drug Tito? U svjetlu ovog predstojećeg kubanskog susreta na vrhu, ništa me ne bi iznenadilo. Stari se, znamo, znao snaći. No, mrtav je da mrtviji ne može biti pa nema straha.)

Čitam, dakle, o tome da će se nakon hiljadu ljetâ – nakon kasnog srednjeg vijeka, renesanse, baroka, rokokoa, prosvjetiteljstva, romantizma, industrijske revolucije, Prvog i Drugog svjetskog rata, holokausta, Hirošime, Drugog vatikanskog koncila (hajde, ipak se, 1964. nakon devetsto deset godina nešto bilo pomaklo s mjesta pa su se izgrlili papa Pavao VI. i carigradski patrijarh Athinagoros I., a stručne komisije su zaključile da su se 1054. zapravo anatemizirali osobno Humbert i Mihailo, a ne Crkve međusobno), nakon rock'n'rolla i postmoderne – sastati ljudi koje se smatra predstavnicima Stvoritelja svega vidljivoga i nevidljivoga, predstavnici Onoga koji je tražio da se međusobno ljubimo križali se s dva ili s tri prsta, i pitam se – retorički – kako je moguće da im je trebalo umalo pa jezero let da sjednu pa popričaju, a možda se štogod i dogovore. Čitam o tome, i onda mi padne na pamet komentar što sam ga bio objavio prije šest godina, ne sjećam se više kojim povodom, ali očito iznerviran tisućljetnim otezanjem da se ti mudri starci koji predvode stotine milijuna ljudi i podsjećaju ih na ljubav spram bližnjega napokon odvaže pa djelima potvrde da im je stalo do jedinstva, ne nužno institucionalnoga, nego onoga mističnoga, u Duhu. Evo tog, mladenački razbarušenog, kandidovski prostodušnog, da ne kažem zdravoseljačkog komentara iz 2010.:

...katkad se pitam, što papa naprosto ne sjedne u avion, lijepo u civilki, i bane kod patrijarha moskovskoga, rano ujutro, pokuca na vrata, gdje već ovaj živi, donese sa sobom štogod za pojest', kroasan, burek, pitu kakvu, bilo što... pa da lijepo ljudski, jer su samo ljudi, popričaju i dogovore se da prestanu više s tim tisućljetnim prenemaganjima koja VEZE BLAGE nemaju s Kristom Isusom Nazarećaninom i njegovim učenjem. Ja sam siguran da je Duh Sveti Duh jednostavnosti, a ovo što se kroz povijest izrodilo ne da je komplicirano, nego s onu stranu čak i običnog ljudskog zdravog razuma. Svojedobno je netko bio predložio da američki i ruski predsjednik trebaju zajedno uzeti LSD pa da vidiš suradnje nakon toga! Ne bih išao tako daleko da predložim slično svjetskim vjerskim vođama, ali da su u životu doživjeli jedno jedino autentično duhovno iskustvo, znali bi da Duh uistinu puše gdje On hoće, a ne kamo ga svojim teologijicama nastoje usmjeriti.

Ne znam, ali mnogo toga što mi je vlastiti common sense sugerirao, a što se stoljećima činilo neostvarivim, štoviše, apsolutno nemogućim, ovaj papa ostvaruje malne na dnevnoj bazi pa će tako 31. listopada ove godine potegnuti i do Lunda u Švedskoj gdje će se družiti s braćom protestantima, konkretno luteranima, s kojima će obilježiti 499. obljetnicu početka reformacije. Naime, 31. listopada, ljeta Gospodnjega 1517., Luther je objavio svojih famoznih 95 teza, nakon čega ga je Franjin predšasnik, Leon X. izopćio, prozvavši ga divljim veprom koji ruje po njegovanom crkvenom vinogradu, na što mu je Martin jednako neljubazno, da ne kažemo nekršćanski uzvratio, nazvavši ga čovjekom grijeha“, sinom prokletstva“, odnosno „paklenim Ocem“. Hja, to su bila takva vremena, ne ponovila se.

I tako sada Bergoglio, kako ga se na ovdašnjim društvenim mrežama nerijetko prilično distancirano, da ne kažem hladno naziva, poziva na molitvu za oprost zbog podjela među kršćanima, 'otvorene rane na Kristovu Tijelu', pa ne budi lijen leti čas na Kubu, čas do Švedske, ne bi li pružio ruku, teološkim mudrovanjima i političkim makijavelizmom podijeljenoj braći i sestrama u Kristu, što se meni čini nečim posve prirodnim. A o plodovima će suditi budući naraštaji.

08.02.2016. u 08:15 • 22 KomentaraPrint#

<< Arhiva >>

< studeni, 2016  
P U S Č P S N
  1 2 3 4 5 6
7 8 9 10 11 12 13
14 15 16 17 18 19 20
21 22 23 24 25 26 27
28 29 30        

Studeni 2016 (1)
Listopad 2016 (1)
Rujan 2016 (1)
Srpanj 2016 (1)
Lipanj 2016 (1)
Svibanj 2016 (3)
Ožujak 2016 (1)
Veljača 2016 (1)
Siječanj 2016 (1)
Studeni 2015 (1)
Rujan 2015 (1)
Kolovoz 2015 (1)
Srpanj 2015 (1)
Svibanj 2015 (1)
Travanj 2015 (1)
Ožujak 2015 (1)
Veljača 2015 (1)
Siječanj 2015 (2)
Prosinac 2014 (1)
Studeni 2014 (1)
Rujan 2014 (1)
Kolovoz 2014 (3)
Srpanj 2014 (2)
Lipanj 2014 (3)
Travanj 2014 (2)
Ožujak 2014 (2)
Veljača 2014 (5)
Siječanj 2014 (3)
Prosinac 2013 (1)
Studeni 2013 (2)
Listopad 2013 (1)
Rujan 2013 (1)
Srpanj 2013 (2)
Lipanj 2013 (1)
Svibanj 2013 (2)
Travanj 2013 (1)
Ožujak 2013 (2)
Veljača 2013 (2)
Siječanj 2013 (4)
Prosinac 2012 (8)
Studeni 2012 (5)
Listopad 2012 (9)
Rujan 2012 (8)
Kolovoz 2012 (2)
Srpanj 2012 (4)
Lipanj 2012 (8)
Svibanj 2012 (7)
Travanj 2012 (2)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv


Komentari da/ne?

Opis bloga

Image and video hosting by TinyPic

Eksperimentalna
autobiografska fikcija.

Dobro je imati na umu
moguću razliku
između blogera
gospona profesora
i autora kao privatne osobe.

darko.milosichr@gmail.com

Creative Commons License
This work is licensed under a Creative Commons Attribution-NonCommercial-NoDerivs 3.0 Unported License.

Orijentiri

Škola je zjenica svih društvenih ustanova,
a učitelj je zjenica te zjenice.

Sartre

Prvo podignemo prašinu,
a zatim se tužimo da ne vidimo.

Berkeley

Put van vodi kroz vrata.
Zašto nitko neće upotrijebiti taj izlaz?

Konfucije

Cilj mi je naučiti vas da od prikrivene besmislice
napredujete do nečega što je očito besmisleno.

Wittgenstein

Ma koliko bilo izazovno istraživati nepoznato,
još je izazovnije propitivati poznato.


Kaspar

Neuroza je zamjena za legitimnu patnju.

Jung

Ni budućnost više nije što je nekad bila

Valery




Image and video hosting by TinyPic

Global Voices - The world is talking, are you listening?

webArhiv@

Ekstrasolarni planet
Čovjek s vilicom u svijetu juhe
marchelina
pametni zub
apatrida
pero u šaci

Web Hrvatska

Image Hosted by ImageShack.us






style="border:0px;" alt="web tracker">










Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se




Glasaj za moj blog na www.blogeri.hr

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se