petak, 18.10.2013.

Image and video hosting by TinyPic

Music LP-Underground




Došao je i taj dan!
Nakon višemjesečnih porođajnih muka, portal „Music LP-Underground“ (http://music-lp-underground.com.hr/), je pred završetkom i svečana prezentacija će se dogoditi u Nedjelju, 20. Listopada za vrijeme „Čevaping“ druženja.

Zahvaljujem svima koji su bili uključeni u ovaj projekt i nadam se nastavku suradnje.

Ovo je samo prvi korak u novom životu ove serije posvećene muzici i njenom uticaju na naše živote.
Planovi su veliki, a koliko i kako će biti ostvareni – to ćemo vidjeti u skoroj budućnosti.

Na portalu se trenutno nalaze četiri emisije, uključujući i „Uvodnu“.

Svi koji imaju ikakve sugestije, mogu me kontaktirati preko „Info“ stranice, koja je integrirana u sam portal.
Isto tako, svi zainteresirani za suradnju su „more than welcome“!
Do slušanja!

Feta



- 18:08 - Komentari(0) - Isprintaj

petak, 09.08.2013.

Image and video hosting by TinyPic

Lobotomija jednog otkljucavanja (mobitela)

Nastojim u zivotu casu gledati napola punu ili bar toliko punu da je ne vidim napola praznu.
Nazalost, koliko god nastojao biti uporan u toj svojoj nakani, zivot u ovoj banana republici u obliku kifle, me svaki dan opovrgava.
Mimo onih svakodnevih dokaza te tvrdnje, tu i tamo uleti po koji poseban koji udari onaj najjaci pecat na ovaj potroseni list nasih zivota.
Spadam u grupu ljudi kojima je lino i komplicirano traziti svako malo, najpovoljnije tarife, najpovoljnije providere, najpovoljnije, pitaj boga sta sve ne, da bi na kraju ustedija par lipa.
Od malih nogu, jos iz doba mraka, sam se vezao za nasu telefonsku uzdanicu, koja je u medjuvremenu promjenila vlasnika i elegantno pokupila sve sta smo godinama stvarali.
No to ide na dusu minijaturnim ministrima i velikom vodji.
Ne zelim ulaziti u raspravu o monopolu i slicnim stvarima, jer tema je izlizana i svakome znana, no svaki dan iznova otkrivamo toplu vodu koju izmisljaju da bi nam izvukli sta vise skuda iz zepa. No, ako pri tom dobijemo bar neki ekvivalent, onda aj, mozemo koliko toliko biti zadovoljni, no kad vas ti isti koji se kunu u trziste, izloze nepotrebnim troskovima, gnjavazi i nadasve gubitku vremena, e onda to vec gazi u polje osobnog.
Eto, ovo je bio pocetak, mali uvod prije onog sluzbenog uvoda u pricu.


A prica pocima istekom ugovora za moj mobitel.
Pis of kejk, za normalne uvjete.
No ne i u ovom slucaju.

Prvi posjet poslovnici t-coma
Mjesto dogadjanja – Joker - Split

Putesestvija zapocima odlaskom u Split, jer u Trogiru “t-com”- ova podruznica je obicna ikebana.
Moj je paket ukinut te mi se nudi neki porodicni od 200 kn misecno. Kako nisam sklon nekom istrazivanju, pristajem, ali odmah je iskrsa problem.
Supruga je tek nedavno obnovila ugovor sa VIP-om, te je kombinacija sa njom otpala.
Srecom, tu se nasla nasljednica, pa smo krenuli u aranzman.
Ona je imala pre-paid uslugu sa drugim providerom, ali to prema rijecima sluzbenice nije bio neki problem. Potpisali smo brdo formulara koje niko ne cita i krenili doma, sa obecanjem da ce za koji dan nova tarifa biti aktivirana i da ce kci moci doci po novi pametni telefon kojeg je odabrala prilikom potpisivanja ugovora.
Istovremeno, sluzbenica salje zahtjev za otkljucavanje mog mobitela, sta provider po zakonu mora omoguciti besplatno po isteku ugovora.
Nakon par dana dobivamo obavijest od providera kojeg je imala moja kci, da pod njenim brojem ne postoji nitko mog imena. Normalno da ne postoji, jer broj je na njoj, a ne na meni.
U medjuvremenu, meni stize SMS-om KOD za otkljucavanje.
Pun nade sljedim protokol za tu radnju, ali, pogresan KOD!?

Drugi posjet poslovnici t-coma
Mjesto dogadjanja – Joker - Split

Objasnjavam slubenici da je na mom mobitelu izmedju ostalog izmjenjena maticna ploca i vjerovatno je taj podatak promakao serivserima kad su mi poslali pogresan KOD.
Nakon peripetija sa “na koga ce biti paket”; “trebate prebaciti broj”, napokon dolazimo do nekog kompromisa po pitanju paketa i odlazimo doma nadajuci se da je to to!
Nakon par dana dobivam obavjest SMS-om sa novim KOD-om za otkljucavanje.
Pokusavam, yok!!
Ponovo pogresan KOD!!?
Dobivam isto tako obavijest, isto preko SMS-a, da je nova tarifa aktivirana.

Treci posjet poslovnici t-coma
Mjesto dogadjanja – Joker - Split
Sluzbenica nam daje paket u kojem je novi smart telefon, neki rucnik itd…uz obrazlozenje da ce usluga biti dostupna za taj mobitel veoma skoro.
Upucuje me na “sluzbu za korisnike, tehnicku podrsku, u vezi mog mobitela i njegovog otkljucavanja.
Vrijeme prolazi, smart phone ostaje smart samo na papiru, ne radi..izbacuje zahtjev za neki pin kojeg nitko nezna.

Cetvrti posjet poslovnici t-coma
Mjesto dogadjanja – Joker - Split
Sluzbenica je prije par dana “zaboravila” uruciti novu SIM karticu za pametni telefon. Ovaj put je greska ispavljena, te je telefon napokon proradio. Dakako, prebacivanje podataka sa stare SIM kartice na novu je uredno naplaceno 25 kuna.
Ja sa svoje strane jos uvjek vodim borbu oko otkljucavanja telefona.
Stupio sam u kontakt sa “tehnickom podrskom” te im saljem sljedeci mail:
Stovani,
Vec drugi put dobivam KOD za otkljucavanje mobitela koji ne radi.
Nakon prvoga sam otisao u T-com centar u Splitu no, ni oni nisu uspjeli.
Molim vas da napokon rijesite ovaj slucaj.
Posjedujem NOKIU C3 i broj mob je 098 xxx xxx
posljednji SMS je sadrzavao ove podatke":
IMEI:
358299049378587
KOD:
87090731115351634369
Napominjem, ovaj mobitel je bio na popravku nekoliko puta I koliko se sjecam, prilikom zadnjeg popravka zamjenjena mu je maticna ploca!


Dobivan odgovor da ce mi biti uskoro poslan ispravan KOD za otkljucavanje.
Nakon povuci potegni, provjerite ovo, provjerite ono, i odgovaranja na ta pitanja, dobivam novi KOD.
No, odmah sam vidio da je novi KOD identican onome kojeg sam dobio prvoga te obavjestavam doticnu sluzbu:

Postovani,
Gledam ovaj vas mail pa mi nije jasno.
Poslali ste mi kod za otkljucavanje koji je identican kodu kojeg sam dobio prvog preko SMS-a i koji nije radio!
(uredjaj je takodje pokusao otkljucati vas djelatnik, sa i bez SIM kartice)
Molim vas da provjerite ispravnost i funkcionalnost ovog koda te isto potvrdite, prije nego po treci put pokusam otkljucati telefon.


Na ovaj moj mail dobivam odgovor:
Poštovani,
zahvaljujemo na Vašem strpljenju, u nastavku dostavljamo odgovor.
Provjerom je ustanovljeno da je kod koji smo Vam dostavili (418959872995676) za otključavanje Vašeg uređaja (IMEI: 358299049378587) ispravan. Ukoliko kodom niste uspjeli otključati uređaj molimo Vas obratite se ovlaštenom servisnom mjestu (''MESC''; Zagreb (10000), Heinzelova 96; Tel: 01-6188-513) ili u naše prodajno mjesto, a ovaj mail ispišite kao dokaz o besplatnom otključavanju.
Srdačno Vas pozdravljamo, a u slučaju potrebe za dodatnim objašnjenjima bit će nam zadovoljstvo ako se obratite na istu e-mail adresu.

E sad, nema mi druge, nego ne riskirati, otici u poslovnicu T-coma i neka oni to pokusaju sa svim posljedicama.
Ionako, ukoliko ne budem mogao okljucati mobitel, moram otici tamo.

Peti posjet poslovnici t-coma
Mjesto dogadjanja – Joker - Split
Sluzbenica u poslovnici pokusava okljucati mobitel sljedeci upustva sa maila i dakako, ne uspjeva.
Sad slijedi ono jos lipse.
Salje me u ovlasteni servis, kako je sama rekla, “oni ce vam to brzo obavit”.
Sjedam u auto i vozim prema tom “ovlastenom servisu”.
Nakon po ure cekanja pocimam sa svojim monologom, ali me borac iza sanka prekida u po recenice: “mi ne otkljucajemo Nokije”.
“Ali iz T-coma su me poslali ovde.”
“ Yok, zao nam je”, odgovor je bio definitivan.
Sjedam u auto i ponovo pravac Joker i poslovnica T-coma.
Kazem, poslali ste me u servis koji ne otkljucaje Nokije.
Ona ne vjeruje, vec vidno nervozna, pita me da nisam zaluta u koji drugi servis.
I naziva ih.
Ovi potvrdjuju!
Nema isrpike, nema ono, bar, zao mi ili slicno.
Yok, to ovde ne stanuje!!
Uzima mi mobitel da bi ga poslala na servis, daje mi zamjenski (sta je u Trogiru nemoguce) i zasada je ovaj dio price gotov.
Dakako, svi kontakti koji su spremljeni u memoriju telefona su mi za sada nedostupni, no to njih bas i nije puno brige.
Saljem mail sljedeceg sadrzaja, kojeg bas i ne treba posebno objasnjavati:
Postovani,
Neznam kojom provjerom je ustanovljeno da zadnji poslani KOD otkljucaje moj mobitel, ali cinjenica je da to nije slucaj.
Mobitel sam odnio u vasu poslovnicu u robnoj kuci Joker i vasa djelatnica nije uspjela otkljucati moj mobitel sa novim/starim kodom.
Dobio sam zamjenski mobitel a moj je otisao u servis na otkljucavanje.
Sve to i nije neki problem, da vas nisam upozorio da je novi kod u stvari prvi kojeg sam dobio I koji nije radio.
Nije mi jasno, zasto i na temelju cega ste zakljucili da taj KOD, koji nije radio, sada treba otkljucati mobitel?
I na kraju, ovo je vec cetvrti put kako odlazim u vasu poslovnicu, a uskoro ce biti i peti put, bar se nadam, po otkljucani mobitel.
Svaki put prevalim vise od 100 km da bih stigao tamo.
Ostatak matematike obavite sami pa izracunajte koliko me do sada i koliko ce me kostati “besplatno” otkljuvcavanje mobitela?!!
Ne mogu reci srdacan pozdrav, jer nije niti malo srdacan, a razloge znate i sami.
Jerko Jaksic


Nastavak slijedi!

No i pored toga, ajmo se nadati da ce prica ipak imati happy end, no isto tako, ajmo nakratko vidit, koliko me kostalo to besplatno otkljucavanje mobitela.
Pet odlazaka u Split iz Sevida, gdje sam stacioniran ovo ljeto radi radova u stanu. (Sesti odlazak je neminovan, jer moram po mobitel nakon sta me nazovu).
Svaki odlazak je otprilike 100 km, sta ce ukupno biti oko 600 kilometara.
Na to bih nadodao svoje vrijeme, koje sam mogao provesti na odmoru, ili na bilo koji drugi nacin.
Necu vas zamarati apsolutnim brojkama, ali veoma ih je lako izracunati.
Ni u snu se ne nadam da bi nas dragi monopolista mogao ponuditi bilo kakvu kompezaciju za svoje propuste, jer ce uvijek naci neki legalni nacin da izbjegne tu vrsta odgovornosti, ali zato, probajte ne platiti onih pedesetak kuna preplate na telefon, pa cete onda vidjeti svu silu koja se oslobadja sa Olimpa monopola.

Zavrsni cin mobilne drame
Sesti posjet poslovnici t-coma
Mjesto dogadjanja – Joker - Split


Dobio SMS da mi je mobitel vracen na prodajno mjesto u Jokera.
Otisa u poslovnicu, "again", i preuzeo sada vec cuveni mobitel.
Uz njega stigla i popratna dokumentacija sa servisa u kojoj je bio komentar od jedne jedine recnice "Telefon je otkljucan prema svim mrezama"
I to je to, nikakav odgovor na moj mail, nikakva isprika radi sranja koje su mi napravili, nikakva niti kurtoazna "Zao nam je radi neugodnosti" ili slicno, a o nekoj kompezaciji troskova koje su uzrokovali, o tome mogu samo sanjat.
Dunque, trakavica "otkljucavanje mobitela" je iza mene.....ili nije....jer..
Sad ne mogu korisiti svoj mail, sve ostale mogu ali svoj, osobni "hormail" racun mi je nedostupan...
No za to vise nemam zivaca ni vremena, a telefon mi ionako sluzi za - telefoniranje!!

Feta




- 08:00 - Komentari(6) - Isprintaj

utorak, 30.07.2013.

Image and video hosting by TinyPic

Koncert Santane u Zadru

Bio sam na Santanu.

Mjesto dogadjanja, Zadar.
Utisci sa koncerta, odlicni/velicanstveni.
Koncert - “kako mali Ivica zamislja punokrvni rock koncert”.
Dakle, sa muzicke strane, skoro pa, nema zamjerke.

Organizacija ne losa, tretman publike – cista nula, mozda i koji stupanj ispod toga.
Ajmo ispocetka sa onim losim, jer ovaj koncert zasluzuje slatki okus u ustima nakon posljednje odsvirane note.
To sta je termin pomaknut sa 20:30 uri na 22:00 i nije bilo lose, pogotovo za nas iz malo daljeg mjesta stanovanja, a i radi dnevnog svitla koje nije primjereno ovakvoj vrsti dogadjaja.
No ipak ostaje malo nejasno, zasto je koncert poceo petnaest minuta prije tog termina.
Dali se Santani zurilo u Bec ili ne, malo je ipak neugodan osjecaj, jer mogli smo upasti u kolone na putu, sta i nebi bilo cudno te racunajuci na objavljeni termin, zakasniti na koncert.
Neznam na ciju dusu ovo ide, ali nije bilo lipo.
Idem dalje.

Na ulazu vec klasicni scenario sa fotoaparatom, i da se ne ponavljam, oko mene je bilo najmanje stotinjak ljudi sa pametnim telefonima koji imaju bolje preformance od navedenog.
No, ajmo to i ovaj put prepisati nekim proslim vremenima.
Ulaz je prosao kako je prosao i onda je usljedila voznja.
Kako smo kupili skupe karte, bolje receno, 450 kuna po osobi, krenili smo prema VIP lozi,
No, receno nam je da nemamo karte za ovaj VIP tretman, jer ovo su one od 600 kunica, nego preko puta, na betonske tribine.
Sam pogled na poluraspadnute tribine, od kojih je dio bio zastrt suncobranima od sank bara kojeg su montirali ispred, a jedan dio od krosnje stabla, dalo je naslutiti slucaj bacene love.
Ono malo slobodnog mjesta je bilo mokro od kise koja je te veceri uoci koncerta tri puta prijetila, ali na kraju, nije ostvarila te prijetnje.
Zeleci vidit o cemu se radi na tim betonskim tribinama i vidit kako ce izgledati koncert sa njih, pitam strazara kako uopce mogu doci na njih. On me upucuje skroz okolo terena na neki ulaz pa neka se tamo raspitam.
Dakako, zahvaljujem na ljubaznom odgovoru i ostajemo tu di jesmo, ispred bine.
Ruku na srce, mislim da mi je tu i mjesto i pored bolnih ledja, sjebanog kolina itd itd, ukratko, godina koje su dosle po svoje..…
I prije nego krenem sa samim koncertom, jos jedna veoma neugodna cinjenica.
Organizator se nije potrudio oprati dio gledalista, koji je ocito sluzio kao javni zahod.
Kako je kisa ocito obavila taj zadatak, auditorijem se razlio toliko poznati autohtoni balkanski miris urina, poznat jos od posjeta Poljudu.
Tu nema dileme tko je zakazao.
I necu vise o losemu, jer kao sta sam rekao, ovaj koncert zasluzuje da ga pamtimo samo na jedan nacin i u superlativima, ma kako rutinski bio odradjen.

Dunque, ka prvo, kad o koncertu govorim, ka i uvik, na prvo misto je zvuk.
Dakako, jer govorim o muzici, ma koliko cudno zvucalo u nekim glavama.
Ako je na Thomsona bilo to sta je bilo, na Watersa savrsenstvo bez zamjerke, ali podredjeno konceptu, onda se zvuk sa ovog koncerta moze opisati samo na jedna nacin – moj zvuk!
Jak, prejak, za popizdit jak, mocan, cist, fokusiran i nadasve artikuliran.
Sa prvim udarcima bubnjeva, kad je na pozornici izasao samo band, osit mi je poceo udarat u ritmu, a kad je band prihvatio i Santana se ukazao na pozornici, bubrezi su se poceli igrat na vatalo, gace su mi poskakivale, a u usima blazenstvo ogromne snage i bezvremenskog.
Santana je poceo furiozno, dakako sa “Toussaint L’Overture” i odmah digao publiku na noge.
Komunikacija je bila uspostavljena u prvim sekundama i nije se gubila tokom cijelog koncerta, pa cak kad Santana nije bio prisutan na pozornici.
Inace ovaj mi je koncert potvrdio moju misao o Santani kao neprikosnovenom rockeru kao i osobno misljenje da je kasniji period njegove karijere ustvari bio neki kompromis kojim je vratio staru slavu, potamnjelu zubom vremena, smjenom generacija i njegovim koketiranjem sa muzickim formama koje nisu imale prodju u masama.
Zasto to mogu sa sigurnoscu tvrditi?
Jednostavno zato jer je Santana u novim, komercjalnijim temama, osim poznatih refrena ubacio svoju ljubav, rif, dovodeci do neprepoznatljivosti pjesmu, ali time definitivno udarajuci novi pecat, pecat onog starog Santane.
U drugu ruku, kako inace objasniti da su vrhunci veceri ustvari bile teme sa prva tri albuma sa povremenim izletima na dobro poznate hitove iz kasnijeg razdoblja.
Namjeno podcrtavam ovu cinjenicu, jer jedan od peakova veceri je bio hit “She is not there”, sa albuma “Moon Flower”, sa kojim je Santana defacto zavrsio tu fazu svog stvaralastva.
Cak je i iz ove faze uzet samo kostur i uklopljen u retro sound sedmadesetih.
Dakako, govorim o atmosferi i stilu. (Kvaliteta zvuka je bila neupitna.)


Santana ima 66 godina i to se vidi na pozornici. No isto tako, vidi se da ce taj covjek svirati do zadnje minute ili bolje receno, sekunde svog zivota.
Ma koliko rutinski pristupio ovom koncertu, isporucio je ogromnu kolicinu energije, pozitivnih vibracija i na moje odusevljenje, tonu sirovih teskometalnih rifova protkanih latino ritmom.
To je ujedno njegov pecat, to je Santana, ma koliko neko volio ili ne ili obozavao kasnije djelovanje ovog velikog covjeka.
Drugim rijecima, Santana jest “Mari Maria”, Santana jest “Smooth”, ali onaj pravi, sirovi i nadasve nadahniti Santana je u stvari u instrumentalima izmedju tih refrena i ljepih melodija.
Pretvarajuci svaku od hit tema u teskometalnu latino grmljavinu Santana ne ostavlja nedoumicu.
To je to, to je on!

Bilo bi red spomenuti prateci band jer i te kako zasluzuje par crtica.
Zapocnimo od basiste koji je cak na polovini koncerta imao svoj solo da bi se barba Santana malo odmorija. Pored demonstracije sile nad basom, te pomalo nemastovitim pokusajem da solo dionicom zapali masu, ipak mu se moraju dati krediti na odradjeno. Mozda za moj ukus previse ukalupljen u Santaninu shemu, vjerovatno po upustvu gazde, basista je vrhunski premostavao jaz gitara i bubnjeva, ne ostvljajuci bas previse rupa u slici, a istovremeno, ne napustajuci osnovnu liniju poznatu sa studijskih snimaka.
Bubnjar, koji je isto tako imao svoju dionicu u nastavku, pored neospornog umjeca baratanja bas bubnjevima i njihove potpune artikulacije, nije zelio ili mogao ici na izlet tipa “freak out” ili slicno. Tocan kao masina, precizan kao svicarski sat, koncert je odradio kao u studiju. No ono sta cu ovdje podrcrtati, bar za solo dionice je mogao malo odlutati, jer normalan bubnjar je pomalo dosadan bubnjar (evala sjor Moon, kako je gori?).
No, kao sta sam rekao, ritam sekcija je radila kao masina i tu nemam i treba biti posten i reci, nesmijem imati zamjerke.
No, sad prelazim na drugaciju pricu, perkusionista.
Neznam kojim jezikom su komunicirali Santana i on na koncertu, ali ocito da taj jezik nije sa ovog planeta. Neprestalno popunjavajuci i bojeci zvucnu sliku, perkusionista je cijeli koncert digao na jednu visu razinu, i skoro, skoro bi se moglo reci da je oteo predstavu glavnom akteru. (Molim ovo ne shvatiti doslovno)
Kako taj covjek kreira zvuk i smjesta ga tik do gitare, to je prica koju treba cuti. Beskompromisnom aritmijom stvara pandam ritam sekciji koju pomalo gura u stranu, da ne kazem pokriva je, te komunicira direktno sa Santanom. To je bilo i te kako ocito kad je ovaj, ipak u jednom momentu otplovio malo u stranu, ritam sekcija nastavila svoju tutnjavu kroz kompoziciju, a on ga u tom trenutku sljedio kao pas, pozorno gledajuci i slusajuci sta ovaj radi i sta mu je sljedece. Bili su to u stvari rijetki istinski carobni kreativni trenuci ovog koncerta, koji nenaviklom uhu, veoma lako mogu proci nezapazeno.
Ono sta sa zaljenjem mogu reci, jer jasno mi je da Santana ide natrag korijenima, ali ipak…. Odsustvo cjevastih udaraljki nas je lisilo one carobne atmosfere ala “Caravanserai” ili “Illumination” a da o “Love Devotion and Surrender” i ne govorim.
Znam da ne mogu u jednom ovakvom koncertu ocekivati nesto iz tog djela Santaninog opusa, ali ipak….no…ipak smo dobili amputiranu verziju Coltrainove “Love Supreme”…bar nesto..
Ritam gitarista je kao sta se ocekivalo bio potpuno u sjeni gazde. Ipak mi je bilo krivo sta mu ovaj nije dao par minuta, jer bilo je toliko ocito da ga svrbe prsti, a vjerujem da bi isporucio paprenu solazu da je mogao.
Ovako ostaje u sferi nagadjanja.
Orguljas je bio dobar. Ne toliko eksponiran koliko Greg Role u prvoj postavi Santana Band-a, ali jos uvijek i te kako prisutan.
Pjevaci su korektno odradili svoj dio posla, a osobno, posto preferiram instrumentalni dio kompozicije, bili su ikebana koja je nosila hitove i komunicirala sa publikom kad to Santana nije radio.
I na kraju, duhacka sekcija.
Mimo toga sta su dobili svojih pet minuta, Santana im je dao minimum upliva u scenskoj slici, time jos vise pojacavajuci sirovi rock ugodjaj na pozornici.


Inace, stare teme su zauzele prvi dio koncerta, dok su sredisnji prepustile novijim, hitoidnim temama. No zato je zavrsnica sa “Jingo” i “She is Not There” bila velicanstvena u svom rockerskom izdanju.
Bis je isto tako odradjen po PS-u i na njemu su izveli i cover od Creama “Sunshine of Your Love”.
Iako furiozno odradjena, ipak, ipak mi je nesto falilo.
(Inace nisam bas ljubitelj Santaninog albuma sa obradama rock standarda, jer smatram da je kalibar jednog Santane mogao daleko vise izvuci iz rock evergreena. Pogotovo se to odnosi na “Riders on the Storm”, no to je vec druga prica.
I price radi, za vrijeme jedne solaze sa ritam gitaristom Santana je ubacio i referen Harrisonove “While My Guitar Gently Weeps”.

Govoreci o vrhuncima veceri, vec sam spomenuo da su vecinom bili iz starog repertoara, ali i novije obradjene u starom ruhu. No, osobno, ono sta sam cekao bila je “Batuka” i “No One to Depend On”. I dobio sam ih, jednu za drugom. Batuka tocno onako kako je isporucena na ploci da bi “No One…” dobila novo ruho.
Nije bilo lose.

Koncert je trajao vise od dvi ure i kvarat.
Nisam puno gledao oko sebe, ali ono sta sam vidio je da je poprilicno ljudi doslo vidjeti “novog” Santanu i cuti njegove hitove iz kasnije faze, te su se time nasli u nebranom grozdju kad je ovaj odradjivao desetominutne instrumentale. (ipak su to bile uvjezbane improvizacije).
Sljedom toga, a vjerovatno bivajuci i sam svjestan, Santana je dozvolio pjevacima da pokusaju animirati publiku pozivima “Let’s jump together”, sta u biti sa Santanom nema apsolutno nikakve veze.
No kompromis je nazalost bio dio zivotnog puta Santane te ga je trebao i isporuciti i na ovom koncertu.
Bili su to najlosiji trenuci ovog dobrog koncerta, no ti isti su bili veoma brzo “satrveni” kanonadom rifova iz Santaninog arsenala.
I da spomenem ovom prilikom, izuzev u rijetkom trenucima, Santana se nije koristio bezicnom komunikacijom gitare i pojacala. Staromodni kabel je visio sa tijela gitare i motao mu se oko nogu. Pomalo arhaicno, ali istovremeno veoma sarmantno i simpaticno.
Da li se Santana nije mogao odvojiti od svoje omiljene gitare, ili je to poruka koju salje ovom turnejom i odabirom scenskog repertoara?
Ako jest, onda sa nestrpljenjem ocekujem njegov sljedeci album.

Sa ovoliko godina i sa ovoliko energije nastupati, to ajmo rec, nije nevidjeno u danasnje vrijeme.
Ali sa ovoliko godina isporucivati rifove kao da ima sesnaest godina, to je vec nesto sta vodi do jedne druge recenice, kojom i zavrsavam ovaj osvrt.
Ian Anderson se svojevremeno pozalija na nepravdu u muzici napisavsi “Too Old to Rock 'n' Roll: Too Young to Die!”.
Gledajuci Santanu na ovom koncertu mogu samo nadodati:
“Give me a fucking brake!”

Feta


- 16:48 - Komentari(6) - Isprintaj

srijeda, 24.07.2013.

Image and video hosting by TinyPic

Koncert Rogera Watersa na Poljudu

Bija san na Watersa.

Dugo ocekivani dan je napokon osvanuo.
Obican kao i svaki drugi prije njega i vjerovatno kao i svaki sta ce doci nakon njega…bar sta se meterologije tice…
No, sta se ostalog tice, nakon ovog koncerta, nista vise nece biti isto.
Ne toliko radi same muzike, koliko njene prezentacije i samog koncepta.

Roger Wares je jos jednom, ispred svog vremena.postavio standarde koje ce tesko bilo tko nadmasiti.
Poznata prica jos iz vremena “Dark Side of the Moon”.
No kao i svaka prica, i ova bi trebala imati svoj pocetak.

Stadion (nekadasnja Poljudska Ljepotica)

A pocetak i nije bas sjajan. Bar sta se mog osobnog iskustva tice.
Nasa mala ekipa je dosla ispred Poljuda skoro dvi ure prije koncerta i dakako, po ko zna koji put, kad je Split u pitanju, ostao sam nemalo iznenadjen.
Dva sata prije najveceg kulturnog dogadjaja od kako je Dioklecijan napravija vikendicu, skoro nikoga nije bilo. Ono malo ljudi se muvalo ispred ulaza i cekalo da sunce zadje kako se nebi przili na istocnim tribinama.
Da bi skratili vrijeme malo smo lunjali i dolunjali do prezentacije nekih autmobila.
Anoreksicne tete su kao nesto prezentirale pokusavajuci nam u ruke uvalit neke listice, za koje se ispostavilo da su kuponi koji omoguvcavaju probnu voznju, ako te izvucu na lutriji.
A jesu se itnili sa nagradom, po ovoj vrucini ic na neku probnu voznju sa autom kojeg ne mozes imati.
Lipo ali ne za mene.
Sunce je napokon palo iza zapadne tribine tako da je istok napokon moga odahnit u hladu. Na ulazu su nas docekali zastitari sa upozorenjem o fotoaparatima, kao da danas svaka susa nema pametni telefon sa performansama boljeg foto aprata. No, ajmo i ovo preskocit, neka to bude ostatak nekog proslog vremena.

Da bi osigurao nesmetano pracenje koncerta, krenija san u potragu za zahodom. Provlacenje labirintima sporkice je zavrsilo nepogresivim pogotkom u muski WC, koji se moga onjusit sa sto metri.
Taj uzas balkanskog folklora bolje zaboravit, jer na samu pomisao se okrece zeludac.
Jos jednom sam bogu zahvalija sta nisan zemsko i mogu se popisat stojecki.

Trazenje mog sjedala nije bilo zahtjevno, koliko njegovo ciscenje. Da dobro ste procitali, neznan ko je tu obitavao prije nas, ali sigurno je jedno, ljudsko bice sigurno nije.
Toliko sporkice na tako malom prostoru, bio je to pogled vrijedan divljenja.
Skoro mi suza kanila od ponosa na nas Balkan i njegovu tradiciju.
Pogleda san okolo, vecina ljudi je cistila svoja sjedala.
Neznan, ne idem gledat one parazite koji guraju kozni mijur isprid sebe, ali izgleda da je to ovde uobicajeno, jer su manje vise svi imali one maramice za ciscenje.
Palo mi napamet, pored toga sta ce vlasnik stadiona ubrat lovu od najma, jos ce ga dobit natrag cistog.
Nije lose za onoga koji je tija otkazat koncert, jer se nisu mogli sitit da su ga dogovorili skoro u paraleli sa nekom utakmnicom koja je bila kao veoma vazna.
Kome?

Ukratko, stadion i sve oko njega je bila cista i nepatvorena zona sumraka.
Ja sam mislija da za 450 kuna imam pravo na cisto sjedalo.
Ocito da san previse ocekiva.
I tu sve pocima i zavrsava.

Eto, to je bija uvod. Niti malo lipo, nit imalo ugodno, i nadasve, niti malo mirisljavo.
No sve ovo skupa ide na dusu organizaotru i dakako, nasem svetom mentalitetu.

Koncert

E sad sve lose ostavljamo iza sebe, krecemo sa onim zasto smo uopce dosli.
Pomalo me iznenadilo, ali stadion se u posljednji trenutak pristojno popunio.
Nemam bas nekog iskustva u ovom brojanju, ali moglo je bit izmedju 25 i 30 000 ljudi.
Pretpostavja sam da ce koncert pocet sa par minuta zakasnjenja, jer je u zakazano vrijeme jos bilo dnevnog svitla.
Tako je i bilo, pocelo je u 21 00…..”The Wall” se zakotrljao sa pozornice.



Prvi taktovi su sve nedoumice otklonile u sekund.
Kanile su prve suze!

Prisustvujemo dogadjaju koji nema svoj pandam u suvremenoj umjetnosti, prisustvujemo dogadjaju koji je sam po sebi preloman u svojoj mediskoj prezentaciji i nadasve prisustvjemo dogadjaju koji mjenja kompletnu percepciju scenske prezentacije te postavlja poptuno nove standarde.
I to na svim poljima istovremeno.
Jos bi nekako bilo lako pisati da se to odnosi samo na kvalitetu zvuka, ili na pruduckiju za pultom ili na scensko izvodjenje ili na vizuelnu kompomenu ili na sam koncept.
Ali pisati o svima istovremeno, to pred svakog tko to pokusa stavlja poprilicno tezak zadatak.
Mozda cu biti malo dosadan ali jednostavno, moram rasclaniti ono o cemu govorim da bi se shvatila velicina prozivljenog.
Zapocimam sa pozornicom.
Nikad do sada vidjena monjumentalnost na ovim prostorima.
Nisam bio na U2, ali kako sam cuo, samo je njihova ovo nadmasivala.
O sadrzaju na njoj bolje i ne govorit, jer pored nebrojeno rekvizita i svjetala, navise nje su visile lutke koje su bile upotrebljene u predstavi.
Samu pozornicu na pola je djelio djelomicno izgradjeni zid, koji se protezao od jednog do drugog kraja stadiona. Taj zid u svoj svojoj velicini ce u toku predstave posluziti kao platno za vizuelnu prezentaciju i dakako, biti sastavni dio izlaganja koncepta same ideje.
O rasvjeti je izlisno govoiriti.
Potpuno u sluzbi koncepta i trenutka, skoro neprimjetno, diskretno, i nadasve kiruski precizno u sluzbi poentiranja focusa momenta.
I onda dolazimo da onog velicanstvenog.
Zvuk.
Potpuni surround je zagrlio Poljud i prislio ga da klekne na koljena.
Pored dva ogromna grozda zvucnika navise bine, po sredini terena su bili postavljeni mocni stupovi koji su popunjavali zvucne rupe od sredine terena.
I nadasve, da bi se dobio surround osjecaj, oko cijelog stadiona su visjeli grozdovi mocnih zvucnika koji su nenavikle slusatelje dovodili u nedoumici, odakle dolazi zvuk i sta je uopce?
Snaga je bila primjerena iako, ako se mene pita, da je ton majstor odvrtija koji zub vise , nebi mi bilo mrsko.
I kad je o tom covjeku ili timu rijec, ne mogu nista reci doli skinuti kapu pred profesionalcima koji znaju, umiju i nadasve profesionalcima koji zive to sta rade.
Jer drugacije je nemoguce objasniti savrsentvo koje je dolazilo u obliku zvucne slike koja je sadrzavala kristalno fokusirane i do perfekcije blansirane dionice svih insrumenata i vokala. To dakako podrazumjeva i onaj produkcijski dio, kad se focus prebacivao sa jednog momenta na drugi.
Sve u sluzbi njegovog velicanstva - koncepta.
I na kraju, ono do sada nevidjeno, zvuk se u tolikoj mjeri integrirao sa vizuelnom prezentacijom da je tvorio jedinstveni “jedan”.
Stopljeni u savrsenu simbiozu multimedialnog zida poentirali su svaku sekundu ovog spektakla.

Prateci band je na drugu stranu posebna prica.
Sastavljen od meni nepoznatih muzicara, tokom cjelog koncerta su bili u pozadini. No to u pozadini treba shvatit samo fizicki, jer ono sta je dolazilo sa pozornice nije bila niti malo pozadinska muzika.
Ocito profesionalci od glave do pete, natopljeni svim mogucim muzickim mastima, isporucivali su cistu partituru bez jedne jedine greske. Ne mogu napisati nadahnuto, jer onda pobijam sam koncept ovog projekta.
Naime, znajuci da je Waters picajzla po pitanju svih mogucih, do najmanjih detalja, ocito je da je hladnoca kojom je band isporucivao note bila diktirana od strane samog Watersa.
I pun pogodak, jer ta ledena, mrazom obojena hladnoca davanja neceg sta bi samo po sebi trebalo biti toplo, jos vise je podcrtalo nastojanje Watersa da opise alijenaciju kojom dominira ovo djelo.
Bez iti jedne suvisne note, do perfekcije uklopljeni u multimedijalnu sliku tamne i tmurne sadasnjosti, iscupane iz duse obicnog covjeka i bacene pod noge krupnom kapitalu i beskrupuloznm politicarima, prateci band jednostavno predstavlja jos jednu ciglu u zidu.

Roger Waters



Tesko je ovog covjeka jednoznacno opisati ili obuhvatiti jednom ili u par recenica.
Dug je to bio put, od “Arnold Lane” i “See Emily Play” preko “Set the Controls…”, do “Echoes” i “Dark Side..” te naposljetku “The Wall”-a.
Ovaj dug put samo rijetki mogu imati u svom zivotopisu, a mogli bi ga poistovjetiti sa jednim drugim sinonimom, sinonimom koji u glavama sa okostalim mozgovima predstavlja nepozenju imenicu, a kod ljudi otvorenog uma, nesto najljepse sta se moze dogoditi ljudskom rodu - evolucijom.
Tesko je zamisliti Rodgera Watersa iz sedamdesetih kako sa mikrofonom stoji sam na pozrnici i pjeva, isto kao sta je veoma tesko zamisliti tog istog Watersa danas kako svira obskurne polusatne psihodelicne teme, koje sa kompozicijom nisu bas imali nekih dodirnih tocaka.
Dug je bio taj evolucijski put od “bez koncepta” do “koncepta” i Rodger ga je prevalio uspjesno kao nitko prije njega, a nazalost, ne vidim nikoga iza njega.

Inace, sam Roger je korektno odradio koncert i ocito je da se jos nije umorio.
Na nasu radost!

Posto se ne volim pridrzavati sablona ni normi pri pisanju, evo sad nesto sta je trebalo ici na pocetak.

Pretpostavljam da je vecini poznato ovo sta sljedi, jer “The Wall” je odavna prestao biti rock predstava vec pitanje opce kulture.

The Wall

The Wall je izasao kao dupli album Pink Floyda, nakon relativno uspjesnog “Animals”.
Kazem relativno, jer nasljediti “Dark Side…” i “Wish You Were Here”, nije bio niti malo lak zadatak.
Po izlasku albuma na povrsinu su izasle nesuglasice, pogotovo izmedju dvije jake autorske licnosti, Watersa i Gilmoura.
Anemoziteti izmedju clanova su isli dotle da je je Ricky Wright cak bio izbacen iz grupe i potom vracen ali ne vise kao ravnopravni clan, vec kao najami orguljas.
Po izlasku albuma bilo je isto tako jasno, da je sam koncept kao i manje vise sve na njemu djelo jednog covjeka, Rogera Watersa.

Bilo je ocito da savovi pucaju te je nakon albuma “Final Cut”, Roger napustio Pink Floyd.

Nakon toga dolazi do ruznih sudskih parnica, no to u ovom kontekstu nije bitno.
Bitno je to, da je sam Waters prigrlio “The Wall” i zapoceo njegovu exploataciju, prosirujuci ga i lagano ga transformirajuci u trenutak koji oslikava sadasnjost.
Daleko od toga da je koncept promjenjen, ali je promjenjen njegov focus.
Dok su prvobitne verzije poentirale na njegovom odrastanju bez oca uz posesivnu majku, kao i frustracije uzrokovane time, danasnja verzija je fokusirana na beskrupuloznost multinaconalnih kompanija u sprezi sa korumpiranim politicarima.
Transfer fokusa se dogodio sa padom Berlinskog zida i danas ga Waters jos uvjek obradjuje na svjez i aktuelan nacin.
Samo ubacivanje djela posvecenog ubijenom Brzilskom studentu i time prizivanje na brutalnost policije, zorno kazuje smjer kojim ocito Waters zeli razvijati ovaj koncept.
Ocito je da ce u ovom biti veoma uspjesan, jer kao sta svi znamo, materijala mu ne fali.


I sta na kraju reci.
Splitu se dogodio prvorazredni KULTURNI dogadjaj.
Ovo “kulturni” bi trebalo pisati velikim, najvecim slovima.
Biti u publici je bila cast i dakako, cin prepoznavanja vrijednosti o kojoj bi se trebalo uciti u skolama.
Neznam koliko je nasih politicara, i “kulturnjaka” bilo prisutno, ali znajuci razinu nasih barda, ne mnogo.
Ipak taj tamo neki Englez pjeva nekim nerazumljivim jezikom o necem sa cime oni nemaju nikakve veze.

A svinja je lebdila nad hrvatskom publikom na stadionu!

Eto!

Feta
- 17:47 - Komentari(2) - Isprintaj

utorak, 02.07.2013.

Image and video hosting by TinyPic

Koncert Thompsona na Poljudu

Bio sam na Thompsona!
Vecina mojih sugovornika nije isprva povjerovala da sam ja, zagrizeni ljubitelj progresive i undergrounda otisao na taj koncert.
E pa istina je.


Jedan od razloga je bio i osoban.
“Moj Sin”svira klavijature u pratecem bandu i nije bas mala stvar, nastupiti pred punim Poljudom, ma kako se zvala glazba koja dolazi sa pozrnice.
Druga je dakako, ona razdoznalost.
Puno sam se naslusa o Thompsonu, ali malo o njegovoj muzici osim onih klasicnih hopa cupa referena kojima pali mase.

I odluka je pala.
MTV, ponosni pape od “Mog Sina” me skupija sa narodnim autom i putovanje je pocelo.
Vec po dolasku u Split se vidilo da ovo nece biti bas obicni koncert. Sva rock ikonografija, koja krasi stadionska okupljanja je bila tu, ali u dakako, nesto drugacijem obliku. Pa i sam profil mase nije bio bas onaj za tesku rockiju ala Iron Maiden ili Judas Priest.
Dosli smo na stadion skoro dvije ure prije pocetka koncerta, i to nam je dalo sansu da izaberemo optimalnu poziciju za pracenje, ali isto tako da izbjegnemo guzvu uz samu pozornicu.
Koliko pametna odluka, o tome bi se dalo, ali, sta mu je to mu je.
Koncert je poceo bez predgrupe i uz dvadesetak minuta zakasnjenja, jer kako su najavili, cekali su se neki autobusi sa fanovima.


I malo prije deset uri, tama je zavladala Poljudom i prostorom se prosuo mocan zvuk.
I odma da rascistim sa nekim stvarima.
Mene osobno interesira muzika i sve oko nje.
Sama lirika, sa svojim znacenjem i smislom pa i porukama me uopce ne intresira i jednostavno sam je te veceri ignorirao.
Dakle, ono sta sljedi, bit ce samo o muzici.
Ostalo ostvljam sociolozima pa i psiholozima da se bave sa time.

Ajmo od kraja.

Pozornica je bila impresivna. Ocito je da se nije stedjelo.
Odavna odavna nisam vidio ovako impresivnu konstrukciju.
I uz sve to jedna lipa novitada, ako se tako moze nazvati.
Naime, koliko san uspija vidit, redovi reflektora su u dubini pozornice bili postavljeni u zig-zag liniji prema unutra, dajuci pozornici onu trecu dimenziju i cineci je jos vecom i impresivnijom nego je bila. Sa strane su bili ogromni monitori, tako da je i najudaljeniji gledalac moga vidit Thompsona kao da ga gleda ispred sebe.
Ipak bi mala zamjerka mogla ici na ovu adresu, jer, jest da je Thompson glavna zvjezda i manje vise svi, osim mozda MTVa i moje malenkosti, su na Poljudu bili radi njega, ali ipak, kredita radi, moglo se po koji sekund tu i tamo odvojiti za prateci band, a ne samo kad je bila rijec o solo dionicama, a kadikad ni tada.

Dva grozda zvucnika su nenametljivo visila sa strane od pozornice ne dajuci dojam o snazi, koja ce se i te kako pokazati kasnije.
Uz prve taktove bilo mi je jasno da prisustvujem jednoj velicanstvenoj predstavi, ritam sekcije. Da dobro ste procitali, ritam sekcija, bubnjar i basista su bili velicanstveni.
Svaka cast tim momcima. Tiho i Ike su toliko dobri u paru da se ne sjecam kad sam zadni put ovako nesto cuo.
Ne zelim izdvajati ni jednog od njih, a mogao bih.
Kad bi to i napravio, rekao bih da ovakve bubnjeve, masne, pune, nisam odavna, odavna cuo na koncertima. Kad bih to napravio, rekao bih da ovako intezivno agresivan bas nisam odavna cuo, bar ne u kontekstu ovakve muzike.
Evo cujem sa strane da ritmiku nije napisao ni stvorio nitko sa strane, vec su sami razvili podlogu na zadanu temu.
Tim je moja impresija jaca.
Bravo ekipa!

Klavijature. Duje je bio na visini zadatka, noseci cjelu zvucnu sliku, skoro pa nevidljiv, ali i te kako prisutan.
Ono sta bi se moglo reci za njega, mozda najbolje moze opisati parafraza Hendrixove izjave o basistima.
„Dobrog basistu necete nikad vidjeti na pozornici, nece vam oko zapeti za njega, ali onoga momenta kad prestane svirati, sve staje!“

Nazalost, sad dolazi ono sta nije bas lipo i to je velika steta, jer nije se trebalo dogoditi.
Naime, na mjestu di smo mi stali, a to je bija Istok, sredina par metri iznad pozornice, klavijature su odlazile i dolazile. Na momente ih se nije uopce culo da bi se iduci vratile, na refule.
Uz ovo ide i jedna o bubnjanju, jer cinele se uopce nisu cule, bar ne na mjestu gdje sam ja bio. Cuti cinele je bio luksuz. Bilo je pomalo cudno vidjeti na monitoru kako Iko mlati po cinelama, a do nas ne dopire nikakav zvuk te vrste.
I sad dolazi do mozda najgoreg djela ove veceri, gitara.
Ne znam kako je zvucalo na drugim mjestima na stadionu i ispred pozornice, ali, na Istoku se gitara uopce nije cula. Rijetki trenuci kad sam je cuo su bile rijetke solaze ili solo uvodi, kad je dolazila u prvi plan.
U toku kompozicije, ni traga ni glasa od nje – ima slike nema tona!
Steta, jer tehnicki uvjeti su bili tu i nije mi jasno da se na ovakvom nivou profesionalnosti u pristupu ovom projektu, ovako nesto moglo dogoditi.
Na kraju ovog ne bas sjajnog djela jos jedna.
Nemam pojma zasto, kako ili s kojom namjerom, ali ispred nas na dvadesetak metara u stranu, je bio grozd zvucnika, pretpostavljam da ozvuci prostor koji gravitira sredini terena.
Iz njega nije doslo niti note tokom cijelog koncerta!!
Eto, nadam se da sam ispuca ono lose te veceri.
Najgore je to, sta se sve moglo elegantno rijesiti i nije mi jasno zasto nije.

Idemo dalje, spomenija sam gitaristu.
Nije na koncertu bilo nekih bravuroznih izleta ni solaza, jer to nije ni koncept u kojem se moze upraznjavati ta vrsta tripova, ali ono sta je odmah bilo ocito, je da Ivan „zdere“ gitaru i mogu samo zamislit kako zvuci kad mu se da sloboda da odleprsa u nekom svom smjeru.
Nadam se da cu ga imati prilike cuti u nekom drugom modu.

I na kraju, Thompson.
Kao sta sam vec rekao, ne zelim ulaziti u liriku ni posvecenost iste grupama i ideologijama.
Ovde nije mjesto za to, a nemam ni namjeru lametirat i o politickim uvjerenjima.
Svatko ima pravi na svoje.

No, kad govorim o Thompsonu kao pjevacu, e tu vec ima materijala.
Tu je vecer suvereno vladao i dominirao scenom, bivajuci svjestan svog uticaja na mase. To se najbolje vidjelo i po tome sta nije dozvolio da auditorijem zavlada euforija. Takticki veoma mudro, skoro vojnicki, na prvu pojavu euforije u masi, smirivao bi situaciju ubacujuci neutralne teme, vecinom balade.
Znajuci da je cijeli dogadjaj inace vjerovatno ocjenjen faktorom visokog rizika, onda je manje vise sve jasno.

Neznam ga dovoljno da bih mogao podcrtati ovo sta cu reci, ali slusajuci ga, uvjeren sam da je dosegao onu tocku zrelosti, kad se glas u potpunosti artikulira i prilagodi zvucnom izrazu.
Imajucu glas za teski rock, i spajajuci ga u etno blend lokalnog izvora, Thompson postize u masama ono sta nitko u nas prije nije, osim u nekim okvirima Goran Bregovic sa Bijelim Dugmetom.
Kombinirajuci izvaredne ritmove, sa rockerskim araznamima i domoljubnm lirikom, Thompson stvara svoj izricaj sa kojim se mozemo, a i ne moramo slagati, no moramo mu odati priznanje na iznimnoj kvaliteti.

Da je kojim slucajem ovaj isti Thompson smjestio svoj izricaj u klasicno rock okruzenje, sa ovakvom pratecom ekipom i uz svoj glas, pokorio bi Ameriku na juris.
U to sam siguran!

Ovako nazalost po muziku, imamo slucaj da jedan ogroman potencijal ostaje iskoristen u uskim granicama hrvatskog lokal potriotizma, sa povremenim izletima u dijasporu.
Malo i premalo za vokal ovakvog kalibra, malo i premalo za band ovakvog kalibra.
Steta!

Feta



- 08:11 - Komentari(5) - Isprintaj

ponedjeljak, 10.06.2013.

Narodna Medicina - II dio

Ljek za zgaravicu, nadutost, zelucanu kiselinu,
regualciju probave, jacanje imuniteta i ko zna cega sve jos…



Evo i drugoga ljeka koji mi je pomoga.
Njegovo velicanstvo - luk !

Ako ste bili ili jos uvjek jeste, te srice ka i ja, pa imali zelucanu kiselinu, uz to, nadutost i zgaravicu, uz zahebanu probavu, podagdjate, imam ljek za vas.
Garantirano djeluje, jer govorim iz vlastitog iskustva.
Idemo se malo vratit u proslost, daleku, a i onu blizu.

Sa zelucanom kiselinom se borin otkako znam za sebe.
Gastale i ostale preparate sam izbjegavao, a u nuzdi bi rastopija malo sode bikarbone., da mi smiri zeludac, da mogu spavat.
I to je tako islo, sa usponima i padovima.
Godinama nisam moga jesti frigano, pa onda iznenda sam mogao, iako bi cutija, pa je onda udrilo po vinu.
Crno vino nisam moga omirisat, da mi kiselina ne udre u dusnik.
Prije par godin, ne sican se vise koliko, ali ima tome tri, cetiri godine, presta san pusit.
Nikakvo cudo , jedan od stotine, pa i tisuce.
No prestankom pusenja u organizmu mi se dogodija rasomon.
Zelucana kiselina podivljala, bilo sta da san pojeo, ajme, napit se vina, osin nekog bilog, je bila iluzija, poremetija mi se metabolizam, sta oce rec, sve one rutinske jutranje radnje, pocevsi od odlaska u zahod, sad su poprimile oblik avanture.
Nadutost me gusila. Non stop mi je drob bija ka balun i tvrd ka kamen.

Slusa san price o “helikobakterijama” ili tako nekako, i tretmanu sa antibioticima.
I otisa na net malo prostudira.
Ajme, je da ti jaki antibiotici unistavaju “helikobakterije”, ali uz to, u potpunosti opustose probavni trakt, koji nakon tretmana treba miseci i miseci za oporavak.
A sta je najtragicnije, tretman antibioticima, ipak ima ograniceni ucinak, odnosno nije permanentan.
Dakle, svako malo se kljukat ljekovima!



I tako jednoga dana, nasli se u drustvu u kojem je bila gospodja Dajana, (nju cete poznati pod nadimkom “Sizika”), I ja po obicaju udrija naricat o hudoj sudbini, samo sta suza nije kanila.
A ona kaze, ma imam ti ja jedan ljek, stari narodni, provaj mozda ti pomogne.
I dala ona meni ricetu, cim san vidija da je luk glavni sastojak, odma mi se probudila nada.
Kako je to bilo vrime kad san skoro vec pakova kufere za nabrod, prije odlaska san napravija taj ljek i odnija ga sa sobom.
Nakon par dana, kad san se smistija, poceja san ga pit, po upustvima koje mi je ona dala.

I sta vise rec. Da ne djeluje, nebi ovo pisa.
Ali brzina kojom je to sve skupa pocelo djelovat je bila zapanjujuca.
U roku od sedmicu dana nisan osjeca kiselinu.
Sljedece sedmice san poceo sa crnim vinom i jeo frigano.
I sican se, nakon tocno dvadeset dana, napravija test.
Da sam to napravija prije nego sam poceja uzimat ovaj ljek, bila bi to smrtna presuda.
Ovako, isa san na rizik.
Otisa u pizzeriju na brodu, narucija dvi najmasnije, najnezdravije pizze i uz njih popija dvi pive.
I ravno u postelju.
I znate sta, spava ka bebica do manovre ujutro!!
Nevjerovatno, ali garntiran svojim iskustvom da je istina.

U roku od par sedmica od pocetka uzimanja ovog ljeka, svi simptomi su nestali, sve tegobe kao rukom odnesene, sve se vratilo u normalu, apsolutno sve.
Evo par godina je proslo, ljek uzimam tu i tamo, mozda jednom ili dva puta na godinu, sa priskocima, i jos uvjek nista od simptoma da bi se neka od nevolja mogla vratiti, ne osjecam.
Nadam se da ce ostati tako!

I sta vise reci, umisto ljekova, antibiotika, tableta i cega sve ne uzmite samo ovaj ljek – necete pozalit.
Ne govorim samo o novcu, novac dodje i otidje, govorim o zdravlju, govorim o tome da ljecenjem jednoga ne unistavate drugo.

Zato ovim putem zelim zahvaliti Dajani (Siziki) na ovom ljeku, sa jednim velikim HVALA!

Iza kraj, zasto ne podjeliti sa svima recept za ovaj ljek.

- Nabaviti luka, po mogucnosti iz Zagore (Ljubitovca)
- 30 dkg luka isickati na sta manje komadice, i uliti u 3 dcl 96% alkohola
(kojeg se moze kupiti u ljekarnama)
- smjesu luka i alkohola drzati u frzider dvi sedmice
- nabaviti sterlinu gazu i kroz nju procidi luk i alkohol.
- u gazi ce ostat pasteta od luka.
- e sad, nju triba strukat sta je vise moguce, jer te bile kapi su esencija ljeka,
sta ih je vise, ljek je dljelotvorniji. (ja upotrebljavam strukapatatu)
- dobivenu tekucinu uliti u plasticnu bocu i ne stavljati vise u frzider.
- kupiti kapaljku i u nju ulit dozu – kad se ulije nova doza u kapaljku
obavezno prolemuckat bocu, da se dobije sporko bila boja tekucine.
(bucu promuckati svak iput kad se kapaljkom uzima ljek!)

u krizaljci doli, je opisano kako se ljek uzima.

zapocima se sa 1 kapi pa 2 itd....kad se ispuca ovu krizaljku onda 3 x 25 kapi dnevno prije obroka (dan jutro podne navecer u pola deci mlijeka ili soka )

------------------------------------------------------------------------------------------
dani kapi

1 1 2 3
2 4 5 6
3 7 8 9
4 10 11 12
5 13 14 15
6 15 14 13
7 12 11 10
8 9 8 7
9 6 5 4
10 3 2 1


Ima jos jedna primjena, ako se cilja samo na helikobakteru:

Nataste u 3 dcl mlake vode pomijesati jusnu zlicu lijeka i popiti naiskap !!
Provjereno gnjusno i nepitko ...
smrad nesnosan ...ali luk radi posal !!!!


Eto!
Feta


- 16:40 - Komentari(2) - Isprintaj

nedjelja, 09.06.2013.

Narodna Medicina - I dio
Ljek za upalu desni

Idemo malo drugacije. O korisnim temama koje mogu pomoci.
Imam dvije za to.
Ide prva!

Neznan koliko ljudi pati od upale desni, ali ja san bija jedan od tih sretnika.
Sve je pocelo tamo negdi prije vise od 20 godin, sicnan se prve boli nakon sta san smaza plecku od janca sa raznja, nakon sta smo stavili krov na novu kucu (btw, koja sad bas i nije nova).
Dugo me nakon zvakanja bolila desna, ali proslo.
No u manje vise svim prilikama nakon toga, desna bi me zabolila kad bi zvakao meso. Minja sam cetkice za zube, nabavija elekricnu, koja je pomogla krvarenju, ali ne i upali. Polako sam naucio zivjeti sa “kronicnom” upalom.
Citao sam o tome preko neta, ali nikada nisan ima volje nesto poduzeti.
Prije nekoga vrimena ima san problema sa jednim kutnjakom, izvadija zivac, ocistija, broija zvizde od bolova i pored inekcija.
No kako se zub smiirja, tako je desno oko njega pocelo bolit i bolit. Prije par miseci san tija cak izvadit zub, jednostavno mi se popelo navrh glave.
Povremena bol se pretvorila u permanentnu.
Vise niti zvakat nisam moga na tu stranu.
I to je povjest.


Idemo u sadanjost.
Kad san dosa na brod, citan onako po netu, iz dosade, o maslinama.
Maslina ovo, maslina ono, maslina ovako, maslina onako.
Ma sve to znam i od prije.
I onda mi upadne u oko jedna recenica, skoro san zatvorija stranicu, bila dosadna za citat.
Kaze, pokusat cu citirati, “Ukoliko patite od upale desni, najbolji ljek uz caj od kadulje, vam je zlica maslinova ulja ujutro prije pranja zubiju. Prolemuckajte u ustima 15 do 20 minuti i ispljunite, a mozete i progutat, maslinovo ulje je zdravo.”
Palo mi napamet, svi pusti ljekovi, sva cuda oko zubara, krema i sta ja znan, a obicno maslinovo ulje sve radi!
Nisan ima sta izgubit.
Sutradan ujutro prije pranja zubi, srknen jednu zlicu maslinovog ulja i muckan, muckan. Ispocetka mi bilo oko ka, bljak, ali kasnije je pocelo prijat.
Neki blagi umirujuci okus se razlije ustima, skoro osvjezavajuci.
I tako nekoliko dana.

I ono sta sad sljedi, ne morate virovat, ali ne tangira me bas, jer nakon par dana san normalno griza i zvaka najtvrdje meso, upala je nestala ka rukon odnesena.
Evo i dan danas, skoro tri miseca od toga, da se kucnen u drvo, niti traga upali.
Svako jutro prolemuckan malo maslinovog ulja, kadikad cak i u toku dana da osvjezin dah, noromalno jedem, grizem, zvacem.

Eto, zelija san to podilit sa svima koji imaju isti problem ka sta san i ja ima.
Ljek, i to nevjerovatno efikasan je nadohvat ruke i skoro besplatan.
E da, za razliku od farmaceutskih ljekova, pored financijskog, ovaj nema nikakvih nus pojava. Niti jedan organ vam nece stradat od ovog ljeka.
A ako progutate tu zlicu ulja ujutro, mozete po starom alko obicaju trgnit i koju viska, alkoholne pare nece otic u primozak!

Eto
Feta

- 21:49 - Komentari(1) - Isprintaj

subota, 08.06.2013.

Golubovi i Progresivna Muzika

Zivot pise romane, kadikad pise price, a kadikad nam napise samo jednu crticu, koja nas dojmi vise od bilo kojeg romana.

Dvije potpuno nevezane price, sa potpuno nevezanim akterima, u totalno drugom vremenu i okruzenju, pricaju istu, tuznu, zivotnu pricu.

Svi svjedoci tih prica, osim dakako, samih aktera, manje vise, dozivljavaju ih kao jednu epizodu ili ih registriraju kao znak suosjecanja.

A price su zivotne.
Zivotne toliko da mjenjaju zivot ljudi kojima su ispricane.


Radnja prve price se odvija u proslosti, prije nekih cetrdesetak ako ne i pedesetak godina.
Mjesto dogadjanja, Zedno, na Ciovu, navise Trogira.
Tesko se zivilo u to vrime.
Nestasica i siromastvo su pritiskali na sve strane.
Ljudi su radili, mucili se, zivjeli zivotom koji je jos uvjek koracao sa prirodom.

Zedno je, kao sta samo ime kaze, bilo bez tekuce vode.
Jedini izvor je bio gustirna.
A gustirna se punila kisnicom, koja je dolazila sa krova i naplova.

Glavni akter ovog djela price je moj pokojni tast, Boze, koji je pored svog rada, u polju, u skveru i pomaganja susjedima i prijateljima, pronalazio vremena za svoj hobi, svoju veliku ljubav – golubove.
Uzgajao ih je, brinuo se o njima, uzivao u njihovom drustvu.
Pustao ih svakodnevno i svaku vecer su mu se vracali.

Jednoga dana doktor je dosao u kucu i rekao, da golubovi svojim izmetom po krovu zagadjuju vodu u bunaru i da moraju otici.
Neznam kako se Boze osjecao kad je cuo presudu, mogu samo pretpostavit koje su mu misli strujale glavom.
No izlaza nije bilo.
Zivot je okrutan u svojoj biti.

Sam je sve golubove poubijao da bi vodu zastitio od zagadenja i time sprijecio da bolest zakuca na kucna vrata.

Nikada mi nije pricao o tome, vjerovatno mu je i nakon toliko godina bilo tesko misliti na tu tuznu epizodu u svom zivotu.

Danas, brisuci vec gotove, neobjavljene synopsise sa bloga, koji su trebali biti, sad vec nepostojece emisije, eto, sjetio sam se tasta Boze i njegovih golubova.

Feta

- 15:03 - Komentari(14) - Isprintaj

petak, 07.06.2013.

Image and video hosting by TinyPic

Music LP-Underground

Obavijest svim slusateljima emisije Music LP-Underground i citateljima Feta bloga




Ovim putem vas obavijestavam da prestaje emitiranje emisije Music LP-Underground na Gradskom Radiju Trogir.
Ovo ne znaci da se gasi sama emisija, dapace, u zavrsnim pregovrima sam sa nekoliko postaja i u toku je izrada portala koji ce putem interneta promovirati i pratiti emisije.
Zahvaljujem svima koji su redovno ili povremeno slusali moju emisiju i posjecivali blog.

Do skorog slusanja!

Feta



- 09:37 - Komentari(2) - Isprintaj

utorak, 28.05.2013.

Image and video hosting by TinyPic

Music LP-Underground - #125

Gradski Radio Trogir (95.6 MHz) - Utorak 04.06, 2013 u 19:10 sati


Gnidrolog – I dio
“In Spite Of Harry's Toe-Nail”


Sljedeci utrak krecemo u posjet jednom neobicnom sastavu.
Neobicnom pocevsi od imena, do samog muzickog izraza.

Govorit cemo o sastavu koji je imao sve predispozicije postati veliki, ali nikad nije dosao ni blizu tom statusu, cak dapace, ostat ce zapamcen kao jedan od onih obskurnih sastava koji su popunjavali ondasnju uzburkanu progresivnu scenu, ne uspjevajuci prodrijeti do sire publike, iako su u potpunosti definirati svoj izricaj i razvili osebujan stil.
Da ne bude zabune, ta obskurnost nema negativni predznak, ali je indikativna iz mnogo razloga.

Ovaj put se dogodilo ono sta mi se inace dogadja kad radim emisije o velikim bandovima.
Dosao sam do pola sinopsisa, i jednostavno shvatio da, ako cu grupu predstaviti onako kako sam zamislio, a to su u ovom slucaju dva albuma u jednoj emisiji, da jednostavno to nece biti to. Zbog vremenskog ogranicenja, bilo bi to povrsno, plosno izlaganje cinjenica i taksativno slusanje muzike, koja to ne moze podnjeti.
Ova je grupa je isuvise kompleksna, da bi se tako jednoznacno mogla u potpunosti definirati, te samim time, zahtjeva daleko vise prostora.
A i zasluzila ga je!

Stoga sam odlucio, u sljedeci utorak ide prva od dvije emisije posveceno ovoj grupi.

Grupa se zove Gnidrolog.

U prvoj emisiji cu je predstaviti njen prvi album, “In Spite Of Harry’s Toe-nail”, a u iducoj, drugi album “Lady Lake”, te zaokruziti emisije o ovoj grupi sa izvacima iz posljednjeg albuma, izdanog 2000. godine.

Budite s nama u utorak, na valovima Gradskog Radija Trogir, malo iza sedam uri, kad ide emisija Music LP-Underground!

Synopsis


Gnidrolog je bio engleski progresivni rock band aktivan sedamdesetih godina.
Oni koji znaju za njih prepoznaju ih po jedinstvenom zvuku, koji se cesto usporedjivao sa daleko poznatijim imenima, kao Van der Graff Generator, Jethro Tull i Gentle Giant.
Kazem, usporedjivao, jer Gnidrolog je bilo tesko smjestit bilo gdje i zbog jedinstvenog zvuka koji su donjeli.
I prije nego pocnemo pricu, da pojasnimo samo ime banda.
Naime, ovo neobicno ime banda dolazi u stvari od anagrama prezimena blizanaca Goldiring, koji su osnovali ovu grupu.

Dunque, band su oformila braca blizanci, Colin i Stewart Goldring, 1969 godine. Pridruzio im se bubnjar Nigel Pegrum, koji je jos svirao na flauti i oboi. Niegel je upravo napustio embrionalni Uriah Heep, koji se tada zvao Spice.
Na basu i celu su pridodali Petera “Mars” Cowlinga.
Za vokal je bio zaduzen John Earle, te Charlotte Fendrich na pianu.

1972 godine ulaze dva puta u studio.
Najprije izdaju “In Spite Of Harry’s Toe-nail”, da bi krajem godine izdali svoj drugi “farewell” album “Lady Lake”.

Oba albuma predstavljaju mala remek djela u svojim okvirima i sa svim svojim manama.


“In Spite Of Harry’s Toe-nail”, prvi album izdan te godine, donosi ovu grupu u jednom lucidnom izdanju, prepunom neocekivanih muzickih pasaza i prelaza.
Melodiske linije se preljevaju jedna preko druge kao i instrumenti koji ih prate. Muzika je pomalo brutalna, krta i definitvno nepolirana.
Odsustvo klavijatura, obveznih u to vrijeme, stvorilo je prazninu koju se kadikad i ne trude popunit. Time kreiraju neobicnu atmsferu u kojoj odzvanjaju zice cela ili suplji zvuk flaute. Svi uvjeti za pastoralu, idilicnu, muziku, kakva se srece na kartolinama, su tu.
Ali ne, dobivamo sirovinu, skoro neobradjenu po svim mogucim rubovima.
Downtempo pasazi su instrumentalno minimalisticki, skoro prazni, ali prepuni magicne atmosfere.

Istovremeno, kad o strukturi govorimo, svi instrumenti su “kruto” u sluzbi kompozicije, nema jamova, nema nepreglednih sola, sve je podredjeno njenom velicanstvu – kompoziciji.

Kod muzike Gnidrologa nije bitno dali je tema lagana ili brza, osjecaji izviru sa svih strana, iza svakog kantuna pomaljaju se neobicni zvukovi u svim mogucim kombinacijama: glas sa flautom, flauta sa cembalom, gitara sa celom, bubnjevi sa kontrabasom, kontrabas sa gitarom i nema svrhe vise nabrajat.
Ovim zelim nesto drugo reci osim same nabrajalice. Naime, u posljednjoj recnici je sadrzan opis djela muzike jedne druge velike grupe – grupe King Crimson.
No ni tu nisam pogodio bas u centar mete. Akusticni djelovi, pogotovo oni protkani saxofonom i gitarom, to je skoro pa cisti Van Der Graff Generator.

Teme na albumu su, kako je jedan kriticar svojevremeno napisao, “ticking bombs”, spremne da eksplodiraju u zvuk daleko poznatijih suvremenika.
No i kad dodje do te ekplozije, Gnidrolog ostaje svoj.
Ostaje pecat i potpis kojeg u povjesti progresivne muzkie rijetko tko moze sebi prustiti na ovako osebujan nacin.

Ajmo ukratko o prvom albumu “In Spite Of Harry’s Toe-nail”.

Album otvara multidimenzionalna, “Long Live Man Death”, sastavljana od dva djela. Prve minute ovog openera tjeraju vas da shvatite da ste pred jednim novim slusalackim iskustvom.
Nakon sta se se tek navikli na freneticni vokal iz uvoda, protrese vas pastoralni pasaz sa gitarom i timpanima. No ni to ne traje dugo.
Kresendo kraja zavrsava u beskraj i tamu.
“Peter” zapocima sa flautama i celom.
Ne mogu se oteti dojmu sa poredbe King Crimson sa “Island” faze. Skoro klasicna tema, koja je mogla biti napisana od bilo kog od velikana klasicne muzike.
“Snails” nastavlja album.
Tema brutalna u svojoj konstrukciji, intezivna u tempu, hipnoticka u atmosferi, pepuna neobicnih zvukova, ala Hamillovog vokala, i nadasve, skoro metalnim zvukom gitare.
Ovo je zvuk “koji bi Robertu Frippu izmamio smjesak”, to je sigurno.

“Time And Space” nastavljaju ovaj cudnovati album. Pocima sa laganicom, kroz vokal i obou, uz cembalo. Flauta ima neki mracni ton, sumorni ton nagovjestaja. Ne zanista. Jer nakon jazzy djela sljedi freneticno zatvaranje. I to kako, neocekivani solo na gitari. Tesko da se ovakvo nesto u zivotu culi.

“Who Spoke” donosi baroknu atmosferu, akustika u svojo punoj velicini.
“Goodbye-Farewell-Adieu“ se naslanja na “Who Spoke”.
Slicne atmosfere, skoro intimna, instrumentalno ogoljena i fokusirana na vokal. Skoro jedina tema na albumu koja po nekim standardima spada u rock muziku cistog tipa.
Album zatvara naslovna”Harry's Toenail“.
Flauta i bass nas uvode u hitoidni dio teme, emocionalno nabiven solo na gitari, a na kraju velicanstveni finale u najboljoj jazz rock maniri.
Cudesno sve skupa.
Toliko o muzici s albuma.

Sta se omota tice, nisu se proslavili. Dizajn omota jeu totalnom neskladu sa muzikom koja u njemu pociva i nije mi jasno sta je grupa htjela s njime reci.
Ocito su to i sami uvidjeli, jer za razliku od ovog, prvog, omot drugog albuma je vec remek djelo svog zanra.

I prije slusanja albuma, jedna vazna notica.
Muzika na ovom pa i na drugom albumu je veoma kompleksna. Pored kompozicije, viseslojnost joj daju aranzmani napisani u svim mogucim stilovima, od djelova ciste klasike, preko fuzije svih danasnjih stilova u rocku, do acid jazza.
Kao i sva kompleksna djela, tako i ovo, od slusaoca trazi potpunu paznju i neizmjernu kolicinu koncetracije.

Poslusajmo ovaj album.
Pripremite se na nesvakidanje putovanje.
Gnidrolog i album “In Spite Of Harry’s Toe-nail”

Za razliku od prakse prosirenih izdanja, kad su ona defacto druge verzije tema sa albuma, pa cak i demo snimke, na ovom CD-u nalazimo cetiri teme kojih nema na ovom albumu, ni na bilo kojim drugim izdanjima.
Sve cetiri teme su konceptualno na tragu albuma, te je jedno od objasnjenja losija kvaliteta zvuka, iako se i ona mogla poboljsati u studiju i dovesti na razinu ostalih, a drugo, vise vjerovatno, limitirano trajanje vinila.

Bilo kako bilo, poslusat cemo i ove snimke, jer one upotpunjuju zvucnu sliku cijelog albuma, ali u neku ruku cak najavljuju sljedeci.


Bit ce to prvi dio muzickog djela o ovoj grupi. Nastavak sljedi iduci utorak, kad sljedi drugi album grupe “Lady Lake”, te odabrane teme sa treceg albuma “Gnosis”, izdanog 2000. godine, nakon reformiranja grupe, te po obicaju, moj finalni kometar.

O produkciji albuma namjerno nisam tija govoriti, jer vec sam rekao u par navrata u ovakvim emisijama, da je cjelokupan pokret patio od povrsne produkcije, zbog same cinjenice da je muzika nekomercjalna i kao takva, neisplativa za neka veca ulaganja od strane diskografskih kuca. Da je produkcija na ovom albumu mogla biti bolja, mogla je, da je mogla biti mastovitija i kreativnija, mogla je, ali time nisam nista novoga rekao.

Na srecu, sama kvaliteta muzike ponistava lose u produkciji.

I pitam se, da su ovi ljudi stvarali u nasem stoljecu i pod uvjetima koje danas ima iole svaki ozbiljniji studio, kakva bi to muzika bila, kakva bi to slika bila?

I pitanje svih pitanja.
Kako bi izgledao ovaj album da ga je producirao Alan Parsons u kojem vrhunskom studiju?
Mislim da onda veceras nebi govorili o obskurnoj grupi koaj se zove Gnidrolog, vec o velikanima jednog pokreta.

Steta!

Eto

Cilu emisiju mozete slusati u utorak navecer u 7 i 10 uri, ako stavite lancu od radija na 95,6 MHz, a isto tako i preko majke svih mreza na ovi link doli:

Music LP-Underground - Live Streaming



Feta

- 19:30 - Komentari(0) - Isprintaj

<< Arhiva >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se