petak, 27.04.2012.

Discolored Day

Here comes the water...

Sve je prokleti začarani krug! Ciklusi života, periodi vremena, krugovi kotača, simptomatični deja vu. Prekrasna, mlada, zelena trava raste iz pepela. Svatko od nas u sebi nosi genetska obilježja ljudi koji su živjeli prije nekoliko desetaka, stotina pa i tisuća godina. Čak i idioti mogu imati djecu, samo da se zatvori krug. Kiša pada, stvara život, zatim ta voda isparava, kondenzira se i onda opet pada.

It comes to wash away the sins of you and I

Mnogo stvari uvjetuje čovjeka već od samoga rođenja. Genetika određuje mnogo osobina, karakter, intelekt, fizički izgled. Međutim, ljudi koji nas okružuju su ipak produkt okoline i iskustava, i u konačnici, oni su produkt jedni drugih. Utjecaj drugih ljudi na osobu nije nepoznanica u karakternoj jednadžbi. Drugi me potiču da radim na sebi, da napredujem. Nemam razlog tražiti izlike, ali zbog drugih ljudi sam i stagnirao, pa čak i uvjetno rečeno „propadao“. Važne odluke u životu ne bi smjele biti jednostavne, ali nekad su baš bezobrazno jednostavne. Hladno je svoditi ljude na faktore, no nekad moraš izbaciti ljude iz jednadžbe karaktera, ne da bi dobio rezultat, nego da bi uopće mogao nastaviti računati. Svatko od nas je ograničen do neke mjere, no što kad se osjećaš da možeš toliko više? Da se razumijemo, svatko od nas nekoga drži za rukav, k vragu, neki ne bi mogli živjeti da ih netko ne stavlja na svoje mjesto. Prije odluke, ne možeš znati. Toliko utjecaja, benevolentnost na kvadrat. Uvijek se suočiš sa X faktorom, nepoznatom varijablom. Ja sam napravio odluku. Kiša je oprala boje iz ovog dana. Ja sam oprao ruke. Oprao sam ruke od ljudi, oprao sam ruke od načina života, oprao sam ruke od svojih postupaka i navika. Prilično hladno sam odbacio čak i dio sebe. I osjećam se fantastično! Napokon imam dio života iza sebe za kojim se neću osvrtati sa sjetom.

Blacken the sky
It's over
Killed by contradiction
Fixation is all that's left behind


Nekad se moraš probuditi da bi mogao opet sanjati, nekad moraš biti konstruktivan da bi uopće mogao biti spontan. Nekad moraš umrijeti da bi živio. Ako znaš definiciju, onda shvaćaš suprotnost. Moje riječi su tek katkad pročitane, rijetko tumačene i gotovo nikad shvaćene. Baš zato su one ovdje, jer život je materijal s kojim je najteže raditi. Izazov je pisati papirom koji ne možeš zgužvati i baciti. Ja slavim kišu koja mi ponovno učitava svjež početak, jer to je najbolje što mogu dobiti. Proći će mnogo vremena prije no što uspijem. Jedino što mogu je nadati se da će ga biti dovoljno. Jednog dana neću biti previše sit da progutam vlastiti ponos. Riječi su isprane poput ovog dana. Ne mogu se ograničavati na riječi. Ne mogu si dozvoliti da se limitiram na ljude. Kako ću si onda dozvoliti da limitiram sebe na osobu.

I unlimit myself to You.


10:26 | Komentari (2) | Print | ^ |

nedjelja, 08.04.2012.

Mind Mapping Pt. 7: Sound and Silence

Music is an art form whose medium is sound and silence. Its common elements are pitch (which governs melody and harmony), rhythm (and its associated concepts tempo, meter, and articulation), dynamics, and the sonic qualities of timbre and texture. The word derives from Greek ĽżĹĂąş® (mousike; "art of the Muses"). –izvor: Wikipedia naša svagdašnja

Prije svega, htio bih se zahvaliti svima koji su pratili ovaj svojevrsni samoanalitički pokus. Hvala i svima iz blog.hr koji su mi dali priliku, ali i izazov da budem bloger tjedna. Iza mene je jedan naporan tipkalački tjedan, ali sam krajnjim rezultatom i više nego zadovoljan. Uspio sam u svojoj namjeri da upoznam sebe i aspekte vlastite osobnosti. Iz sve te filozofije izvukao sam i pokoji važan zaključak.

Ovaj post je prvotno zamišljen kao oda glazbi, jer bez glazbe zaista ne bi bilo niti jednog posta na ovom blogu. U glazbi sam pronašao veću inspiraciju nego u bilo kojem drugom aspektu života. Možda baš iz razloga što postoji glazba za svaku situaciju, i osjećam se vrlo sretnim što sam u većini tih situacija uspio pronaći onu pravu pjesmu, koja je činila soundtrack koji činio moj život mnogo podnošljivijim. Htio bih naglasiti i društvenu komponentu glazbe koja me posebno fascinira. To me dovodi do jedne od tema koje nisam stigao istražiti u ovoj seriji, a to je prijateljstvo. Toliko puta mi je bilo lakše naći isti jezik s osobom koja je imala sličan glazbeni ukus. Glazba je jedan od posljednjih pravih pokretača ljudi u svijetu, i zato vas pozivam da cijenite ono što slušate, izvucite iz glazbe ono najbolje, odnosno, dopustite da glazba izvuče ono najbolje iz vas. To je ono što radim čitavo vrijeme i ne mislim stati. Dok ima glazbe, biti će i stvari za reći.

Sretan Uskrs svima koji ga slave!



Pozdrav i do čitanja


07:59 | Komentari (9) | Print | ^ |

subota, 07.04.2012.

Mind Mapping Pt.6: ...Is The Place to Be

Osvrt u prošlost za bolju budućnost, kakav cliché. Ipak, bez analize učinjenoga, ja sam izgubio vrijeme. Svaki izgubljen trenutak negdje mora biti nadoknađen. Moram priznati da se često puta izgubim, u mislima, u vremenu, pa čak i u glazbi ili društvu. Izgubljen čovjek mašta o samo jednoj stvari. Svojem domu.

Part 1: Going home


Stojim pod starom lampom. Još jedan povratak kući. Čekam autobus. No on nekako ne dolazi. Ne znam što bih sa rukama. Lagani vjetrić se počinje utapati u mislima. Tamo neki daleki, skriveni ocean misli. Njegovim morima sam oduvijek pokušao jedriti. Nikad nisam htio pogledati dolje, mrak je bio jeziv. Hladnoća dubina je gotovo pisala melodiju u mojoj glavi. Poput gitare i saksofona u harmoniji šum vjetra je pjevao pjesmu povratka kući. Iza sebe sam ostavljao samo prašinu i sjećanja na snove koje nikad nisam dosanjao. Nikada mi nitko neće moći reći da se svijet vrti oko mene. U biti, toliko je svjetova. Svatko ima svoju priču. I suviše je teško uzeti vremena za svaku od njih.

Part 2: Blood of The Ocean

Polako se približavao autobus. Po džepovima sam tražio kartu i nešto sitniša. Pritišćem karticu uz uređaj i čujem kratak beep. Zvuk da me voze kući, na obalu oceana misli. No ono što se činilo poput mirne pučine počelo se pretvarati u oluju. Vjetar promjena za sobom je donio sive oblake. No ona stara ulična lampa će dati još malo onog dotrajalog žutog svjetla da pokaže put do kuće.

What happened to the world we knew
We could not read the writing on the wall

There burns a flame, I'll hold it high
And shout your name
The people turn, a change has just begun


Part 3: Traveler #48


Sjeo sam do prozora sa lijeve strane trošnoga autobusa, u mislima sam još mogao čuti onu harmoniju. Prazna sjedala, izlizana i puna prašine. Pokušavam ih ne gledati, no sjenu koja pada na njih u pravilnim intervalima režu zrake gradske rasvjete. Gotovo imam osjećaj da te sjene prolaze kroz mene. O čemu da razmišljam? Trebam li tražiti odgovore, truditi se i pokušavati? Što ako jednostavno moram dočekati da se neke stvari konačno raspletu. No govorimo o vremenu. Nitko ga nema baš na bacanje. Nogom sam lupkao lagani ritam, nisam to smio zaboraviti. U tom trenutku dođe ti da napraviš bilo što. Želiš biti u najmanju ruku jednako poseban. Ipak, to je apsolutno nešto nemoguće. Kao što nikada neću uspjeti ponoviti ovaj trenutak u vremenu. Upravo sada sve mi se čini nekako sterilno, a opet sve prepuno žutila i hrđe.

I was sure I knew that
This was not for me
And I wanted so much more
Far beyond what I could see
So I swore that I'd
Never be someone like him


Part 4: The Mirror


Prolazi stanica za stanicom, vozač me pomalo nervozno gleda u retrovizoru. Da sam ja barem te večeri imao retrovizor. Ne bih polomio vrat dok sam gledao gdje si. No nekako bih radije da i nisam bio tamo. Ne treba mi nikakav podsjetnik da osjetim ožiljke prošlosti. Sada sve izgleda kao da će se sve to ponoviti. Uvijek se ponavlja. To je ono što nas progoni, a ja nikad neću biti iznimka. Težnja za hvatanjem sjena i slamki spasa je upisana duboko u meni baš kao i mački da hvata miša.

Medicate me
Infiltrate me
Side effects appear
As my conscience slips away


Oči se same zatvaraju. Kao je tu. No evo i moje stanice. Moram van!
Moja soba, taj rijetko pospremljeni krevet, meki jastuk. Računalo još radi, gitara kao da me zove, no ja želim san. Završavam dan, samo jedan u nizu. Ciklus je gotov. Bizarne riječi dolaze same od sebe. Totalno beznačajni dijelovi slagalice stvaraju neku bezveznu logiku.

Part 5: Full Circle


„here I come to save the
day for nightmare cinema show me the way to get back home again“


07:59 | Komentari (2) | Print | ^ |

petak, 06.04.2012.

Mind Mapping Pt.5: Without Soul Within

Ritam, sve što postoji ima svoj ritam. Ritam mojih prstiju se usporava kako osjećam da mi ruka trne. Poput tisuće sićušnih iglica leda koje mi probijaju kožu, ovaj svijet mi se probija u um. Anestezija prevladava, napokon nalazim put odavde. Gubim svijest, moje budno stanje implodira. Posve polako, sve postaje mutno, sve nestaje.

Swim with me into your blackest eyes

Utapam se u mraku tamnijem od zjenice tamnih očiju, gubim se u kompleksnosti šarenice. Čitav život se divim ljudskim pokušajima za savršenstvom, a još nisam vidio ništa savršenije od konfiguracije oka. Moje riječi blijede u nastojanju da opišem. Zbilja je nevjerojatno koliko to jednome sitnome biću kao što je čovjek može značiti, ali još je nevjerojatnije da to nekome ne znači apsolutno ništa. Moje misli se nikako ne gase dok te skidam do duše. Ne gledam i vidim. Možda moj um samo igra neku nasumičnu igru nevezanu za svaki pokušaj svijesti. Gubim se u ovim bezvremenskim hodnicima, u ovome svijetu vrijeme nije ravna linija, sva budućnost se već dogodila. Ne mogu ti reći zašto, ali moram ići.

I'm feeling something taking over me

Osjetim kako mi se puls smanjuje, svjetla se gase, moja svijest kopni. Vrata u hodniku nestaju, potpuna dezorijentacija. Mrak. Nema tebe ni mene. Nema znakova života, niti znakova smrti. Samo praznina, jednostavni beznačaj, najmanje što čovjek može biti, potpuna izgubljenost u komunikaciji između svijeta i mozga. Kamo nestaju sve te misli? Gdje se nalazi ona posljednja slika koju je um stigao snimiti? Medicinska suspenzija svijesti, izjednačava čovjeka sa biljkom. Izjednačava ljudskost sa mrtvom prirodom. Kakva sitnica, poput slova ili broja na papiru. Ali ništa od toga nije bitno.

Only apathy from the pills in me
It's all in me, all in you
Electricity from the pills in me
It's all in me, all in you

Možda su se minute učinile kao sekunde, ali izgubljenom umu je to djelovalo kao čitava vječnost. Blaga glavobolja, ona dezorijentacija, isti osjećaj na posve različit način. Oko mene jednako stvaran svijet, na posve različit način. Moram se zapitati, gdje je nestala duša kada um očito nije radio? Ako je naša osobnost negdje u sinapsama, skrivena duboko u sivoj materiji, što se s njom događa kada kada sinapse ne rade, kada materija istrune? Gdje je ta duša. U iluziji sam tražio tvoju dušu, a negdje putem sam izgubio svoju.

...htio sam te sanjati, stvarno jesam, ali ja stvarno nisam.


07:59 | Komentari (2) | Print | ^ |

četvrtak, 05.04.2012.

Mind Mapping Pt. 4: Waiting to Get Crushed

Ako pitate inteligentnog čovjeka što pokreće svijet, on će reći gravitacija. Ako pitate budalu, on će vam reći ljubav. Ako pitate nekog pametnog, on će vam reći novac. Samo jedan od njih može biti u pravu.

What do you mean I don't support your system?


Volim razmišljati o stvarima koje nemaju apsolutno nikakve veze sa ljudskim društvom. Ovo što gledam je tužno. Problemi stvaraju probleme. Ljudi se nalaze u začaranom krugu, neuki i nepametni biraju nesposobne [LEAD ME- the leftist cry as the right subsides] da ponovno pokušaju izgraditi sistem koji dokazano ne funkcionira. Uvijek se propušta bit situacije, lakše je krasti uz diverziju. Postoji li bolje diverzije od opće mizerije? Život postaje skuplji iz dana u dan, sredstva su odavno prestala biti opipljiva. Krv i znoj se pretvaraju u plastiku unutar novčanika, u informaciju na ekranu. Pomiču se decimalni zarezi, minus se nikad ne zaboravlja prepisati. Čovjek praktički mora prodati auto da bi imao za benzin kojim može ići na posao koji visi o niti, biti sretan što ima posao, jer je to kakva-takva garancija da će mu jednom i isplatiti te plaće. [HEAR ME- the media mouth is open wide] Odbijam koristiti metaforu, oni jesu muhe koje lete oko govana. Prokleti, jadni, loši novinari. Oni masakriraju tvoj život cijedeći još jednu tužnu rečenicu, to im je rečenica manje za izmisliti. Ali čovjek više nema zraka, nema prostora za fiktivnu sreću, povraća mu se od spominjanja boljeg sutra [SAVE ME- success is our hunger we need to feed]. Dosta je stavljanja bar-koda na život! Dosta je prodavanja anarhije pod krinkom demokracije! Dosta je glasne većine! Dosta je otimanja od onih koji nemaju! Dosta je Crkve koja odbija plaćati poreze, a naplaćuje vjeru! Dosta je goreg sutra! Dosta je bilo razloga! [FREE ME- we will not lose to their anarchy!] Jedino što se prodaje su seks, vjera i gorivo. Ljudi bivaju manipulirani novcem koji posjeduju. Plaćanjem svojih problema plaćamo tuđe ratove, tuđe interese, tuđi život.

Fighting fire with empty words
While the banks get fat
And the poor stay poor
And the rich get rich
And the cops get paid
to look away...

U svijetu otkaza gdje roditelji ne mogu hraniti svoju djecu. Reci mi, moj glupi prijatelju, gdje ostaje mjesta za ljubav? Meni ne ostaje dovoljno mjesta da progutam slinu. [CHANGE ME- alterations for the stigmatized] U narodu gdje je promjena već tisuću godina uvijek na gore, kako netko ima obraza davati obećanja? Među ljudima koji su ponosni što su glupi nema smisla imati simpatije. Oni ne trebaju pomoć, oni trebaju eutanaziju [HELP ME - for the cause. Would you cross that line?]

THE SYSTEM HAS FAILED!


07:59 | Komentari (4) | Print | ^ |

srijeda, 04.04.2012.

Mind Mapping Pt. 3: There is a Green Field

Nisam osoba koja noćima ne spava zbog nepravde u svijetu. I znate što, osjećam se sjajno zbog toga. Kada se čovjek posveti višim ciljevima, on živi izvan svoje komforne zone, daleko od svoje gotovo parazitske naravi. Mi nismo rješenje, mi smo problem.

Well I'm standing by a river
But the water doesn't flow
It boils with every poison you can think of


Netko mi je jednom rekao kako ne možeš živjeti dugo na kredit, jer sve jednog dana dođe na naplatu. Vidim ovu zlostavljanu Zemlju, ovo prenapučeno mjesto. Zemlja ima kapacitete za jedno čovječanstvo, ali čovječanstvu jedna Zemlja nije ni približno dovoljna. Ako smo u krivu, a u krivu smo. Onda to moramo nekako platiti. Ako sam u pravu, a u pravu sam.
Ekspanzijom u ništavilo, u našu izvjesnu propast, ostavili smo blatne otiske prstiju na kristalu. Život se počinje svoditi na oaze, a prljave obale naših oceana imaju svoje mjesto u kalkulacijama, one su nužan gubitak. Na tim obalama nalaze se jata ptica uprljanih naftom, mi smo sputali njihova krila, ali tim činom sputavamo i sami sebe. Osjećam se obeshrabren u samome startu, ljudi shvaćaju. Ovo je naš dom, ovdje bi naša djeca trebala raditi prve korake. U nekom prljavijem blatu, na još surovijem asfaltu, nove generacije će preživljavati alergije i plućna oboljenja, pokapati žrtve kancerogenih tvari koje i sami udišu. Netko će se pozvati na onu istu pravdu, ali nema pravde dok luksuz prevladava prirodu. I tako će biti dok priroda ne postane luksuz. Nama ne treba još vremena da ispravimo učinjeno. Nama treba još malo vremena da uživamo u onome što imamo.

Lay me down
Let the only sound
Be the overflow


Bez simbioze jedina opcija je izumiranje jedne strane. Ovaj planet je tu milijardama godina, izložen na milost i nemilost gravitacije, projektila iz svemira, solarnog zračenja. S druge strane smo mi, za nas ubod insekta može značiti kraj. Ali čak da i imamo šanse za opstanak, ne sumnjam kako ćemo se sami pobrinuti da uništimo sami sebe. Imali smo početak, imali smo sve, nije bilo dovoljno. Mi ne zaslužujemo bolje, ne zaslužujemo ništa! Da li ti je ikad žao nerođenog djeteta? Naša majka plače radioaktivne suze za svoju djecu. Ona se guši dok se ja gušim u smradu obližnje rafinerije, ona krvari dok netko kašlje krv.

Where did all the blue skies go?

Iako stojim iza tvrdnje da smo paraziti, treba proći još neko vrijeme prije no što postanemo fatalna bolest ovog tako posebnog ekosustava. Da u nekom suludom scenariju u ovom trenutku nestane svaki čovjek na svijetu, naš planet bi dobio svoju drugu priliku. Prema nekim procjenama, kroz desetak tisuća godina, praktički ne bi ostalo tragova da je čovjek ikad bio ovdje. Možda zvuči pomalo groteskno, ali ovome svijetu je ionako bolje bez nas. Ovaj planet je stvorio dovoljno čuda, stvorit će ih još bezbroj. Međutim, najveće čudo je upravo ono kojim mi nikad nećemo ovladati niti ga uspjeti replicirati. Ovaj svijet je stvorio ravnotežu.

Oh look out world, take a good look
What comes down here
You must learn this lesson fast and learn it well
This ain't no upwardly mobile freeway
Oh no, this is the road to hell


07:59 | Komentari (5) | Print | ^ |

utorak, 03.04.2012.

Mind Mapping Pt. 2: On a Plain Canvas

Aspekti života katkad ostanu podcijenjeni, nije lako pogledati na život kao na cjelinu. Naravno, tu je i ta sitna činjenica da on još nije niti gotov dok se osvrćeš. Htio sam ovaj post jednostavno nazvati „Odrastanje“, međutim, ne osjećam se kao da sam odrastao. Jer, u mnogo pogleda, zaista i nisam. Sama riječ odrastanje krije određen podcjenjivački prizvuk. Nisam siguran da je čak i potpuno ispravna, jer čovjek nije konstanta. Mi se mijenjamo, iz trenutka u trenutak, možda smo čak i previše podložni promjenama. Aspekt života na koji se želim fokusirati je djetinjstvo, jer nemoguće je prenaglasiti taj temelj života, tu formulu osobnosti. Život je put određen prvim iskustvima, neka od njih definiraju osobu više od svakog gena i urođene sklonosti. U ideji, za života smo svi isti. Ali to zbilja nije fer, ne zaslužuju svi biti isti. No u rođenju, svi smo isto, prazno slikarsko platno, koje neće biti dovršeno do posljednjeg daha. Život je tvoje djelo, za kraj, otisak prsta će biti jedini adekvatan potpis.

There is always first time for everything.


Prvi potezi kista, nevjerojatne mogućnosti, toliko opcija. Maleni, mladi putnik kroz vrijeme. Prvi korak. Korak u budućnost. Prva riječ. Riječ upućena drugoj osobi. Prva melodija. Melodija, misao pretočena u vibracije na određenoj frekvenciji. Prvi prijatelj. Prijatelj koji ostaje. Prva ljubav. Ljubav koja prolazi. Prva greška. Greška koju moraš ponoviti. Prva smrt. Smrt, gubitak koji moraš podnjeti.

The older you get, the more rules they will make you follow. That's when you just gotta keep livin man.


Sitnim koracima dolaziš nevini stranče. Nikad ne žuri u maglu budućnosti. Nikad se ne srami niti jedne svoje suze, vjeruj mi, jednoga dana ih nećeš imati dovoljno. Možda će nam jednog dana reći da možemo sve vratiti natrag, ili se ponovno roditi. Ali moraš živjeti kao da taj dan nikad neće doći. Uostalom, ne vrijedi štedjeti život ako ti ga netko može refundirati. Od malenih nogu si okružen ljudima. Nikad ih nemoj precijeniti, njihovo mišljenje o tebi ima istu težinu kao i tvoje o njima. Dobio si ovaj planet, čuvaj ga bolje od onih koji su ga čuvali za tebe. Lutat ćeš i biti izgubljen, ali dom nećeš moći vezati za mjesto. Reći ću ti mnogo, ali neću ti reći dovoljno. Baš kao što ću sada sam sebi proturječiti, tako ćeš i ti shvatiti da je život prepun kontradikcija. Tvoj dom će biti osoba, osoba koju nikad nećeš smjeti precijeniti. Nikad se ne osjećaj dužnim, jer svatko od nas ima dug koji nikad ne može vratiti materijalnim. Budi individua, ali budi i broj, učini ono što moraš, ispuni svoju iskonsku zadaću. Zatvori krug, sretan put!

...zapravo, kad malo bolje pogledam, bojim se da sam više odrastao no što mislim.


07:59 | Komentari (6) | Print | ^ |

ponedjeljak, 02.04.2012.

Mind Mapping Pt. 1: Connecting The Dots

Katkad se zamislim, pogledam u nebo, prekrasno plavetnilo koje praktički simbolizira moje limitacije. Misao, vjerojatno posljednja granica s kojom će se čovjek ikad susresti. Kroz milijune godina, ako ikad nadiđemo ovaj oblik života, ako ikad osvojimo prostor i vrijeme. Ljudska misao će biti možda zadnje ljudsko u nama. S druge strane, ima nešto toliko nezemaljsko u nama. Biologija misli karakterizira kao elektronske impulse u mozgu, međutim, biologija nikad nije uspjela opisati misao. Jednostavnost koja rađa neviđenu kompleksnost, opcije i varijable. Misao, ona je tako beznačajna za konačan ishod univerzuma, ali možda ga je upravo misao i stvorila. Baš kao što svaka od njih stvara svoje mikrosvemire. Iako je misao kao takva u potpunosti neopipljiva, praktički nemjerljiva, moje misli se itekako lome, razbijaju o stijene neke konformističke logike. Jer svijet, on je izgubio svoje misli kao kolektiv. Bezlični automatizam praktički briše svaki trag da si tu, nemilosrdni žrvanj društva .

Katkad se razbudim, roletama jasno izrezane zrake sunca slikaju naše siluete na zidu. Svjetlost i sjena, dijametralne suprotnosti, a ne mogu postojati jedno bez drugoga. Gdje se nalazimo? Toliko smo sigurni da znamo sve, a ja nekad stvarno ne znam što je stvarno. Što ovaj svijet kvalificira da bude realniji od svijeta u kojemu se moje misli rađaju i žive? Zašto svu našu moć koju posjedujemo ne iskoristimo da oblikujemo našu okolinu, baš kao što oblikujemo naše misli. Izgubljeni slučaj. U svakom nastojanju da napravimo korak u pravome smjeru, mi radimo nekoliko koraka unazad u nekom posve krivom. Generalno ponašanje čovječanstva se savršeno može primjeniti na generalno ponašanje gledanog pojedinca. Generalizirati je često nezahvalno, ali gotovo uvijek nužno. Instinkt, evolucijski pokušaj programiranja živih bića, čovjeka vodi izvan granica logike. Mi ljudi smo izgubljena djeca ovog planeta, naši tragovi su odavno zameteni u bezizlaznom lutanju. Možda je lutanje baš ta sloboda koju tako idealiziramo. Zar je moguće da čovjek ima sve što želi bez napretka? Iskreno, nije nemoguće, ali čisto sumnjam.

Katkad sanjam, moji svjetovi se sudaraju. Dok znam da dolazi oluja, ja znam da mi ništa neće biti, jer pravila igre nikad prije nisu bila prekršena. Postoji li svijest unutar podsvijesti? Zaluđen, pijan vlastitim snom, ja ne reagiram očekivano, zar ne? Reagiram bolje, ali ja ne upravljam svojim snom, već se on odvija u mom umu kao apstraktni slideshow. Odjednom, događa mi se nešto bez presedana u drugom, „stvarnijem“ svijetu. Potpuna lucidnost, rijetka poput udarca munje u isto mjesto. Susrećem se sa količinom moći za koju me putem mog instinkta evolucija nije pripremila. Moja misao je došla u završni stadij, naišao sam na svijest usred nesvjesnog stanja, iskustvo je gotovo nezemaljsko. Unutar svojega uma vidim mnogo dalje od onog modrog neba iz prve rečenice. Sve je savršeno jasno. Prije nego što opet dotaknemo dno oceana, prije nego što dohvatimo najviše vrhove, prije no što prisvojimo druga zrnca zvjezdane prašine koja zovemo planeti, mi ljudi, moramo istražiti naš um.
Dragi čitatelju, dobro došao u moj Mind Mapping.

In memoriam Sir Arthur C. Clarke


07:59 | Komentari (4) | Print | ^ |

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se