|
Osvrt u prošlost za bolju budućnost, kakav cliché. Ipak, bez analize učinjenoga, ja sam izgubio vrijeme. Svaki izgubljen trenutak negdje mora biti nadoknađen. Moram priznati da se često puta izgubim, u mislima, u vremenu, pa čak i u glazbi ili društvu. Izgubljen čovjek mašta o samo jednoj stvari. Svojem domu.
Part 1: Going home
Stojim pod starom lampom. Još jedan povratak kući. Čekam autobus. No on nekako ne dolazi. Ne znam što bih sa rukama. Lagani vjetrić se počinje utapati u mislima. Tamo neki daleki, skriveni ocean misli. Njegovim morima sam oduvijek pokušao jedriti. Nikad nisam htio pogledati dolje, mrak je bio jeziv. Hladnoća dubina je gotovo pisala melodiju u mojoj glavi. Poput gitare i saksofona u harmoniji šum vjetra je pjevao pjesmu povratka kući. Iza sebe sam ostavljao samo prašinu i sjećanja na snove koje nikad nisam dosanjao. Nikada mi nitko neće moći reći da se svijet vrti oko mene. U biti, toliko je svjetova. Svatko ima svoju priču. I suviše je teško uzeti vremena za svaku od njih.
Part 2: Blood of The Ocean
Polako se približavao autobus. Po džepovima sam tražio kartu i nešto sitniša. Pritišćem karticu uz uređaj i čujem kratak beep. Zvuk da me voze kući, na obalu oceana misli. No ono što se činilo poput mirne pučine počelo se pretvarati u oluju. Vjetar promjena za sobom je donio sive oblake. No ona stara ulična lampa će dati još malo onog dotrajalog žutog svjetla da pokaže put do kuće.
What happened to the world we knew
We could not read the writing on the wall
There burns a flame, I'll hold it high
And shout your name
The people turn, a change has just begun
Part 3: Traveler #48
Sjeo sam do prozora sa lijeve strane trošnoga autobusa, u mislima sam još mogao čuti onu harmoniju. Prazna sjedala, izlizana i puna prašine. Pokušavam ih ne gledati, no sjenu koja pada na njih u pravilnim intervalima režu zrake gradske rasvjete. Gotovo imam osjećaj da te sjene prolaze kroz mene. O čemu da razmišljam? Trebam li tražiti odgovore, truditi se i pokušavati? Što ako jednostavno moram dočekati da se neke stvari konačno raspletu. No govorimo o vremenu. Nitko ga nema baš na bacanje. Nogom sam lupkao lagani ritam, nisam to smio zaboraviti. U tom trenutku dođe ti da napraviš bilo što. Želiš biti u najmanju ruku jednako poseban. Ipak, to je apsolutno nešto nemoguće. Kao što nikada neću uspjeti ponoviti ovaj trenutak u vremenu. Upravo sada sve mi se čini nekako sterilno, a opet sve prepuno žutila i hrđe.
I was sure I knew that
This was not for me
And I wanted so much more
Far beyond what I could see
So I swore that I'd
Never be someone like him
Part 4: The Mirror
Prolazi stanica za stanicom, vozač me pomalo nervozno gleda u retrovizoru. Da sam ja barem te večeri imao retrovizor. Ne bih polomio vrat dok sam gledao gdje si. No nekako bih radije da i nisam bio tamo. Ne treba mi nikakav podsjetnik da osjetim ožiljke prošlosti. Sada sve izgleda kao da će se sve to ponoviti. Uvijek se ponavlja. To je ono što nas progoni, a ja nikad neću biti iznimka. Težnja za hvatanjem sjena i slamki spasa je upisana duboko u meni baš kao i mački da hvata miša.
Medicate me
Infiltrate me
Side effects appear
As my conscience slips away
Oči se same zatvaraju. Kao je tu. No evo i moje stanice. Moram van!
Moja soba, taj rijetko pospremljeni krevet, meki jastuk. Računalo još radi, gitara kao da me zove, no ja želim san. Završavam dan, samo jedan u nizu. Ciklus je gotov. Bizarne riječi dolaze same od sebe. Totalno beznačajni dijelovi slagalice stvaraju neku bezveznu logiku.
Part 5: Full Circle
„here I come to save the
day for nightmare cinema show me the way to get back home again“
|
