Mind mapping

Ritam, sve što postoji ima svoj ritam. Ritam mojih prstiju se usporava kako osjećam da mi ruka trne. Poput tisuće sićušnih iglica leda koje mi probijaju kožu, ovaj svijet mi se probija u um. Anestezija prevladava, napokon nalazim put odavde. Gubim svijest, moje budno stanje implodira. Posve polako, sve postaje mutno, sve nestaje.

Swim with me into your blackest eyes

Utapam se u mraku tamnijem od zjenice tamnih očiju, gubim se u kompleksnosti šarenice. Čitav život se divim ljudskim pokušajima za savršenstvom, a još nisam vidio ništa savršenije od konfiguracije oka. Moje riječi blijede u nastojanju da opišem. Zbilja je nevjerojatno koliko to jednome sitnome biću kao što je čovjek može značiti, ali još je nevjerojatnije da to nekome ne znači apsolutno ništa. Moje misli se nikako ne gase dok te skidam do duše. Ne gledam i vidim. Možda moj um samo igra neku nasumičnu igru nevezanu za svaki pokušaj svijesti. Gubim se u ovim bezvremenskim hodnicima, u ovome svijetu vrijeme nije ravna linija, sva budućnost se već dogodila. Ne mogu ti reći zašto, ali moram ići.

I'm feeling something taking over me

Osjetim kako mi se puls smanjuje, svjetla se gase, moja svijest kopni. Vrata u hodniku nestaju, potpuna dezorijentacija. Mrak. Nema tebe ni mene. Nema znakova života, niti znakova smrti. Samo praznina, jednostavni beznačaj, najmanje što čovjek može biti, potpuna izgubljenost u komunikaciji između svijeta i mozga. Kamo nestaju sve te misli? Gdje se nalazi ona posljednja slika koju je um stigao snimiti? Medicinska suspenzija svijesti, izjednačava čovjeka sa biljkom. Izjednačava ljudskost sa mrtvom prirodom. Kakva sitnica, poput slova ili broja na papiru. Ali ništa od toga nije bitno.

Only apathy from the pills in me
It's all in me, all in you
Electricity from the pills in me
It's all in me, all in you

Možda su se minute učinile kao sekunde, ali izgubljenom umu je to djelovalo kao čitava vječnost. Blaga glavobolja, ona dezorijentacija, isti osjećaj na posve različit način. Oko mene jednako stvaran svijet, na posve različit način. Moram se zapitati, gdje je nestala duša kada um očito nije radio? Ako je naša osobnost negdje u sinapsama, skrivena duboko u sivoj materiji, što se s njom događa kada kada sinapse ne rade, kada materija istrune? Gdje je ta duša. U iluziji sam tražio tvoju dušu, a negdje putem sam izgubio svoju.

...htio sam te sanjati, stvarno jesam, ali ja stvarno nisam.