Durica Vozi Kolica

petak, 29.04.2016.

sve, baš sve, mijenja se

moja blog stranica je uklonjena, više ne radi.
barem tako pokazuje iz nekog, meni, nepoznatog razloga, a, i nemam dovoljno vremena pozabaviti se istraživanjem njega, razloga.
no, to je samo zorni prikaz kako danas jesi, dok, već sutra više nisi.
tako je, recimo, u vrijeme kada sam se rodila i odrastala, onih zlatnih osamamdesetih, bilo sasvim normalno da jedni drugima dolazimo u goste, pa, čak i nenajavljeni, susjed susjedu,
i,
ako ti je, recimo, netko došao, tako, iznebuha, bilo ti je, isto tako, sasvim normalno pitati ga jel je gladan, dal bi kaj prigrizo, onak, usput, nije bila neka greda zmislit nekaj nabrzake, zvadit, narezat, odmrznut, otvorit,
bilo kaj,
ono, uglavnom je bilo nečega, barem,
palačinka zpekmezom,
štrudle od sira,
pite od jabuka,
kajjaznam,
špeka i luka, tog je uvijek bilo,
par jaja za bacit na mast.
danas,
ak ti neko oće doć na kavu, mora se najavit, jer,
ne samo da ti ne znaš oćeš imat vremena za njega, neg, ne znaš oćeš li imat mlijeka i šećera.
kavu buš imal, jer bu valda nekaj i donesel, nebu došel praznih ruku.
mislim,
nije baš, ono, sve tak persu šljakalo svih tih godina.
sjećam se,
kad se, osamdesdruge, rodila moja setrica, nije bilo ni mlijeka, ni pelena, a benzin se točil na parove razbrojs.
danas parni brojevi rege, sutra neparni.
ko kod doktora.
naš je stari radil na aerodromu, pa se šveralo na sve strane, kaj god se gdi moglo.
i trapke su se švercale.
petarde,
vegeta,
kajtijaznam, bila sam klinka.
imali smo telku kojoj se morala upaliti lampica ujutro, da bi se navečer moglel pogledat dnevnik, i to cijeli, ak je neko na krovu držal antenu.
kad su nam uvodili telefon, čovječe, ko da je spejsšatl sletil u kvart, svi su se sjatili oko tog svjetskog čuda.
inače,
kad sam se ja rodila,
tu ponoć,
padal je gusti snijeg,
pa se hitna nije mogla popesti na breg po moju mamu, neg se ona morala spusiti ledo na sanjkama.
i da bi se uopće mogla nazvati ta hitna pomoć na kotačima moralo se trčati onom jednom jedinom susjedu koje je, valda, šljakajuć u njemačkoj, si nabavil prvi telefon, prek veze, prije svih drugih.
il je i onda to išlo po stranačkoj osnovni, pojma nemam, velim, tek sam se rodila.
al znam
da smo imali paradajze u vrtu, i to one zokusom i mirisom,
i ribizle smo imali,
trešnju,
onu kasnu, debelu, črnu ko pekmez od šljiva za tačkrle.
to smo i jeli.
sve.
luleke zprezlima i zelenom šalatom.
krpice sa zeljem. one prave, zpaprom.
govedsku juhu, obavezno u nedjelju.
hrana nije bila luksuz, kao, recimo, dobre čizme, kaput ili auto.
imal si jedan dobar kaput, jedne čizme i jedan auto.
danas si možeš kupit robu na kile,
pa začinit i jest na salatu,
jer,
kila robe je jeftinija od kile grožđa,
koje,
inače, tu u našem kvartu raste gotovo u svakom vrtu.
tak da nije ni čudno kak je i čovjek postal potrošna roba.
danas si tu,
a sutra,
ko zna gdje.

- 22:20 - Komentari (4) - Isprintaj - #

subota, 23.04.2016.

" kako organizirati zabavu u vrtu "

Centar za kulturu i informacije " Maksimir " postao je moja oaza mira, sreće, veselja i radosti, opuštanja, prekrasnih socijalnih kontakata ali i punjač nove, sasvim friške i zdrave enrgije, svježine, kao i nada u ljepše i bolje sutra.
prije nego sam počela tamo raditi i provoditi svoj program koji sam osmislila zahvaljujući suradnji i kontaktima s mnogim stručnjacima, no, ponajviše svom mentoru, diregentu, profesoru muzikologije Marijanu Miliću, od kojega sam imala prilike učiti od malih nogu, najprije po modelu, sasvim spontano i prirodno, pa tek kasnije, nakon mnogo godina i sama bila u stanju sva ta znanja i vještine pokušati sakupiti i uobličiti na jednom mjestu s neprestanim razvijanjem u svim mogućim smjerovima, što sam si i uzela u zadatak, jer, koliko god mi se, ponekad čini, kako su me, neprestano, pa i nespretno pokušavali ugurati u neki kalup i takvu, oblikovanu, ali i ograničenu peči na laganoj vatrici s tendencijom podrezivanja radi curenja i samog pokušaja razvijanja vlastitih krila, dok sam ja sama vrištala u sebi, jer, vrištati se smije samo u sebi ili, eventualno u jastuk, tek sada, od nedavno, imam osjećaj kako su mi svi ti kalupi ostavili i ponešto dobroga, ili sam samo, jednostavno, prerasla ih, kao i one ružne cipele koje mi je mama uvijek nakanila odabrati, pa sam ih, ponekad i nosila, njoj za ljubav, iako mi nikada nisu pasale, te me, najčešće žuljale za poludit.
svaki je od tih kalupa naučio me neku korisnu lekciju, neki su mi ostavili lakše, neki malo teže uspomene, u nekima sam čak osjećala svojevrsnu sigurnost, komfor, dok su poneki i zarezali mi se u srce,
ali,
baš niti jedan jedini nije me uspio formirati u prekrasan kuglof ukrašen čokoladnim viticama i ružicama od marcipana, na kojega više ništa nije potrebno niti dodati, ni oduzeti.
profesor pedagogije na akademiji zahtjevao je od nas osmisliti vlastiti slogan osobne pedagogije.
bio mi je to, moram priznati, jedan od najtežih zadataka za vrijeme tog školovanja za buduće mi zanimanje i zvanje.
slogan,
kao da sam marketinški stručnjak ili politikant.
i, kako sažeti sve te rojeve misli, ideja, promišljanja, formiranja stavova, novih spoznaja i znanja u dvije do tri riječi, koliko, obično slogani bi trebali imati.
vjerujem kako je iskusni profesor znao zašto je stavio pred nas takav zadatak, te da je imao smisla, no,
meni je bio iznimno težak, gotovo nemoguć za ostvariti, te sam na usmenom ispitu ispalila nešto krajnje bezvezno, nepromišljeno i spontano, prvo što mi je, u tom, groznom trenutku palo na pamet, tako da se sada točno niti ne sjećam što,
ali u stilu:
" dijete je kao cvijet, krasi naš svijet ".
naravno da me pitao i za objašnjenje, na što sam mu ja, sva jako sretna što imam priliku izmjeniti vlastita (pro)mišljanja počela mu objašnjavati svoje viđenje pedagoških metoda kojima djecu njegujemo poput nježnje delikatne biljke, dozvoljavajući im, ali ih i poticati
da rastu i razvijaju se u svoj svojoj punini, prvenstveno duše, koju nikada nisam doživljavala kao tabula rasa, dok mi, poput vrtlara pomno ih zalijevamo, stavljamo na sunce, osiguravajući im zraka i prostora, podupiremo kada je to potrebno i zaklanjamo od raznoraznih nepogoda,
jer,
uvijek sam, upravo na takav način doživljavala taj naš zanat kojim sitnim inervencijama, onoliko kolko je u našoj moći pomažemo da svaki pojedni cvijet svojom posebnošću ukrasi svoj i naš svijet.
bio mi je to prvi ispit i prva ocjena u indeksu.
slogan mi, doduše, nije završio ni na kakvom tetrapaku za mlijeko, niti su ga je itko naprintao na t-shirt, niti sam ga i ja sama zapamtila, toliko o tome, koliko mi je bio taj zadatak besmislen, tada, ali, bez tog slogana ispit se nije mogao položiti.
kalupi su me uvijek na neki način sputavali, stoga sam im se često i žestoko opirala na svakakve načine.
ponekad sam se čvrsto ukrutila, a ponekad samo raspala, no, što su mi više bili nametnuti bilo je i trenutaka kada sam, proračunato ih prihvačala, poprimajući, unutar njih, samo svoj svijesno odabrani oblik, što je, često puta rezultiralo, ili bilo doživljeno kao neuspijeh, ali samo za onoga koji mi je takav kalup i namijenio, nikada i za samu mene.
samo bih se malo pocaklila kakvim šećerom u prahu ili šarenim, jestivim mrvicama, nekada i čokoladnim nebojnim, pokazujući time određeni trud, pogotovo ako sam smatrala ili osjećala, jer, nebrojeno puta vodila sa se češće emocijama, nego samim razumom, kako je potrebno iskazati poštovanje, a sreća je moja što me razum, ipak, nije napuštao, onda kada mi je bio najpotrebniji.
zapravo,
ako malo bolje razmislim
upravo ta kombinacija osjećaja, intuicije, onog nekog unutanjeg i samo mojeg spontanog djelovanja donijelo mi je najviše i uspijeha,
ali i zadovoljstva na kraju.
ispunjenje, snagu i motiv da nastavim dalje.
danas sam u Centru srela prijateljicu koja je posvojila romskog dječaka i mene zamolila da joj pomognem baviti se njime prije nego krene u vrtić.
provela sam s njim jedno prekrasno ljeto, ispunjeno njegovim čuđenjem u otkrivanju svijeta, no, prije svega njegovom toplinom srca i duše iz kojih je prštala nepatvorena iskrena dječja energija, ali i prirodni sirovi glazbeni talent koji me puno naučio.
imao je tada četri godine.
sada ima četrnaest.
i rekla mi je nešto što znam iz iskustva, jer sam i sama nebrojeno puta osjetila na svojoj koži, bez obzira na njenu boju, a to je kako u ovom našem društvu je iznimno i jako teško svima koji nisu prosječni u svemu,
svima koji nisu bezbojni, bezlični i ukalupljeni,
svima koji se ne stapaju sa slikom svijeta kakvog je netko drugi odredio za nas.
netko tko ne vjeruje da je baš svaki cvijet jedinstven i lijep
i svaki postoji kako bi na samo sebi svojstven način krasio svijet.
na svu sreću, moj je svijet već ukrašen mnogim vrstama različitih cvjetova kao što i moje latice još uvijek nisu povenule i otpale,
samo se neprestano mijenjaju upravo onako kako to sada meni moj unutarnji sokovi rade.
razveselila me i jedna mama koja mi je poklonila knjigu:
" mali priručnik za igre na otvorenom ".
ne samo da mi je puno pomogla, već me i počastila saznanjem da se upravo mene sjetila kada ju je ugledala.

Oznake: dva plus dva su četiri

- 21:07 - Komentari (1) - Isprintaj - #

srijeda, 13.04.2016.

kozmetika duše

nema tog
preparata
ni melema
koji može
blagotvornije
djelovati mi
i na ten
i probavu
koliko mogu
ti osmijesi
i zagrljaji
nakon izbivanja
obrisati
ili barem popuniti
i one pukotine
koje nisu oku
vidljive

- 06:21 - Komentari (2) - Isprintaj - #

utorak, 05.04.2016.

kako se naučiti živjeti s AD-om

- znaš, najteže od svega mi je što ću tako dugo biti odvojen od vas -
rekao mi je danas ujutro muž, prije nego me poljubio i otišao na deset dana raditi u BiH, nakon što se jučer vratio s četverodnevnog puta iz Švicarske.
voljela bih da i ja njemu mogu reći isto, no, meni je, BožemiOprosti, puno, puno teže to isčekivanje hoće li sretno i bez problema stići tim kombijem na zadanu destinaciju.
moja pokojna baka molila je Krunice kada kod bi netko sjeo za volan na neki duži put. cijelim putem do mora morala sam i ja s njom moliti, iako mi, iskreno, to i nije bio najdraži dio puta, danas i ja imam svoje molitve. doduše, nisu Krunice, no, iskrene su, iz dubine srca molim i Njega i mnoge druge, najviše Anđele Čuvare, da ih čuvaju na tim putovanjima i nemam mira sve dok mi ne javi kako je živ i zdrav.
s druge, pak strane, Franu je koža sve lošije.
prvo sam posumljala kako sam mu donesla vodene kozice s posla, jer izbile su mu neke čudne točkice po nogama, koje si je odmah razčohal, tak da nisam sama bila sigurna o čemu se radi, a i kako nije cijepljen protiv ospica, rubeole i mumpsa, zbog alergije na jaja, kojih ima u tom cjepivu, radije sam otišla pedijatrici da to vidi, pa da budem na miru. ili da bar znam na čemu smo.
ovaj put, kao i prošli, kada smo bili kod nje, zbog viroze, pohvalila me kako mu je koža u kao dobrom stanju, puno bolje nego je bilo prije, te, kako nas ne viđa često što znači da je zdrav, kuc - kuc, da pokucam, je, uglavnom je zdrav, je, i to s kožom ide na bolje, a bome je i živ, življi i od žive u toplomijeru, osim toga, i nisam od onih mama koje odmah trče doktoru, osim ak, fakat, kao sada, nisam sama na čisto o čemu se, točno, radi. odmah je rekla kako ne može potvrditi kozice, jer se one najčeće pojavljuju od glave i na sluznicama, no gledajući mu grlo i nos, uzela je briseve i potvrdila streptokok, koji sam mu također, vjerojatno, dofurala ja. dala mu je neki antibiotik i neki šumeći lijek za kašalj koji se rastopi u vodi, pa se pije kao sok, za mene potpuno nepraktično, jer on ne voli baš piti sokove, pogotovo te neke bljutavih okusa i tek ne ako baš mora, a sad je moral, jer je to lijek, a do sada je od svih lijekova uzimao samo par puta onaj za skidanje temperature i to na špricu, direktno u grlo, bez natezanja, cendranja i
- neću! -
- moraš! -
- bjak! -
- al, kad moraš, Fran, doktorica je tako rekla, molim te, popij do kraja! -
natezanja.
onda su se one točkice počele širiti nogama prema bedrima, a izbile su i na licu, kaj je on, opet, rasčohal sve, pa si napravil ranice, svigdje, gdje je mogao, a od onog šumećeg " moraš! " soka za iskašljavanje je povraćal sve kaj bi pojel, a i to na jedva jedvite jade bih ga uspijela nagaovoriti:
- daj, malo juhice, gle kak je finu ti mama skuhala, i ti si pomagao, jako je fina, probaj samo, jednu žlicu, pliz, Franiću, to bu ti pomoglo da ozdraviš -
pa ga tek onda nije htel više ni primirisat:
- neću soka! neću povjaćati, mojim te mama, mojim te -
ne znaš više ko koga kaj moli,
kupila sam neki biljni sirup i nastavila mučenje kapanja nosa, jer, on, dok to radimo ponaša se kao da doslovno mučim na nekoj srednjovijekovnoj spravi za priznavanje krađe mrkve iz kraljevskog vrta, samo kaj sam ta sprava ja, dok mu nogama držim doljnji dio tijela i dio trupa, dakle, doslovno ga priklještim ko ogromna jastogova mama, jednom rukom mu usmjeravam nagnutu glavu, dok drugom kapam u nos kapi, trudeći se da mu, pri tom ne iskopam oko, jer se on trga i bacaka na sve strane, i, naravno, vrišteći, svim silama, a žilavo je to stovrenjce, trudi se da ni jedna jedina kap ne uđe tamo gdje bi trebala, a ja ih brojim, on viče:
- dota, dota je, maaaaamaaaa, gotovo, moim te, mamiiii, neću apat nos, neću! mamama, neeeeću, dotaaaaaa! -
- tri, četri, evo, gotovo je - tepam mu i zatvaram rukom usta kako bi usisao što više, ako smo, uopće, uspjeli kaj nakapat, a valda jesmo, jer kapi ima po svuda i sva sreća pa su i za oči, jer da nesmiju ući u oko, mislim kako bih mu to radila s povezom na očima.
odlučim, ipak pokazati pedijatrici to širenje tih, meni, dost, sumljivih točkica, no, ona smatra kako je to samo njegov dermatitis koji si je, sada, zbog pada imuniteta, dao malo zamaha, veli, to je tako kada je dijete bolesno i daje mi kortikosteroidnu kremu za mazanje,
no, gaze i zavoje moram kupiti, alergičari nemaju pravo na njih, iako ih moraš zamotati da si ne bi sve to, grebavši se, inficirali.
onda ga takvog, kao mumiju pokušavam održavati barem nekoliko sati preko noći u snu, jer, njega od svraba mući nesanica, a mene od njegove tvrdoglaosti boli već i mozak:
- mili, nemoj se svrbiti, ne smiješ si to skidati, moraš imati to na rukama i nogama, znam da te svrbi. - objašnjavam se s njim nadajući se da će me barem malo razumijeti, držeći ga rukama za ruke, a nogama za noge, jer, inače bi si sve počupao dole, i zavoje i gaze i pol kože da može.
mora da to opako svrbi, boli i peče u isto vrijeme, sudeći po izrazu njegovog ličeka, koje, nezamotano izgleda kao da je pao u grmlje kupina.
- maki, maki mi to, neću! to je moja ruka, pusti me, mamaaaa, pusti me, to su moje nogeeeee! neću to, neeeeećuuuuu! maki, moimte, moimteee! - bacaka se tako dok se potpuno iscrpljen ne zalijepi za mene i uspije odspavati nekoliko sati, do slijedeće epizode, koja počnje tamo negdje oko tri sata ujutro, to je, iz nekog razloga, a čak sam i pročitala negdje, točno zašto, u jednom opširnom članku o AD-u, no, sada nisam u stanju potpno sigurna to sve znanstveno ponoviti i obrazložiti, jer me više niti ne zanima zašto, radije mu pokušavam pomoći na bilo koji način, lagano ga ja čoham, pušem, dragam ga iza uha, govoreći mu da će sve proći, pa pomoću malo veće doze kapi protiv sraba, koje jedine nikada nije odbijao popiti, jer, valda mu, stvarno i pomažu, ili, možda nisu tak odurnog okusa, ko će ga znat, možda oboje, ponovo uspje zaspati, naravno na meni i u takvoj pozi da se budim s učenim vratom i pola ramena lijeve utrnute ruke, sretna, kaj sam i ja, uspjela sklopit oko na neko vrijeme.
ipak, te točkice nedaju mi mira, čudne su i šire se, ne onako rapidno, da bi čovjek mogao biti siguran kako se radi o nečem, zaista, opasnom, no, konzultirajući prijateljicu koja ima sličan problem sa, sada već starijim djetetom, pitam je, da li se njenom djetetu ikada dermatitis tako manifestirao, pa odem, zlu ne trebalo, a, i kakko bih bila smirenija, znajući da sam sve poduzela kaj se poduzeti mora, jer, moram prinati, kako sam, nakon onog, onako iznenadnog i nepredviđenog sedmodnevnog hospitaliziranja na dermatologiji KBC " Šalata ", jer je to njegovo stanje preko noći buknulo tako da je izgledao ko da se na peglu pofuril, samo ne prstek, već čitavo ono maleno goluždravo tjlešće, zgledal je ko pilić iz nekog crtića u kojem ga mica maca pokušava spremiti za večeru i kada sam, samo zbog dojenja, mogla i ja s njim ostati, zaputila se ja, tako, ni više ni manje neg na " Zaraznu ".
tam se, kao i u svakoj našoj bolnici čeka cijeli dan, najpametnije je uzet sa sobom šator, vreće za spavanje, jedno manje kuhalo na kartušu i par konzerva, gdje su, stručno ustanovili da nemaju pojma kaj mu je to, ali kozice sigurno nisu, to sam znala i sama, ospice isto nisu, iako, ako se počne ovako i onako pojavljivati neka onda, ipak dođem, a, ovako samo je to, vjerojatno reakcija na lijek koji do sada nije nikada izimao, možda, a možda i nije, kod alergičara ama baš sve može biti alergen, sjećam se, točno tu istu rečenicu rekli su i LiliAnkici kad je bila sa svojim djetetom, tak mi se njen post urezao u pamćenje i nebum ga nikad zaboravila, čak sam ga, poslije htjela ići ponovo pročitati, čist da usporedim neke detalje, i, opet mi je sestra rekla kako se moram naučiti nositi s tim njegovim stanjem AD-om, nakon kaj su mu vadili krv, a meni malo masti, rekavši mi kako je testiranje proces koji traje, a kada sam se prisjetila i izgleda jednog djeteta koje je došlo na " Šalatu ", kad smo mi već bili tam ko doma, isto pod pretpostavkom kako se radi o reakciji na lijek za snižavanje temperature koje je dijete već uzimalo, bila sam jako sretna kaj moj Fran ima samo te male točkice koje si je malo raskrvaril, al, to će mu sve proć kad diplomira, nađe posao iz snova i oženi se.
pogoto kad se oženi, onda sigurno više nebu imal nikakve alergije, samo Ale!Grie sve dok ga ljubav grije.
mene grije moja, s početka priče, koja se muči u tuđini zaraditi kruh, a, ovaj put, bit će to neki sasvim običan kruhek, jer, trebat će nam puno love za onu novu dječju privatnu polikliniku dermatologije nedavno otvorenu, gdje se sve obavi bez liste čekanja, kampiranja, neljubaznih mudrolija, a nalazi se dobe isti, ili drugi dan na mail adresu.
sva sreća, pa sam, napokon sebi počela uplačivati dopunsko osiguranje.
uvalili su mi ga u pošti, dok sam plačala račune. sada uz kuharice, autiće na baterije, trajnogoreće lampione i evoTv-a možete u pošti kupiti i policu dopunskog zdravstvenog osiguranja. ko zna, možda zaposle i kojeg doktora da vam, nabrzinu, izmjeri tlak ili šećer, dok čekate u redu možete komotno obaviti sistematski pregled, a i, fakat, može kome pozlit, kad podigne neku od pošiljaka.
u svakom slučaju, još jedno pametno ulaganje u budućnost,
a i solidarnost.

- 23:39 - Komentari (1) - Isprintaj - #

petak, 01.04.2016.

samo dvije

mamine su ruke
hrapave i napukle,
i zanoktice ima,
da se ja mogu
igrati se s njima.
mamine ruke često
mirišu po luku,
uvijek nešto rade,
baš kad ja je tražim ruku,
onda mi kaže:
- strpi se još malo -
juhi da zakipi
pet minuta je ostalo.
mamine ruke znaju
napraviti od plahta kuće,
i krpene hladne obloge
kad mi je čelo vruće.
mamine ruke nose
teške pune vreće,
u kojima i za mene uvijek
se nađe komadić slatke sreće.
prstima mi vadi iz nosa bekać,
rukama mi pere i sa guze drekač.
ruke mami služ da nokte mi odreže,
dok moje ruke od škarica bježe.
jednom rukom mama drži me za glavu,
dok drugom u nos mi gura neku gadnu spravu.
mami se ruka baš uvijek dati mora
kada se po cesti ili pločniku hoda,
onda ja protestiram i vičem:
- pustime! to je moja ruka! -
kao lav na mamu glasno ričem,
znam da mama tada jako pati,
jer, ruku se mami mora dati,
iako meni to najveća je muka,
pametnija od moje bude mamina ruka,
jer,onda mi mama predloži,
neka se Fran s mamom složi
da primim je samo prst,
al dogovor je jako važan
da stisak taj bude čvrst.
kada prođe sav buran dan
i mene pozove slatki san,
rukama mi mama
napravi papu u flašu,
privine me na prsa svoja,
njena je ruka tada samo moja,
pa zapjeva pjesmicu našu,
- juke, juke, mama, juke mi daj! -
molim je lijepo, stavim ih na lice,
slušam kako mamino kuca srce,
sve dok mi se ne spoje trepavice
i gledam na stropu ples šarenih zvjezdica.
spokoj su isprepletene naše ruke dvije,
i mamino srce koje za na oboje bdije, jer
mamina ruka sluša dal moje pravilno bije.

- 00:02 - Komentari (1) - Isprintaj - #

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se