Centar za kulturu i informacije " Maksimir " postao je moja oaza mira, sreće, veselja i radosti, opuštanja, prekrasnih socijalnih kontakata ali i punjač nove, sasvim friške i zdrave enrgije, svježine, kao i nada u ljepše i bolje sutra.
prije nego sam počela tamo raditi i provoditi svoj program koji sam osmislila zahvaljujući suradnji i kontaktima s mnogim stručnjacima, no, ponajviše svom mentoru, diregentu, profesoru muzikologije Marijanu Miliću, od kojega sam imala prilike učiti od malih nogu, najprije po modelu, sasvim spontano i prirodno, pa tek kasnije, nakon mnogo godina i sama bila u stanju sva ta znanja i vještine pokušati sakupiti i uobličiti na jednom mjestu s neprestanim razvijanjem u svim mogućim smjerovima, što sam si i uzela u zadatak, jer, koliko god mi se, ponekad čini, kako su me, neprestano, pa i nespretno pokušavali ugurati u neki kalup i takvu, oblikovanu, ali i ograničenu peči na laganoj vatrici s tendencijom podrezivanja radi curenja i samog pokušaja razvijanja vlastitih krila, dok sam ja sama vrištala u sebi, jer, vrištati se smije samo u sebi ili, eventualno u jastuk, tek sada, od nedavno, imam osjećaj kako su mi svi ti kalupi ostavili i ponešto dobroga, ili sam samo, jednostavno, prerasla ih, kao i one ružne cipele koje mi je mama uvijek nakanila odabrati, pa sam ih, ponekad i nosila, njoj za ljubav, iako mi nikada nisu pasale, te me, najčešće žuljale za poludit.
svaki je od tih kalupa naučio me neku korisnu lekciju, neki su mi ostavili lakše, neki malo teže uspomene, u nekima sam čak osjećala svojevrsnu sigurnost, komfor, dok su poneki i zarezali mi se u srce,
ali,
baš niti jedan jedini nije me uspio formirati u prekrasan kuglof ukrašen čokoladnim viticama i ružicama od marcipana, na kojega više ništa nije potrebno niti dodati, ni oduzeti.
profesor pedagogije na akademiji zahtjevao je od nas osmisliti vlastiti slogan osobne pedagogije.
bio mi je to, moram priznati, jedan od najtežih zadataka za vrijeme tog školovanja za buduće mi zanimanje i zvanje.
slogan,
kao da sam marketinški stručnjak ili politikant.
i, kako sažeti sve te rojeve misli, ideja, promišljanja, formiranja stavova, novih spoznaja i znanja u dvije do tri riječi, koliko, obično slogani bi trebali imati.
vjerujem kako je iskusni profesor znao zašto je stavio pred nas takav zadatak, te da je imao smisla, no,
meni je bio iznimno težak, gotovo nemoguć za ostvariti, te sam na usmenom ispitu ispalila nešto krajnje bezvezno, nepromišljeno i spontano, prvo što mi je, u tom, groznom trenutku palo na pamet, tako da se sada točno niti ne sjećam što,
ali u stilu:
" dijete je kao cvijet, krasi naš svijet ".
naravno da me pitao i za objašnjenje, na što sam mu ja, sva jako sretna što imam priliku izmjeniti vlastita (pro)mišljanja počela mu objašnjavati svoje viđenje pedagoških metoda kojima djecu njegujemo poput nježnje delikatne biljke, dozvoljavajući im, ali ih i poticati
da rastu i razvijaju se u svoj svojoj punini, prvenstveno duše, koju nikada nisam doživljavala kao tabula rasa, dok mi, poput vrtlara pomno ih zalijevamo, stavljamo na sunce, osiguravajući im zraka i prostora, podupiremo kada je to potrebno i zaklanjamo od raznoraznih nepogoda,
jer,
uvijek sam, upravo na takav način doživljavala taj naš zanat kojim sitnim inervencijama, onoliko kolko je u našoj moći pomažemo da svaki pojedni cvijet svojom posebnošću ukrasi svoj i naš svijet.
bio mi je to prvi ispit i prva ocjena u indeksu.
slogan mi, doduše, nije završio ni na kakvom tetrapaku za mlijeko, niti su ga je itko naprintao na t-shirt, niti sam ga i ja sama zapamtila, toliko o tome, koliko mi je bio taj zadatak besmislen, tada, ali, bez tog slogana ispit se nije mogao položiti.
kalupi su me uvijek na neki način sputavali, stoga sam im se često i žestoko opirala na svakakve načine.
ponekad sam se čvrsto ukrutila, a ponekad samo raspala, no, što su mi više bili nametnuti bilo je i trenutaka kada sam, proračunato ih prihvačala, poprimajući, unutar njih, samo svoj svijesno odabrani oblik, što je, često puta rezultiralo, ili bilo doživljeno kao neuspijeh, ali samo za onoga koji mi je takav kalup i namijenio, nikada i za samu mene.
samo bih se malo pocaklila kakvim šećerom u prahu ili šarenim, jestivim mrvicama, nekada i čokoladnim nebojnim, pokazujući time određeni trud, pogotovo ako sam smatrala ili osjećala, jer, nebrojeno puta vodila sa se češće emocijama, nego samim razumom, kako je potrebno iskazati poštovanje, a sreća je moja što me razum, ipak, nije napuštao, onda kada mi je bio najpotrebniji.
zapravo,
ako malo bolje razmislim
upravo ta kombinacija osjećaja, intuicije, onog nekog unutanjeg i samo mojeg spontanog djelovanja donijelo mi je najviše i uspijeha,
ali i zadovoljstva na kraju.
ispunjenje, snagu i motiv da nastavim dalje.
danas sam u Centru srela prijateljicu koja je posvojila romskog dječaka i mene zamolila da joj pomognem baviti se njime prije nego krene u vrtić.
provela sam s njim jedno prekrasno ljeto, ispunjeno njegovim čuđenjem u otkrivanju svijeta, no, prije svega njegovom toplinom srca i duše iz kojih je prštala nepatvorena iskrena dječja energija, ali i prirodni sirovi glazbeni talent koji me puno naučio.
imao je tada četri godine.
sada ima četrnaest.
i rekla mi je nešto što znam iz iskustva, jer sam i sama nebrojeno puta osjetila na svojoj koži, bez obzira na njenu boju, a to je kako u ovom našem društvu je iznimno i jako teško svima koji nisu prosječni u svemu,
svima koji nisu bezbojni, bezlični i ukalupljeni,
svima koji se ne stapaju sa slikom svijeta kakvog je netko drugi odredio za nas.
netko tko ne vjeruje da je baš svaki cvijet jedinstven i lijep
i svaki postoji kako bi na samo sebi svojstven način krasio svijet.
na svu sreću, moj je svijet već ukrašen mnogim vrstama različitih cvjetova kao što i moje latice još uvijek nisu povenule i otpale,
samo se neprestano mijenjaju upravo onako kako to sada meni moj unutarnji sokovi rade.
razveselila me i jedna mama koja mi je poklonila knjigu:
" mali priručnik za igre na otvorenom ".
ne samo da mi je puno pomogla, već me i počastila saznanjem da se upravo mene sjetila kada ju je ugledala.
Post je objavljen 23.04.2016. u 21:07 sati.