Predugo i pretoplo ljeto
|
Baždarena sam na nekih 40 stupnjeva celzijevih, dijete sam sunca i na solarni sam pogon. I baš se potrefilo da ovo predugo i pretoplo ljeto čitam Miljenka Smoju po ne znam koji put - knjiga je napisana 1976 godine, a teme su aktualne baš kao i danas. Em će biti smak svijeta, em će nestati nafte za trideset godina, em se klima mijenja drastično i tako dalje. Kad smo već kod klime, kraj srpnja je bio leden. Pokrivalo se u deke, oblačile se čarape, cvrčanje cvrčaka se nije čulo ni na televiziji. Privremeno zahlađenje, glede mog osobnog ljeta, se dogodilo kad sam bila u važnim svatovima, i kad sam bila na moru. Oba događaja sam čekala preko godinu dana, i baš se tad potrefila kiša, grmljavina, oluja i sve popratna zadovoljstva. OK, to nije poremetilo nikakve planove niti veselje, ali kako volim tražiti ironiju, svugdje ju i nađem.  Ostatak ljeta, odnosno kolovoz je bio paklen. I to je jedina riječ u koju stanu svi moji osjećaji i opisi. Spavanje svakih dva sata po 15-ak minuta (dok dotekne zraka), strana lica na kojoj spavaš potpuno mokra od znoja, uključujući kosu, slijevanje znoja u uho, ručnik pod vratom (jer su se temperature tijekom noći rijetko spuštale ispod 30 stupnjeva) - rezultiralo je upalom zuba. Jednom. Pa drugi put. Tog istog zuba. Pa na kraju vađenjem. Pa kako bi Smoje rekao: jednu polovinu mjeseca smo se smrzavali, u drugoj smo bili lešo kuvani, da bi nam na kraju statistički podaci rekli da smo, u stvari, cijeli mjesec živjeli pod idealnim uvjetima. A kako su idealni uvjeti za mene društvo kojim sam okružena i sama atmosfera, unatoč svemu ovo je bilo dobro, mada jako dugo ljeto. Naime, iako nisam bila u Parizu, stalno sam skupljala neke ideje za ovaj blog (od kojih se na kraju ne sjećam ni jedne). Ali u razmaku od recimo osam mjeseci, u mom omiljenom frizerskom salonu desila su se dva susreta koja su mi ostala baš u lijepom sjećanju: 1) prije par mjeseci, mislim na zimu, cura koja je na stolici za šišanje sva sretna priča kako ide sa momkom u Pariz. I ja je pitam kad ide, di će biti, ako joj treba išta.... i slično. A ona me gleda preko ogledala i kaže: Super, pitat ću te sve što treba, ali mi je jedna druga cura (ispostavilo se kasnije, naša Makedo) dala adresu bloga. Tamo ti ima dosta informacija o Parizu  Ne moram vam ni opisivati međusobno upadanje u riječ kad smo shvatile da nam je a) Makedo zajednička prijateljica b) da ona može direktno pitati sve što je zanimalo c) da moj blog toliko pomaže. I drugi susret prije nekih tri tjedna. Žena sa kojom sam radila prije 14 godina se ukazala ispred mene, pred istim tim ogledalom u frizerskom salonu. Nakon što smo došle k sebi nakon prvog šoka, kad smo preispitale nedavnu biografiju i ostalo, kad je saznala da sam u Parizu i kad je rekla da je i njena sestra u Parizu (sa kojom se nadam popiti kavu), pita ona mene da li sam ja ta koja piše blog. I tu je bilo upadanja u riječ i međusobnog ispitivanja, prepričavanja, oduševljenja, ali to je već neka druga tema, o općenitim stvarima. Uglavnom, kad sam se prošli tjedan vratila u Pariz, napokon na neku razumnu temperaturu (čitaj: ispod 30 stupnjeva), naspavala sam se - cijelu noć u komadu, i već nosim čarapice po stanu. Znam da ću za tjedan dana vjerojatno roncati kako više nema ljeta, ali neka.... za sad uživam. Velika pauza je prošla, sad je vrijeme da se opet vratim na blog, postove i Pariz.  |
