Umišljaji razni
|
Krasna subota jutro, sredinom listopada. Najavljuju da će nam ove godine biti polarna zima, i iako je pomalo zahladilo zadnjih par dana, ja još uvijek imam iluziju da će za par dana doći (ili proći) proljeće. Još uvijek se možemo provlačiti sa kratkim rukavima ispod jakne (ok, ja ne.) I još uvijek možemo šetati okolo ne razmišljajući hoće li ili neće padati kiša. I tako, krasno subotnje jutro iskoristili smo za šetnju po agencijama. Da, još uvijek tražimo stan, ovaj put ozbiljnije nego ikad prije. Razlika je samo u tome što sada shvaćam da je to zbilja posao, koji zahtijeva određeno radno vrijeme i zbilja puno živaca. Puno hodanja, natezanja i pričanja francuskog jezika. Glede zadnje rečenice... Ja se ne sramim pričati jezik, važno mi je da me se razumije. Preko nekoliko puta moram ponoviti što želim, ali svejedno - ljudi me razumiju. Ma ne samo to. Ja razumijem njih. Čime mi se otvorio jedan sasvim novi svijet. Ono, pomalo perverzno uživam u činjenici da dovoljno baratam nekim novim jezikom da ih mogu razumjeti, da se mogu izraziti, da mogu nešto pročitati, i slično tome. I da poznajem jezik (maternji) koji većina ne razumije. I da mogu čitati ćirilicu. I da mogu.... ah. Zabrijah. Uglavnom, posjeti agencijama su bili prilično bezuspješni. Ali je vrijeme i dalje bilo lijepo, a šetnja ugodna. I pri toj šetnji, prođemo pokraj jednog trga. Tamo se nađemo sa prijateljicom. A na trgu - jednodnevni godišnji sajam sira i pršuta. I meda i nekih kolača. I svašta nešto. Ajme majko! Zaboravivši agencije, bacimo se na prvi štand. Čovjek nudi pršut na probanje, a nas troje - ne budi lijeni - to i probamo. Francuski pršut u odnosu na naš je prilično loš. U stvari, nije sušen, ima neki čudan okus, uvijek je pomalo vlažan i nikad mi nije bilo jasno kako nešto takvo mogu prodavati pod imenom pršut. Međutim, ovaj je bio odličan. Kao naš. Pravi domaći. Ne preslan. Odlično osušen. Divne boje. Nakon par riječi što smo progovorili s njim (i kupili kost za maneštru), idemo do sljedećeg štanda. Testirajući svoje samopouzdanje glede jezika, pričala sam sa prodavačem..... Op. Moram malo objasniti. Prodavač domaćih makarona za tim štandom ima najšarmantniji osmijeh i najpristupačniji pristup kupcu. "Zavede" te pričom dok si rekao "makaron", smiješeći se od uha do uha kao da si mu baš ti jedini kupac toga dana. Nisi se ni okrenuo, a već ti nudi makarone na probanje. Ja sam pristojno pokušala odbiti ("ne volim ih"), dok su ovo dvoje pored mene probali sve vrste (i od lješnjaka, i od ljubičica, i od trešanja, i od pistaćija). Međutim, prodavač je rekao, smiješeći se od uha do uha "Ali gospođo, ne možete odbiti kad vam nešto nudim!", pa sam i ja probala. Priznajem, izvrsni su. Domaći, daleko od industrijske proizvodnje, meki i podatni. Ali ih i dalje ne volim. I onda se priča razvila. "Odakle ste" "Iz Hrvatske" kaže moja prijateljica, na francuskom, naravno "O, predivna zemlja, bio sam tamo. Divan je grad Zagreb." reče on radosno i pohvali ju kako dobro priča jezik "Sviđa li vam se obala?" pitam ja "Pardon?" "Sviđa li vam se obala?" "Krasna je obala, isto. Ali madame...." pogleda u mene, još uvijek se smiješeći od uha do uha "Da?" rekoh ja "Pa vi imate užasan naglasak!" - reče on meni tonom kao da je u džepu zaboravljene zimske jakne upravo našao 50 eura. I kako da se ljutim na njega? Ajd, kako molim te? "Pa naravno da imam, monsieur, pa ja nisam Francuskinja" - velim ja njemu, isto tako sva sretna kao da sam i ja otkrila tih 50 eura u džepu. I zbilja, što reći? Moram priznati da nakon svih agencija (u kojem me hvale kako me se lijepo razumije) i nakon lokalnog tabaca (u kojem me također hvale kako me se lijepo razumije) - bilo mi je potrebno malo podrezati krila. Ali sama činjenica da sam dovoljno samostalna i da me se može pustiti u svijet (makar još uvijek nisam na razini da mogu pričati preko telefona na francuski) mi je dovoljna. Zato, prodavaču odličnih makarona (koje je moja prijateljica, obožavateljica istih, kupila za svoj gušt) - hvala ti. I nadam se da ćemo se vidjeti i sljedeće godine.  |
