Pariški sindrom
|
Otkriven je 2004. godine, a postoji tko zna od kad.... Valjda, otkad su mediji preplavili svijet i sve je postalo globalno selo. Pariški sindrom je jedan od poremećaja koji pogađa isključivo Japance kada dođu u Pariz. Napojeni pogrešnim slikama grada, preko medija, priča, zamišljanja, često dožive ogroman šok kada se napokon i pojave u Parizu. Šok je i vizualni i kulturološki i završava živčanim slomom. Japanska ambasada u Parizu ima otvorenu liniju za pomoć u takvim slučajevima. Isfrustrirani hladnoćom ljudi, nepristojnošću konobara, okruženi onima bez osmijeha, ali i samim izgledom grada, Japanci postaju ljuti, bijesni, šokirani, melankolični ili histerični. Posljedice sindroma ne postoje, svi simptomi nestaju nakon vrlo kratkog vremena nakon što se vrate doma. Nakon što sam ovo pročitala, razmišljala sam da li moj blog daje prema van neku sliku savršenog Pariza? Prikazuje li ono što nema? Izbacujem li ono što je ružno? Ne znam. Ja pišem o Parizu onako kako ga vidim. Ja vidim prosjake na cesti, da. Ali isto tako vidim i da ljudi kleknu pored njih, popričaju s njima, podijele s njima pola svoga ručka. Ja vidim i ljude bez osmijeha. O tome sam već pisala (da ponovim - nedostatak osmijeha nije jednako manjak ljubaznosti). Ali isto tako vidim da nema osobe koja ti neće pomoći ako si zapeo u nečemu. Ja vidim pseće ostatke na cesti. Isto tako vidim i prekrasne skulpture na krovovima zgrada. Nije mi cilj prikazati sliku savršenog Pariza. Niti sam ikad prikazala ono čega nema. Niti izbacujem ono što je ružno. Tajna je u tome da ja to ružno ne doživljavam na način da je ružno po nekim mojim mjerilima. Neke stvari prihvaćam kao takve (pseće bombe na ulicama, recimo). Za mene je ružno nešto gdje se ne osjećam dobro, gdje mi je neugodno, odakle jedva čekam kad ću otići. A to 'ružno' - ne, ovdje to nisam doživjela. I mislim da je bitna stvar - prišla sam ovom gradu onakvom kakav postoji. Uz svu moju želju da posjetim Pariz, nikad nisam očekivala samo sunce, samo dobre dane, samo savršenstvo, samo nasmiješene ljude koji jedva čekaju da im baš ja dođem tu. Očekivala sam nepatvoreni Pariz koji će me dočekati u onom svjetlu u kojem ga ja otkrijem. Jer on, zbilja, ima sve. Samo treba odabrati ono što je najbolje za tebe. |
