Ode ljeto
|
Ah, mrzim kad to moram izgovoriti, svake godine. Ode ljeto. Jedva čekam kad će drugo  Ove godine nisam vidjela bog zna koliko ljeta u Parizu, pogotovo jer sedmi mjesec nisam bila tu. Tako sam propustila i nacionalni praznik. Doduše, jednom davno sam imala priliku biti na 14. srpnja u Francuskoj, u Strausbourgu, i moram priznati da to pamtim kao jedan od najljepših praznika što sam doživjela. Izgledalo je ovako:  Isto tako sam propustila finiš Tour de France, što mi je posebno žao, naravno, radi onog dočeka na Champs Elysee. Gledala sam na televiziji, i izgledalo je nekako ovako:  Al zato sam gledala skokove (na preskok, doduše, i preko televizije, jer preko TV-a se ipak bolje vidi):  i nemalo sam se iznenadila kad su najavili i jednu Parižanku da će skakati. Otkud ona tu, otkud joj hrabrosti ne znam, ali svaka joj čast. Ona je skakala sa Starog I vidjela Mona Lisu, tako da moram priznati da je u većoj prednosti od mene.  Svi su me upozoravali da ljeto u Parizu ne postoji, bar što se temperatura tiče. Nakon što sam se vratila s juga, gdje je oko glava fijukalo 42 stupnja u prosjeku, došla sam na ugodnih 28 stupnjeva, a par dana je temperatura i premašila 30. To je, navodno, pravo čudo za Pariz. Doduše, meni je to bilo taman da mogu disati, ali Parižani, kad već nemaju more, dovukli su plaže k sebi i napravili dojam mora. Lijepo su si postavili suncobrane i ležaljke duž Seine, i izležavali se. Uz sokiće i limuniće, privremene tuševe i teratanu. Ne mogu shvatiti kako se netko može pržiti cijeli dan bez da osjeti dodir vode, ali njima je to očito odgovaralo. Uz plaže je bila postavljena i privremena teretana, tako da je svaki slučajni prolaznik, ako je bilo slobodno, mogao stati na orbitrek i rulati svojih 40 minuta dnevno. (kao što možete i pretpostaviti, meni to nije ni palo na pamet) Međutim, ta privremena teretana je bila i više nego dobrodošla (da mi je bilo bliže, išla bih.... vjerojatno), jer je mjesečna članarina za teretanu oko 150€. Hvala lijepo, znam ja i hodati.  Osim što sam bila na jugu, bila sam i u Milanu. Prvi put u životu i potpuno nespremna. Moram priznati da sam očekivala puno glamurozniji grad, obzirom na priče i na vokaciju, ali isto tako sam bila samo par sati, pa ne mogu reći ništa o njemu. Ali to ću nadoknaditi, jer sve su prilike da ću u Milano ići još koji put, a tada ćete dobiti puno izvješće. Međutim, Romantales me je u jednom komentaru podsjetila na taj talijanski karakter i temperament kojeg sam osjetila na svojoj koži. Naime, slikam ja tako slavnu milansku Katedralu, stavljam aparat između dva stuba, a za svu tu akrobaciju trebala sam se, da prostite, malo i nagnuti (da ne kažem naguziti). I namještam ja tako aparat, gledam koji je najbolji kadar, svojim nevještim okom pokušavam napraviti najbolju sliku i kad je napokon bilo gotovo (slika je ispala ok, ništa loše ni ništa posebno), uzmem ti ja svoj fotoaparat i ustanem da idem kadli skužim da su iza mene cijelo to vrijeme stajala dva Talijana i pozorno mi motrili dupe. Kad sam ih pogledala, nasmiješili su se najzadovoljnijim osmijehom na svijetu i jedan od njih je rekao, klimajući glavom: "Grazie". U onih pola sekunde što mi je trebalo da shvatim na što misle, nasmijala sam se, rekla "Prego" i nastavila dalje svojim putem. Ne može se čovjek pravo ni naljutiti na njih. A što se tiče gore navedene, moje pozadine, moram vam nešto priznati. Možda se neki od vas sjećaju da sam prije par mjeseci krenula vježbati i trčati, ne bih li skinula koju kilu. Nakon tri tjedna moje upornosti, rezultat je bio poražavajući - naime, dobila sam jednu kilu. Jedna, kao nije ništa, ali voljela bih da je išla dole a ne gore, kad je već ta kila u pitanju. I ne, nisam dobila ni mišiće ni mišićnu masu, ako ste pomislili da je to to. Međutim, kad se već hvalim, nakon povratka iz rodnog mi grada i nakon još malo bivanja ovdje, vaga je pokazala ukupno 5 kila manje. Ne znam kako, nisam se ni trudila niti sam pokušavala nešto napraviti s tim. Mada slutim da je sezonsko povrće iz roditeljske bašte dosta kumovalo tome. U svakom slučaju, jipi kai je!! I tako.... kolovoz u Parizu je Pariz bez Parižana, jer svi odoše na godišnji, promet je slab, trgovine rade neko čudno vrijeme, a većina trgovina i restorana uopće ne radi. Ali, turista ima, uvijek ih ima. Međutim, rujan je nastupio, parking nije više besplatan, ulice su krcate automobilima, Parižani se vraćaju, sve radi normalno. I turista još uvijek ima. Sad je na meni red da vidim kakve su boje jeseni u Parizu.  |
