ovo je potpis

25.08.2009., utorak

Kako je lako izgubiti se....

Odlučimo mi tako otići u jedan trgovački centar, nedaleko Pariza.

Nas troje.
Kristina vozi.
Boris je skužio kuda se ide, jer je išao na internet i pratio rutu.
Ja sam kofer. zubo

Uglavnom, dođe Kristina po nas, ne zna ni ona točno kuda se baš ide, ali ima jedan plan. Totalno različit od Borisovog,

Aj dobro.

Mjesto udaljeno 8 km na kraju je ispalo mjesto udaljeno 50 km. Možda i više. Dvadesetak minuta vožnje pretvorilo se u sat i pol zubo

Po vrućini, vikend.

Nakon desetak krivih uličica i krivih skretanja, napokon uočimo nekoga na cesti.

Na što dolazimo i na poantu ovog posta - ljubaznost Francuza,

Jedan tip nam je rekao da on ne zna točno, ali da je čuo za taj trgovački centar, ali da zbilja ne zna kako se do tamo dolazi.

Ok.

Drugog tipa smo sreli na semaforima. On na motoru, mi u autu. Iako se zeleno svijetlo na semaforu izmjenjalo dva puta, nitko od vozača iza nije trubio bez veze, jer su svi vidjeli da smo persone u nevolji.

Kaže on, na drugom semaforu lijevo. Ne možete faliti.

Aj super.

Na drugom semaforu lijevo radovi na cesti i ne možemo proći. Naravno.

Vratimo se opet na polaznu točku (a cijelo vrijeme znamo da smo na 2-3 km od cilja), i ugledamo jednu bakicu. Onako, pravu francusku. Kratka kosica, minival, turbo zlatna boja kose. Naborana propisno. Sređena maksimalno. Čini mi se da je imala i štiklice, ali nemojte me loviti za riječ. Godina - otprilike 72-78.

Zna li možda ona?

Ma naravno da zna, ali sine, ne znam ja kako se do tamo dolazi autom, mene samo voze, pa ti ja to nikad ne gledam. Ali ako će ti pomoći, prati autobus taj-i taj u tom smjeru (naravno, suprotnom od onog što smo došli), pa ćeš lako naći.

E, mersi boku, vu zet tre žantij, fala ti bako đe čula i ne čula.

I mi se okrenemo na cesti (Kristina prateći cestu, Boris prateći da nema auta a ja prateći da nema policije) i stanemo na jednu autobusnu stanicu. I, naravno, čekamo bus. U autu. zubo

I onda se sjetimo da na svakoj autobusnoj stanici postoji plan grada.
Woo-hoo.

I izađu tako njih dvoje, a ja ostajem u autu, jer mi je već pomalo muka od gladi, vruće mi je, a i nema baš smisla da svi troje blejimo u kartu.

I nema njih par minuta, kadli, vraćaju se.
Sa pojačanjem.

Pokupili tipa na stanici. zubo

Woo-hoo.

Njemu je to taman usput, a i nije mu problem pokazati gdje trebamo ići. Zašto ne, uostalom?

I tako, tip nas je lijepo ispratio (mislim da je ostao gledati za nama i nakon što je izašao iz auta), a mi smo prošli (već poznatim) putevima i skrenuli tamo gdje smo trebali odmah. Naravno, na raskrižju kojeg smo uporno izbjegavali jer "ma nije tamo, nema šanse". zubo

Uglavnom, nakon generalnog razočarenja u taj određeni trgovački centar (nekvalitetan, ali prilično skup), vratili smo se doma.

Ipak, nakon cijelog dana, ostao nam je slatki okus u ustima. Od ljubaznosti lokalaca, i definitivno, od ručka u kojem je jedan od sastojaka bio grah njami


- 17:03 - Komentari (12) - Isprintaj - #

20.08.2009., četvrtak

Vrtovi Versaillesa

Ne bi čovjek vjerovao kako vrijeme prolazi, a u stvari, već je prošlo i više od pola godine otkako smo bili u dvorcu Versailles.

Ovaj put smo se odlučili otići još jednom, i svakako vidjeti vrtove.

Ako želite izbjeći ovo:



a to "ovo" su gužve na ulazu, onda svakako kupite kartu ranije - preko Interneta ili u Fnacu (Fnac je robna kućna multimedija, i ima je skoro na svakom koraku u Parizu). Doduše, tako možete kupiti kartu samo za dvorac, ali redovi za vrtove su ionako puno manji i idu brže.

Imajte na umu da je vikendom karta skuplja (za dvorac imače košta 13€, za vrtove 8€ - zajednička karta košta 21€, a vikendom 25€).

Mi smo čekali u jednom redu 1h45min. To je bio red za karte.
Kad smo napokon mislili da smo ušli. dočekao nas je drugi red. Čekali smo oko 50 min. To je red za pregled torbi.

I onda su dotični čekali za red u WC. zubo Jedno 20ak minuta.

Zgrozila sam se od tolike loše organizacije inače dobro organiziranih Francuza, i onda sam saznala da je u tijeku renoviranje, i da je takvo stanje samo privremeno. Odmah mi je bilo lakše, huh.

Isto tako, imajte na umu da Versailles ne radi ponedjeljkom, a da je u periodu od listopada do travnja ulaz u vrtove besplatan (doduše, u tom periodu ne rade ni fontane).

Moram priznati da su se svi moji gušti za istraživanje vrtova pogubili negdje u redovima, među masom, i prvi dojam je bio, ono, kao "pih, ništa naročito, očekivala sam više" zubo

Međutim, ne dajte da vas moj dojam obeshrabri, jer stvarno je bilo (i jeste) lijepo.











Imam osjećaj, da je Marija Antoinette pobjegla u vrt, revolucionarna masa je ne bi nikad pronašla zubo



Dvorac je zbilja ogroman, preogroman. Svaki kralj je nadodavao jedno svoje krilo. Ali vrt je veći, ne znam, valjda trideset puta, i više. Bez pretjerivanja.

Naime, na ulazu u vrtove dobijete kartu za snaći se zubo, jer je vrt odjeljen tematski. I na toj mapi dvorac se čini kao ulazna vrata nekog stana.


U svakom slučaju, lijepo proveden dan, ako zanemarimo čekanje i određenu bezvoljnost (u stvari, umor) koji je proizašao iz toga.

A u vrtove ćemo se morati definitivno vratiti, jer smo vidjeli jednu osminu. Ako i toliko. smokin


- 23:19 - Komentari (7) - Isprintaj - #

19.08.2009., srijeda

Cipiripi!

zubo

Kad god se spomene riječ 'reklama', ja pomislim upravo na onu reklamu u naslovu. Najbrža, najefektivnija i najvažnije, najkraća reklama koja je ikad prolijetala našim malim ekranima. Proizvod i nije bio bog zna što, ali zato nisu palamudili kako je to NAJbolji NAJslađi NAJzdraviji proizvod koji ćete ikad jesti.

Ne poznajem nikoga tko voli reklame, a još manje nekoga tko im vjeruje. Čak me i moji nećaci (najstarija ima 11 a najmlađi 5 godina), kad gledamo neku emisiju pitaju "Je li tako, tetka, da lažu?" A naravno da lažu, šta da im drugo kažem, mada ponekad kažem da je eto neki proizvod i dobar, ali ne baš toliko koliko kažu.

I onda nastavimo gledati razne deterdžente za pranje, čišćenje, uklanjanje mrlja, lijekove! i vitamine, sve do onog trenutka dok ne zaboravimo što smo, u stvari, gledali.

Međutim, jedna me činjenica fascinira.
Naime, trenutno živim u zemlji u kojoj reklame ne lažu.
Zbilja.
Ali ono, najstvarnije. zubo

Oust zbilja upija te mirise, kao što nam trube na reklamama. Nema mirisa sam po sebi, nego upija sve ono što ste pržili, pekli, dim cigarete i razne druge mirise po kući.

Ariel zbilja opere robu tako da izgleda kao da ju je moja mama stavila u perilicu.

Vanish - najveće iznenađenje. Ono što sam do sada smatrala sredstvom koje ti samo razmaže mrlje, zbilja uklanja te mrlje. Bila sam ga prinnuđena kupiti jer sam imala (naravno!) neke mrlje po majici, a kako još ne poznajem jezik dovoljno, vanish je bio jedino sredstvo koje sam prepoznala. Totalno iznenađenje!

Svi razni šamponi, sredstva za čišćenje, higijenske potrepštine - sve je to tako kako kažu na reklami.

Isto tako, neće vam uvaliti svašta. Bar ne u trgovinama. U stvari, bar ako ih direktno pitate.

Naime, ja imam problem sa kuperozom, odnosno crvenilom na licu. Nema, ali nema što nisam probala i koga nisam pitala što bih mogla koristiti protiv toga.

I tako jedan dan odem u jednu renomiranu parfumeriju, i ravno na odjel kozmetike E. Lauder, koju ja iznimno cijenim, a koju si nikad nisam mogla priuštiti. I kažem sama sebi, ma koliko košta da košta, ako imaju tu kremu, uzet ću je pa makar.

Međutim, njihova prodavačica, nakon što mi je pogledala lice, rekla je da oni možda imaju neke moguće kreme za to, ali da mi vjerojatno neće pomoći, jer je za moje stanje najvažnije da je koža stalno hidratizirana, kako izvana, tako i iznutra. Da možda pogledam u ljekarnama, ali da kod njih neću naći kremu koja će mi konkretno pomoći.

A vidjela je da sam spremna platiti. A vidjela je da sam joj spremna povjerovati na svaku riječ. Mogla je pokazati prstom na kremu za omekšavanje peta, ja bih to uzela.
Ali nije.
I to cijenim. yes

U stvari, sve ovo pišem (osim fascinacije da reklame ne lažu), jer sam otkrila dva proizvoda kojima sam jednostavno oduševljena.

Nemam ništa od njihove reklame, osim pukog zadovoljstva što mogu dalje proširiti svoje oduševljenje.

Jedan je proizvod (odnosno linija proizvoda) upravo za crvenilo kože.
I to naš.
Dobro, nije naš nego slovenački, Afroditin je.
Meni je Afrodita uvijek bila naša. zubo

Inače volim njihove proizvode (možda što se ne reklamiraju preveć?) i nakon što koristim već neko vrijeme kolekciju za kuperoznu kožu, crvenilo se smanjilo na oči! Fenomenalno!

Afrodita kozmetika

Preporučujem svima koji imaju problema kao i ja s tim. Može se nabaviti u DM-u, u Mostaru sam našla u CM-u.

I drugi proizvod je LaLa!Shoes cerek

Ručno rađene dječje cipelice, samo za male nehodače. Svojim sam očima vidjela kako se rade (između ostalog, Hermesova koža je u điru), kako se dizajniraju i veselje kojima se stvaraju.

Zato moje trudničice, a znam da vas ima kiss, i svi oni koji imate u planu kupovati nešto za male nehodače, imajte i vi LaLa! cipelice.

Ja znam, kad mi jednog dana dođe vrijeme za to, da sigurno hoću cerek




- 11:11 - Komentari (2) - Isprintaj - #

14.08.2009., petak

E tako ....



Kuća je čista (još imam oprati prozore i zavjese), ručak se krčka (gulaš sa gljivama), kava je na stolu i sad sam mirna.

Prije dva dana ispratila sam iz Pariza našu Makedo i sa velikom nestrpljivošću čekam njene putopise iz ovog grada. Išle smo po svim poznatim destinacijama (odnosno, po onima koje su opisane u ovom blogu), ali ja sam se zaprepastila malom količinom ljudi u Parizu. Ne turista, nego domaćih.
Promet je slabašan, trgovine ne rade, mjesta za parkiranje koliko hoćeš (u kolovozu je besplatan parking). I lijepo vrijeme.

U Mostaru, gdje sam bila zadnjih mjesec dana (i nisam bila samo u Mostaru) je bio lonac kazan za kuhanje. Temperatura se kretala između 38 i 43 stupnja, a noću nije padala ispod 29 stupnjeva. Meni osobno to nije puno smetalo (osim za tlak), jer "sunce ovog neba" mi je izvuklo svu vlagu iz kostiju i osjećam se savršeno poletno i puna energije. Sa tugom zaključujem da je ljeto za mene ove godine gotovo, iako je trenutno u Parizu 28 stupnjeva. Da sam sad u Mostaru, vjerojatno bih rekla da moram uzeti jaknicu za van, ali u stvari, trenutna temperatura je normalna. A ne ona od 40. Tako, naime, kažu. zubo

Iako me u Mostaru zateklo par loših vijesti što se tiče mojih dragih ljudi (sveki, mojoj vjernoj čitačici, još jedom šaljem veliku pusu), jedan sam osjećaj osvijestila i jako sam zadovoljna.

Naime, riječ je o mojoj mami.
Već dugo godina mamu gledam kroz prizmu osobe, a ne kroz prizmu mame kao takve. Ovaj put sam odvojila potpuno taj osjećaj i gledala sam mamu kao osobu koja se ponaša u svakodnevnim situacijama, i što ja u toj osobi, zapravo volim.

Volim je na odrastao, zreo, onaj pravi kćer/žena način.

Osjećaj koji sam osvijestila je divljenje i poštovanje iznad odnosa kćer/mama - divljenje prema njoj kao osobi (a malo je ljudi kojima se divim, onako, praiskonski).

I zbilja sam sretna što imam tu privilegiju da je jedna tako jaka, rijetko plemenita osoba baš naša mama.

(ne bih nikako htjela zanemariti tatu, ali njega ćemo u jednom drugom postu, iako su osjećaji isti).

Pa da zaključim: ljubav je za mamu čudesno cvijeće, što nikad nikad uvenuti neće. cerek


Gljive već mirišu, idem vidjeti dokle su gotove, a vama šaljem puno pozdrava i želim vam dobrodošlicu, a meni dobro vraćanje na pisanje blogarija.

wave


- 17:50 - Komentari (6) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>


dodaj rss

Komentari On/Off

dan po dan

donazuli@gmail.com

donazuli@gmail.com


page counter

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se