Kako je lako izgubiti se....
|
Odlučimo mi tako otići u jedan trgovački centar, nedaleko Pariza. Nas troje. Kristina vozi. Boris je skužio kuda se ide, jer je išao na internet i pratio rutu. Ja sam kofer.  Uglavnom, dođe Kristina po nas, ne zna ni ona točno kuda se baš ide, ali ima jedan plan. Totalno različit od Borisovog, Aj dobro. Mjesto udaljeno 8 km na kraju je ispalo mjesto udaljeno 50 km. Možda i više. Dvadesetak minuta vožnje pretvorilo se u sat i pol Po vrućini, vikend. Nakon desetak krivih uličica i krivih skretanja, napokon uočimo nekoga na cesti. Na što dolazimo i na poantu ovog posta - ljubaznost Francuza, Jedan tip nam je rekao da on ne zna točno, ali da je čuo za taj trgovački centar, ali da zbilja ne zna kako se do tamo dolazi. Ok. Drugog tipa smo sreli na semaforima. On na motoru, mi u autu. Iako se zeleno svijetlo na semaforu izmjenjalo dva puta, nitko od vozača iza nije trubio bez veze, jer su svi vidjeli da smo persone u nevolji. Kaže on, na drugom semaforu lijevo. Ne možete faliti. Aj super. Na drugom semaforu lijevo radovi na cesti i ne možemo proći. Naravno. Vratimo se opet na polaznu točku (a cijelo vrijeme znamo da smo na 2-3 km od cilja), i ugledamo jednu bakicu. Onako, pravu francusku. Kratka kosica, minival, turbo zlatna boja kose. Naborana propisno. Sređena maksimalno. Čini mi se da je imala i štiklice, ali nemojte me loviti za riječ. Godina - otprilike 72-78. Zna li možda ona? Ma naravno da zna, ali sine, ne znam ja kako se do tamo dolazi autom, mene samo voze, pa ti ja to nikad ne gledam. Ali ako će ti pomoći, prati autobus taj-i taj u tom smjeru (naravno, suprotnom od onog što smo došli), pa ćeš lako naći. E, mersi boku, vu zet tre žantij, fala ti bako đe čula i ne čula. I mi se okrenemo na cesti (Kristina prateći cestu, Boris prateći da nema auta a ja prateći da nema policije) i stanemo na jednu autobusnu stanicu. I, naravno, čekamo bus. U autu. I onda se sjetimo da na svakoj autobusnoj stanici postoji plan grada. Woo-hoo. I izađu tako njih dvoje, a ja ostajem u autu, jer mi je već pomalo muka od gladi, vruće mi je, a i nema baš smisla da svi troje blejimo u kartu. I nema njih par minuta, kadli, vraćaju se. Sa pojačanjem. Pokupili tipa na stanici. Woo-hoo. Njemu je to taman usput, a i nije mu problem pokazati gdje trebamo ići. Zašto ne, uostalom? I tako, tip nas je lijepo ispratio (mislim da je ostao gledati za nama i nakon što je izašao iz auta), a mi smo prošli (već poznatim) putevima i skrenuli tamo gdje smo trebali odmah. Naravno, na raskrižju kojeg smo uporno izbjegavali jer "ma nije tamo, nema šanse". Uglavnom, nakon generalnog razočarenja u taj određeni trgovački centar (nekvalitetan, ali prilično skup), vratili smo se doma. Ipak, nakon cijelog dana, ostao nam je slatki okus u ustima. Od ljubaznosti lokalaca, i definitivno, od ručka u kojem je jedan od sastojaka bio grah  |
