Francuzi i hrana
|
Neodvojivo. U ovoj knjizi "French or foe?", što sam već pričala da je čitam (i pročitala sam je), dane su naznake i osnovne karakteristike ponašanja Francuza kao takvih, te čuđenje osatka svijeta prema njihovim nekim stavovima, ponašanjima i pravilima. Onako, generalno.... Kasne na sastanke. Ponekad im se izmakne koja laž ili prazno obećanje. Sudaraju se dok uparkiravaju auto. Ne preuzimaju odgovornost. ali opet, ima to i svoju pozadinu: Francuska je možda i jedina veća zemlja koja ispred svih novaca drži čovjeka. Žele da se osjećate dobro. Žele napraviti što više mjesta na parkingu, jer nisu sami u prometu. OK, ne preuzimaju odgovornost.  Dakle, čovjek je ispred pravila i zakona. Skoro u svemu. Osim u jeziku (za Francuze, ovdje se stranci ne računaju) i za hranu. Okusi Pariza, a pretpostavljam i Francuske, su zbilja nešto posebno. Jedanput sam na jednom forumu pročitala kako je žena zgrožena nad hranom koju je jela u Parizu. Pokušavala sam shvatiti gdje je to ona morala ići pa da baš nšta dobro nije jela nego je na kraju završila u M'c-u, al mi ne ide. Možda postoji neko mjesto gdje je hrana loša, ali na sljedećem sigurno nije. Ili, možda postoji baš neko određeno jelo koje nije baš po guštu, ali ono ispod njega na meniju zasigurno jeste. Francuska je zemlja vina, sira, krompira, i prije svega, slastica. Francuzi se, i vani i doma, drže savršeno svoga reda što se hrane tiče. Tržnice su male i živopisne, ima ih na svakom koraku, sa ponudom koja obuhvaća sve. Ali sve. Izbor namirnica i samo kombiniranje hrane je dovedeno do savršenstva, a ništa manju ulogu ne igra i prezentacija hrane. Sve pršti bojama i okusima. Nekih par tradicionalnih jela su ova:   ne bi čovjek rekao da su to puževi  Ja ih još uvijek nisam probala, ali samo zato jer, kad dođem u restoran sam jako gladna pa ne želim eksperimentirati, ali jedva čekam da ih probam, u stvari.. Dalje, juha od luka:  Za one koji vole takvu vrstu okusa, pravo blaženstvo, a za one koji su željni probati, totalna eksplozija okusa. Liječi, čini mi se. Francuzi inače ne poznaju pojam bistre juhe, onako kako mi to znamo. Čak sam čula da su se žalili u nekim našim restoranima, "zar moraju uopće plaćati tu vodicu". Juhe su im guste i bogate, prava variva u stvari, nakrcana povrćem i u prilogu je uvijek salata. Ah.Jedan od primjera je i ratatouille, koji može biti na žlicu ili na vilicu.  Ne smijem zaboraviti ni foie gras, guščju paštetu. Ona je, u stvari, najpoznatija pašteta, ali ako izmislite sastojak, Francuzi će vam napraviti pate.  Posebnost paštete, ali i sve hrane koju sam ja probala ovdje je ta da je prvo moraš progutati. Nek ti prođe kroz grlo, ne trpati. I onda nastaje užitak u cijelom probavnom sustavu, a i mozgu. pijetao u vinu:  jeste li zaboravili da je pijetao simbol zemlje? Školjke:  Školjke se jedu u mjesecima koja sadržavaju u sebi slovo "r". U principu, baš kao i kod nas. Ako ne mislimo na siječanj, veljača..... Na meniju se još može naći i: Blanquette de veau - teleći gulaš sa jajima i vrhnjem Crottin chaud en salade - kozji sir na tostu sa salatom (moje omiljeno kad sam malo gladna) Cuisses de grenouille - žablji kraci u maslacu od češnjaka Illes flottanes - puslice u krem umaku Salade frisee aux lardons - endivija sa prženom slaninom Sole meuiniere - prženi list sa rastopljenim maslacem Ono što sam primjetila, hrana se strahovito kombinira sa voćem, a i rade se razne kombinacije od povrća. Recimo, pašteta od patlidžana je iznimno popularna, baš kao što je i umak od avokada čest dodatak. Sireve i vina vam neću spominjati. Predugo bi trajalo. U sireve se razumijem dobro, i još nisam naišla ni na jedan koji je bio loš. U vina se ne razmumijem dobro, znam samo razliku ako mi paše ili ne paše. Dakle, kako rekoh, nisam naišla ni na jedno koje je bilo loše (za mene). Čak ni bijela ni crvena vina, koja nisu moj prvi izbor. Ja preferiram crna. I sad, napokon.... slastice. Ja ne volim kolače. Ups. Ja sam mislila da ne volim kolače. U stvari. Ne voli ih ni moj brat. Prevelika količina šećera stvara u mom oragnizmu osjećaj agresivnosti i nakon dvije kocke čokolade mi bude too much. Doslovno. Nisam nikad voljela slatko, nije mi nikad tražilo. Ne traži mi ni sad. Ali volim. Naime, kad sam tek došla, znala sam da je Francuska zemlja slastica, pa sam rekla "E bar ćeš probati". Kako mi nije bilo važno što jedem, naručivala sam uvijek prvo sa menija, i to ono što nisam probala do tad. Još uvijek nemam omiljenu slasticu. OK, osim creme brulee. Ali u principu, nemam. Naime, volim sve. Slastičarne u Parizu su jednostavno... fascinantne. Stojiš ispred izloga i samo gledaš, hraniš oči. Onda dođeš unutra, kupiš nešto, i nahraniš dušu. tarte tatin (tortica od jabuka, pravi se "naopako" okrenuta i servira se sa sladoledom na sredini. Ja inače ne volim ni tortice ni jabuke, još manje sladoled, ali ovo obožavam):   jedan od izbora u slastičarnama. Ako vam izgledaju plastično ovi kolači, varate se. Baš kao što sam se prevarila i ja. Recimo, kad zagrizete u ovo:  imate osjećaj da ste zagrizli u nešto najmekše i najpodantnije što ste probali do sad. Rekoh ja, koja ne voli čokoladu, i to još tamnu. Ili ovo:  Kolač znan pod imenom makaron, izgleda tvrdo, ali nije. Rastapa se u ustima, i jedan je od najpoznatijih kolačića Francuske. Još jedan izlog slastičarne:  Za sada toliko, a samo sam zagrebla po površini. I čisto da ne bude spomenut, obožavam creme brulee. Ah, da, već sam ga spomenula. I za kraj, jedna trivija: Croissante je u stvari pecivo koje originalno potječe iz Mađarske, a njegovo ime na francuskom znači "polumjesec" Jeste li ogladnili? Ja jesam!  |
