Okolo kole pa na Bastillu :)
|
Ja svima govorim kako se u Parizu ne možeš izgubiti. Ono, nikako. Ako i fališ put, a nemaš kartu sa sobom (inače, karte dijele na svakoj stanici metroa), onda ćeš naletjeti na kartu u gradu, koja je izvješena na panoima. U metrou ne možeš promašiti smjer, jer te vode na svakom koraku. Čak i u samom vlaku imaš lijepo obilježene stanice i kaže ti di si, i koliko ima do tvoje. Tako ja svima kažem. I onda se izgubim ja.  Uz dvije karte metroa, i jednu grada. Koje su mi bile u torbi. Mislim, shvatila sam ja da sam se u jednom trenutku izgubila, ali nisam se nimalo nasekirala. Čak sam i namjerno produžila put, ne bih li vidjela neke 'skrivene' kutke. Išla sam, u stvari, u jedan kvart, Marais. Izbiješ kod Bastille, na jedan ogroman trg, i onda pratiš putokaze. Ja nisam. Umjesto na jugozapad, prošla ja na istok, jedno dva tri kilometra. I baš je bilo zanimljivo. Hrpa malih uličica sa raznim (malim?) restoranima, sve jedan do drugoga. Jedan španjolski, jedan tajlandski, jedan kineski, jedan ovakav, drugi onakav.... svaki ima obilježje svoga kraja. U tom me trenutku zvala Kristina da se nađemo na kavi, i ja rekoh "Evo, sad ću, samo da vidim gdje sam. Nađemo se tu-i-tu." Zove ona nakon desetak minuta da je došla tu-i-tu, a ja još uvijek na istom mjestu. Uz prethodnu aktivnost hodanja, naravno, jer sam u tih desetak minuta napravila par desetaka krugova oko (kako sam kasnije saznala) istog kvarta. (pardon - parka)I onda se sjetim svetog pravila u Parizu: uvijek pogledaj u visinu. Naći će se neki kip koji će te voditi dalje. Mene je vodilo ovo: To je "Duh Slobode", kip koji se uzdiže uvis preko 50m, a ostavljen je kao zalog onima koji su u srpnju 1830. godine poginuli u uličnim borbama, kad je monarh svrgnut sa vlasti. Preko puta, kao centralni dio trga, nalazi se i Opera de Paris Bastille: nekad utvrda, a danas jedna od najkontroverznijih opera u Europi. Otvorena je 1989. godine, prima 2700 ljudi i predstavlja pravo remek-djelo tehnologije. Inače, na ovom trgu su revolucionarne mase jurišale 14. srpnja 1789. godine, i danas je taj datum najveći praznik za Francuze u matičnoj zemlji i po svijetu. Nema ni traga nekadašnjem zatvoru, a posljednji kamen je iskorišten za izgradnju Pont de la Concorde. Danas se na ovome trgu: nalaze mjesta za kafiće (krcato je!), staze za skateboarding ili jednostavno mjesto za odmor (a promet je vrlo vrlo vrlo gust) Isto tako, na ovom se trgu događaju svi protesti, i dan-danas je sinonim za to. Dok sam lutala i tražila put prema Bastilli, naišla sam na muziku: On je svirao, a mi, slučajni prolaznici, smo zastajali i uživali u glazbi. I nastavljali dalje. Baš dobar osjećaj. Tako da do Maraisa nisam stigla, ali imam namjeru. Vrlo skoro  Čak mi nije ni žao, jer sam uvjerena, da je sve teklo po planu, ove uličice ne bih ni vidjela.  (puturist.com) |
