dinajina sjećanja

srijeda, 03.01.2018.

Sinopsis...





Uvijek na početku godine otvaram ispisane stranice, budim uspomene, opraštam se od tužnih, a lijepe klešem u mramor pamćenja... ucrtavam puteve ka dolazećim danima.





Zaustavljeno u sjećanju naše naglo ljeto se obnavlja u znakovima sna, u molitvi osjećanjima i potvrđuje svoju istinitost. Dan se kotrlja ekliptikom zemljina vrtloženja iskreći prolaznost vremena i simbole postojanosti osjećaja koji se u meni svakim djelićem sekunde umnaža. Jedno obično poslijepodne se objavljuje prividom čarolije iznjedrene iz magije srca.

Ništa se ne događa i događa se sve.

U tišini odaje ćutim tvoju blizinu iako nisi uz mene. U ovitku uspomena vidim san davne ljetne noći. Promatrali smo smjenu sunca i mjeseca. More je romorilo poeziju kapi. Mjesec je sjao samo za nas. Uzburkavao je valove želja, igrajući se izazivao plimu strasti.

Umrežena u tkivo sanjivosti sanjam već desetljećima isti san, ljubičasti san, živim život pustolova, plešem s tobom ples tetrijeba i ždrala.

Ćutim kako se pjesak vremena slijeva mojim licem i zaobilazi tragove tvojih usana. Uramljuje ih kao pečate sretno proživljenog života. Srce u srebrenoj mreži odbrojava trenutke svog robovanja nježnom moćniku njegova svijeta. Sretno se igra sa kristalnim perlama krvi u kojima se krije samo jedna slika signirana rukopisom duše.

Poslijepodne bez tebe s tobom, naglo ljeto bez tebe s tobom, ponavljajuća milina koja me opija kao vino iz doline tvoje mladosti.

Pišem, slažem slova u riječi koje djeluju tako besmisleno u usporedbi sa osjećajem koji me omamljuje.

Kako oblikovati pjesmu koju osjećam u koridorima svijesti?

Čujem je, vidim je, mirišem je, kušam je ali ovo što vidim na zaslonu računala je tek sinopsis ovoga što u meni živi. Neizrecivost objavljuje snagu nutrine, dokazuje lakoću dijaloga srca i uma koji ćutim kao što osjećam tvoje poljupce. Magija qualie sakriva tajnu sna, ne dozvoljava mi da je pretočim u štivo koje nikome do meni ne bi bilo razumljivo. Ni ti ga ne bi razumio, možda bi ga osjetio srcem, možda bi ga oćutio dušom ali bi ga morao prevesti na tvoj nutarnji jezik da bi mu darovao smisao.

Prevođenje je umijeće, teško je prevoditi jezik srca, to je šapat anđela.

Dijana Jelčić… djelić još neukorićene zbirke priča „Umijeće vremena“ 1987- 2007.



Oznake: sinopsis, naglo ljeto, uspomene

- 07:17 - Komentari (26) - Isprintaj - #

subota, 03.06.2017.

Prva jutarnja kava...




Prva jutarnja kava, poezija zbilje... trenutak tišine u kojem se zrcali vječnost... boja tišine ubrizgana u misaonu sliku, u ljepotu davne uspomene...






Došao si tišinom... govorio si tišinom... užgao ognjilo patosa tišinom... vidjeh tišinu u tvojim očima... zaogrnuta sjajem tvoga pogleda uranjam u kovitlac sjećanja… stojim na ušću Neretve… promatram horizont djetinjih mahnitanja… obzor davnih sanjarija… privid kamenog grada i naše buđenje u ljubičastom snu… u iluziji blješti drevno proročanstvo utkano u smrt zvijezde… umire samo što je lijepo… šapućeš glasom razbijenog lutka dolutalog iz galeije uspomena… jezikom vjetra u krošnji breze na obroncima vremena…

Sunce se ogleda u moru žudnji… oceanska pučina blješti rađanjem novog svijeta… na obzoru titra elegija nestajuće tišine… svjetlost bojom vjenčanice ovjenčava dan… sklada odu radosti dolazećim zbivanimja…

Pamćenje oslikava bjelinu istine... u prizmi uma se iskričava prolaznost prelama u rapsodiju nastajućih boja... u apstrakciji željene stvarnosti blješti ognjište želja… snovita Vestalka bdije na vječnom vatrom poetike umiranja i rađanja trenutaka… razigrana Venera nad plamenom ljubavnog žara… nad oltarom snovitih buđenja…

Na rondou rastanaka vjekuje blogoslov bogova… nevidljivim mačem režu gordijski čvor tuge… niti melankolije slijevaju u veselu bujicu ponovnih susreta…

U iluziji dana poslije umiranja svijeta vidim beskonačnost u konačnosti ovozemaljskih tijela... tek sanjanu boju u kristalima svete krvi... u bjelini izrastajuće ljepote zrcaljenje nedohvatne vječnosti... u Alephu odraz širećeg univerzuma snovitosti... u titraju graničja između klijetki i predklijetki osrčja bezvremenost našeg putovanja kroz vrijeme... našeg postojanja u bojama nepostojećim na paleti obićnosti...

Prva jutarnja kava, boja tišine, ponavljajući obred sretne budnost.


Dijana Jelčić







Treptaj oka

Oznake: prva jutarnja kava, boja tišine, uspomene

- 07:57 - Komentari (20) - Isprintaj - #

srijeda, 01.03.2017.

Možemo li zaboraviti?...




Promatram fotografiju svitanja u gradu mojih pradjedova... Zadar se budi... bude se sjećanja...

Želimo li zaboraviti?... Što li nas to uvijek vraća u sjećanja?... u Mnemozininu rijeku nezaborava… u traganje za otiscima uspomena… za pečatima utisnutim na pergamentu pamćenja… žigovima sreće…tuge… radosti… ožiljcima rana i boli… Je li to moć režnja pamćenja ili memorija srca?

Koliko života živimo?... živimo li ih?... odakle stižu deja vu bljeskanja?...

Zašto osjećam bliskost sa Mjesecom?... Jesam li u nekom prijašnjem životu bila čuvarica njegova hrama?... Nosim li doista u sebi Dianine gene?... Jesam li bila gemini Apolonu i zbog njegove ljubomore ubila Oriona?... Volim li zbog toga Orionovo sazviježđe i lutanja sjevernim nebom?

Postoje li slučajni susreti na ovozemaljskim stazama ili su to tek zrcaljenja naših praživota?... Proganjaju li nas utvare sadašnjosti ili tek sjenke prohujalog vremena?... Jesmo li prespori za brzinu svjetlosti kojom nas perfekt prijeteći sustiže, ponekad srmoglavo prestiže i čeka u zasjedi trenutka?… postaje nadahnuće za tugaljive pjesme i vječne jadikovke nad grobom umrle ljubavi… tada piešmo žalopojke ne pitajući se tugujemo li nad sobom ili za nečim čega nije ni bilo…

Može li ljubav umrijeti?... ili je rastanak tek njeno pretakanje u drugači oblik… ljepši, zreliji…svjesniji…

Kada se prisjetim prvog poljupca osjećam lepršanje leptira u glavi i pjenušanje krvi u venama… ne osjećam njegovo uzbuđenje nego svoje… prvi zagrljaji su ispunjali nutrinu lakoćom… popunjavali prostornost žudnje i čežnje… palili ognjilo strasti u meni… njegove želje nisam osjećala… u nagosti srca stojim uvijek sama iščekujući njegov ritam kao načelo sreće ili nesreće… radosti ili tuge… u polutami svjesti izranja Sunce i hrani me ljepotom novih osjećanja… mojih, ne njegovih…

U pomacima vremena sam bila uvijek sama sa sobom… ćuteći pretakanje pijeska vremena kroz tkivo osjećanja… kada sam drugovala sa Mjesecom i njemu priznavala samoću to je bila samo moja istina… kada sam postajala bjegunica na stazama ka nekom novom sutra bila sam prognanica sebe same…

On je svoje boli i svoje tuge… svoju sreću živio u svom svemiru… moja nedovršena priča o nama je ispisana na zaslonu sjećanja… i svjetli kao lijepa uspomena u galeriji pamćenja… kakva je njegova… to zna samo on…

U zbroju mojih godina, u sumi mojih proživljenih života, u susretima sa novim mudrostima, u vremeplovu sjećanja naučih, sve, baš sve se događa u oku, srcu i svijesti promatrača… tek kada se pomirimo sa prošlosti, kada je vidimo na dlanu svoga vremena, kada otpustimo tuge, oprostimo sebi, tek tada smo spremni za promjene… za izrastanje u drugačijeg, a istog sebe… Volim, da volim sva moja sjećanja, sve moje tuge i isplakane suze… volim život u kojem odživjeh sve postaje pokore...

Ljubav je bila vodičica ka svitanju nove svjesti... ka uskrsnuću lakoće postojanja u zbilji.

Dijana Jelčić






fotografije... Tihomir Franov ...

Oznake: zadar, sjećanja, uspomene, pamćenje

- 07:47 - Komentari (22) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 01.08.2016.

A sjećanja?




Bila sam pustolovka pred vratima podsvjesti u koju se nisam usudila ući… godinama sam činila rutinsko pospremanje nutarnje prostornosti… glancala okna svijesti… nisam dozvoljavala suzama da zamagle prozirnost kristala spoznaje… trudila sam se obuzdati emocije… pripitomljavala ih… jahala bez sedla podivljalom čulnosti da bih životu darovala osmijeh… srce je bilo izdajnik, zaboravljenim otkucajima je odavalo prevaru ljepote…

Jesam li bila obićan slučaj u svijetu transcendentnih događanja?... Jesam li uspjela razotkriti tajne samoosjetilnosti?... ne znam…

Duša je rodnica života, rascvjetani perivoj osjetila, Elizej sanja… u njemu se krije fontana svjetlosti… izvorište ljepote, srce prepuno emocija, vječno traženi sveti Gral u kojem ključaju osjećanja… govorili su mi…

Misao je zvijezda vodilja nutarnjim svemirom, poveznica među svjetovima, čuvateljica tajni, ratnica na bojišnici svijesti… učili su me…

Pamtila sam metaforiku tihe pedagogije… pokušavala je protumačiti, prevesti na jezik uma, razumjeti, očutiti njeno djelovanje… tragala sam za Arkadijom, nastojala pronaći njena vrata, zakoračiti u odaje tišine… lutala sam koridorima spoznaje… otkrivala prostranstva nepoznatih pejsaža, začudne panorame misaonih slika… prerije prepune divljih vranaca svjesti...

Još uvijek u dubinama osjećam tragove izdajničkog ritma… onog iznenadno zaboravljenog otkucaja srca… iako sam prijateljevala sa literaturom nisam si uspjela do temelja razjasniti tajnovite šumove, onu skoro nečujnu škripu zalisaka na izlazu krvi iz predklitke i njenog prelaska u klijetku…

Sjećam se, tematizirala sam lutanja gradom sanjajućih knjiga… pisala pjesme ispunjene bezimenim osjećanjima… istine i maštarije skrivene među pročitanim stranicama su postajale moja svakodnevica… moje prijateljice, učiteljice, braniteljice… još uvijek se sjećam mojih bjegova iz života… mojih nestajanja u izmišljajima poezije… bila sam zatvorena u krletci riječi ne osjećajući mrtvilo zbilje.

Danas ne volim nepomičnost, tmurno nezbivanje, entropiju vremena, težinu neprolaznosti, zgušnjavanje bez pomaka.
Ulazim u odaju ogledala i odjeka. Prodirem u podsvjest, u prostor nedogađanja, u zatomljena sjećanja i živim vrhunac samoće.

S buketom godina u tijelu više ne tematiziram i ne teoretiziram nego konkretiziram izmišljaje… darujem im svoju krv… mirise, okuse, zvuke, boje… ne obuzdavam osjećaje… i srce diše, uistinu diše ritmom mene jahačice na vrancu živućih čula… u vrtlogu jave naučih pokazati i ljutnju i bijes i tugu i sreću i veselje...

A sjećanja?...

Tu su, zatvorena u škrinji nezaborava… satkana od misaono- osjetilno- osjećajnih slika ona čine teoretski nemoguće mogućim… oživljavaju utopiju o putovanju kroz vrijeme… bez njih ne bih mogla analizirati, umrežavati ni uspoređivati osjećanja osjećaja… ne bih osjetila da život nije palanka u kojoj stoluje osrednjost i ustaljena svrsishodnost… tek trodimenzionalna prostornost oslikana Euklidovom geometrijom… apsolutna vremenitost bez pomaka u zaobljenost svijesti…

Vizualizirajući uspomene osjećam život kao nezaustavljiv proces multidimenzionalnog univerzuma uma… kao vječno nastajuću geometriju nutarnjeg Svemira...

Dijana Jelčić







Oznake: sjećanja, uspomene, pamćenje

- 18:28 - Komentari (10) - Isprintaj - #

subota, 09.04.2016.

Uklesani u sjećanju...



"Iza tvojih misli i osjećaja stoji moćni vladar, nepoznati mudrac nazvan jastvo. On živi u tebi, on je ono umno u tebi" Friedrich Nietzsche


Iza naših misli, u tvornici snova, u svijetu zrcalnih neurona, susrećemo svoja različita lica i osmijehe prijatelja. Uronimo u svijet iza zrcala svijesti u tvornicu snova, u svijet leptirastih neurona, u labirint kristalnih ogledala.





Na putevima pamćenja
srećem lica otišlih prijatelja.

Uklesani u uspomene,
u granitne stijene sjećanja
ona ne stare,
osmjehuju se trenucima,
govore o tajnama,
o neprocjenjivim vrijednostima
o našim istinama.

Starili smo uporedo,
na pladnju života
dijelili komadiće zbilje,
bili sudionici gozbi
rođendana,
vjenčanja,
rađanja djece.

A onda iznenada,
kao osveta neba,
dohodile su smrti,
njihove duše su odhodile
putem bez povratka.

Na žrtveniku vremena
su njihove voštanice
prebrzo dogorile.

Neodgovorena pitanja,
neizgovorene himne,
izgovoreni oproštaji,
ispisani epitafi i
tuge
titraju nad humcima.

Gomilaju se godine
i prazna mjesta za trpezom zbilje.

U svijesti titraju žalovanja,
zbog neučinjenih djela,
koja više,
nikada zajedno,
ne možemo ostvariti,
zbog grijeha propusta
kojima smo
i oni i mi žigosani.

Za života prijatelju!

Dijana Jelčić






Oznake: sjaćanja, uspomene, labirint, zrcalni neuroni

- 08:08 - Komentari (22) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 14.12.2015.

Zaustavljeno vrijeme...



Bio je to vrijeme tihog umiranja... daleka jesen 2008... blogosfera... U snu začuh čudesan stih sudjelovanja u boli.
@morska zvijezda mi šapuće:

U JARKU NOĆI

Prezrela je mladost i ljubav otišla u sjeme,
u prašnjavoj arhivi naslagala se ljeta
i samilostan, mlaki zagrljaj sada
nesebično mi nudi još samo tiha sjeta.

Hvalisave je zvijezde ušutkao
jednim zamahom plašta ljutiti oblak,
da čvrsto zatvorim prozore duše
i skrijem se, to nebo šalje mi znak.

Polažem tijelo u dubok jarak noći,
plačljivo nebo cijedi se na lice.
Povremen bunovni lepet krila
da nisam sama govori mi tiho,
u crnim krošnjama snivaju ptice.



17. 11. 2008... šapnuh... hvala ti draga @morska zvjezdo...

Stavila sam srce na proplanak
tamo gdje vjetrovi obaraju tek procvale sne.

Izdrži srce ostani vjerno sebi i korijenju
ali rasti izrasti iznad horizonta prolaznosti

Tamo gore je sunce tamo gore je beskraj i san.
Začuh treptaje, osluhnuh, da to moje poludjelo srce kliče!

Zvijezde nad tvojim čelom ne mogu umrijeti jer ljepotom neba okrunjena
u tvom podnožju rijeka se jutrom oblaći,

a ljubav bdije među zvjezdama do noći kada iz tvoje utrobe rikne vulkan nježnosti
i kamenom posteljom poteće gola želja mog i tvog sjedinjenja.




Zanos vječnosti,
život usidren u snu
i suma godina.

Kotrljali se trenuci,
rušile planine,
nestajala mora,
rađali oceani.

Nad nama
nezalazeće sunce,
u ljuljačci vremena
budno srce.

Ljubav je
zaustavila
vrijeme.

Dijana Jelčić


jednostavno ljubav





Oznake: sjećanja, prijateljstvo, uspomene

- 19:00 - Komentari (14) - Isprintaj - #

Poezija uspomena daruje snovitost zbilji...

  • Kada odlutam u sjećanja, kada zaustavim prohujali komadić sna i vratim ga u ovo ovdje i ovo sada tada znam da je misao jedina energija kojom možemo dvosmjerno putovati, odlaziti i vraćati se u trenutke zabilježene srcem, orošene dušom, zatvorene čahurom u kojoj spava uspomena sretna ili nesretna, tužna ili sjetna.

    "Apsurd se rađa iz ove suprotstavljenosti između ljudskog poziva i bezumne tišine svijeta. Upravo tu je ono što ne treba zaboraviti. Upravo tu je ono čega se treba čvrsto držati, jer sve posljedice jednog života mogu odatle iznikunti. Iracionalno, ljudska nostalgija i apsurd koji izbija iz njihove suprotstavljenosti, eto tri glavna lika drame koja treba nužno završiti sa svom logikom za koju je život sposoban."

    A. Camus





Rođendan ovog bloga... 02. 04. 2008.

  • djelić mog prvog teksta objavljenog na blogu.

    Na rodnou sudbine iznenada bljesne putokaz ka snu… davno zaboravljenom, nedosanjanom svijetu lijepih izmišljaja… tada utihnu zli proroci… čuje se samo zov vjesnika ljubavi… smijemo li zakoraknuti putem bez znakova… bez ucrtanih ciljeva… bez dokazanih istina?...

Dobro došli u moje vrijeme...

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se