Prva jutarnja kava...
Prva jutarnja kava, poezija zbilje... trenutak tišine u kojem se zrcali vječnost... boja tišine ubrizgana u misaonu sliku, u ljepotu davne uspomene...
Došao si tišinom... govorio si tišinom... užgao ognjilo patosa tišinom... vidjeh tišinu u tvojim očima... zaogrnuta sjajem tvoga pogleda uranjam u kovitlac sjećanja… stojim na ušću Neretve… promatram horizont djetinjih mahnitanja… obzor davnih sanjarija… privid kamenog grada i naše buđenje u ljubičastom snu… u iluziji blješti drevno proročanstvo utkano u smrt zvijezde… umire samo što je lijepo… šapućeš glasom razbijenog lutka dolutalog iz galeije uspomena… jezikom vjetra u krošnji breze na obroncima vremena…
Sunce se ogleda u moru žudnji… oceanska pučina blješti rađanjem novog svijeta… na obzoru titra elegija nestajuće tišine… svjetlost bojom vjenčanice ovjenčava dan… sklada odu radosti dolazećim zbivanimja…
Pamćenje oslikava bjelinu istine... u prizmi uma se iskričava prolaznost prelama u rapsodiju nastajućih boja... u apstrakciji željene stvarnosti blješti ognjište želja… snovita Vestalka bdije na vječnom vatrom poetike umiranja i rađanja trenutaka… razigrana Venera nad plamenom ljubavnog žara… nad oltarom snovitih buđenja…
Na rondou rastanaka vjekuje blogoslov bogova… nevidljivim mačem režu gordijski čvor tuge… niti melankolije slijevaju u veselu bujicu ponovnih susreta…
U iluziji dana poslije umiranja svijeta vidim beskonačnost u konačnosti ovozemaljskih tijela... tek sanjanu boju u kristalima svete krvi... u bjelini izrastajuće ljepote zrcaljenje nedohvatne vječnosti... u Alephu odraz širećeg univerzuma snovitosti... u titraju graničja između klijetki i predklijetki osrčja bezvremenost našeg putovanja kroz vrijeme... našeg postojanja u bojama nepostojećim na paleti obićnosti...
Prva jutarnja kava, boja tišine, ponavljajući obred sretne budnost.
Dijana Jelčić
Treptaj oka
Oznake: prva jutarnja kava, boja tišine, uspomene
|
