petak, 20.09.2013.

MAČKOV KAMEN

Čuka na kamenjaru.

-e jebala te ona!

dobaci mi Ruba ne ispuštavši uporno travku iz usta.

-neće te ta čekat...šta ti je? ona je sad biće već našla momka.
-je 100 %. Gadura!
-koja je ura?
-kvarat do 3.
-e moj Istrijan, nije kvarat do nego kvarat manje!
-a...e.
-nikad neš naučit!
-Ruba, šta ćemo napisat u dnevnik osmatranja?
-piši vako...15.45, četnički pop u Mačkovom kamenu smota đoju i igra na balote...

Rat nas je tada na neki način pomazio. Ljetovali smo u gudurama
i kršu u kući pod čukom. Kada nismo bili na osmatranju, uglavom
smo kuhali ili gledali tv Beograd. Slobin režim je tada
svoj globalni neposluh iskazivao tako što je filmove koji su tada
igrali po kinima svijeta, prikazivao u programu tv-a.

Živio sam svoj osobni Mediterraneo...svoju Tatarsku pustinju.

Prepušteni idili tog škrtog i bajkovitog kraja iza 7 gora u kojemu
dominira konstantni adaggio cvrčaka što se noću izmjenjuje sa
nokturnom zrikavaca, živjeli smo dane koji su brzinom vječnosti
prolazili ,a da ih nitko od nas nije pouzdano znao ni imenovati...

U friške, vlaške večeri sjeli bi na verandu i kočili se od smijeha
oponašajući nadređene uz poneki dim koji bi nas opustio pred
spavanje.

Jutra su nicala u pukotinama sunca koje se sa istoka probijalo
do tihe doline razdvajanja. U napuštenom vinogradu, samo čvorci
i mine. I trava do koljena.

Više nego na vojsku, podsjećali smo na kakav dobro organizirani
survivor u avanturi života, daleko od medija, pompe i svijeta.
Dovoljno daleko i opako blizu...negdje u pukotini dešavanja.

Dani su prolazili, terenac se skupljao, neprijatelja ni u boji,
pojačana, terenska spiza i ponekad pjesma...sottovoce, naravno...

sve do toga jutra, kada smo gledajući Kralja lavova, doznali da se
noćas kreće...

-Finili su mare bali...

reče Ruba.

-Zbogom Diego Abatantuono!

rekoh ja.

U Mačkovom kamenu smo jutro poslije, listali njihov dnevnik osmatranja:

03.08.1995. 14.05

"Ustaša se napio brlje i oće da se bije sa magare"