utorak, 19.02.2013.

JUGOVIČ

Žitelj mojega podneblja, ukoliko stariji od 20 godina, iza sebe ima, kakvu-takvu Jugoslaviju. Vrla i ponosna Jugo-civilizacija odumire i sve je manje njenih pravih tragova.
Zadnjih par dekada svojega postojanja, po nekim je parametrima bivša eseferjot dosegla civilizacijski nivo sličan Periklovoj demokraciji. Još se sjećam grane banana koju je na tržnici kupila moja stara-pripadnica srednjeg sloja-radničke klase. Utopija u punom sjaju. Humanizam u školama, u tramvaju, na livadi. Sustav građen po načelima čovjeka, trajao je dekadu duže od samoga čovjeka ( vjerojatno koliko i jamstva na kredu ). Iz svega je stasao experiment vrijedan pažnje i prezira:
Biti veseo, karizmatičan, švaler u duši-galebar ili neki gedžo kojega su zavoljeli jer ni sami ne znaju zašto?
Biti jugović.
«Lako ćemo»,»sve je sređeno»,»nema problema» ili «čemu žurba», neke su od češćih poštapalica kakve rabi jugović.
Light motiv takvoga brijača jest famozno «plaćanje ture pića». Pravi jugović onaj je koji tvrdoglavo inzistira:
«Ne dolazi u obzir! Ja plaćam!»
Ili ono još ofucanije:
«Naljutit ću se!»

Danas, kada je taj običaj evoluirao popraćen tranzicijskim standardima, ostali su samo još oni iskreni tj. oni koji su to i tada činili iz srca, a ne iz poze. Otpala je sva sila sitnih raćundžija
( To su oni euro-tipovi koji vječito napominju da u Njemačkoj svatko plaća svoje piće)