Moj prijatelj Nenad

srijeda, 22.02.2017.

POGOVOR 5601 - 6300

– Moj najbolji prijatelj je sada u Londonu. Ima gore neka kladionica di se kladiš ko će da pobedi u ovom sranju. Malo morbidno, ali jebaji ga. Ja sam svu paru stavija da će ustaše da pobede. Kako god ispadne meni dobro. Ako dobiju moji biću deo pobedničke armije, a ako izgube baren ću dobit novaca.
Nakon nekog vremena je zaustavio automobil.
– Sad smo na granici. Ovo dovde kontrolišu četnici, a doli kontroliraju ustaše. Moramo obavit granične formalnosti.
– O čemu ti to govoriš?
– Idem se ispišat.
Izađe vani i počne mokriti.
– To ti je prvo pravilo ratovanja. Nikad ne idi u akciju punoga mijura! Lakše se biži prazan. Sad ću lipo izvisit bilu zastavu i stavit crveni križ i idemo te pridat tvojima. Onda si, lipoto moja, slobodna ko ptičica.
Okrene se i počne zakopčavati:
– Sad san i ja spreman za akciju. Sad mi je lepo kao da sam ptica.
Uto iz šume izletješe gardisti.
– Drži ruke u zraku, ptico. Ako se makneš odletjet ćeš u nebo.
Jedan od gardista je Vladimira naslonio na haubu i počeo pretraživati, a drugi je otvorio suvozačičina vrata i grubo je povukao vani.
– Izlazi vani, kurvetino jedna četnička.
– Ona je vaša. Moji su je pustili.
Onaj koji je izgledao kao glavni priđe joj i upita:
– Zašto su te pustili?
– Zbog djeda.
– Djeda? Ko ti je djed?
Rekla je djedovo ime. Na trenutak nastane tajac. A onda onaj koji je bio glavni reče:
– Je l ti to mene zajebaješ, mala?
Onda priđe Vladimiru kojega su držala dvojica i udari ga šakom u trbuh.
– Je l vi to mene zajebajete malo? Kako si rekla da je ime?
Ponovila je djedovo ime. Ovaj se okrene i pogleda svoje.
– Zna li ga itko? Je l ko kad čuo za tog čovika?
Onda mu priđe jedan vojnik i nešto šapne na uho. Glavni se naglo uozbilji.
– A u pizdu materinu. Odma je puštaj! Oprostite, gospođice, nismo znali da je to vaš djed. Jedan naš vojnik će vas odvesti u stožer. Sada ste na sigurnom.
Onaj koji ju je držao pusti je. I odmakne se.
– Jure, ti ćeš uzet auto i odvesti je u stožer. A ovoga četnika vežite i vodite u zatvor.
– Neće ići, majstore. Ja se vraćam među svoje četnike.
– A je l, delijo? A kako to?
– Moji vas drže u pat poziciji. Ubit će pedeset ljudi ako se do večeri ne vratim. Pa sad ti misli šta ćeš. Ti si na potezu, delijo.
– Pusti budalu. Blefira.
– Ne blefira. – Vikne žena. – Čula sam kad mu je vojvoda rekao da će ubiti pedeset žena ako se ne vrati.
– Što ćemo sad?
– Ništa. Neka govno ide svojima.
Gardisti puste Vladimira, a on se uputi prema automobilu.
– A, ne. Neće ići. Automobil ostaje. Ti lijepo pješačiš natrag. Stići ćeš do večeri.
Vladimir slegne ramenima.
– Neka vam bude. Neka vam auta. Ionako ja navijam za vas.
– Navijaš za nas? – upita ga glavni?
– Pa da. Volija bi da vi dobijete.
Okrene se ženi i namigne joj:
– Drži se, lipoto.
– Ja sad iden. Da nije neko puca. Ja iden ća. Vidimo se u Splitu kad svrši rat.
– Šta si reka? – upita ga glavni.
– Ono šta si čuja. – Odgovori mu Vladimir. – Vidimo se u Splitu kad prođe ovo sranje. Ja navijan za vas.
Gardisti se počnu smijati i dovikivati zapovjedniku:
– Crni, je l on to tebe malo podjebava? – Reče jedan s jedne strane.
– Crni, on ti se ruga. – Doda drugi odnekuda.
– Crni, popušio si gadno. – Viknu neko odostraga. I svi se stadoše još glasnije smijati.
Vladimir im se nato naklonio, okrenuo i krenuo putom odakle je došao. I dok su se gardisti smijali, Crni je repetirao pušku i ispalio tri metka. Vladimir pade.
– Neeee… Neeeee…
Klekla je pokraj njega. Bio je još živ. Vladimir se nasmiješi i reče:
– Eto. Neplanirani momenat. Sad neću znati kako je svršilo i hoću li dobiti pare na kladionici. Mislin… Ali rat bi bio zajebana stvar da nije…
Kad je umro zaplakala je. Iz svega glasa. Zaplakala je očajnički. Plakala je i za Vladimirom i za Anicom i za onih pedeset žena koje će večeras biti ubijene.
– Šta je ovoj sad?
– To ti je stocholmski sindrom.
– Jebo te, Stocholm, da te jebo. Jure, vodi žensku u stožer, a mi bižmo odavde.

Oznake: Nenad, Pogovor, Prvi leš

- 23:03 - Komentari (1) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 13.02.2017.

POGOVOR 4901 - 5600

S vremenom je vožnja pogrebnoga auta postajala pravilo, a studiranje izuzetak. Ali ipak sam odolijevao Martinovu zovu da potpuno prijeđem kod njega.
Ispalo je da ovako zaradim više nego da sam kod njega zaposlen i da mi daje plaću. Nije to palo na pamet meni nesposobnome za bilo kakve financijske kalkulacije, nego mi je to objasnila Djevojka s Juga na jednoj od naših sljemenskih šetnji.
– Ti si nesposoban za život. Jedino ćeš uspjeti ako budeš imao sreću da se u tebe zaljubi neka mudra i praktična žena. Ne mislim na Jelenu. Ona je najobičnija bezveznjača.
Djevojka s Juga nikada nije voljela Jelenu. I nikada nije lijepo govorila o njoj. Jedino je jednom izjavila nešto što bi se uz puno mašte i dobre volje moglo nazvati lijepom riječi o Jeleni.
Kad sam napokon upoznao mudru i praktičnu ženu, koja je pristala udati se za mene, Djevojka s Juga je rekla:
– Nastradao si bome… Od ove je čak i Jelena bolja.
A moj život u braku je bio sretan, neovisno o tome što je Djevojka s Juga mislila. Doduše, tada sam rjeđe vozio pogrebni auto jer sam se u međuvremenu i zaposlio, ali sam svejedno po našeg prvog sina otišao u Petrovu pogrebnim autom.
– Kamo, majstore?
– Idem po ženu.
– Nisam čuo da imamo mrtvi slučaj.
– Imam ja živi slučaj. Idem po ženu i sina. Diži rampu i puštaj me!
Portir me ipak nije pustio odmah jer je najprije on filozofirao o tome je li prikladno dolaziti mrtvačkim autom u rodilište, a onda su sazvali i kolegij.
No, to je bilo puno godina kasnije i vratimo se u vrijeme dok sam s Djevojkom s Juga šetao Sljemenom i slušao njena prigovaranja osjećajući da dolaze godine u kojima će se pokazati još istinitije riječi vlasnika pogrebnoga poduzeća:
– Drži se ti ovoga posla. Ja sam se obogatio na mrtvacima. To ti je sigurna egzistencija. Mrtvaca će uvijek biti.

Kad je započeo rat pobunom i napadom, mene su relativno brzo mobilizirali.
Nastao je problem kad su shvatili da doduše jesam bio u vojsci, ali da nisam imao pušku, niti je znam koristiti.
Mislim, to je bio njihov problem.
Kad su me vidjeli koliko sam spretan i zainteresiran za sve što ima veze s vojskom, odlučili su da mi neće ni dati pušku. Dali su mi Igora i Mladena. I kombi.
Mi trojica smo bili zaduženi za izvlačenje i prevoženje poginulih.

Prvi leš koji smo skupili bio je nekakav srpski vojnik. Zvao se Vladimir.
Ubijen je na crti razgraničenja. Dovezao se autom. Doveo je ženu koju je trebao predati našim dečkima. Četnici su je pustili kad su zauzeli grad jer joj je djed bio neka faca. Vladimir ju je trebao dovesti, predati i vratiti se. Ali stvari su se malo zakomplicirale.
Vladimir je rođen u Splitu, cijeli život je proveo u Splitu. Pred rat mu je otac otišao u Srbiju.
– Tija je i mene odvest, ali se ja nisan da. Ima san bend u Splitu. Di bi iša od ekipe?
– Sad nisi s ekipom.
– Ma. Stari me, govno jedno četničko, privarija. Reka mi da dođen pa da će mi kupit auto. Moš mislit. A ja sanja o autu. I, budala, doša po auto u Beograd. Kako san doša, tako me i ostavilo. A onda i mobiliziralo. I gle me sad – vozin auto. Ispunjenje dečačkih snova, jebali ga snovi. A? Što je život. Gle me sad. Vozim se off road, na čiston san zraku i imam pravoga komada uza se.
Nasmiješila se. On je primijetio osmijeh.
– Tako triba, lipoto. Rat bi bio velika zajebancija kad se ne bi malo zajebavali. Oćeš još jednoga zapalit?
– Pa kako su tebe pustili da me voziš? Zar ih nije strah da ćeš ipak pobjeći?
– A di bi biža? Sve ti je to isto. Ni jedni ni drugi nisu moja ekipa. Nisan ti ja za rat. Želim samo da sviram, da se otkačim i to je to. Major je porodični prijatelj i ima poverenja u moj lik i delo i rekao mi je da ne osramotim oca i svetlo porodično ime. Pa mi je žao da čoveka razočaram. A govno Vojvoda je reka da će ubit pedeset žena ako se do večeri ne vratin u grad. Eto vidiš. To ti je umeće pregovaranja.

Oznake: Nenad, Pogovor, Prvi leš

- 15:06 - Komentari (1) - Isprintaj - #

četvrtak, 26.01.2017.

POGOVOR 3501 - 4200

Čarobnjak iz Ozlja je svaki mjesec vraćao jedan od pet dolara potrebnih za stanarinu jer je dio kuće iznajmio Iliji. Taj Ilija je bio veoma neobičan tip. Začudo, on i Čarobnjak iz Ozlja su se savršeno slagali. Ilija se bavio organizacijom humanitarnih akcija. Ali imao je naglu narav i veoma lako bi se potukao s ljudima. Mene je, ako se dobro sjećam, svega sedam puta fizički napao. Samo jednom ozbiljnije. Prvi put.
Tek u traumi su mi, onako krvavom i slomljenom, rekli da Ilija lako plane i da moram dobro paziti što pred njim govorim. Od tog dana sam dobro pazio da se uopće ne nađem pred njim, a ako je naše druženje bilo neizbježno onda sam šutio.
Jednom je Ilija organizirao humanitarni koncert. Neki novinari su počeli pisati kako on pere novce, manipulira i bogati se na onome što skupi dobrotvornim prilozima. Sedamnaest dana su ga razvlačili po novinama i svašta lagali protiv njega ne dajući mu prigodu da se obrani ili iznese svoje stajalište.
Konačno, tog sedamnaestog dana otkako su počeli napadi i klevete, na jednoj su televiziji organizirali diskusiju o njegovom slučaju i, za divno čudo, pozvali su i njega u emisiju. Najprije su dali riječ ljudima koji su ga napadali, a Iliju bi, svaki put kad bi nešto pokušao reći, grubo prekidali.
– Ali… – počeo bi Ilija, ali mu je voditeljica dala znak da se strpi.
– To je… – pokušao bi opet, ali su ga sada samo ignorirali.
– Mogu li… – nije mogao ni tada.
– Gospođo… – reče Ilija poprilično iznerviran.
I taj put je upalilo.
– Gospođica – odgovori mu gospođica voditeljica. – Strpite se da gospoda završe pa će doći red na vas i onda ćete ih slobodno moći pobiti.
– Što ste rekli? Što ću moći? – upita Ilija začuđen.
– Moći ćete ih pobiti. Imat ćete dovoljno vremena da iznesete svoje argumente i ubijedite sugovornike.
– I moći ću to? Smije se to?
– Naravno! – reče gospođica i preda riječ onima koji su napadali Iliju. A Ilija se primirio i promatrao ih s opasnim smiješkom na kraju usana. A onda, malo prije kraja emisije, voditeljica se obrati Iliji:
– Evo, gospodine Ilija, sad je došao red na vas. Sada ih pobijte kako znate i umijete.
– Jeste sigurni?
– Ha, ha, ha. Pa naravno. Samo dajte. Slobodno počnite.
Na te riječi Ilija ustade, za naslon uhvati stolac na kojem je do tada sjedio, zamahne njime i počne tući svoje sugovornike. Toliko ih je mlatio stolcem da su jedva ostali živi kad su upali zaštitari u studio i svladali ga.
Ilija se na saslušanju branio da nije ni pomislio kako voditeljica govori da može opovrgnuti mišljenje sugovornika. I osim što pobiti u hrvatskom znači redom ubijati, ubijediti znači učiniti nekoga bijednom. On je očekivao da će se u Hrvatskoj govoriti hrvatski i postupio je u skladu s dopuštenjem voditeljice.

Puno godina kasnije sam sudjelovao u razgovoru sa čovjekom kojega sam susreo nakon puno vremena:
– Žao mi je što nisam mogao doći Iliji na sprovod. Koja blesava smrt.
– Ne želim zvučati paranoično, ali ja vjerujem da su ga pustili da umre. Nije moguće da su sva vozila hitne bila zauzeta i da se toliko moralo čekati na operaciju kad je već došao u bolnicu. A onda još i ta bezvezna operacija koja je tako šlampavo napravljena.
– Šteta za Iliju. Bio je dobar čovjek.
– Malo nagao, ali dobar. Čarobnjak iz Ozlja se nikako nije oporavio od toga. Sebe je krivio za njegovu ozljedu koja je sve prouzročila.
– Znam, ali bila je čista slučajnost. Nevjerojatna koincidencija. Nije nikako mogao znati da će se to dogoditi.
– Znamo svi to. Ali, Čarobnjak se svejedno grizao.
– Što je sada s njime?
– Malo nakon toga je odselio u Kanadu. Tamo ima tetu. Završio je fakultet i sada je profesor.
– Uvijek sam se čudio njegovom grobarskom poslu.
– Na kraju ga je Ilija od toga spasio. Sad je u Kanadi. Čujemo se ponekad. Zadovoljan je. Napokon ga i plaćaju zato što se bavi znanošću.
– Je li se oženio?
– Je. S Jelenom?
– Jelenom? Ne mogu se sjetiti Jelene.
– Jelena je sa mnom volontirala na Plavom telefonu. Vidjeli ste se sto puta. Crna, lijepa, velika.
– Ona s velikim sisama?
– E ta. Zajedno su otišli u Kanadu. Imaju dva klinca. Jednome su dali ime po Iliji, a drugome po meni.

Oznake: Nenad, Pogovor, Ilija

- 23:10 - Komentari (2) - Isprintaj - #

utorak, 17.01.2017.

POGOVOR 2801 - 3500

Iz vojske sam izašao s olakšanjem i kutijom Croatie premda sam već tada prestao pušiti.
Napokon sam mogao započeti svoj studentski život u Zagrebu radi kojega su svi oko mene strahovali i mene njime strašili.
Zbilja nemam pojma čime su me plašili. Prijemni sam položio bez problema. Bio sam dvadeset drugi na popisu.
I studentski dom sam dobio bez problema.
I fakultet je započeo bez problema. Iz odgovornost prema roditeljima i iz inata prema susjedima i rodbini, primio sam se knjige i učio kao nikada prije u životu. I nikada kasnije. I plodovi nisu izostali. Na najteži ispit prve godine, što zbog teškog gradiva što zbog teškog profesora, usudilo se izaći svega šestoro studenata. A samo smo trojica položili. Kad sam na ispitnom roku vidio da sam se prošetao ispitima i da se ne trebam baš toliko truditi, prestao sam intenzivno učiti. Kasnije se kao veliki problem pokazalo to što nisam polovičan čovjek, nego kad nešto odlučim, onda se potpuno posvetim tome. Tako da sam se potpuno posvetio neučenju. I s plodovima koji su se očito pokazali već na ljetnom ispitnom roku.
Jedan od trojice koji smo prošli onaj ispit bio je čovjek kojega sam tek na ispitu primijetio. Skromni i samozatajni čovjek. U drugom semestru sam ga malo promatrao i divio se njegovoj marljivosti. I njegovim diskusijama na seminarima.
Baš volim pametne ljude. Ali ne umišljene i samodostatne pametnjakoviće, nego ljude koje osim znanja krasi i mudrost i normalnost. A ovaj je baš bio takav. Imponirao mi je. Ali, u to vrijeme sam sve rjeđe svraćao na fakultet i nisam baš imao vremena družiti se s njim. Zapravo nisam siguran jesmo li uopće ikada razgovarali.
Koliko god sam na prvom semestru bio uspješan, toliko sam na drugom bio neuspješan. Jasno su se vidjeli plodovi predanoga rada na prvom semestru, a još su očitiji bili plodovi predanoga nerada. Tako da nisam uspio upisati drugu godinu. A niti sam uspio dobiti sobu u studenskome domu.
Sljedeće jeseni sam unajmio sobu kod nekih čudnih ljudi. Kod dvoje ljudi koji su bili skroz nenormalni. Morbidni, naporni, mušičavi i smrdljivi. Bilo mi je teško i patio sam.
– Kako ti je živjeti kod strica i strine? – Pitali bi me ljudi, a ja nisam nikome otkrivao istinu. Pogotovo se nisam usudio reći istinu roditeljima.
Srećom, onda se dogodila jedna lijepa stvar. U ulici u kojoj su živjeli moji stric i strina, a i ja s njima, propao je asfalt i otvorila se neka prijeteća rupetina. Pozvali su radnike koji su se raširili i počeli popravljati stvari. Među njima je bio i onaj genijalac s fakulteta. Doduše, nisam ga viđao od početka godine, ali mislio sam da se zavukao negdje i po običaju sluša predavanja i uči. Iznenadio sam se vidjevši ga s krampom u ruci kako kopa po stričevoj ulici.
Iznenađenje je bilo veće kad sam mu se javio, jer je i on mene prepoznao i s radošću pozdravio. Rekao je kako se oduševio načinom na koji sam odgovarao onaj najteži ispit prvoga semestra, a još više mojim diskusijama na seminarima.
– Ea.
– Koliko je netko naučio znaš po odgovorima, a koliko je netko pametan znaš po pitanjima. A mudrost se iščitava iz potpitanja.
Grčevito sam nastojao na to postaviti barem neko potpitanje, ali mi nije išlo.
Zato sam konstatirao:
– Ne viđam te na fakultetu.
– Odustao sam od fakulteta.
– Ti?
– Da. Odustao sam od fakulteta. Kako tebi ide?
– Mene nagovaraju da odustanem.
Predložio mi je da odemo na kavu. Sjeli smo i narazgovarali se. Ni tada ni kasnije mi nije rekao zašto je odustao od fakulteta. Ali mi je rekao drugu važnu stvar. Kad sam mu ja spomenuo svoj život sa stricem, on mi je ispričao o svojoj teti iz Kanade. Ta njegova teta ima kuću u Zagrebu u kojoj on živi, ali i jedan stančić u potkrovlju neke zgrade.
– Ako želiš, mogu joj reći da ti ga iznajmi.
Pristao sam i isto popodne sam se odselio od strica u taj tetin stančić u kojemu sam i danas. To se pokazalo i ekonomski veoma mudar potez jer mi je teta iznajmila stan za jedan kanadski dolar mjesečno.
– Ti si pravi Čarobnjak. Čarobnjak iz Ozlja.
– Ne znam čime si šarmirao tetu. Meni je kuću iznajmila za pet dolara.

Oznake: Nenad, Pogovor, 2801-3500

- 20:53 - Komentari (2) - Isprintaj - #

nedjelja, 08.01.2017.

POGOVOR 2101 - 2800

Već sutradan, na Božić, kapetan Milošević me pozvao u Komandu i rekao mi je da sam premješten među intendante i da ću raditi u skladištu.
– Tebi ide matematika pa ima da budeš glavni u magacinima – zaključio je predavši mi ključeve skladišta.
Odveo me je u skladišta hrane što su se nalazila ispod zemlje. Predstavio mi je četvoricu s kojima sam radio. Dugi, dosadni i uplašeni štreber iz Slovenije. Jernej, mirni čovjek koji je planuo samo kad mu, uz ružne riječi što ih se ne želim ponavljati, nisu dopustili da ode doma vidjeti tek rođenu kćer. Boro, čudak koji je u kutiji držao puževe, svoje ljubimce, koje je sve razlikovao i znao po imenima. I Igor. Igor je bio iz Sarajeva, a izgledao je, jadnik, kao moj dvojnik. Cijelo vrijeme su nas oni koji su nas slabije poznavali miješali, a mi smo to uvelike iskorištavali.
Naš posao je bio veoma jednostavan. Sve što je došlo kamionima mi smo istovarili i smjestili po skladištima. Skladišta smo trebali držati uredno i brinuti da bude sve na broju. Imali smo ured i spavaonice uz skladište. I, ono što me posebno veselilo, zahod sa školjkom.
Naš mali svijet je funkcionirao besprijekorno. Jernej i Dugi su šutjeli i radili. Boro je brbljao i radio. Igor nije bio neki radnik, ali je imao žicu za sklapanje poslova pa nam je pribavljao sve što smo poželjeli u zamjenu za koju konzervu. Jednu prostoriju, onu sa sokovima i slatkišima, pretvorio je u salon za tetoviranje i redovito je s nama dijelio novac od najamnine. Naumio je prostoriju s brašnom pretvoriti u kupleraj, ali mi nismo bili suglasni s tim pa je od toga odustao. Ali smo zauzvrat morali pristati da je pretvorimo u privremenu kockarnicu dok se ne smiri gužva nastala u skladištu odjeće, gdje se redovito kockalo.
Jednu večer je Igor doveo nekog tipa, ugurao ga kod mene u ured i rekao mi da mu dam nešto za jesti pa da mu zabranim da više dolazi.
Tako sam upoznao svog prijatelja Nedžada.
Nedžad je bio imam.
– Ne smeta meni kad me ljudi zovu da sam hodža – govorio je Nedžad, a ja ga nikada hodžom nisam nazvao. On je uvijek za mene bio – moj prijatelj Nedžad.
Bio je ramazan i Nedžad je održavao post. Nakon dva dana u kojima ništa nije jeo osim malo kruha, neki Nedžadovi prijatelji su zamolili Igora da mu da nešto jesti da ne crkne od gladi. Igor im je odgovorio neka crkne kad je blesav, ali je sutradan, nakon što su ga cijeli dan salijetali, pristao da ga dovede u skladište. Najprije mu je htio prodati hranu, ali kako je Nedžad bio siromašan kao džamijski miš, a i nije mu padalo na pamet trgovati za hranu, Igor ga je uvalio meni. I ja sam ga hranio cijeli ramazan. Ujutro prije svanuća i navečer nakon smrknuća dolazio bi do mene, ja bih ga nahranio i onda bismo dugo razgovarali.
Jedne od tih ramazanskih večeri me dežurni časnik pozvao da mu donesem neke konzerve. Kad me je vidio rekao je da mu je baš drago da sam došao i da ćemo sada odigrati revanš i da će me ovaj put pobijediti na šahu i vratiti sav novac koji sam mu odnio. Pokušao sam mu objasniti da je igrao s Igorom, a da smo nas dvojica slični pa nas je zato zamijenio, ali pijani oficir se nije dao smesti i počeo je slagati figure na ploči. Što sam ja više odbijao igru to se on više ljutio i na kraju se toliko naljutio da me je strpao u pritvor.
U međuvremenu je Nedžad po svom ramazanskom običaju došao u skladište, ali me nije našao. U uredu je bio samo Boro koji se igrao sa svojim puževima. Boro nam se znao često pridružiti u razgovorima i uživao je slušati Nedžada kako sav zadivljen govori o Bogu i Proroku. Boro mu je htio dati nešto za jelo, ali ključeve od skladišta sam ja ponio sobom i u tom času sam se u pritvoru igrao s njima.
Nemajući što Nedžadu dati za jelo, jer je ono konzervi i pašteta što je bilo u uredu bilo od svinjskoga mesa, Boro je uzeo rešo i zdjelu i skuhao je Nedžadu svoje puževe.

Oznake: Nenad, Pogovor, 2101 - 2800

- 20:36 - Komentari (3) - Isprintaj - #

subota, 31.12.2016.

POGOVOR 1401 - 2100

Ipak, prije Zagreba me je čekala vojska.
Poslalo me u Leskovac. Da postoji Leskovac i u Srbiji doznao sam tek kad me je u Hrvatskom Leskovcu privela policija.
Pravi šok je uslijedio kad me je vojna policija dovela u Leskovac i kad sam morao, u razgovoru sa časnikom zaduženim za sigurnost, objasniti svoje kašnjenje u vojsku. Naime, bezbednjak mi nije vjerovao kad sam mu govorio istinu. Do tada su mi ljudi uvijek vjerovali jer sam uvijek istinu i govorio, a sada se događalo nešto potpuno neobično. Poglavito što mi nije ni dopuštao da odgovaram na njegova pitanja koja nimalo nisu izgledala retorička. Konačno je zaključio da se pravim lud, a oni koji se pred njim prave ludi na kraju propišaju krv.
Onda mi je provjerio podatke ispitujući me osnovne stvari. Već kod datuma rođenja je nastao problem. Rođen sam u rujnu, a on nije znao što je to. Pitao me je koji je to mjesec, a ja sam šutio jer sam mislio da me zeza i postavlja retorička pitanja. Kad sam na vojnoj policiji fakat propišao krv, shvatio sam da se ipak nije šalio. Ali više me ništa nije pitao, nego je zaključio da sam nacionalist i kontrarevolucionar pa me je poslao u nenaoružanu četu u Prištinu.

U toj nenaoružanoj prištinskoj četi, koju su razoružali koji tjedan prije mog dolaska, kad se u Paraćinu dogodilo ono s Kelmendijem, bili su sve sami sumnjivi i opasni likovi: osuđenici kojima se vojska brojila u zatvorsko vrijeme, luđaci za koje su svi osim komisije tvrdili da nisu normalni, dečki koji su rođeni izvan Jugoslavije, ali su bili njeni državljani, pa su ih u vojsci doživljavali kao nepredvidivo indoktrinirane trulim kapitalizmom, nekoliko homoseksualaca i ja.
To što nisam smio imati pušku doživljavao sam kao blagoslov. Nisam morao pucati, igrati se rata niti biti na straži. A i dečki iz čete, osim dakako luđaka, bili su zapravo dragi ljudi.
Oficiri JNA, koji su također po kazni dospjeli u našu četu, maltretirali su nas na dva načina. Prvi je bio neprestani teški fizički rad. Uzeli su nam puške, ali su nam uvalili krampove i lopate u ruke. Nisu nam ih oduzeli čak ni kad je Crnogorac Kankaraš generala koji je zapovijedao vojarnom tako složio lopatom da ovaj više nije mogao upravljati ni sobom, a kamoli vojskom.
Drugi način je to što nam nisu dopuštali da se naspavamo. Neprestano su nas budili, galamili, dizali nakon malo spavanja, tako da smo svi bili u stanju psihičkog rastrojstva, a pogotovo ovi naši luđaci. Malo se situacija smirila kad se jedan Slovenac objesio, ali samo malo.

Nas nisu ni postrojavali kao drugu vojsku. Bili smo priča za sebe. Ulazili smo preko reda na obroke kada nismo bili na terenu, nismo čekali ni red za kino, a nismo se postrojavali niti kada je bio izlazak u grad jer ni jedan od nas nije smio izlaziti. Zato smo se začudili kad su nas jednog popodneva postrojili i doveli pred nas izmučenog čovjeka, mršavog, fizički slomljenog, kojemu su ruke bile vezane običnim konopom. Doveli su ga do stola na kojemu je bila puška i knjiga. Odvezali su ga i zatražili od njega da potpiše preuzimanje puške. Pušku čak nije morao ni dotaknuti. Ispravio se i blago ali odlučno rekao:
– Ne! Odbijam!
Opet su ga vezali i odveli. A komandir čete, nakon što je vojna policija svladala i odvela Crnogorca Kankaraša koji je skočio na stol, zgrabio pušku i krenuo pucati misleći da je puška napunjena, objasnio nam je da je tip koji je odbio zadužiti pušku Jehovin svjedok koji će zbog svoje ludosti do dvadeset sedme godine života trunuti u zatvoru.
Nisam baš suglasan s Jehovinim svjedocima, ali taj čovjek koji je bio spreman trpjeti za svoja uvjerenja me se duboko dojmio i jedan je od rijetkih ljudi koje bih rado opet susreo i upoznao.*

Na sam Badnjak su me poslali u Komandu da prenesem poruku da su šesnaestorica iz naše čete završila što u bolnici što u zatvoru jer su se međusobno pomlatili. Kad je kapetan kojemu sam prenio poruku shvatio da sam u nenaoružanoj četi, a pogotovo kad je doznao razlog zbog kojeg sam završio tamo, obećao mi je da će se pobrinuti za mene i da će mi nekako pomoći.

Oznake: Nenad, Pogovor, 1401-2100

- 13:47 - Komentari (2) - Isprintaj - #

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se