27.09.2012., četvrtak

Globetrotterski lak za kosu, my ass

Nas lažu.
A meni dobro jutro, naravno.
A pritom ne mislim na predstojeće Nedjeljom u Dva, gdje ćemo svi - nitko ne znajući zašto - gledati ili prekasno ili montirano procesuiravanog bivšeg premijera, ne pitajući se, ne bi li na tren trebalo preokrenuti funkcije; da nas televizori snimaju a njemu kamera pusti sliku svih nas. Na koju bi se, vjerojatno, grohotom nasmijao. Ili i ne.
/Bi li se pravosuđe trebalo kolektivno samoubiti, ma kako ga svi mi takvog financirali - ne bih sad nagađao.../

Ne; ne mislim na to.
Mislim na sliku svijeta, koju dobiješ, recimo, na reklamama Benettona. Ono, žena ti je žuta, punica crna, oči crvene. Sve globalno, jetsetterski i fensi. Jutro u Nizzi, brunch u Londonu, večera u Tokiju; a sve pod normalno, easy, understated. Kao penziću stajat' u redu. Malo kao u kozmopolitskoj reklami za lak za kosu, dakle...



Ispucavši dakle to sa lakom za kosu, koji normalnoj ženi poput Tebe i mene daje divnu frizuricu od jutra u Berlinu do večeri u Tokiju /pitanje: kako se to skida sa... ruku?!/, ostaje mi spomenuti - my ass.
Jer, lažu nas, a lažu nas zato, jer bi uboga proleterka u realnom životu čupala tu svoju kosu.
Jer, ako živi uokolo, ona ne može poštivati zakon; ona - ili on, ne manje je, ali a priori, outlaw i zakonolomac. Ili -mka.
I opet - jer.
Jer:
Ako sam preko par godina u nekoj drugoj zemlji, ona mi više ne odobrava privremeni boravak, nego inzistira da zatražim dozvolu stalnog boravka. Jer da sam ja stalno tu, vele.
Privremeni uvoz auta isto otpada.
Ali kad i ako uzmem stalni boravak te zemlje, jer legalnu alternativu nemam; ne mogu inače raditi; ne mogu ništa, ispada da bih se sa one svoje stalne adrese, doma, u drugoj državi, morao odjaviti, jer sad stalno živim u inozemstvu.

A ja se ne želim odjaviti od doma, jer imam ključeve od svog stana, plaćam račune i poreze, vozačka mi glasi na tu adresu u toj državi.
E ali, država mog novog stalnog boravka traži da sad uzmem i njihovu vozačku.
S kojom, kaže mi policija moje zemlje, ne smijem više voziti svoj auto. Jer ima tablice, koje ne odgovaraju zemlji izdavanja (zamijenjene, drugozemne) vozačke. Koju bih morao imati, jer, kao, tamo živim.
Onda još dođe i neki sivokožac žutih očiju - barem toliko o benettonskom kozmopolitizmu - i na neku oglasnu ploču suda pritandari, kako ja u svojoj zemlji svog stalnog boravka boravim manje od XYZ dana u godini, što po zakonu i klaftrometru znači da tu i ne živim, pa sam u prekršaju, pa izborni zakon, pa porezna, pa svašta opet ukrug.

Svo to vrijeme naravno, svi računi redovito stižu. Na obje adrese, gdje pokušavaš legalno živjeti stjecajem okolnosti i života kao takvog.
Kad pošiljateljima računa kreneš prodavati logiku uprave, da te tu nema jer si tamo a tamo nisi jer si ovdje, nasmiju se i tebi i tvojim boravišnima i osobnima (koje držiš a la Hold'em Poker), i u idućem kadru plaćaš sve redom. Jer si tu, iako te nema. Dokazali računi.

Kad si tako kozmopolit kao u reklami za Taft, teško je i stvarati smislene socijalne kontakte.
U zemlji A propituju, kako to da tu ne radiš, a imaš nekretnine i auto. Drugima sumnjivo, u državi B, zašto voziš auto sa tablicama zemlje A i time kršiš njihov zakon. Dakle njih lažeš i varaš, misle.
Ovi te pletu jer imaš vozačku druge zemlje. Oni te kljucaju jer ne možeš imati stalni boravak na dvije strane. Državu A ne briga zakonodavstvo države B. Koja te sili da se odjaviš iz države A, koja ti propisuje da imaš biti prijavljen, ako si tu. Ako si tu i tu prijavljen, onda tamo ne možeš imati nekretninu. Osobnu. Vozačku. Poreznu karticu.
Jer, tu se onda slažu država A i B, ne možeš biti na dva mjesta. bez obzira na vrijeme.
Bez obzira na vrijeme...

Bez obzira na vrijeme - frizura je savršena. Al' đabe. lažu nas. Sjedi doma i ne mrdaj!
Kozmopolitizam - my ass.
Skroz bez ciklotrona i Einsteina.

P.S.

Trećoj DSDŽP (državi svojih dokumenata, života i porijekla) zahvaljujem, što me ništa ne pita.
- 14:04 - Stisni pa pisni (5) - Papirni istisak - #

26.09.2012., srijeda

Fenomen vremenskog zida - Jelo Žužinek sa vama

Mili moji metroseksualci i ini svijete čekinjasto izbrijanih grudi, ovaj put neću izmišljati toplu vodu. Čemu da se dovijam nekim duhovitim twistovima, kad me moj antipod, Žuži Jelinek, uči kako je jednostavna činjeničnost svakodnevna, život kakav dijelimo Ti i ja, dovoljno shvatljiva. Oni mali detalji, životne situacije, u kojima se svi prepoznajemo…
Koliko vam se dakle, mili moji, puta desilo to sa probijanjem zvučnog zida. Ono, dižete se i dižete, pratite kazaljke i brojčanike, okolni promet, poruke sa Zemlje, i onda, prešavši u kontrolirano poniranje, prvo guznim obrazinama i dlanovima osjetite vibraciju… pa cijelim tijelom… Odjednom, ekstaza se pretapa u spoznaju okončanog; postali ste nadzvučni. Sve se smirilo, sve ravno, beskrajno plavetnilo drži vas poput posteljine solidnog hotela, u kojem ste se posljednji put ljubavničali, ali vaše misli već su dalje, vi opet pratite instrumente, liniju oblaka daleko ispod, i osvješćujete stvarni svijet, račune na stolu, pokvarenu perilicu, bolesnog psa, zaljubljenog srednjoškolca. Koliko vam se samo to puta desilo, zar ne…?



Naravno, vještom oku bistro uma ne promiče moguća analogija…

Niste li se ne jednom uhvatili, kako od svih stupidnih tema seminarskih radnih grupa (kontrolirano okruženje, razumijete...) birate onu, koja je zadesila i vašu Tihu Sjenu, tako drukčiju od vašeg muža ili vaše žene doma, uvijek punu razumijevanja, maštovite erotike, vaših vlastitih interesa, riječi, šutnji… ? Niste li, o, ne jednom, hodali njegovom ili njezinom ulicom, užurbano, sa spisima i blekberijem i građevinskom kacigom i nacrtima veličine kreditne kamate, a razdirala vas je želja da samo svratite do njega ili nje, tu, na trećem katu, u toj ulici; da propentate nešto o kavi i zavučete ruke na njegove ili njezine guzove, grudi, … I, hajde, svoji smo… Koliko ste puta usuglašavali doma kojekakve termine i planove, kemijali službeni put, lagali staru tetu koja vas je rekla čekati sa ručkom i kolačima u svom uspavanom mjestašcu vama usput, a samo kako biste sa Njime ili Njome pulsiranje u želucu i među kukovima pretočili u ritmične pokrete – pratili ste kazaljke i brojčanike, uspinjali se - do sladostrasnog grča, najavljenog kontrakcijama, vibracijama…
I onda, odjednom… ekstaza se pretapa u spoznaju okončanog. Postali ste nadzvučni… I sve se smirilo, sve ravno, ali vječno zabacana i u stvari nimalo šarmantna soba, to vaše kontrolirano okruženje (sic!) zaista ima otežak, kiselkasto ustajao miris (uvijek to primijetite tim slijedom), a osoba, s kojom svako toliko dijelite taj sobičak i istu trenutnu vlažnost tijela, pokušava ne izreći očekivanje da ostanete na večeri, da ostanete do jutra…
Ne; u vama se čarolija dodira usnama, jagodicama, prstenastim mišićima pretvara u nervozni pritisak u grudima i želucu; vi morate dalje, zaboga… Ona ili On to nikako da prihvati... Vaše misli već su dalje, osvješćujete stvarni svijet, račune, klinca, perilicu. Čak i razočaranu tetu sa tim njezinim ručkićima…

Nekima od vas, mili moji, desilo se, naravno, i da ste, prilazeći svom autu parkiranom u bočnoj ulici poput evakuacijske kapsule, ugledali Njegovu ženu ili Njezinog muža baš u trenutku spoznaje, kako vam je guma ispustila, a škripava nožna pumpa privlači maltene više pažnje od vašeg rumenog lica, klecavih koljena i face između postorgastične tupavosti i poslovnog stresa… Ali ne, ne mislim razvijati ovu sliku; tema je ipak samo fenomen vremenskog zida…



…on bi, ona bi, da sad tu ostajete, da se satima tuširate u memljivom kupatilencu iskrbane kade, da prebirete po tlapnjama nekog zajedništva uz prerijetko preslatku kavu i strpljivo se smješkate, dok Ona ili On trivijalno glagolja sa svojom majkom, koja uvijek zove u to doba dana a ne smije ništa primijetiti… On ili Ona bi sad još i u šetnju obližnjom šumom, pa se ogladni, pa bi se opet ... Pa... A vi već osjećate vibraciju… guzom, dlanovima, želucem … Ne; oko vremenskog zida nikako da se složite… ali inače je sve ok ...

Neotresivo vaš,

Jelo Ž.

- 09:13 - Stisni pa pisni (2) - Papirni istisak - #

21.09.2012., petak

Kontra. Ili i ne.

Pokušaj:

Umjesto kakofonije riječi, umjesto nerdologije aviona - pokušaj izvrtanja vlastite logike.
Vlastitom logikom, ne bih u skijaškoj jakni krenuo na pelješke plaže, sa skijama preko ramena.
Ne bih niti u cvjetićastim boksericama i japankama krenuo planinariti.
Ali, zanemarujući modne devijacije, odlučio sam krenuti upravo tim pravcem... Dok pošten svijet još prati prognozu vremena i planira posljednje morsko kupanje ove godine, odlučio sam, krajem ljeta posjetiti kostolomna skijališta, koja nijemim šarmom svjedoče činjenici, kako sa četiri banke nije idealno proskijati...

Zillertal, Austrija.





















I dakle...:







- 11:02 - Stisni pa pisni (5) - Papirni istisak - #

10.09.2012., ponedjeljak

Shelly u elementu (Batajnica air show)

Bilo bi dovoljno, postaviti slike. Koje nisu nesavršene radi fokusa, white-balancea, kompozicije. Nego uglavnom, jer ne mogu prenijeti miris kerozina, tutnjavu Eurofightera, šepatovsku karijatidnost crnog traga formacije MiG-ova 29, ježenje kože svako malo.
Bilo bi tim dovoljnije, jer – tko se još sjeća aviomitinga na Plesu, sedamdesetih... (Usput je ćaća u Mlaki kupio živog pijetla od neke babe; nema do domaće, rekao je, širokokesno koristeći femininum, kojem sam se čudio, dok je perad kakala po avionskom busu a stari hrkao snom pravednika).

Dakle, da prvo urbi-et-orbi ukažem na sporazum o vojnoj suradnji Hrvatske i Srbije od prije par godina (o shemama održavanja naših MiG-ova prekoputa pojma nemam). Samo da se zna, pokriven sam i znam tko sam, otkud, kome, kada i zašto. Ali i unatoč.
Osobito me odukopulirala iliti od-otologila (od-UŠ-ev-ila) sigurnosna provjera. Lik gleda ruksak, pa moju nurejevsku pojavu. „?Oružje?“, upire prstom na ruksak. „Ne.“ „Ajde, prođi“! „Hvala.“ ...

Ali ne mogu ne spomenuti, kako iz muškatnog Orašja do Zemuna pošten Hrvat i bivši pripadnik xxx/ups/xxx stigne za manje od dva sata, uračunavajući estrogenijalnu kavu na dvorištu divnoguze raspuštenice, negdje usput; varijanta tri staforda, biber-crijep, a Balašević samo što ne uđe posuditi šećer, niskotlačan jutrom.
Moram, također, naglasiti kako gradski autobus između Zemuna i Batajnice ima oko stopedeset stajaćih mjesta, bez vazelina. Spominjem i razvaljivanje taktike, kojim smo u povratku bratić i ja krenuli „uzvodno“ od stanice autobusa, natrag, gdje su tri busa trebala primiti sto tisuća posjetitelja, a sve kako bismo uopće uspjeli ući. Pet, šest kilometara dalje, ulazimo u bus. Koji se pokvari. Gospođa prosvjetarskog izgleda skoro pogine od ruke vozača, pitajući, „jeste li stvarno u kvaru?“. U idućem busu, sat lova sa svim trikovima kasnije, nema mjesta za sjedenje, ali nas preko ruba limenke Becksa (0,5l) flegmatično gleda trogodišnjak, dodajući ju sestrici iste dobi. Dva sata kasnije, prešli smo busom deset kilometara (smijem se naglasku vozača; Sarajlija, bez greške). Do vlaka. U Nigdje. Za kojeg nitko ne zna, niti kamo ide ( u stvari nebitno, ako ne znaš niti gdje jesi), ali svi ulaze („Ovo k'o u Pakistanu, hahaha...“) Masa počinje izlaziti, bez obzira na odredište, kad krezubi lik podigne ruku iznad glave, a svima krenu suze na oči. Miris kaveza sa orlovima, nepogrešivo. Bratić i ja izlazimo i prelazimo na autobusnu stanicu. Za čiji stup je – nekim pomorski djelujućim čvorom, muy ubavim, dušu dao za Broda u boci, macro shot - vezan konj. Lijep. Konj.

Druga je stvar to sa fotografiranjem. I dalje znam da je laiku bez rutine nezgodno, fokusirati vojni mlažnjak u brišućem letu. Ako želiš oštrinu, moraš, uz ostalo, zumirati. Ako zumiraš (makar zguza stvarke, pravilima unatoč), lako ga izgubiš, kad ti kroz okular u nevremenu prođe preogromno, beskonačno i beskonačno klempavo muško uho ispod ruba šilterice. Ako švapsko-ziheraški ostaviš širok kut, ne da ne vidiš napadni brid, lafete, oznake, spojeve... vidiš ti samo točkicu na nebu, dok aparat skakuće između osvjetljenja podnevnog sunca i tamne točkice, par kilometara dalje. O dinamičkom rasponu sad nećemo.
Ili, taman kad si ulovio tremor kapka ruskog pilota plavookog, dok skoro gubi svijest u uskom, zadimljenotražnom okretu MiG-a 29 točno iznad tebe, fokus aparata odvrluda na kretensku tikvu trogodišnjaka na ćaćinim ramenima. Glave, obje, pljeskavicu žvaču; Eurofighter ispušta svijetleće mamce, slika savršena, ali fokus aparata skakuće sa uha na pljeskavicu, pa nikamo, pa na pljeskavicu, na uho... i napokon na avion; mutnu točkicu na dva kilometra visine iznad ostataka dima svijetlećih mamaca. Takvih slika, ujutro vidiš, imaš na desetke. MUP te komotno može propitati, zašto djecu slikaš.

(I da, sad tek – nakon par godina korištenja - primjećuješ da aparat nema opciju provjere slike preko displaya, ako slikaš na viewfinder.) Naravno, sve to radiš, jednim okom gledajući kroz okular, a drugim kao skener šacajući beskrajno plavetnilo sa jednom brišućeurlajućom točkicom (ssssswwwwuoooaashhhhgorrrooammmm..., pa ti lociraj uhom a čuj okom), pa si relativno nepouzdan sudionik u prometu kasnije, jer osim tri pivčuge i kile prašine, uz ponešto parafina i kerozina u svakom od očiju, imaš i problem gledanja sa oba oka u istu točku, nakon što si satima škiljio u duploj mono-tehnici kameleonskoj, kroz objektiv i mimo aparataj. („Imate 'što za prijavit, gospon S.?“ „Da; ne vidim dobro i žedan sam ... Al' nenaoružan.“ „Hahaha, sretan put!“ ...

Da ti je divnoguza raspuštenica jutros mazno prišapnula, kako se nada da si ponio kupaće „za noćno kupanje“, ne pada ti niti na kraj pameti...


(MiG-29)


(MiG-21 i MiG-29)


(SOKO Orao)


(Eurofighter 2000)


(Eurofighter 2000)


(F-16)


(Alenia C-27J Spartan)


(Alenia C-27J Spartan)


(Alenia C-27J Spartan)


(Antonow An-12, RA-11529, 1966.)


(An-12 RA-11529)


(An-12, topnička pozicija)


(An-12, topnička pozicija s pozadinskim detaljem)


(Gazela)






(MiG-29, ruska akro-formacija "Striži")


(Ilyushin Il-76, RA-76745, 1987.)

I... povratak kući...


(Dornier Skyservant)
- 08:11 - Stisni pa pisni (2) - Papirni istisak - #

06.09.2012., četvrtak

To sa starenjem - Jelo Žužinek

Mitovi su tvrdokorni, mili moji metroseksualci. Poput kamenca na grijaču perilice. Tu pomaže – uostalom kao i kod kuhala za vodu – paketić sode, može i esencija octa. Kod perilice i kuhala, naime. A protiv čudnih mrlja na bešteku, u perilicu posuđa dobro je staviti kuglu stisnute aluminijske folije, kojom inače prekrivate vatrostalnu posudu kad radite pastrvu a-la-bugarski /zašto baš bugarski, nikad nisam shvatio/. Ovo, vjerujte svom životom šibanom Jeli Žužineku, nije mit, kao ni savjet naših starih baba Vlajni, okorjelih neplivačica, kako se žarenje meduze uspješno smanjuje trljanjem opečenog mjesta pijeskom. Otkud im to samo, u Dicmu, Hrvacama, Grabu…?!

Ali mit o starenju u muščadi...
Koliko ste puta primijetili, da unatoč sedamdesetineštosatnom reklamiranom djelovanju roll-ona i bez obzira na dnevno svježu odjeću i dva tuširanja (savskim ribama unatoč & zaaabeeeograd, zaabeeograad...) vaše leglo s godinama poprima onaj neki kiselkasti vonj; ne baš smrad, ali... ono... što vas vraća u sjećanja na djetinjstvo i mistične spavaće sobe roditelja vaših prijatelja, koje su se osjetile istim tim kiselkastim vonjem... Hvata vas...?
I ne, nije simptom starenja premišljanje, jeste li prekrutih zglobova i prefluidnog kućnog budžeta, da si ipak kupite motor. Makar kineski, sa piratskim softverom za poboljšanje zvuka auspuha.

Niti ćete, izišavši iz spavaće sobe, gdje vaš brat-supruga još mirno hrče, a vi proklinjete drugu malu pivu sinoć, koja vas sad tjera na predzorni ustanak, starenje skužiti po jubileju punih deset mjeseci premišljanja da ipak, razumu i komociji unatoč, nabavite retrivera. Da; sa Bivšom ste, prištave guzice maltene, dijelili snove o zajedništvu, upisu na faks i neovisnoj Hrvatskoj, a ona je imala psa pa ste otada nelicencirani kerovođa, i o tome drobite skoro trideset godina. Sve ok. Ali ne, to nije to, mislite si, dok se konačno budite u iščekivanju Njezinog Veličanstva, Posljednje Kapi. Nad toaletom.

Dođe tiho, nezvano, samo. Jedva da ste primijetili posljednje komešanje lastavica i zadnje kruženje triju roda u termičkom stupu nad livadom pod prozorom; zapravo niti niste registrirali, da je perad ol inkluziv otperjala na jug a Dnevnik počinje u mraku vani, ali shvaćate smisao jutarnje izmaglice, grimiznosrebrne, ukoprenjene slatkasto egzotičnim mirisom fermentacije duhana iz obližnje sušare… Tako vam dođe starenje.

Nedavno ste se, nakon godina vjernosti, rastali od hihihi-tralala – Otvorenog radija, njegova četiri ljetna hita i blokova podsjećanja da valjda živite u Bronxu. Učinili ste što nikad niste smatrali mogućim. Sve i svja radio-prijemnije namjestili ste na HRT-2. Zbog dobrog omjera glazbe i informacija, raznolikosti i otrpljivih sekvenci, koje vas ne zanimaju. (Dapače, podnevni kontakt – program s kamiondžijama ima svojih svijetlih trenutaka, uviđate... A i Grgin engleski se drži, baš kao dok ste ga slušali na Stojedinici, prištavoguzi, uz Mehaniku II i psa, koji bi van... ) Dapače, nekidan ste se po drugi put uhvatili u grizodušnoj konstataciji, kako bi ipak bilo red plaćati tv – pretplatu...

I onda skužite.
Vi imate svoj fotoaparat. Sa punjačem i svoja tri seta baterija. Svoje društvo.
Prvozakonita ima svoje stvari. Vi imate svoj pretinac za kozmetiku u kupaoni, svoju ladicu sa tabletama i kremama. Ne morate nužno podržavati stavove sugovornika; čak niti starijih, autoritarnijih, a eruditska arlaukanja bonzai – faca bez pardona siječete odrešitim „Tiše, to!“
Liječnih obiteljske medicine na ultrazvuku preko veze komplimentira vaš jetru kao čak bolju od njegove vlastite, a ako vrijeme nije PkpN (pred kišu po Nebojši), ne ustajete ništa sporije od svog sad devedesetogodišnjeg tetka prije dvadeset godina; ne treba vam ni minuta da se posve ispravite. Većinu brojki i slova posljednjeg sistematskog znate napamet, to je kao furka sa megapikselima i gigabajtima i potrošnjom auta; to je kod. Poput putne vrećice sa tabletama. Po tome se insajderi prepoznaju. Masonic handshake, sort of.

Vi naravno ne pijete bilokakvo vino, ali večeru svakako preskačete (kao i ulete kojekakvih snajki); škodi vam snu... Svakako, budite se posljednji put prije budilice; točno određenim rasporedom odrađujete ustajanje – otvaranje prozora u kuhinji, kuhanje kave – da vas ne protjera prevruća i da se hladi dok se tuširate; pet minuta vježbi istezanja; pranje zubi; prvi gutljaj kave, tuširanje; uz oblačenje, desetak minuta kontemplativnog srkanja kave – to je vaše vrijeme, samo vaše; rutinsko hvatanje vjetrovke, koju ste sinoć nakon prognoze pripremili u hodniku, pogled na gume auta i stanje goriva; HRT 2 na radiju u autu i... Dobro jutro, dane... vječni...
... idu godine ...

U stvari, nakon kratkog uvoda sa parabolom kamenca i starenja, htio sam konstatirati kako je puki bezobrazluk naših bezrepih sugrađanki iste generacije, što su nas desetak, petnaest godina pustile da ih oblijećemo poput leptira svijeću. I sad nas odjednom pozivaju na večere, vikende, seminare. Jer da je suprug, namig, odsutan poslovno, a namig ili tik, klinci su kod svekrve. Pazi, sad su se sjetile kršćanske ljubavi za bližnje. Koliko smo puta, braćo metroseksualci, pod tušem onanirali pri primisli na E., na S., na A. (o, na nju posebno). I sad, kad su debelo fircigerice, opuštenih sisa, ispucalih kapilara, čudnog daha, sa mininaočalicama „za blizu“, koje vise sa špagice na mjestu poprsja, sa izrastkom neodgovarajuće obojene kose u odnosu na ten (nisam se stigla sama pofarbat, morala sam upisivat Mlađeg u srednju...) – sad, sad su se našle, htjeti nas?! Sad smo im taman?

Prošetavši retrivera (vjetrovka preko ramena, novine u ruci), odlučujem izgurati motor iz garaže i, kao slučajno, proći kraj uglavnom ženske strukovne srednje škole...
O tome sam htio zapostiti. Ali… godine…

Nikad više vaš,

Jelo Ž.

- 16:08 - Stisni pa pisni (8) - Papirni istisak - #

05.09.2012., srijeda

Znakovito

Image and video hosting by TinyPic
- 07:51 - Stisni pa pisni (3) - Papirni istisak - #

< rujan, 2012 >
P U S Č P S N
          1 2
3 4 5 6 7 8 9
10 11 12 13 14 15 16
17 18 19 20 21 22 23
24 25 26 27 28 29 30

Travanj 2018 (1)
Ožujak 2018 (1)
Studeni 2017 (1)
Listopad 2017 (1)
Srpanj 2017 (1)
Ožujak 2017 (2)
Veljača 2017 (1)
Siječanj 2017 (3)
Studeni 2016 (1)
Listopad 2016 (4)
Kolovoz 2016 (2)
Srpanj 2016 (1)
Lipanj 2016 (4)
Svibanj 2016 (2)
Travanj 2016 (4)
Ožujak 2016 (5)
Veljača 2016 (2)
Siječanj 2016 (4)
Prosinac 2015 (1)
Studeni 2015 (2)
Listopad 2015 (2)
Rujan 2015 (5)
Kolovoz 2015 (1)
Srpanj 2015 (3)
Lipanj 2015 (2)
Svibanj 2015 (5)
Travanj 2015 (2)
Ožujak 2015 (6)
Veljača 2015 (4)
Siječanj 2015 (2)
Prosinac 2014 (5)
Studeni 2014 (4)
Listopad 2014 (6)
Srpanj 2014 (1)
Lipanj 2014 (1)
Svibanj 2014 (5)
Travanj 2014 (4)
Ožujak 2014 (7)
Veljača 2014 (3)
Siječanj 2014 (4)
Studeni 2013 (2)
Listopad 2013 (2)
Rujan 2013 (3)
Kolovoz 2013 (3)
Srpanj 2013 (4)
Lipanj 2013 (1)
Svibanj 2013 (5)
Travanj 2013 (7)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Komentari On/Off

Potaknut monotonijom provincije u kojoj privremeno živim deset godina, znatiželjan na oca Dalmatinca, introvertiran na majku Njemicu, ponekad u čudu na suprugu Tuzlanku, u životu svugdje pomalo, ovog pljuštećeg popodneva udovoljavam Vodenjaku u sebi i nekim dobronamjernicima koji me gurkahu na blogojavljanje, i ... kreće općeobrazovni blog introspektivnog snatrenja...

... a zašto baš Shelly Kelly?
Isključivo hommage imenu.
Interes za zrakoplovstvom odveo me u vrlo slojevitu priču o mogućoj kolateralnoj žrtvi interesa politike, o raznim licima istine i slučaju trenutka, o nafaki i sićušnosti svih nas na nekoj apstraktnoj, univerzalnoj šahovskoj ploči - privilegija je, moći pričati ...
(Šlagvort za zainteresirane - let IFOR-21, Ćilipi 1996. ...)


O bloženju načelno i konkretno:
"Da većina ljudi ne zna pisati, kompenzira činjenica što ionako nemaju što reći."
(Harald Schmidt)

"Nikad ne treba očajavati, kad se nešto izgubi, osoba ili radost ili sreća; sve se još divnije vraća. Što otpasti mora, otpada, što nama pripada, uz nas ostaje, jer sve se po zakonima odvija, koji su veći od naše spoznaje i s kojima smo samo naočigled u suprotnosti. Treba u sebi živjeti i na cijeli život misliti, na sve svoje milijune mogućnosti, širine i budućnosti, naspram kojih ne postoji ni prošlo niti izgubljeno.-"
(Rainer Maria Rilke, Rim, 29.4. 1904.)

"Inženjeri su deve, koje jašu ekonomi."

"Pametan čovjek nema vremena za demokratske većine."
(prof. Branko Katalinić)

"Malo ljudi vlada umjetnošću, plašiti se pravih stvari."
(Juli Zeh)

"Niemand lasse den Glauben daran fahren, dass Gott mit ihm eine grosse Tat will!"
(Dr. Martin Luther)

"Što manje ljudi znaju o tome, kako se prave kobasice i zakoni, to bolje spavaju."
(Otto von Bismarck)


Dnevnik.hr
Blog.hr

Napomena:
Za sadržaj linkova objavljenih ili preuzetih na svom blogu ne odgovaram.

... a ako netko želi mene linknut', u diskreciji, vlastitom prostoru, bez obaveza, ne svojom krivnjom, djeca ne smetaju itd ...:

grapskovrilo@gmail.com




Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic



...Godišnjem dobu sukladno...

Image and video hosting by TinyPic





... Uvijek ću se nakloniti imenima ...

Ernest Hemingway, Jacques Prevert, Peter Ustinov, Willy Brandt, Hans Dietrich Genscher, Brunolf Baade, Hugo Junkers, Ferry Porsche, Ruth Westheimer, Leni Riefenstahl, Dean Reed, Astor Piazzolla, Amalia Rodriguez, Ana Rukavina, Dieter Hildebrandt, Ivica Račan, Nela Sršen, Boris Dežulović, Ayrton Senna, Niki Lauda, Al Pacino, pater Stjepan Kušan ... i ima ih još mnogo, Bogu hvala ...

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic