Fenomen vremenskog zida - Jelo Žužinek sa vama
|
Mili moji metroseksualci i ini svijete čekinjasto izbrijanih grudi, ovaj put neću izmišljati toplu vodu. Čemu da se dovijam nekim duhovitim twistovima, kad me moj antipod, Žuži Jelinek, uči kako je jednostavna činjeničnost svakodnevna, život kakav dijelimo Ti i ja, dovoljno shvatljiva. Oni mali detalji, životne situacije, u kojima se svi prepoznajemo… Koliko vam se dakle, mili moji, puta desilo to sa probijanjem zvučnog zida. Ono, dižete se i dižete, pratite kazaljke i brojčanike, okolni promet, poruke sa Zemlje, i onda, prešavši u kontrolirano poniranje, prvo guznim obrazinama i dlanovima osjetite vibraciju… pa cijelim tijelom… Odjednom, ekstaza se pretapa u spoznaju okončanog; postali ste nadzvučni. Sve se smirilo, sve ravno, beskrajno plavetnilo drži vas poput posteljine solidnog hotela, u kojem ste se posljednji put ljubavničali, ali vaše misli već su dalje, vi opet pratite instrumente, liniju oblaka daleko ispod, i osvješćujete stvarni svijet, račune na stolu, pokvarenu perilicu, bolesnog psa, zaljubljenog srednjoškolca. Koliko vam se samo to puta desilo, zar ne…?  Naravno, vještom oku bistro uma ne promiče moguća analogija… Niste li se ne jednom uhvatili, kako od svih stupidnih tema seminarskih radnih grupa (kontrolirano okruženje, razumijete...) birate onu, koja je zadesila i vašu Tihu Sjenu, tako drukčiju od vašeg muža ili vaše žene doma, uvijek punu razumijevanja, maštovite erotike, vaših vlastitih interesa, riječi, šutnji… ? Niste li, o, ne jednom, hodali njegovom ili njezinom ulicom, užurbano, sa spisima i blekberijem i građevinskom kacigom i nacrtima veličine kreditne kamate, a razdirala vas je želja da samo svratite do njega ili nje, tu, na trećem katu, u toj ulici; da propentate nešto o kavi i zavučete ruke na njegove ili njezine guzove, grudi, … I, hajde, svoji smo… Koliko ste puta usuglašavali doma kojekakve termine i planove, kemijali službeni put, lagali staru tetu koja vas je rekla čekati sa ručkom i kolačima u svom uspavanom mjestašcu vama usput, a samo kako biste sa Njime ili Njome pulsiranje u želucu i među kukovima pretočili u ritmične pokrete – pratili ste kazaljke i brojčanike, uspinjali se - do sladostrasnog grča, najavljenog kontrakcijama, vibracijama… I onda, odjednom… ekstaza se pretapa u spoznaju okončanog. Postali ste nadzvučni… I sve se smirilo, sve ravno, ali vječno zabacana i u stvari nimalo šarmantna soba, to vaše kontrolirano okruženje (sic!) zaista ima otežak, kiselkasto ustajao miris (uvijek to primijetite tim slijedom), a osoba, s kojom svako toliko dijelite taj sobičak i istu trenutnu vlažnost tijela, pokušava ne izreći očekivanje da ostanete na večeri, da ostanete do jutra… Ne; u vama se čarolija dodira usnama, jagodicama, prstenastim mišićima pretvara u nervozni pritisak u grudima i želucu; vi morate dalje, zaboga… Ona ili On to nikako da prihvati... Vaše misli već su dalje, osvješćujete stvarni svijet, račune, klinca, perilicu. Čak i razočaranu tetu sa tim njezinim ručkićima… Nekima od vas, mili moji, desilo se, naravno, i da ste, prilazeći svom autu parkiranom u bočnoj ulici poput evakuacijske kapsule, ugledali Njegovu ženu ili Njezinog muža baš u trenutku spoznaje, kako vam je guma ispustila, a škripava nožna pumpa privlači maltene više pažnje od vašeg rumenog lica, klecavih koljena i face između postorgastične tupavosti i poslovnog stresa… Ali ne, ne mislim razvijati ovu sliku; tema je ipak samo fenomen vremenskog zida…  …on bi, ona bi, da sad tu ostajete, da se satima tuširate u memljivom kupatilencu iskrbane kade, da prebirete po tlapnjama nekog zajedništva uz prerijetko preslatku kavu i strpljivo se smješkate, dok Ona ili On trivijalno glagolja sa svojom majkom, koja uvijek zove u to doba dana a ne smije ništa primijetiti… On ili Ona bi sad još i u šetnju obližnjom šumom, pa se ogladni, pa bi se opet ... Pa... A vi već osjećate vibraciju… guzom, dlanovima, želucem … Ne; oko vremenskog zida nikako da se složite… ali inače je sve ok ... Neotresivo vaš, Jelo Ž. |
