To sa starenjem - Jelo Žužinek
|
Mitovi su tvrdokorni, mili moji metroseksualci. Poput kamenca na grijaču perilice. Tu pomaže – uostalom kao i kod kuhala za vodu – paketić sode, može i esencija octa. Kod perilice i kuhala, naime. A protiv čudnih mrlja na bešteku, u perilicu posuđa dobro je staviti kuglu stisnute aluminijske folije, kojom inače prekrivate vatrostalnu posudu kad radite pastrvu a-la-bugarski /zašto baš bugarski, nikad nisam shvatio/. Ovo, vjerujte svom životom šibanom Jeli Žužineku, nije mit, kao ni savjet naših starih baba Vlajni, okorjelih neplivačica, kako se žarenje meduze uspješno smanjuje trljanjem opečenog mjesta pijeskom. Otkud im to samo, u Dicmu, Hrvacama, Grabu…?! Ali mit o starenju u muščadi... Koliko ste puta primijetili, da unatoč sedamdesetineštosatnom reklamiranom djelovanju roll-ona i bez obzira na dnevno svježu odjeću i dva tuširanja (savskim ribama unatoč & zaaabeeeograd, zaabeeograad...) vaše leglo s godinama poprima onaj neki kiselkasti vonj; ne baš smrad, ali... ono... što vas vraća u sjećanja na djetinjstvo i mistične spavaće sobe roditelja vaših prijatelja, koje su se osjetile istim tim kiselkastim vonjem... Hvata vas...? I ne, nije simptom starenja premišljanje, jeste li prekrutih zglobova i prefluidnog kućnog budžeta, da si ipak kupite motor. Makar kineski, sa piratskim softverom za poboljšanje zvuka auspuha. Niti ćete, izišavši iz spavaće sobe, gdje vaš brat-supruga još mirno hrče, a vi proklinjete drugu malu pivu sinoć, koja vas sad tjera na predzorni ustanak, starenje skužiti po jubileju punih deset mjeseci premišljanja da ipak, razumu i komociji unatoč, nabavite retrivera. Da; sa Bivšom ste, prištave guzice maltene, dijelili snove o zajedništvu, upisu na faks i neovisnoj Hrvatskoj, a ona je imala psa pa ste otada nelicencirani kerovođa, i o tome drobite skoro trideset godina. Sve ok. Ali ne, to nije to, mislite si, dok se konačno budite u iščekivanju Njezinog Veličanstva, Posljednje Kapi. Nad toaletom. Dođe tiho, nezvano, samo. Jedva da ste primijetili posljednje komešanje lastavica i zadnje kruženje triju roda u termičkom stupu nad livadom pod prozorom; zapravo niti niste registrirali, da je perad ol inkluziv otperjala na jug a Dnevnik počinje u mraku vani, ali shvaćate smisao jutarnje izmaglice, grimiznosrebrne, ukoprenjene slatkasto egzotičnim mirisom fermentacije duhana iz obližnje sušare… Tako vam dođe starenje. Nedavno ste se, nakon godina vjernosti, rastali od hihihi-tralala – Otvorenog radija, njegova četiri ljetna hita i blokova podsjećanja da valjda živite u Bronxu. Učinili ste što nikad niste smatrali mogućim. Sve i svja radio-prijemnije namjestili ste na HRT-2. Zbog dobrog omjera glazbe i informacija, raznolikosti i otrpljivih sekvenci, koje vas ne zanimaju. (Dapače, podnevni kontakt – program s kamiondžijama ima svojih svijetlih trenutaka, uviđate... A i Grgin engleski se drži, baš kao dok ste ga slušali na Stojedinici, prištavoguzi, uz Mehaniku II i psa, koji bi van... ) Dapače, nekidan ste se po drugi put uhvatili u grizodušnoj konstataciji, kako bi ipak bilo red plaćati tv – pretplatu... I onda skužite. Vi imate svoj fotoaparat. Sa punjačem i svoja tri seta baterija. Svoje društvo. Prvozakonita ima svoje stvari. Vi imate svoj pretinac za kozmetiku u kupaoni, svoju ladicu sa tabletama i kremama. Ne morate nužno podržavati stavove sugovornika; čak niti starijih, autoritarnijih, a eruditska arlaukanja bonzai – faca bez pardona siječete odrešitim „Tiše, to!“ Liječnih obiteljske medicine na ultrazvuku preko veze komplimentira vaš jetru kao čak bolju od njegove vlastite, a ako vrijeme nije PkpN (pred kišu po Nebojši), ne ustajete ništa sporije od svog sad devedesetogodišnjeg tetka prije dvadeset godina; ne treba vam ni minuta da se posve ispravite. Većinu brojki i slova posljednjeg sistematskog znate napamet, to je kao furka sa megapikselima i gigabajtima i potrošnjom auta; to je kod. Poput putne vrećice sa tabletama. Po tome se insajderi prepoznaju. Masonic handshake, sort of. Vi naravno ne pijete bilokakvo vino, ali večeru svakako preskačete (kao i ulete kojekakvih snajki); škodi vam snu... Svakako, budite se posljednji put prije budilice; točno određenim rasporedom odrađujete ustajanje – otvaranje prozora u kuhinji, kuhanje kave – da vas ne protjera prevruća i da se hladi dok se tuširate; pet minuta vježbi istezanja; pranje zubi; prvi gutljaj kave, tuširanje; uz oblačenje, desetak minuta kontemplativnog srkanja kave – to je vaše vrijeme, samo vaše; rutinsko hvatanje vjetrovke, koju ste sinoć nakon prognoze pripremili u hodniku, pogled na gume auta i stanje goriva; HRT 2 na radiju u autu i... Dobro jutro, dane... vječni... ... idu godine ... U stvari, nakon kratkog uvoda sa parabolom kamenca i starenja, htio sam konstatirati kako je puki bezobrazluk naših bezrepih sugrađanki iste generacije, što su nas desetak, petnaest godina pustile da ih oblijećemo poput leptira svijeću. I sad nas odjednom pozivaju na večere, vikende, seminare. Jer da je suprug, namig, odsutan poslovno, a namig ili tik, klinci su kod svekrve. Pazi, sad su se sjetile kršćanske ljubavi za bližnje. Koliko smo puta, braćo metroseksualci, pod tušem onanirali pri primisli na E., na S., na A. (o, na nju posebno). I sad, kad su debelo fircigerice, opuštenih sisa, ispucalih kapilara, čudnog daha, sa mininaočalicama „za blizu“, koje vise sa špagice na mjestu poprsja, sa izrastkom neodgovarajuće obojene kose u odnosu na ten (nisam se stigla sama pofarbat, morala sam upisivat Mlađeg u srednju...) – sad, sad su se našle, htjeti nas?! Sad smo im taman? Prošetavši retrivera (vjetrovka preko ramena, novine u ruci), odlučujem izgurati motor iz garaže i, kao slučajno, proći kraj uglavnom ženske strukovne srednje škole... O tome sam htio zapostiti. Ali… godine… Nikad više vaš, Jelo Ž. |
