S unutarnje strane...

petak, 30.11.2007.

“Ljubi-ubi” psihologija

Usprkos miroljubivom tjelesnom ustroju ljudi su se uspjeli razviti u prvorazredne nasilnike. Zašto i kako?

Davno smo se prestali ograničavati na obranu života, pa čak i na potrebu za hranom. Našim nasilnim postupcima danas upravalja psihologija koju nije lako prozrijeti. Pohlepa, mržnja ili hladna okrutnost, odakle se to stvorilo? Da li je to prirodno ili je u nekom trenutku nastalo, potaknuto određenim postupcima ili vanjskim okolnostima?

Sažeti nešto što ne stane u stotinjak knjiga u jedan post – nije to lako, ali pokušat ću. Psihologija nasilja koja danas prevladava u svijetu izvire iz nekoliko značajnih izvora. Prvi je takozvani “stočarski mentalitet”. U zajednicama ljudi koji su živjeli prije njegove pojave, bilo je lova za hranu, obrane od divljih životinja, ponekad od drugih ljudi ali, načelno, nije bilo nepotrebne okrutnosti. Dokaz za to možemo pronaći u rijetkim narodima koji su doživjeli, ali ne i preživjeli nedavnu povijest. Okrutna ubojstva, mučenje, nepotrebno nasilje i slično, značajka je naše “kulture”.

Pojava stočarstva promijenila je psihologiju ljudi. Načela stočarske psihologije ukratko se mogu izraziti na sljedeći način: hrani, njeguj, pazi i mazi (dakle voli), a zatim ubij i pojedi. S vremenom se to pomiješalo i eto izvora nevjerojatne i nezamislive povezanosti ljubavi i smrti. Nazovimo to “ljubi-ubi” psihologijom.

Psihološki korjeni nasilja su duboki, stari su mnogo tisuća godina. Ali, nisu vječni, niti prirodom dati. Ljudi su kao vrsta mnogo duže živjeli bez toga, a čak i nakon pojave stočarskog mentaliteta i strahovitog rascjepa koji on radi ljudskim bićima, neki od naroda ustrajali su drugačije sve do današnjih dana.

Sada takvih ima toliko malo da se može reći kako ih zapravo više i nema.
Nakon nekog vremena stočari su proširili svoj psihološki vidokrug i u njega uključili i ljude. Koja je razlika između životinje koju uzgajaš za hranu i roba koji za tebe radi i koji je u tvom vlasništvu? Nikakva.

Tome treba dodati da je ovaj proces išao paralelno s oslabljivanjem ženskog zaštitničkog načela, a to znači i s padom društvenog položaja žene. Nije čudno stoga što je u mnogim surovim društvima, poput Grčkog, žena bila potpuno bezvrijedna, na raspolaganju muškarcu u svakom pogledu. Većina naše psihologije porijeklom je iz Grčke, gdje je sukob oprečnih sila (ljubavi i nasilja) bio na vrhuncu. Grčko društvo je bilo jedno od najsurovijih. I to je korijen naše civilizacije, naravno. Primjerice, muškrac je mogao ženu ubiti ili izbaciti na ulicu bez ikakvih posljedica. Ženu koju je volio, ili se pretpostavlja da ju je volio.

U današnje smo vrijeme ipak nešto od toga ublažili, dakle okrenuli se izvornijim načelima od onih grčkih, ali još smo uvijek daleko od rješenja bitnih problema. Između ostalog i stoga što ne razumijemo odakle i kako je nastala psihologija koja nas tjera na nasilje.

četvrtak, 29.11.2007.

Fiziologija (ne)nasilnosti

Ne treba gledati daleko da bismo shvatili da čovjek kao vrsta nije stvoren za nasilje. Zapravo, dokaz za to vidljiv je golim očima: u našem tijelu nema baš ni jednog organa ili dijela koji je namijenjem prvenstveno ubijanju, nanošenju boli ili ozlijeđivanju. Štoviše, nema na nama ničeg što je namijenjeno čak ni tako bezazlenom postupku kao što je, recimo, zastrašivanje. Koga ćemo zastrašiti našim tijelom ili izgledom? Možda prije nasmijati.

Postoje vrste koje su “po prirodi nasilne”, čiji je prioritet i nužnost ubijati, jer inače ne bi mogle preživjeti. Takve vrste imaju u svoje tijelo ugrađena oružja: duge i oštre očnjake, kanđe, kljunove, otrovne dijelove i/ili kombinacije svega toga. Naravno, neke vrste imaju nešto od toga da bi se obranile, dakle nisu nužno po prirodi grabežljive. Međutim, eto, čovjek nema čak ni to.

Kao vrsta, razvili smo se od miroljubivih primata, boboždera, čije su glavno oružje bili dugi i vješti prsti za baratanje orašćićima, sjemenkama i voćem. I, ako nas nitko ne bi dirao, sjedili bismo tamo gdje je bilo hrane, bez ikakvih pretenzija ili namjera da nekog ili nešto napadnemo.

Naravno da smo se naučili braniti. I naravno da smo s vremenom naučili jesti druga živa bića, pa stoga i ubijati. S tim se mijenjala i naša psihologija, odnosi, društveno ponašanje. Ali, nigdje kao na području tjelesnog ustroja nije tako očigledno i jasno da ljudska vrsta po svojoj prirodi ne pripada “nasilnicima”.

utorak, 27.11.2007.

Čovjek je (ne)nasilan?

Izbori prošli, politika out. Ili, možda ne? Možda se ipak naša politika spotiče na nekle stare priče, a prije nego uklonimo te priče, ne može dalje!

Nadahnut sam s dva posljednja komentara na prethodni post koja su se usprotivila osnovnoj neokulturalnoj postavci da je čovjek po prirodi nenasilan! Zahvaljujem na tome, naravno - to je izvrsna prilika da malo o tome popričamo!

Napisao sam nekoliko knjiga kojima pokušavam opravdati postavku o prirodnoj nenasilnosti. Kao pripremu za to pročitao sam mnogo više njih, i onih za i onih protiv. Ali, bit će zanimljivo to prevesti u svakodnevni blogovski riječnik!

No, umijesto da ja navodim postavke zbog kojih je nenasilnost čovjeka prirodna, a ideja da nas ljude treba "ispraviti" jer u sebi nosimo "sjeme zla" protiv kojeg se moramo boriti - vidi, vidi - civilizacijom! - samo još jedan trik doktrine koja nas je zavela, volio bih zastupnike zamisli o "prirodnoj nasilnosti" čovjeka da mi u komentaru ovog posta ukratko daju argumente za to.

Možda ovo nije baš pravi blogerski nego više forumski način, ali riskirat ćemo! Molio bih, redom ako može, fiziološke (biloške), povjesne i društvene dokaze o čovjekovoj "prirodnoj nasilnosti", a zatim ću ja odgovoriti sa svojim dokazima o prirodnoj nenasilnosti.

Hajde, bit će zanimljivo!

srijeda, 21.11.2007.

(Anti)politička strategija 3 (Politika ubija 9)

I na kraju ove neokulturalne antipolitičke strategije, ali nikako ne najmanje važno (upravo suprotno), ističe se razvoj svijesti svakog pojedinca. Evo što o tome kažu prvi i drugi članak Deklaracije o neokulturalnim zajednicama:

1. Čovjek je po prirodi nenasilan i sposoban stvoriti društvenu zajednicu zasnovanu na ravnopravanosti, suživotu i skladu s prirodom. Stanje suvremenog svijeta koje oslikava suprotne značajke (rat, nasilje, nepravdu, uništavanje prirode i slično) rezultat je paradigme koju su ljudi prihvatili, a ne njihove unutarnje prirode.

2. Svaka paradigma zasnovana je na određenom iskustvu stvarnosti (stanju svijesti), te ga zauzvrat potiče kroz način života, stvarajući tako zatvoren krug. Neokulturalna paradigma zasnovana je na iskustvu potpunog zajedništva koje transcendira individualnost, odnosno zasnovana je na iskustvu viših stanja svijesti.

Za razliku od svih političkih programa, ovaj kojeg nazivam antipolitičkim uključuje u sebe promjenu čovjeka, pojedinca. Ili, možda je bolje reći, uklanjanje indoktirnacije i obrazaca svake vrste, te otkivanje istinskog i izvornog stanja svijesti. Radi se o potpuno subjektivnom iskustvu, naizgled nevezanom za društvene događaje. Ali, svatko tko iole razmišlja o svijetu, o tome kakav jest i kakav bi mogao biti, zna da svijet čine ljudi. Pohlepa, nasilje, zavist, iskorištavanje, prevara i slične prevladavajuće značajke nikako ne mogu stvoriti društvo koje bi bilo bez njih. Represija ne pomaže.

Važan dio neokulturalne pardigme je i spoznaja da su te negativne značajke dio postojeće civilizacije, a ne čovjeka kao takvog! Naša civilizacija tvrdi suprotno: da su negativne značajke dio čovjekove prirode, a da nas je “civiliziranost” iz toga uzdigla. I tu smo uhvaćeni u zamku: civilizacija nas navodno želi spasiti od prirode (represijom, zaštitom, policijom, vojskom) a prešućuje da je sam njezin ustroj kriv za nastanak onog od čega nas štiti. Nekako nalik mafijaškom reketarenju. Plati, i to vrlo visoku cijenu, da te zaštitim od sebe same.

***

I tako, iako bi se još mnogo toga moglo reći o mogućim utjecajima društva na neokulturu, a još više obrnuto, za sada ću se ovdje zaustaviti. Svih devet postova koji govore o tome bit će u obliku cjelovitog članka objavljeno na www.neokultura.org. Tko zna, možda jednog dana doista nekome posluže kao (anti)politička platforma.

utorak, 20.11.2007.

(Anti)politička strategija 2 (Politika ubija 8)

Druga stvar, vrlo bitna, je razvoj novih tehnologija. Ostvarivanje samodostatnosti nije jednostavno u datim uvjetima. Potrebne su nove tehnologije koje, naglašavam, već postoje. Korištenje alternativnih i obnovljivih izvora energije je tehnološki moguće, ali svijet je tako ustrojen da se iz nas mora izvući zadnji novčić prije nego se one počnu masovnije primjenjivati. Ovo je vrlo važna stavka, jer ljudi često o neokulturi razmišljaju kao o vraćanju na nešto “primitivno”. I dosta, budući da nas stotinu ne može napraviti traktor, a niti osigurati naftu za njega, vjerojatno ćemo se morati primiti motike i lopate, jer inače ne možemo biti samodostatni. Isto vrijedi i za većinu dobrobiti suvremene civilizacije, pa se čini da je neokultura osuđena na odustajanje od tehnologije.

Međutim, istina je malo drugačija. Današnja tehnologija sigurno ne može biti dijelom manjih samodostatnih zajednica. Ona je stvorena i oblikovana za masovnu, globalnu civilizaciju. Međutim, postoje tehnologije koje mogu zadovoljiti potrebe budućehg neokulturalnog društva. One su u povojima, ali zasigurno ne govorimo o znastvenoj fantastici. Potrebno je samo malo preusmjeriti istraživački rad, prilagoditi postojeća znanja i to se može učiniti. U skoroj budućnosti, energija za pokretanje svih strojeva i tehnologije mogla bi biti proizvedena u manjim sustavima, a nije daleko od pomisli da bi kretanje u tom smjeru moglo donijeti i samu proizvodnju potrebnih strojeva unutar tih istih manjih sustava i zajednica. A to će značiti potpunu samodostatnost bez gubitlka tehnološke udobnosti na koju s mo navikli.

Dakle, netko tko bi s političke strane pristupao ostvarenju neokulturalnog društva, usmjerio bi velika sredstva na razvoj upravo takve tehnologije.

ponedjeljak, 19.11.2007.

(Anti)politička strategija 1 (Politika ubija 7)

Što, dakle, učiniti? Na osobnoj razini, stvar je relativno laka: što više pojedinaca koji će bezbolno i na svoju veliku radost i zadovoljstvo preći na neokulturalni način života. Ponavljam po stoti put – to se može učiniti i bez bilo kakve promjene u društvu. Mala prepraspodjela osobnih sredstava, čvrsta odluka i stabilna namjera i za nekoliko godina ste promijenili svoj svijet. Izvukli ste se iz žrvnja i stvorili dobro okružje za sebe i svoje najdraže.
Zanimljivo je kako se upravo ovaj potez mnogima čini najteži. Upravo zato je dobro usporediti ga s promjenom potrebnom u društvu. Kad sagledate što bi se sve tu trebalo učiniti, onda vam osobni prijelaz u neokulturu izgleda poput pečenja kolača!

Dakle, što napraviti na društvenoj razini? Mnogo toga, ali ću navesti tri najvažnije stvari, kao svojevrsnu platformu antipolitičkog neokulturalnog programa.

Prvo, obrazovanje i informacija. Jedna od najbitnijih prepreka za društvenu promjenu je nedostatak znanja. Ljudi su jednostavno neupućeni u mogućnosti koje su im otvorene, pa, iako ih nitko zapravo ne sili, odabiru lošije varijante za sebe. Izmanipulirani su, naravno. Zato donose loše odluke. Stoga – nikad dovoljno informacija i objašnjavanja! Znate li koliko predrasuda ima o neokulturi? Milijun puta su nas pitali jesmo li sekta? Možda bi im bilo lakše da smo politička stranka, ali nismo ni to, pa ostanu zbunjeni!

Dakle, informacija o drugačijim mogućnostima na prvom mjestu. Za sada, to činimo kroz naše stranice Neokulture. Tu i tamo napravimo neku akciju poput “Dana otvorenih vrata” (subota 24.11.2007.), a ja koristim svaku prigodu da ljudima objasnim što je bitno, a što ne. Na žalost, čak i oni koji me dođu slušati, radije se bave kozmetičkim promjenama (malo popravljaju svoj život koristeći razne “tehnike” – što je dobro, ali nedovoljno) umijesto da naprave stvarno bitne promjene.

Informacija o drugačijim mogućnostima morala bi prodrjeti do većeg broja ljudi. Možete li pomoći u tome? Možete li ju progurati kroz neki politički program? Ili učiniti nešto drugo, bilo što?

nedjelja, 18.11.2007.

Neokulturalna utopija? (Politika ubija 6)

Ne zaboravite – ovo su blog postovi, a ne godinama razrađivana strategija političkog djelovanja! Iako, pa da, možda ipak ima godina u tome… :-)

Naravno da postoji mnoštvo pitanja koja zahtijevaju odgovore. Na individualnoj razini i dalje zastupam stajalište da svatko od vas, uz preraspodjelu osobnih resursa i promišljeno djelovanje, može preći na neokulturalni način života u roku od nekoliko godina. Samodostatnost manjih zajednica može se, čak i bez podrške šire okoline (politike), ostvariti u nekom realno sagledivom vremenu.

Što se tiče društva, situacija je malo drugačija. Vjerojatno bi trebalo više vremena, a pitanje je da li ćemo tog vremena imati, ili će nas vlastiti žrvanj samljeti.

Ipak, budimo optimistični! Kad bi se scenario pozitivne i mirne preobrazbe u svijetu odvijao prema dobrom planu, kako bi to izgledalo?

Ponajprije, zamisao o samodostatnosti, a ne o povećanju međuovisnosti, morala bi pronaći put do trenutnih glavnih političkih struja.

Nadalje, bilo bi potrebno nadahnuti i stimulirati ljude na promjenu načina života. Omogućiti im lagan prelazak iz gradskog okruženja u prirodni, gdje će u sklopu neokulturalne zajednice razvijati svih pet samodostatnosti (vidi post Neokultura i politika odnosno - ah, tako čitanu! - Deklaraciju o neokulturalnim zajednicama).

Sva umjetna ograničenja moraju biti prokazana i polako uklonjena. Pod tim mislim na granice država, ali i na psihološke granice nacija. Ovo je vrlo osjetljiv potez, ali nekako se svijet sam kreće prema njemu, uz sve probleme na koje nailazimo. Možda će vas začuditi i izgledati suprotno prethodnim postovima, ali Europska unija je mogući prelazni oblik prema ovome o čemu pričam. Naime, ono dobro što je učinila je, naravno, ukidanje granica. Usprkos svim problemima, razblažila je kruta ograničenja, obično zasnovana na nacionalističkim osjećajima. No, oni se ipak javljaju, u novim oblicima. Primjerice, Belgija je gotovo pred raspadom, a jedna regija u Njemačkoj želi se pripojiti Luksemburgu. Što se zbiva? Granice su razblažene, a zatim na površinu izbijaju prirodni i konkretni interesi neke zajednice. I zašto ne? Zašto ne bi zajednice bile pokretne i prilagodljive te stvarale interesne skupine? Države su preveliki konglomerati da bi bile djelotvorne i najbolje za ljude. Ako Europska unija uspije transcendirati samu sebe i dopustiti regijama, a zatim i manjim zajednicama da budu samostalne unutar nje, to bi bilo to.

Radikalne ideje, nema što! :-) I tko zna da li će svijet ići u tom smjeru, ili nekom sasvim drugom? Ne bih se usudio tvrditi sa sigurnošću za svijet, ali ono što znam je da nitko ne bi smio izgovor tražiti u većim svjetskim strujanjima ili čekati da ga netko drugi (politika) povuće za sobom ili barem stimulira. Početi se može sada i ovdje, u danim okolnostima, što neki od nas primjerom dokazuju.

Ima još, sutra, ako i dalje imate volje…

subota, 17.11.2007.

Pitanje samodostatnosti (Politika ubija 5)

Samodostatnost je ključna riječ u neokulturi. Biti samodostatan znači ne ovisiti ni o kome drugome. Samodstatna zajednica je ona koja može preživjeti (zapravo unutar neokulkture to znači kvalitetno prehraniti i osigurati sve druge potrebe svih svojih članova) bez intervencija sa strane,

Danas je samodostatnost rezervirana za vrlo velike zajednice. Štoviše, gotovo da i nema države u svijetu koja bi mogla reći da je samodostatna. Svijet kao takav je samodostatan, ali ne i države. Pogotovo ne regije ili gradovi, a naročito ne nekakve manje zajednice.

Globalizacija podrazumijeva daljnje smanjenje samodostatnosti i povećanje međusobne ovisnosti. Veliki sustavi zahtijevaju masivno upravljanje i evo nas na tragu izvorišta današnje politike!

Ovisnost o drugima je razlog zašto nam je potrebna politika kakva je danas. Zbog toga bih kao prvi korak prema promjeni društva istaknuo povratak zamisli o samodostatnosti manjih zajednica. A to je neokulturalna zamisao!

I da budem sasvim jasan, pri tom uopće ne mislim na države ili narode. To su prevelike brojke da bi se njima upravljalo demokratski. Manje regije, možda, a zapravo još manje zajednice, naselja, ne gradovi, jer gradovi nisu i ne mogu biti samodostatni po definiciji (ne mogu prozvoditi dovoljno svoje hrane, primjerice).

Ako zamislimo društvo sastavljeno od takvih manjih samodstatnih zajednica (u kojima je upravljanje demokracijom i ljudskim pristupom moguće i izvedivo, kao što sam pisao u prethodnom postu), odjednom se stvara nova slika međusobne suradnje, zasnovane na zajedničkim interesima za dobro ljudi. Politika, političke stranke, posebice ne one zasnovane na takozvanim “širim interesima” (to je besmisleno, jer nema šireg interesa od onog dobrobiti zajednice koja sada i ovdje živi na tom mjestu), nemaju što tu raditi. Zašto bi se međusobno “politički” razlikovali? Svatko zna što treba učiniti da bi ljudima bilo bolje, pitanje je samo tko je dovoljno sposoban da to napravi, kroz plemensku aktivnost, naravno.

Dakle, da zaključim, samodostatnost manjih zajednica je ključ buduće preobrazbe cijeloga društva, pa i civilizacije. I, koliko mi se u ovom trenutku čini, jedini mogući mirni i bezbolni izlaz iz sadašnje svjetske krize.

petak, 16.11.2007.

Upravljanje u neokulturi (Politika ubija 4)

Uzmimo teoretsku neokulturalnu zajednicu od sto ljudi. Postoje određeni poslovi koje valja obaviti, a koji su zajednički. Primjerice, iskopati bunar i osposobiti pumpu te izgraditi sustav navodnjavanja zajedničkih i individualnih vrtova.
Taj posao pripada “plemenu vatre” koje se brine za enegetsku samodostatnost. Voda, naime, pomalo paradoksalno, spada pod “vatru”, jer se radi o energiji za život.

Kako ćemo organizirati taj posao? Svaki pojedinac pripada jednom plemenu, dakle ima pojedinaca koji su u plemenu energije i njihova je dužnost pobrinuti se za to.

Prvo važno zapažanje: nema političkih stranaka! Postoji “pleme” koje se brine za opće dobro. Dostupnost vode nije pitanje politike, stava, svjetonazora ili karaktera. Ili je ima ili nema. Točka. Dakle, stvar je vrlo jasna i izravna. Svatko je može povezati sa svojim osobnim životom, interesom i dobrobitima. Usporedite to s današnjom politikom koja je većini ljudi sasvim nejasna. Ono što im je jasno, upravo su takve stvari – konkretni pothvati koje vide i osjećaju. Naravno, s takvim se pothvatima političari onda hvale (svi, bez obzira tko je zapravo to postigao), a na žalost, toga je daleko premalo. Uglavnom je magla i mulj.

Ipak, budući da nas ima stotinu, netko nas mora organizirati. Dati inicjativu i voditi projekt izgradnje bunara. Tko? Izabrat ćemo nekog sposobnog. Poglavaricu ili poglavara plemena vatre. Koristit ćemo se demokratskim metodama, naravno. Ali…

Drugo važno zapažanje: nema osobne koristi za tu osobu, a rad za pleme je “plemenit”, odvojen od talenta, životne misije, to jest posla koji netko obavlja za egzistenciju.

Zbog toga neće biti lažnih motiva, manipulacije ili nametanja. Postoje samo ljudi i ono što mogu učiniti, u čemu su dobri.
I možda najvažnije, svaki član neokulturalne zajednice ih dobro poznaje – nema potrebe za kampanjom ili dodatnim troškovima izabiranja.

Jednostavno, lako, očigledno… I utopistički, reći će netko. Ali, o tome smo već malo i respravljali, dakle, taj izraz ne znači da se to ne može ostvariti. Možda je to nerealno za one koji ne vide dalje od nosa (oprostite na izrazu) pa se ne usude iskoračiti iz ekononmskog ropstva koje im nude današnji gradovi (i civilizacija u cjelini). Za one koji uviđaju jednostavnu istinu i nužnost promjene, ovo nije utopija nego relativno lako ostvariva vizija.

Pozabivimo se radije značajnijom sumnjom. Ovakav ustroj može funkcionirati za manje zajednice. Mislim da nitko u to ne treba sumjati. No, može li funkcionirati i za veće? Kako će se zajednice međusobno povezivati? Ima li bilo kakve nade da društvo u cjelini preuzme taj model?

Moje misli o tome, u nastavku, sutra…

četvrtak, 15.11.2007.

Neokultura i politika (Politika ubija 3)

Da bih ukratko pedstavio zamisao o neokulturi u svjetlu (moguće) politike citirat ću Deklaraciju o neokulturalnim zajednicama. Članak 3. kaže: “Osnovna načela neokulturalnog svjetonazora su miroljubivost, nenasilnost, tolerancija, suosjećanje, suradnja, pomaganje, prihvaćanje različitosti te jednakost svih ljudi i živih stvorenja. Neokultura podrazumijeva pravo svakog čovjeka na slobodu, ljubav, znanje, život u obilju te osobni i duhovni razvoj.”

Zvuči idealistički, zar ne? Pa, i jest. Tako mora biti. No, za našu temu o politici, možda je bitniji članak 4., koji kaže: “Neokulturalna zajednica je skup osvještenih ljudi koji svojim načinom života, svakodnevnom praksom, organizacijom, upravljanjem zajednicom i osobnim odnosima u sebi i drugima oko sebe potiču iskustvo potpunog zajedništva i viših stanja svijesti. Bitne značajke neokulturalne zajednice su život u skladu s prirodnim zakonima te prehrambena, energetska, kulturna, obrazovna i znanstveno-istraživačka te duhovna samodostatnost.”

Kao što vidite i u neokulturi postoji “upravljanje društvom”. To je nužno, jer uvijek ima nekih zajedničkih poslova i interesa koji moraju biti zadovoljeni. Unutar neokulture, definirali smo ih u pet skupina, koje nazivamo “plemenima”. Nadam se da vam izraz “pleme” ne zvuči primitivno. Izabran je namjerno da istakne razliku između današnjeg načina života i izgubljenih prastarih ljudskih vrijednosti. Ne zaboravte primjetiti da “pleme” ima svoje izvorište u izrazu “plemenitost”. Za politiku, dakle upravljanje društvom, to je vrlo bitna i poželjna značajka.

Neokultura je moguć način života već i sada. Baš kao što smo mi to učinili, velik broj vas može promijeniti svoj način života, povući se iz zagušljivih gradova, pronaći mjesto koje vam može, barem u perspektivi, osigurati prehrambeno pa čak energetsko obilje, ako ne i samodostatnost. Uz ista ulaganja, vaš život može neizmjerno skočiti u kvaliteti.

Ali, sada ne govorimo o tome, već o mogućem širem društvenom utjecaju razvoja neokulturalnih zajednica. Kakve bi to veze moglo imati s budućnošću politike?

Nastavak slijedi…

srijeda, 14.11.2007.

Demokracija ne funkcionira… (Politika ubija 2)

…kako valja, moram dodati.

“Vladavina naroda” podrazumijeva sudjelovanje naroda u vlasti. Međutim, u današnjim uvjetima, to je gotovo nemoguće. Narod bi trebao izabirati odabrane, najbolje među nama. Problemi kojima se bavi, recimo Gong, samo su kozmetika u odnosu na stvarne probleme samoga sustava.

Pogledajte to s ljudske strane, svakodnevne. Koga izabiremo na položaj vlasti? Poznajemo li mi te ljude? Ma kakvi! Poznajemo samo njihovu sliku koju pažljivo stvaraju u javnosti, uglavnom putem manipulacija.

Da li postoji mogućnost da ih upoznamo, da znamo stvarno s kim imamo posla? Teško. Dobro su zaštićeni, a po definiciji, kao što sam napisao u prethodnom postu, lažno se predstavljaju u želji da im predamo vlast u ruke.

Mogao bih, primjerice, poznavati načelnika mog sela, ili manje zajednice koja ima možda nekoliko stotina ljudi. Čim zajednica postaje veća, manje su mogućnosti da narod doista zna koga izabire.

Kampanje su prepune manipulacija i laži. Izmišljene su da bi, navodno, premostile jaz između naroda i vlasti, ali, kako ispada, one taj jaz samo sve više produbljuju. Kad tome dodamo ulogu novca i različitih interesa, sve postaje vrlo mutno. Nadati se da će se takve blatne vode ikada rašćistiti, sasvim je uzaludno. Posebice ako iz godine u godinu, od izbora do izbora, ponavljamo iste stvari.

Da se razumijemo, ovdje ne govorim samo o Hrvatskoj. Radi se cijelom sustavu, o cijelom svijetu, navodno demokratskom. Tragična slika. Dio strašnog stanja u kojem se našao svijet.

Ali, nećemo jadikovati. Niti pozivati na uništenje postojećeg, bez da ponudimo barem neku zamisao o rješenju. Pisat ću vam o mogućim rješenjima koje proizlaze iz neokulturalne misli. Sutra – novi post!

utorak, 13.11.2007.

Politika ubija

(Anti)nadahnulo me ovo što smo prisiljeni slušati i gledati posljednjih dana. Teško je ne zapitati se zašto uvijek iznova ponavljamo tu predstavu, iako znamo da je beskorisna? To je pitanje koje si možemo postaviti i u vezi mnogih drugih stvari u životu, zar ne?

No, ipak, današnja politika i sve oko nje stvarno ubijaju svaku ljudskost. Primjerice, tijekom kampanje političari koriste neke dobro isprobane metode. Prvo, daju lažna obećanja za koja znamo da se ne mogu ispuniti. Drugo, lažno se predstavljaju ističući svoje dobre strane, a skrivajući slabosti (i pod tim ne mislim samo na photo-shop intervencije na plakatima!). I treće, velikim dijelom su napadački raspoloženi prema suparnicima, a to odmah znači prema ogromnoj masi ljudi koja te suparnike podržava.

Teško je vjerovati da će se takvi ljudi promijeniti kad budu izabrani. Onaj tko je nerealan u kampanji, bit će takav i na vlasti. Lagati poslodavcu (narodu u ovom slučaju) o sebi, dovoljno je loše, a optuživanje i blaćenje drugih automatski diskvalificira za ulogu vodstva.

Zapravo, ako to svedem na osobnu razinu, onu ljudsku – čovjeku koji bi mi tako pristupio ne bih dao ni da upravlja mojim dvorištem, a kamoli nečim većim! Ne bi ni vi, siguran sam.

A opet, kad bi neki kandidat pristupio realno, iskreno i sa željom da pomogne svima, ne bi imao velike šanse. Znate i sami da ga ne bi izabrali. Štoviše, vrlo je vjerojatno da se takvi ni ne bave politikom.

Što učiniti? Ima li politika ipak neku stvarnu ljudsku budućnost ili će uvijek ostati prijetvorni mehanizam nadzora, manipulacije i iskorištavanja?

Neki vaši komentari na prošle postove potakli su me da razmislim o neokulturi i tome kakav utjecaj bi njeno veće prihvaćanje moglo imati na društvo. Ili obrnuto: kakve promjene bi se mogle (ili morale) dogoditi, pa da neokultura postane in.

U ovom trenutku znam da ona može pružiti pojedincima izlaz iz začaranog kruga ekonomskog i društvenog ropstva, i to s istom (ili čak manjom) količinom energije i ulaganja potrebnim za prosječan svakodnevni život u gradu. Međutim, do kakve promjene u društvenim kretanjima i društvenoj svijesti bi to moglo dovesti, odnosno kakva promjena je potrebna da se to dogodi?

U sljedećih devet postova (9!) pokušat ću ispisati svoje misli o tome. Svaki dan jedan, ako me posluži vrijeme. U međuvremenu, ako imate kakve prijedloge ili komentare na ovo, samo naprijed!

<	studeni, 2007					>
P	U	S	Č	P	S	N
			1	2	3	4
5	6	7	8	9	10	11
12	13	14	15	16	17	18
19	20	21	22	23	24	25
26	27	28	29	30

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv