S unutarnje strane...

nedjelja, 28.10.2007.

Nakon tišine...

Samo kratki pozdrav, da se javim i vama redovitim posjetiteljima ovog prostora, a i svim slučajnim namjernicima.

Deseti mjesec je uglavnom bio vrijeme za tišinu, a moje zadovoljstvo što tu i tamo mogu upoznati ljude s blagodatima povlačenja u nju je uvijek iznimno. Tako i sada, nakon svega što smo prošli posljednjih dana; dubokih iskustava, blaženstva i ekstaze koja "nije s ovoga svijeta". a opet mu priprada više nego svakodnevna buka i kaos događaja koji nas okružuje.

Dali smo svoj doprinos tišini jer je to jedini način da se jezičac vage barem malo pomakne u njenom smjeru.

Što smo radili i kako, u riječi i slici pronađite OVDJE!

četvrtak, 18.10.2007.

Najveća poduka...

Zanimljivo je kako se život ponekad odupire našim očekivanjima. Čini nam se da će se sve stvari posložiti kako treba, samo ako učinimo ovo ili ono. Uvjereni smo da je tako i žrtvujemo mnogo toga tom uvjerenju. A onda, kad prođe nekoliko godina, i mi se osvrnemo unatrag, vidimo da život uopće nije mario za to što smo mi radili. On ide svojim tijekom, takav kakav jeste. Mi smo ti koji se koprcaju, uhvaćeni u zamci svojih vlastitih zamisli. Nama se čini da moramo učiniti jednu ili drugu stvar, lomeći sami sebe teretom obaveza. Takav je život, kažemo. Tako mora biti.

Ali, život ne kaže ništa! Ni da mora, ni da ne mora. On teče, s nama ili bez nas, noseći sa sobom i sreću i tugu, plaveći njima svoje obale, prividno bez pravila i razloga. Tko bi zapravo mogao znati zašto se na jednom mjestu ili vremenu nakupi mnogo više jednog, a mnogo manje drugog? U uzaludnoj potrebi shvaćanja onog što izmiče svakom shvaćanju, pokušavamo slijediti zakone koje smo nametnuli sami sebi. A životu je svejedno. On će nam vratiti upravo ono što smo sami u njega posijali.

Teško je opisati osjećaj koji se u nama javlja kad konačno shvatimo da smo sami držali svoje vlastite ruke, sprečavajući pokušaje posezanja u daljinu. A što smo sve mogli učiniti! Na kojim sve mjestima biti i kakva sva iskustva proživjeti! Ali… nismo. Nismo, ne zbog toga što nas je netko u tome sprečavao, ili što smo imali “obaveze”. Nismo, jer to nismo zapravo željeli. Ili, još točnije, nismo željeli dovoljno jako da bismo pobijedili strah.

Suočavanje s tom istinom uvijek je bolno. A još je bolnije ako su ulozi bili visoki, a razlike između života kakav imamo i onog kojeg smo mogli imati toliko velike da ih se ne može ni zamisliti. Poneki sretnik iz toga nešto i nauči, pa nadahnut podukom hitro mijenja sve što je morao promijeniti mnogo ranije. Međutim, propušteni trenuci nikada se ne mogu vratiti, baš kao što se ne vraća ni propušteni život. Ostaje samo jedna mogućnost: stvaranje novog života, tek pomalo nalik onome kojeg smo mogli imati, samo da smo…

Ali, čak i to su naše tlapnje. Sada i ovdje, to je jedino što je životu važno, jedino što vrijedi i na što se računa. Najveća poduka ne dobiva se nakon mnogih propuštenih prigoda, već nakon one jedne koju smo iskoristili.

nedjelja, 14.10.2007.

Veličanstveno!

Teško je opisati riječima! Trebalo je biti ovdje i ponovo proći kroz ritualnu priču. Kao i prvi put, mnogo ljudi (blizu 200 gledatelja), uglavnom iznenađenih trudom uloženim u postavljanje scene, kostime, šminku, broj sudionika, glazbu, ples...

Što reći, nego hvala svima koji ste bili s nama! Posebno hvala svim "glumcima" koji su na sebe preuzeli uloge graha, jyotishija i jyotishina, kraljeva i princeza, vrana i običnih ljudi. Hvala i cijeloj ekipi koja se brinula za logistiku, hranu, osvjetljenje, doček gostiju i mnogo sitnih stvari koje su morale biti napravljene. Znate li da jedna ovakva ritualnu predstavu zahtijeva suradnju preko četrdeset ljudi? Nije onda neobično kad je rezultat ovako fascinantan!

Krajem mjeseca objavit ćemo izvještaj sa svih aktivnosti koje smo tijekom ovog razdoblja (susret Saturna i južnog mjesečevog čvora na nebu iznad nas) proveli na Duhovnoj akademiji, zajedno s galerijom fotografija. One s predstave Veličanstveni Saturn imat će istaknuto mjesto. Za sada, samo nekolicina odabranih. Možda do vas dopre dijelić atmosfere...

petak, 12.10.2007.

Veličanstveni Saturn - drugi put!

Sutra ponavljamo predstavu Veličanstveni Saturn!
Ako ne znate o čemu se radi, pročitajte postove od prošli put!

Očekujemo oko 150 ludi u Centru. Upravo smo završili s pripremom dvorane, ja još moram provjeriti rad mikrofona i ozvučenja. Sutra u 09:30 stiže većina glumačke ekipe (njih tridesetak). Ujutro provjera kostima, podsjetnik na scenarij i posebne efekte; poslijepodne generalna proba, šminka i posljednje pripreme...

Ah, bit će opet prekrasno! Osjeća se pozitivno uzbuđenje u zraku. Kako je snažno kad se toliko ljudi skupi s jednim ciljem, a koliko je snažnije kad je taj cilj ritualna predstava, tradicionalna vratha katha u čast kozmičkih ritmova!

Noćas će snovi biti puni Šanija, Vikarame, Maitreye, Ganeša i ostalih graha. A sutra, sutra će svi oni oživjeti kroz nas; progovoriti našim glasovima i barem za trenutak ponovo koračati kroz ovu stvarnost.

Blagoslovljeni su svi oni koji će sutra biti s nama, a dio tog blagoslova podijelit ćemo sa svima, pa eto i s vama, koji vjerno čitate ovaj blog. Hvala vam na tome. Nadam se da će neki od vas jednom prekoračiti taj prag i pridružiti nam se.

Sutra je poseban dan, uživajte u njemu!

četvrtak, 11.10.2007.

Koliko vrijedi žena ili priča o rasplodnim kravama

Ova priča posvećena je izjavi Ivane Sučec Trakoštanec, saborske zastupnice, koja je danas javno iznjela svoje mišljenje da “žena vrijedi toliko koliko je djece rodila”. Gospođu Ivanu uopće ne poznajem, pa stoga ne mogu ocijeniti kolika je NJENA vrijednost – možda je divna, sposobna i nadasve poštovanja vrijedna kao osoba, ali njena današnja izjava zaslužuje oštru reakciju. Dakle, da ne bi bilo zabune, priča je posvećena njenoj izjavi, a ne njoj (eto, čak sam i iz pristojnosti glavnu junakinju priče narodski nazvao kravom Rozom, iako bi, da sam želio biti zločest, neko drugo ime bio logičniji izbor). Osim toga, moram priznati da je ovo izvrstan primjer iz prakse prethodnim postovima, pa joj za to zapravo dugujem zahvalnost.
Uzgred, nisam mogao a da se ne zapitam da li, po njenom mišljenju, isto vrijedi i za muškarce? Da li su i oni vrijedni toliko koliko su djece začeli? Hm…
Nu, evo priče…

Priča o rasplodnim kravama

Načule rasplodne krave da će sutradan u njihovu staju doći gazda i odvojiti one vrijedne od nevrijednih. Vrijedne ostaju, a nevrijedne, zna se, na klanje.
Pa se dale u raspravu o tome koliko vrijedi rasplodna krava i po čemu će to sutradan gazda odlučivati o nijihovom životu.
“Ja mislim da je vrijednost krave u njenom glasu”, rekla je jedna. “Evo, ja lijepo mučem, mogu vam otpjevati uspavanku ili budnicu. Mene će gazda sigurno ostaviti na životu.” Ostale krave su kimale glavama misleći kako je glas doista važan za svaku kravu. Sve, osim krave Roze koja se nasmijala toj izjavi.
“A ja mislim da je vriijednost krave u njenoj ljepoti”, reče druga. “Imam vitak stas, krupno vime i istaknute usne – ja sigurno ostajem u staji.” Druge su joj krave dale za pravo – ljepota je doista važna za njihovu vrijednost. Ali, krava Roza se i na to nasmijala.
“I glas i ljepota su važni”, reče treća krava, “ali ja mislim da i pamet igra neku ulogu. Ja, na primjer, znam računati i gazda će me zbog toga sigurno ostaviti na životu!” To je zamislilo i zabrinulo druge krave, jer malo koja je bila tako pametna kao ova. Ako je vrijednost u pameti, mnogim prijeti smrtna opasnost!
No, krava Roza se sada još glasnije nasmijala, privlačeći svačiju pozornost. Prije nego što je stigla bilo što reći, javila se četvrta krava. “Vrijednost je u vještini! Ja znam štirkati veste, a moja prijateljica je vješta u popravljanju raznih alatki – mi ćemo sigurno ostati žive!”
Na ovo je krava Roza gotovo eksplodirala. Počela je udarati prednjim nogama o pod, jedva dolazeći do daha.
“Pa što ti je? Zašto se smiješ?”, sve su krave sada gledale Rozu kako hropće od smijeha.
“Glupače jedne”, rekla im je Roza kad se malo sabrala, “pa vi ste rasplodne krave! Krava vrijedi toliko koliko je teladi otelila! Zar to niste znale?”
Ostavši bez riječi, druge su se krave zamislile. Nakon nekoliko minuta jedna od njih je izrazila zajedničku misao. “Ali, to je strašno!” tiho je rekla.
“Strašno ili ne”, odgovorila je krava Roza nadmeno, “to je vaša svrha i životni smisao. Pomirite se s tim.”

Drugoga jutra, kako je i najavljeno, dolazi gazda i radi selekciju krava po vrijednosti. I doista, kako reče krava Roza, na klaonici otprve završe sve one koje se nisu nikada otelile. Za njima su sljedile sve one koje su imale samo jedno tele. “Treba nam mesa”, rekao je gazda, “a ove baš i nisu plodne.”
Još je odabrao i polovicu onih koje su imale samo dva teleta. Odabrao je prosudivši širinu bokova i veličinu vimena – takve je krave ostavio u staji, a one koje, po njegovoim sudu nisu odgovarale, također su završile na klaonici.
Dok su ih odvodili, krava Roza se smijulija: “Glupače, nisu znale što je prava vrijednost, pa ih je snašlo što zaslužuju.”
Uto gazda prođe pored nje, a ona se ponosno isprsi. Sad će je gazda pohvaliti, pomislila je. Ta ona je otelila čak deset telića!
Ali, na njen užas, gazda reče: “I ovu vodite na klanje.”
“Ali, kako?”, pobunila se krava Roza. “Ali, zašto? Pa ja sam otleila mnogo njih, zar nije u tome vrijednost svake krave?”
Gazda joj se nasmijao u lice. “Jesi, Rozo, jesi. Ali sada si već prestara i ne možeš više biti rasplodna krava. Vodite ju.”
Od šoka i užasa krava Roza nije mogla ništa reći osim: “Ali, to je strašno!”
“Strašno ili ne”, odvratio je gazda, “to je tvoja svrha života i životni smisao. Pomiri se s tim.”

utorak, 09.10.2007.

Kome pripada ovaj svijet?

Ljudima, kaže Maćeha, jer su oni na vrhu evolucijskog vala. Sve drugo im je podređeno, pa stoga mogu činiti što im je volja s biljkama, životinjama i svim ostalim što postoji.

Ne, kaže Majka, svijet pripada meni, a ljudi su njegov dio, važan dio, ali ipak samo dio. Imaju svoju svrhu i ulogu, ali ne i vlast da njime upravljaju.

Maćeha također tvrdi da je njena tvorevina, dakle naša kultura, nešto najbolje što se dogodilo čovječanstvu. Prije toga, bilo je kameno doba, bio je užas i strah, smrt, jad i bijeda. Tek sada, s “kulturom” čovjek je počeo živjeti kako valja.
Ništa nju nije briga što sve činjenice govore suprotno. Nije ju briga što danas ljudi rade 16 sati dnevno da prežive, što su robovi Banke, Države i Crkve. Zapravo, zna ona to, ali u tome i jest bit te “kulture”, zar ne?

Majka Priroda govori da ljudi mogu živjeti na milijun različitih načina, da ni jedan nije na vrhu. Važno je samo da funkcionira i da su ljudi sretni.

To da ljudi nisu sretni, to znamo. A, da li funkcionira? Na neki način da, ali neće dugo. Vidite jedna od posljedica ovakve Maćehe s kojom smo zapeli je stalno i neograničeno širenje čovječanstva. Budući da je svijet predan u našu vlast, od strane Maćehe koja tu vlast uopće nema, naša kultura ne samo da smatra, već i poziva ljude na neograničeno razmnožavanje.

I tako dolazimo do najvećeg problema od svih. Dolazimo do najosjetljivije teme pred kojom drhte čak i najhrabriji – količina ljudske biomase!

Sviđa mi se taj izraz – količina ljudske biomase. Namjerno je otuđen, hladan i zvuči kirurški sterilno. Na taj način se suprotstavlja emocijama koje je Maćeha Kultura usadila u nas, vezano uz potomstvo i potrebu za širenjem ljudskoga roda.
Nije to usadila Majka, bez brige. Majka je svaku živu vrstu stavila na svoje mjesto, sasvim lijepo čuvajući ravnotežu između nje i drugih vrsta i cijeloga svijeta. Maćeha je ta koja se polakomila. A mi sad slušamo maćehu. I mislimo da je dobro što nas je sve više i više.

1997. godine kad se Ishmael pojavio u Hrvatskoj, govorili smo o 6 milijardi ljudi. Sada, deset godina poslje, slobodno govorimo o 8 milijardi. U samo deset godina povećali smo se za 30 posto. Naš način života, naša kultura, funkcionirala je kad smo se imali gdje širiti. Sada više nemamo. Čak i da odemo na druge planete i zvijezde, svemir nas ne bi dugo izdržao. Nastavimo li ovakvim tempom, za samo 3000 godina ljudsa biomasa bila bi veća od ukupne mase sadašnjeg svemira! (Brojke i izračuni su u predavnju i knjizi!)

Maćeha Kultura ne priča o ovome. Uspješno to skriva od svojih pokćerki i posinaka, dakle nas, pokušavajući spriječiti svoj prijevremeni kraj. Jer, nećemo mi svojom biomasom napučiti svemir, propast ćemo mnogo prije, ako se zadržimo u skutima naše Maćehe. Međutim, ako bismo prozrjeli njenu igru spašavanja same sebe uz žrtvovanje i nas i svijeta, ona bi možda mogla umrijeti prije.

Sada je samo pitanje, želimo li mi to ili ne želimo? I naravno, imamo li snage to učiniti.

Vidite, ni jedan jedini problem čovječanstva se neće riješiti ako se nastavimo razmnožavati tim tempom. Ništa neće biti od globalnih promjena, ako se u tom smislu nešto ne promijeni.

Ali, za takvu promjenu potreban je svjestan stav svih nas: reći dosta samima sebi, zaustaviti širenje i promijeniti stavove koji su nas vodili pet tisuća godina. Nije to lako. Ali, to je jedino rješenje. Morat ćemo otići iz civilizacije, okrenuti leđa Maćehi i vratiti se u zagrljalj Majci.

PS
Prijepis predavanja s nekim fotografijama je OVDJE!

subota, 06.10.2007.

“Stočarski” mentalitet

Maćeha Kultura inzistira na uvjerenju da se sve loše stvari (primjerice pohlepa, nasilje, grijeh, svo zlo koje postoji) pripiše čovjekovoj prirodi. Na taj način nas okreće od pravog problema – same sebe i navodne “kulture” koja ih izaziva.
Također, na taj naćin Maćeha Kultura usmjerava pozornost ljudi na nepostojeće ili zamišljene svijetove (duhovni svijet, zagrobni život, druge dimenzije), tako da ne pomisle kako bi ovaj svijet mogao postati drugačiji.

Primjerice, jedan velik dio psihološkog korjena nasilja nalazi se u stočarskom mentalitetu unutar naše kulture. “Stočarski mentalitet” nastaje kad životinji daješ hranu, njeguješ je i na svaki način pokazuješ brigu i ljubav, a nakon toga ju ubiješ i pojedeš. Ovakva nemoguća mješavina osjećaja, stvara odskočnu dasku za nasilje prema ljudima. Koliko mnogo treba da se preskoči taj korak?

Ali, vidite, Maćeha Kultura će tvrditi da je izvor tog nasilja u čovjekovoj prirodi, prešućujući da su se stočari pojavili prije desetak tisuća godina, a da je ljudska priroda stotinama tisuća godina prije toga bila sasvim drugačija. Sakupljači, pa čak i lovci, nisu u sebi poticali paradoksalnu mješavinu ljubavi i nasilja; i stoga su, kao ljudi, bili sasvim drugačiji. I čovječanstvo je tada bilo sasvim drugačije, iako tehnološki siromašnije, ali nipošto “primitivnije” kako nas to pokušava uvjeriti Maćeha Kultura. S društvene i ljudske strane, sa strane Majke Prirode, ljudi su tada bili bliži samima sebi.

Od vitalnog je značaja da ljudi shvate kako većina zla nastaje zbog potiskivanja svoje prirode od strane “kulture” ili implementacije nekog stranog elementa koji odgovara kulturi, ali ne i prirodi. Ne bi ljudi bili pohlepni, da im Maćeha ne šapće kako je smisao njihovog života imati što više. Ne bi bili bijesni da se ne osjećaju frustriani zbog oduzimanja slobode – a i to je napravila ta ista Maćeha, strukturirajući društvo na hijerarhijski način.

Vrijeme je da prestanemo kriviti prirodu za naše vlastite pogreške. Vrijeme je da počnemo slušati Majku, a ne maćehu.

petak, 05.10.2007.

Preživljavanje

U davno doba, prije nastanka uzimatelja, ljudi su živjeli prirodno, skupljali hranu koje je uglavnom u prirodi bilo koliko im je potrebno. Stavljanje hrane “pod ključ”, kaže Ishmael, omogućilo je nastanak kasta, raslojavanje društva i mogućnost da vladari upravljaju masama.

Moglo bi se diskutirati da li rješenje tog problema leži u socijalnim programima koji bi osigurali svakom čovjeku egzistencijalni minimum i bez rada. Čak i kad bi to bilo moguće, ostale bi psihološke posljedice Maćehe Kulture koja je u nas usadila želju za posjedovanjem, širenjem moći i vlasti. Pod tim utjecajem ljudi bi i dalje radili kao ludi da si osiguraju stvari koje im zapravo nisu potrebne.

Smatram da se ovo može promijeniti jedino stvarnim promjenama u načinu života. Primjerice, to se može osnivanjem samodostatnih ili približno samodostanih zajednica (vidi pod NeoKultura) koje se polako ali sigurno udaljavaju od šapata Maćehe Kulture koja stalno traži više i više i više.

Odvajanje od toga, dakle promjena u načinu života, nije uopće laka. Na nešem siteu smo imali anketu s pitanjem “Što smatrate najvećom preprekom u promjeni svog načina žviota?”. Od odgovora poput, novca, partnera, djece, obitelji, posla i slično, najveći broj odgovora (40%!!!) je bio “nesigurnost iu sebe”.

Ljudima je potrebna snaga za promjene. A ovakve promjene izazivaju velik otpor Maćehe Kulture. Primjerice, kad bi neki mladi čovjek došao svojim roditeljima s idejom da će živjeti u neokulturalnoj zajednici, oni bi učinili sve da ga u tome spriječe, tvrdeći da je poludio, da će otići u neku sektu i upropastiti si život. Ali, kad im dođe s idejom da će se oženiti, imati djecu, uzeti kredit na 30 godina, zaposliti se i robovati svom poslu da bi platio troškove života, oni sretno izjavljuju kako se njihov sin “konačno sredio”!

Teško se bortiti protiv toga. Osjećaj nesigurnosti je sasvim opravdan: ako želiš nešto stvarno promijeniti Maćeha Kultura će ti okrenuti leđa i ostat ćeš sam.

četvrtak, 04.10.2007.

Kako prepoznati pripadnika naše kulture?

U čemu se zapravo sastoji bit naše kulture, odnosno, kako ćemo prepoznati pripadnika Maćehe Kulture? Načelno, to nije teško, dovoljno je osluhnuti životne stavove bilo kog čovjeka u našoj okolini. Danas više nema ostavitelja. Oni ne žive ovdje. Ipak, poradi razumijevanja, evo kako Ishmael sažima značajke naše Maćehe u tri glavne točke:

1. Hrana i sredstva preživljavanja su “pod ključem”, dakle za njih je potrebno raditi i plaćati ih posredničkim sredstvima (novac ili nešto drugo)

2. Ljudi naše kulture misle da su na neki način manjkavi te se moraju “kultivirati” i to vanjskim sredstvima, preko spasitelja, ili posebnih načina koji će ih uzdići iz njihove niske prirode

3. Smatramo da su ljudi na vrhu evolutivnog vala živoga svijeta, a naša civilizacija na vrhu evolutivnog vala čovječanstva.

U slijedeća tri posta komentirat ću ove tri točke, s naglaskom na rješenja. Mislim da nije samo važno definirati problem, već i odmah ponuditi puteve kojima možemo napustiti uzimateljski način života i barem se približiti ostaviteljskom.

srijeda, 03.10.2007.

Maćeha Kultura

Upravo držim predavanja povodom izlaska knjige “Moj Ishmael” Daniella Quina. Budući da se radi o jednoj od, po mojem sudu, najznačajnihih knjiga uopće, mislim da će biti dobro da o tome porazmislimo i ovdje!
Predavanje će biti objavljeno u cjelosti na webu nakon tjedan ili dva, ali blog pruža i neke druge mogućnosti. Dakle, u nekoliko nastavaka – najvažnije misli koje sam pokušao prenijeti ovih dana…

Maćeha Kultura

Naši glavni stavovi, oni koji čine naš svjetonazor, zasnovani na Kulturi u kojoj živimo. Ishmael objašnjava da postoji određena “priča” koju nam Majka Kultura šapuće na uho kroz sva sredstva koja su joj na raspolaganju. Tu priču, a ona se odnosi na čovjeka i njegovu ulogu u svijetu, dijete uči ne samo u školi, već i od roditelja, televizije i medija. Na jednom mjestu Ishmael ističe kako se ne mora znati povijest da bi se prihvatila ta “priču”. Može je se, kaže on, sasvim lijepo naučiti uz stripova i filmova, bez i jednog jedinog sata provedenog u službenom obrazovanju.

Priča naše Majke Kulture –ali ovo je zadnji put da ću je tako nazvati, od sada na dalje, zvat ću je Maćehom Kulturom, jer naša prava majka je zaporavo Priroda – upravlja našim životima. Svako društvo, svaka civilizacija, ima određenu kulturološku priču. Na žalost, u našem je svijetu ostala samo jedna – ona koju slijedimo.
Postoji razlika između stavova koje nam predočuje Maćeha Kultura i onogo što nam govori Majka Priroda. Evo nekih primjera, nadam se dovoljno osnovnih da ukažu na problem s kojim se suočavamo.

Primjerice, Maćeha Kultura nam kaže da su ljudi po prirodi nasilni i da im je potrebna kontrola da obuzdaju to nasilje.
Majka Piroda pak kaže kako su ljudi nasilni prema potrebi, uglavnom u obrambene svrhe, a po prirodi teže miru i uživanju u blagodatima života.

Nadalje, Maćeha Kultura kaže kako je u naravi čovječanstva da ratuje. Nasuprot tome, Majka Priroda kaže kako je u naravi POSTOJEĆE CIVILAZIJE da ratuje, a da se to nikako ne bi moglo reći za cijelo čovječanstvo.

Maćeha Kultura kaže kako je potrebno teško raditi da bi se preživjelo. Majka Priroda kaže da je čovjeku sve već dato, samo ako to želi uzeti.

Maćeha Kultura tvrdi da su ljudi po naravi griješni, pohlepni i loši, te da se moraju kultivirati i civilizrati, te težiti nekom drugačijem, boljem svijetu od onog prirodnog. Majka Priroda kaže kako su ljudi po naravi sasvim u redu, dobri i savršeni, te da samo moraju biti to što jesu, ovdje u svijetu u kojem su nastali.

<	listopad, 2007					>
P	U	S	Č	P	S	N
1	2	3	4	5	6	7
8	9	10	11	12	13	14
15	16	17	18	19	20	21
22	23	24	25	26	27	28
29	30	31

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv