Zanimljivo je kako se život ponekad odupire našim očekivanjima. Čini nam se da će se sve stvari posložiti kako treba, samo ako učinimo ovo ili ono. Uvjereni smo da je tako i žrtvujemo mnogo toga tom uvjerenju. A onda, kad prođe nekoliko godina, i mi se osvrnemo unatrag, vidimo da život uopće nije mario za to što smo mi radili. On ide svojim tijekom, takav kakav jeste. Mi smo ti koji se koprcaju, uhvaćeni u zamci svojih vlastitih zamisli. Nama se čini da moramo učiniti jednu ili drugu stvar, lomeći sami sebe teretom obaveza. Takav je život, kažemo. Tako mora biti.
Ali, život ne kaže ništa! Ni da mora, ni da ne mora. On teče, s nama ili bez nas, noseći sa sobom i sreću i tugu, plaveći njima svoje obale, prividno bez pravila i razloga. Tko bi zapravo mogao znati zašto se na jednom mjestu ili vremenu nakupi mnogo više jednog, a mnogo manje drugog? U uzaludnoj potrebi shvaćanja onog što izmiče svakom shvaćanju, pokušavamo slijediti zakone koje smo nametnuli sami sebi. A životu je svejedno. On će nam vratiti upravo ono što smo sami u njega posijali.
Teško je opisati osjećaj koji se u nama javlja kad konačno shvatimo da smo sami držali svoje vlastite ruke, sprečavajući pokušaje posezanja u daljinu. A što smo sve mogli učiniti! Na kojim sve mjestima biti i kakva sva iskustva proživjeti! Ali… nismo. Nismo, ne zbog toga što nas je netko u tome sprečavao, ili što smo imali “obaveze”. Nismo, jer to nismo zapravo željeli. Ili, još točnije, nismo željeli dovoljno jako da bismo pobijedili strah.
Suočavanje s tom istinom uvijek je bolno. A još je bolnije ako su ulozi bili visoki, a razlike između života kakav imamo i onog kojeg smo mogli imati toliko velike da ih se ne može ni zamisliti. Poneki sretnik iz toga nešto i nauči, pa nadahnut podukom hitro mijenja sve što je morao promijeniti mnogo ranije. Međutim, propušteni trenuci nikada se ne mogu vratiti, baš kao što se ne vraća ni propušteni život. Ostaje samo jedna mogućnost: stvaranje novog života, tek pomalo nalik onome kojeg smo mogli imati, samo da smo…
Ali, čak i to su naše tlapnje. Sada i ovdje, to je jedino što je životu važno, jedino što vrijedi i na što se računa. Najveća poduka ne dobiva se nakon mnogih propuštenih prigoda, već nakon one jedne koju smo iskoristili.
Post je objavljen 18.10.2007. u 10:07 sati.