Ne treba gledati daleko da bismo shvatili da čovjek kao vrsta nije stvoren za nasilje. Zapravo, dokaz za to vidljiv je golim očima: u našem tijelu nema baš ni jednog organa ili dijela koji je namijenjem prvenstveno ubijanju, nanošenju boli ili ozlijeđivanju. Štoviše, nema na nama ničeg što je namijenjeno čak ni tako bezazlenom postupku kao što je, recimo, zastrašivanje. Koga ćemo zastrašiti našim tijelom ili izgledom? Možda prije nasmijati.
Postoje vrste koje su “po prirodi nasilne”, čiji je prioritet i nužnost ubijati, jer inače ne bi mogle preživjeti. Takve vrste imaju u svoje tijelo ugrađena oružja: duge i oštre očnjake, kanđe, kljunove, otrovne dijelove i/ili kombinacije svega toga. Naravno, neke vrste imaju nešto od toga da bi se obranile, dakle nisu nužno po prirodi grabežljive. Međutim, eto, čovjek nema čak ni to.
Kao vrsta, razvili smo se od miroljubivih primata, boboždera, čije su glavno oružje bili dugi i vješti prsti za baratanje orašćićima, sjemenkama i voćem. I, ako nas nitko ne bi dirao, sjedili bismo tamo gdje je bilo hrane, bez ikakvih pretenzija ili namjera da nekog ili nešto napadnemo.
Naravno da smo se naučili braniti. I naravno da smo s vremenom naučili jesti druga živa bića, pa stoga i ubijati. S tim se mijenjala i naša psihologija, odnosi, društveno ponašanje. Ali, nigdje kao na području tjelesnog ustroja nije tako očigledno i jasno da ljudska vrsta po svojoj prirodi ne pripada “nasilnicima”.
Post je objavljen 29.11.2007. u 15:37 sati.