S unutarnje strane...

petak, 16.11.2007.

Upravljanje u neokulturi (Politika ubija 4)

Uzmimo teoretsku neokulturalnu zajednicu od sto ljudi. Postoje određeni poslovi koje valja obaviti, a koji su zajednički. Primjerice, iskopati bunar i osposobiti pumpu te izgraditi sustav navodnjavanja zajedničkih i individualnih vrtova.
Taj posao pripada “plemenu vatre” koje se brine za enegetsku samodostatnost. Voda, naime, pomalo paradoksalno, spada pod “vatru”, jer se radi o energiji za život.

Kako ćemo organizirati taj posao? Svaki pojedinac pripada jednom plemenu, dakle ima pojedinaca koji su u plemenu energije i njihova je dužnost pobrinuti se za to.

Prvo važno zapažanje: nema političkih stranaka! Postoji “pleme” koje se brine za opće dobro. Dostupnost vode nije pitanje politike, stava, svjetonazora ili karaktera. Ili je ima ili nema. Točka. Dakle, stvar je vrlo jasna i izravna. Svatko je može povezati sa svojim osobnim životom, interesom i dobrobitima. Usporedite to s današnjom politikom koja je većini ljudi sasvim nejasna. Ono što im je jasno, upravo su takve stvari – konkretni pothvati koje vide i osjećaju. Naravno, s takvim se pothvatima političari onda hvale (svi, bez obzira tko je zapravo to postigao), a na žalost, toga je daleko premalo. Uglavnom je magla i mulj.

Ipak, budući da nas ima stotinu, netko nas mora organizirati. Dati inicjativu i voditi projekt izgradnje bunara. Tko? Izabrat ćemo nekog sposobnog. Poglavaricu ili poglavara plemena vatre. Koristit ćemo se demokratskim metodama, naravno. Ali…

Drugo važno zapažanje: nema osobne koristi za tu osobu, a rad za pleme je “plemenit”, odvojen od talenta, životne misije, to jest posla koji netko obavlja za egzistenciju.

Zbog toga neće biti lažnih motiva, manipulacije ili nametanja. Postoje samo ljudi i ono što mogu učiniti, u čemu su dobri.
I možda najvažnije, svaki član neokulturalne zajednice ih dobro poznaje – nema potrebe za kampanjom ili dodatnim troškovima izabiranja.

Jednostavno, lako, očigledno… I utopistički, reći će netko. Ali, o tome smo već malo i respravljali, dakle, taj izraz ne znači da se to ne može ostvariti. Možda je to nerealno za one koji ne vide dalje od nosa (oprostite na izrazu) pa se ne usude iskoračiti iz ekononmskog ropstva koje im nude današnji gradovi (i civilizacija u cjelini). Za one koji uviđaju jednostavnu istinu i nužnost promjene, ovo nije utopija nego relativno lako ostvariva vizija.

Pozabivimo se radije značajnijom sumnjom. Ovakav ustroj može funkcionirati za manje zajednice. Mislim da nitko u to ne treba sumjati. No, može li funkcionirati i za veće? Kako će se zajednice međusobno povezivati? Ima li bilo kakve nade da društvo u cjelini preuzme taj model?

Moje misli o tome, u nastavku, sutra…

<	studeni, 2007					>
P	U	S	Č	P	S	N
			1	2	3	4
5	6	7	8	9	10	11
12	13	14	15	16	17	18
19	20	21	22	23	24	25
26	27	28	29	30

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv