Bivši aikidoka u zemlji ninja čudesa

srijeda, 21.01.2009.

Loner

Okej, možda bude ovo nekom zvučalo malo „friki“, ali eto, događa se: sinoć prije spavanja sam u glavi ponavljala detalje određenih tehnika – najviše sam se „zadržala“ na shomen uchi dai ikkyo omote i ura wazi.
Umjesto da mislim na neku dragu osobu, događaj ili nešto u tom stilu, što bi ipak bilo primjerenije kasnim večernjim satima, u glavi „ponavljam aikido“

Uvijek sam nekako mislila da mi vizualizacije baš i nisu jača strana, ali ovaj puta sam se iznenadila „detaljima“ koji su se pojavljivali, a najsmješnije mi je bilo vraćanje „filma unazad“ kad sam skužila da imam „propust“.

E sad, jedno je „ponavljanje u glavi“, a drugo je izvođenje na tatamiju. Malo potom sam se zgrozila i na tren zapitala za svoje „mentalno zdravlje“ - uistinu, umjesto da imam neke romantične i ugodne misli prije spavanja, u san tonem misleći na to da li je moj shomen dobro i precizno usmjeren te zašto pobogu ne mogu ispustit taj kiai.

Trebam li napomenuti da sam „odradila“ i kompletnu buki wazu u glavi i „zabilježila“ greške, nedoumice i pitanja koja ću morat prvom prilikom uživo razjasnit s nekim tko zna više?

Inače, da ne bi bilo zabune, u društvu funkcioniram sasvim pristojno i ugodno i nije mi se teško uklopit, a nisam došla ni u priliku da mi vežu onu smiješnu košulju s rukavima na leđima. Hm..

Kad smo već kod toga, dotaknut ću se jednog razgovora od neki dan gdje mi je iznimno dobar frend jasno i glasno skresao u lice da sam vuk samotnjak.
Ok, u mom slučaju valjda vučica.

„Znaš, ti si loner!“ – viknuo je pomalo zajedljivo dok smo raspravljali o jednoj nedavnoj epizodi iz mog života.

„Kaj?! Kaj ti je to?“ – upitah pomalo skeptično. Prije nego li mi je odgovorio, ukucah pojam u net naš svagdašnji.

„Ne daš nikom blizu i ponašaš se kao da ti nitko ne treba“, procijedi kao onako usput dok je ulijevao vruću vodu u šalice.

„Pa nije istina“ , pobunih se.
„Pa vidiš da sam stalno u društvu, da se zabavljam, često budem i centar pažnje i zafrkancije, volim ljude i zabavu, ljudi vole mene- pa ne bih bila na aikidu da ne volim bit okružena ljudima! Kaj ti briješ, pobogu?“

„Svejedno si loner… i ti to duboko u sebi znaš“ rekao je otpijajući gutljaj zelenog čaja fiksirajući pogled svojih plavih očiju negdje između mojih obrva.

Probah zadnjom obranom - „Način kako su mi pucale veze ne govori ti nimalo u prilog, ha!“ – pobjedonosno procijedih uvjerena kako su svi auduti drugoj strani ovaj puta izbijeni.

„Oh, ti si posebna vrsta lonera..perfidan luner – za „publiku“ naoko ostavljan, a zapravo taj koji ostavlja“ – rekao je i dalje me drsko gledajući, ali ovaj puta u oči.

Gledala sam ga ispod oka igrajući se s vrećicom od čaja u velikoj toploj šalici. Sad je već situacija počinjala biti nekako napeta, a ja sam se smijuljila.

„Pa zašto pripadati uopće nekomu ili nečemu kada cijeli svijet može biti naš? Čemu se ograničiti na samo jednu osobu koja će te kad-tad početi ograničavati i prisvajati i htjeti od tebe ono što ne možeš dati? I onda ti na kraju „zabit nož u leđa“ jer ne sviraš po „pravilima“ ? Ajde objasni mi molim te..ti koji si 5 g. živio s nekim i na kraju otišao..zašto si otišao? Zato jer si skoro izgubio sebe. Zato jer se od tebe „očekivalo“ ovo ili ono jer tako treba biti. Pa kad to nisi dao, onda se desilo da je potražila pripadnost kod drugog tko će igrat po „njenim“ pravilima. Po općim pravilima. I meni sad predbacuješ da sam loner?“

„Ja sam barem probao, ti nisi ni to“ nastavio je i dalje nehajno srčući vrući čaj.

„Nije istina. Probala sam. Tj. pokušala sam. I stvarno sam htjela. I ti to znaš i znaš kako je to ispalo na kraju.“

Pogledao me odlažući čaj na nizak stolić.

„Probala jesi, da. Ali nisi željela. Da si uistinu željela, ne bi se petljala s ljudima koji to još manje od tebe žele. Svaki tvoj odnos je bio „projekt“ koji je pomogao sačuvati tvoju individualnost. Ne kažem da ti te ljude nisi voljela, ali ti ljudi nisu ni znali s kime jesu. Nitko živ od njih te nije ni približno uspio prokljuvit! Osim toga, sama si rekla da su ti uvijek rekli da osjećaju da držiš distancu..“

Gledala sam kroz prozor i razmišljala kako je u aikidu također bitna distanca – ni predaleko, ni preblizu nije dobro.
Osim toga, bitan je i tajming.
Bitno je ući „u onog preko puta“ i osjetiti namjeru, a onda ju propustiti. Sjećam se da sam na početku treninga rekla da mi je bitno da se naučim opustiti.
Da sam prekruta.
Možda sam ovdje da se zapravo naučim…prepustiti?

„Znaš kaj?“ rekao je moj mudar prijatelj, „kad te jednom netko prokljuvi, kad ugledaš sebi sličnog, ne buš se ni snašla!“

Umrli smo od smijeha, iako meni baš do smijanja u tom trenu nije bilo.

ponedjeljak, 19.01.2009.

666 je zlo, a 999 zlo i naopako! ;)

Nema straha - fora mi je ova rečenica i gotovo da i nema veze s postom. Osim šaljivog tona.

Treninzi su krenuli svojim tokom i naravno, jo moj svagdašnji prednjači. No, to je čak i dobro jer sam se nekako pomalo zbližila s tim šćapom.
Nije to sad baš ono "to", ali ne diže mi se više kosa na glavi kad vidim da će jo biti glavna tema treninga. Poznavajuć sebe, ne bih se iznenadila da mi na kraju postane omiljeno oružje.

No došlo je do novog/starog problema - padovi.
I to oni s amortizacijom. Lako je donekle kad se rade ukemiji tijekom zagrijavanja - no problem nastaje kada se to treba izvesti "u hodu" znači tijekom tehnike. Umjesto da tresnem postrance, ja na leđa. I još zaklimam glavom k'o oni peseki kaj ih ljudi imaju na zadnjoj šoferšajbi.
I točno znam da je problem u tome što su mi razmišljanje i djelovanje odvojeni - jer onog trenutka kad mi je sugerirano da mi to ne ide, konstantno razmišljam što i kako se trebam postavit i to do takvog krajnjeg stupnja da mi se dogodi da ne obraćam pažnju na samu tehniku izvođenja, već kalkuliram unaprijed o tome kako ću past. Prestrašno...

Ova subota bila je u znaku polaganja. I to brojnog. Četvero ljudi je polagalo za 4. kyu i jedna krasna žena za 2. kyu. Meni je to uvijek milina gledat. Sjedim k'o mali hipnotizirani miš u prvom redu i gutam očima.
Posebno moram izdvojiti frenda koji je polagao za 4. kyu i njegovo izvođenje jo kate - takvo brojanje se bogme rijetko kad čuje - skoro su stakla popucala po dvorani!

Polaganje za 2. kyu također je bilo vrlo impresivno - žena je to odradila tako mirno, precizno i koncentrirano da je bilo gušt za gledat.

Meni je "vatreno krštenje" najavljeno za cca. mjesec i po dana. Malo sam se iznenadila jer nisam o tome ni razmišljala, a ne treba ni spomenuti da me uhvatila lagana panika i preplavio hiljadu i jedan detalj za koji znam da treba hitan popravak!

Mene vodit u kino pravi je doživljaj. To kako se uživim u filmove, prava je drama - kako za mene, tako i za publiku. Na horore skačem, na drame plačem, na komedije hihoćem k'o bedasta.

Ali da će mi se oči zasuzit na klipove s aikido tehnikama, to bogme nisam ni u snu očekivala!
Nedugo sam dobila jedan predivan poklon: pregršt filmića s aikido tehnikama. U glavnim ulogama O'Sensei i Saito Sensei. Jedno popodne skuhala sam si čaj, pokrenula ih ugodno zavaljena u krevet i... ostala u čudu prikovana. Sjedila sam hipnotizirana ispred ekrana totalno egzaltirana u neku meni neprepoznatljivu sferu, ganuta, sva u čudu i sa suzama u očima.
Eto, i da hoću, više o tome nisam kadra reći...

Imajte se zdravo!

ponedjeljak, 12.01.2009.

Povratak cjelini duše

When you follow Zen's path
Through action with heart
Chaotic worlds of discord
are a symphony of art

Aikido je meditacija u pokretu koja pulsira u ritmu života.

U subotu su konačno počeli treninzi nakon zimske pauze što me čini vrlo sretnom. I odmah ni pet ni šest, nego moja „omiljena“ igračka – jo.

Vikend je bio autentičan i pun zanimljivih iskustava te me nagnao na još jedan kontemplativni post. Čim se zahuktaju treninzi, bit će manje kontemplacije, više konkretnih razmišljanja.

Kaže se da svi oni koji kroče na nekakav duhovni put, nisu baš pretjerano oduševljeni time. Jer putuje se prema točki u kojoj smo opet cijeli, a to boli. Cjelina podrazumijeva jedan izvor.

A Aikido upravo o tome i uči – da treba pronaći svoj vlastiti put kako bismo opet bili cijeli.

A što je to što me odvaja od „cjeline“?

Odvajaju me nazori, odgoj, moralne norme, društvene norme, prosudbe, obrazovni sustav..nastavite niz dalje po želji.

Iako, to „putovanje“ i to „odvajanje“ trebamo shvatiti vrlo relativno jer ono zapravo uopće nije realno – ono što nas zapravo odvaja od izvora i života jest naš um koji nam stalno odaje dojam da je on uz pomoć svojih prosudbi od tog izvora neovisan i odvojen.

A um, koji nam daje iluziju odvojenog, zapravo se boji – jer zna da kada ishlapi „onaj koji misli“(ego), nestaju i misli – jer po toj logici tada nema ni nas, tj. onog što mislimo da mi jesmo, tj. ega. Tj. u tom trenutku možemo pojmiti da je ego čista umna tvorevina.
No upravo u tom trenutku događa se ljubav.

Stoga, svi vi koji mislite da je autentična ona "mislim, dakle postojim" objesite to prvoj mački o rep - bit će vam puno lakše u životu hihi.


Kada ne razmišljamo, kada se možemo prepustiti ritmu života slijedeći svoje impulse, tada smo autentični.
I cijeli. I u ljubavi.
Tada smo Jedno.

U tom stanju nema dobrog i lošeg, pravog i krivog jer nema onog "ja" koji će prosuđivati o tome što je dobro, a što loše, što je pravo, a što krivo. Tada smo jedno s izvorom i prepuštamo se stvarima „kako dođu“.

Ta čežnja ka cjelini, najbolje i najčešće se u životu očituje se kroz potragu za partnerom – većina nas misli da će onaj drugi ispuniti naš osjećaj praznine i odvojenosti. Neće. Možda samo nakratko, ali prvom prilikom ta „neispunjenost“ izići će kad tad opet na površinu i biti još izraženija.

Partner nije tu da bi obavljao „posao za nas“ i ako uspijemo to shvatiti i poštivati ga kao partnera, prihvatit ga onakvim kakav jest i kakav jest u odnosu na nas, bez želje da ga mijenjamo ili „popravljamo“ ili mu nešto „uvjetujemo“, riješili bismo gomilu problema već u startu. I to ne samo u ljubavnim, već u svim drugim vrstama partnerstva – obitelji, prijateljstvu, poslu.

Prebacim li to na treninge, dolazim do slijedećeg: iako je um, ego, korisna alatka da bih shvatila što mi instruktor tijekom demonstracije govori i pokazuje, on je apsolutno suvišan tijekom izvođenja.

No, prvo se tehnika mora razdvojiti na hiljadu komada da bi na kraju postala jedna cjelina. To je jedini način da naučim.
Ne mogu pojmit cjelinu dok ne shvatim od kojih se sve dijelova sastoji. Sjetite se i sami: najljepša iskustva događaju se u onom trenutku kada se um i „ego“ isključe.
Kada nam se dogodi da nešto izvedemo, a to kasnije opišemo „da ni sami ne znamo kako je do toga došlo“.

Zato volim taj aikido. Jer mi omogućava ovakve uvide na mom putu.

I morat ću citirat jednog predivnog čovjeka za kraj i reći:
recite sami sebi da ste dobri.
Točno ovakvi kakvi jeste.

srijeda, 07.01.2009.

Biti učenik

Evo, danas mi se baš igra mislima.
Moj dobar prijatelj bi na to rekao da je to izvor svih mojih «nevolja».

Neki dan u jednom ugodnom kružoku raspravljasmo tako o raznim situacijama u našim životima. Rekoh u jednom trenu da je jedan aspekt mog života u zadnja tri navrata uvijek završavao na isti način.
Na to je jedna draga žena rekla da «ponavljam razred».
Rekoh da mi je to jasno, ali da ne vidim zašto?
Što ne vidim?
Koju lekciju propuštam naučiti?
Veli ona na to:
«Možda si u sva tri slučaja bila profesorica, a ni u jednom nisi dopustila biti učenikom.»

Jako sam se zamislila nad ovim.
Kada sam krenula na aikido, jasno mi je bilo da nemam blage veze s vezom. Nemam ni sad. Ali učim.
Meni su svi članovi kluba učitelji jer svi znaju daleko više od mene.
Biti učenikom u trenutku života kada si već na mnogim poljima sazrio kao učitelj(ili se to od tebe barem očekuje), pravo je iskušenje. I teško. Jako teško.

Međutim, to saznanje dovelo me do nečeg sasvim drugog: shvatila sam koliko o sebi ništa ne znam. I koliko sebe zapravo ne poznajem.
No dobro. Do tog saznanja sam polako počela dolaziti prije 2 g.
Svaka tehnika, svaki izazov, čak i ono što se ponavlja na svakom treningu otkriva mi strašnu istinu o tome koliko se ne poznajem.

Određene stvari za koje ni u snu nisam pretpostavila da bih mogla izvesti, dovele su me do toga da ja uopće nisam ta koja išta izvodi.
Jer da jesam, ne bih mogla ni petinu toga što na kraju na treningu uspijem napraviti.
Moj mozak bi mi već plasirao neku naučenu nepodopštinu koja bi me paralizirala u mjestu.
Onaj tko meni da da razmišljam, taj je u gabuli – skupa sa mnom.


Onaj tko razmišlja, a ne djeluje, taj živi u nadi.
Npr. u nadi da to može.
Ili u nadi da to ne može.
Kada bi djelovao, vidio bi pravo stanje stvari.
Zato se kaže da nada umire zadnja.
Onog trenutka kad djelujemo, razbijamo sve iluzije i suočavamo se s onim što jest.
Onog trenutka kada pružim ruku i krenem u tehniku, svaka nada splasne jer se na kraju vidi mogu li to ili ne.
A pozadina sveg nedjelovanja je strah.
Svaki moj aikido trening prava je mala borba sa strahom.

Onog trenutka dok sam majstor ili profesor, ne mogu znati da sam možda ipak još samo učenik. Ako stalno ponavljam razred, onda je vrijeme da krenem učiti.

U ovoj godini imam želju da moji učenici konačno postanu moji profesori.
Bila bi to lijepa ravnoteža u svemiru.

P.S. Ovdje želim napomenuti još jednu stvar. Da ne zaboravim - majstor u jednom ne znači ni u ludilu majstor u svemu. Npr. evidentno je da imam dar pisanog izražavanja. Taj dar omogućava i meni i vama da uzajamno uživamo u onome napisanome. Jer i vi imate sličan dar.

No, vrlo često potpadamo pod to da poistovjećujemo jedan talenat sa svim drugim osobinama - tako da većina nas pomisli: "Ah kako lijepo piše, mora da je dobra kuharica, fantastična žena, odličan radnik, super prijatelj i dobra ljubavnica:"
To uopće ne mora biti tako. I najčešće i nije.

Isto tako majstor u aikidu, vrlo često bude učenik na mnogim drugim poljima.

Mi ljudi skloni smo na temelju izraženog talenta koji nas zaslijepi, odmah pripisat sve ostale nepostojeće atribute. To je recimo najizraženije kada je u pitanju atraktivnost - lijepim i atraktivnim ljudima odmah pripisujemo gomiletinu drugih vrhunskih epiteta da bi na kraju vrlo često ostali razočarani.

Zato, sve životne situacije, kao i sve tehnike na treningu koje smo prisiljeni ponavljati samo nam pokazuju gdje moramo još učiti. Gdje smo tanki. Ima jedna zgodna njemačka poslovica koja kaže:

"Wird ich alt wie eine Kuh, und lerne doch immer noch was dazu!"

Ili u slobodnom prijevodu: i kao stara kravetina imam još ponešto za naučit.

U to ime, vaš vjeran učenik

petak, 02.01.2009.

2009.

um je taj koji zavodi um,
jer nema drugog uma.
o umu ,
ne dopusti da te zavede um.

Evo nas na početku još jedne godine pa bi bio red kao prvo da svim vjernim čitateljima ovih mojih piskarija zaželim sretnu godinu koja je pred nama. I da vam bude bolja od predhodne.

Obično su u ovo doba popularne tzv. novogodišnje odluke. Uvijek je to tako kada se radi o počecima: nova godina, nova veza, nova vještina, nova odjeća, novi auto, novi prijatelj...sami sebi obećajemo puni poleta kako nećemo ovaj puta zabrljati i kako će biti baš sjajno!

Ja sam odlučila ove godine upravo suprotno - dovesti do cilja staro. I produbiti i izlaštiti već započeto.
To se prvenstveno odnosi na moje treninge.
Meni će ova godina biti u znaku početka kraja - jedno veliko pospremanje stoji mi pred vratima.
Jedna skromna i marljiva godina.

Pospremanje je već otpočelo kuhanjem miso juhe. Nakon burne noći tijelo je zatražilo potrebnu detoksikaciju.
Ove godine moje dominantno zanimanje bit će "čistačica" - tijela, duha i uma.

Već za Božić najavih da će fokus treniranja biti posvećen strpljivosti i poštivanju vlastitih mi granica. Uz strpljivost treba razvijati i preciznost. Za nekog poput mene to je prilično velik izazov.

A sada mali osvrt na proteklu godinu.
Bila je svakako intenzivna.
A najbolja stvar koju je donijela upravo je moje upoznavanje s aikidom.
Taj dan obilježio je definitivno početak jednog novog života izraslog na ruševinama starog. Kao Feniks.
Najveće ljubavi rađaju se iz bola.

Što se tiče mojih želja, ovaj puta su nekako više usmjerene ka vama. Pokušajte paziti na svoje ophođenje s drugim ljudima.
Pokušajte promisliti prije nego li se obratite.
Budite nježni prema drugim bićima. I budite obzirni.
Ne ponašajte se prema ljudima kao da su potrošna roba.
Ne uzimajte ih zdravo za gotovo.
Ako smatrate da ste povrijedili nekog svojim postupcima i nanjeli bol, nakon perioda tišine, iskreno se ispričajte.

Nemojte se opravdavati, nego se ispričajte.
Iako ljudi često puta misle da žele čuti razloge ili opravdanje određenog postupka, to nije istina: iskrena isprika i ponizno pokajanje za nanesenu bol ono je što svakome treba.

Ako vam je svejedno i ako ne znate iskreno i ponizno iz srca sročiti ispriku i zatražiti oprost, bolje šutite i nestanite.

Ovakvim ophođenjem bit ćete prvenstveno blagi i nježni prema sebi iako možda sada mislite da se radi o drugome.

I još jednom sretna i zdrava 2009. svim mojim znanim i još neznanim prijateljima!

P.S. Darkec, prekrasan osvrt u komentaru.

Travanj 2011 (1)
Ožujak 2011 (1)
Veljača 2011 (1)
Siječanj 2011 (2)
Rujan 2009 (1)
Srpanj 2009 (1)
Lipanj 2009 (1)
Svibanj 2009 (1)
Travanj 2009 (2)
Ožujak 2009 (2)
Veljača 2009 (3)
Siječanj 2009 (5)
Prosinac 2008 (3)
Studeni 2008 (5)
Listopad 2008 (12)
Rujan 2008 (2)

<	siječanj, 2009					>
P	U	S	Č	P	S	N
			1	2	3	4
5	6	7	8	9	10	11
12	13	14	15	16	17	18
19	20	21	22	23	24	25
26	27	28	29	30	31

Komentari da/ne?