Marketing
Loner
Okej, možda bude ovo nekom zvučalo malo „friki“, ali eto, događa se: sinoć prije spavanja sam u glavi ponavljala detalje određenih tehnika – najviše sam se „zadržala“ na shomen uchi dai ikkyo omote i ura wazi.
Umjesto da mislim na neku dragu osobu, događaj ili nešto u tom stilu, što bi ipak bilo primjerenije kasnim večernjim satima, u glavi „ponavljam aikido“ 
Uvijek sam nekako mislila da mi vizualizacije baš i nisu jača strana, ali ovaj puta sam se iznenadila „detaljima“ koji su se pojavljivali, a najsmješnije mi je bilo vraćanje „filma unazad“ kad sam skužila da imam „propust“. 
E sad, jedno je „ponavljanje u glavi“, a drugo je izvođenje na tatamiju. Malo potom sam se zgrozila i na tren zapitala za svoje „mentalno zdravlje“ - uistinu, umjesto da imam neke romantične i ugodne misli prije spavanja, u san tonem misleći na to da li je moj shomen dobro i precizno usmjeren te zašto pobogu ne mogu ispustit taj kiai. 
Trebam li napomenuti da sam „odradila“ i kompletnu buki wazu u glavi i „zabilježila“ greške, nedoumice i pitanja koja ću morat prvom prilikom uživo razjasnit s nekim tko zna više?
Inače, da ne bi bilo zabune, u društvu funkcioniram sasvim pristojno i ugodno i nije mi se teško uklopit, a nisam došla ni u priliku da mi vežu onu smiješnu košulju s rukavima na leđima. Hm..
Kad smo već kod toga, dotaknut ću se jednog razgovora od neki dan gdje mi je iznimno dobar frend jasno i glasno skresao u lice da sam vuk samotnjak.
Ok, u mom slučaju valjda vučica.
„Znaš, ti si loner!“ – viknuo je pomalo zajedljivo dok smo raspravljali o jednoj nedavnoj epizodi iz mog života.
„Kaj?! Kaj ti je to?“ – upitah pomalo skeptično. Prije nego li mi je odgovorio, ukucah pojam u net naš svagdašnji.
„Ne daš nikom blizu i ponašaš se kao da ti nitko ne treba“, procijedi kao onako usput dok je ulijevao vruću vodu u šalice.
„Pa nije istina“ , pobunih se.
„Pa vidiš da sam stalno u društvu, da se zabavljam, često budem i centar pažnje i zafrkancije, volim ljude i zabavu, ljudi vole mene- pa ne bih bila na aikidu da ne volim bit okružena ljudima! Kaj ti briješ, pobogu?“
„Svejedno si loner… i ti to duboko u sebi znaš“ rekao je otpijajući gutljaj zelenog čaja fiksirajući pogled svojih plavih očiju negdje između mojih obrva.
Probah zadnjom obranom - „Način kako su mi pucale veze ne govori ti nimalo u prilog, ha!“ – pobjedonosno procijedih uvjerena kako su svi auduti drugoj strani ovaj puta izbijeni. 
„Oh, ti si posebna vrsta lonera..perfidan luner – za „publiku“ naoko ostavljan, a zapravo taj koji ostavlja“ – rekao je i dalje me drsko gledajući, ali ovaj puta u oči.
Gledala sam ga ispod oka igrajući se s vrećicom od čaja u velikoj toploj šalici. Sad je već situacija počinjala biti nekako napeta, a ja sam se smijuljila. 
„Pa zašto pripadati uopće nekomu ili nečemu kada cijeli svijet može biti naš? Čemu se ograničiti na samo jednu osobu koja će te kad-tad početi ograničavati i prisvajati i htjeti od tebe ono što ne možeš dati? I onda ti na kraju „zabit nož u leđa“ jer ne sviraš po „pravilima“ ? Ajde objasni mi molim te..ti koji si 5 g. živio s nekim i na kraju otišao..zašto si otišao? Zato jer si skoro izgubio sebe. Zato jer se od tebe „očekivalo“ ovo ili ono jer tako treba biti. Pa kad to nisi dao, onda se desilo da je potražila pripadnost kod drugog tko će igrat po „njenim“ pravilima. Po općim pravilima. I meni sad predbacuješ da sam loner?“
„Ja sam barem probao, ti nisi ni to“ nastavio je i dalje nehajno srčući vrući čaj.
„Nije istina. Probala sam. Tj. pokušala sam. I stvarno sam htjela. I ti to znaš i znaš kako je to ispalo na kraju.“
Pogledao me odlažući čaj na nizak stolić.
„Probala jesi, da. Ali nisi željela. Da si uistinu željela, ne bi se petljala s ljudima koji to još manje od tebe žele. Svaki tvoj odnos je bio „projekt“ koji je pomogao sačuvati tvoju individualnost. Ne kažem da ti te ljude nisi voljela, ali ti ljudi nisu ni znali s kime jesu. Nitko živ od njih te nije ni približno uspio prokljuvit! Osim toga, sama si rekla da su ti uvijek rekli da osjećaju da držiš distancu..“
Gledala sam kroz prozor i razmišljala kako je u aikidu također bitna distanca – ni predaleko, ni preblizu nije dobro.
Osim toga, bitan je i tajming.
Bitno je ući „u onog preko puta“ i osjetiti namjeru, a onda ju propustiti. Sjećam se da sam na početku treninga rekla da mi je bitno da se naučim opustiti.
Da sam prekruta.
Možda sam ovdje da se zapravo naučim…prepustiti?
„Znaš kaj?“ rekao je moj mudar prijatelj, „kad te jednom netko prokljuvi, kad ugledaš sebi sličnog, ne buš se ni snašla!“
Umrli smo od smijeha, iako meni baš do smijanja u tom trenu nije bilo.
Post je objavljen 21.01.2009. u 16:31 sati.