23.11.2011., srijeda
Nakon partitokracije: sudionička ili predstavnička demokracija?
Preneseno s mrežnog sjedišta ZelenaPolitika.Info.
U sridu! - Tjedna kolumna Zorana Oštrića
Predizborna kampanja u punom je jeku. Nije naročito zanimljiva. Ono bitno, svima je jasno: vlast će preći u ruke "Kukuriku koalicije". Zanimljiva su pitanja: Hoće li osvojiti apsolutnu većinu zastupnika? Koliko nisko će HDZ potonuti? Tko će i koliko od "trećih" osvojiti mandata?
To će ovisiti o nekoliko posto birača, koji će se domisliti ili predomisliti u zadnjim danima. Političari se sada za njihove glasove bore. A dobro je, smatram, da neki od nas stoje sa strane i promišljaju sa stajališta dugoročnih trendova.
Po mom sudu, događaju se dublji, važniji društveni tijekovi, nego što se to iz ove političarske pjene na valovima može isčitati. Ispod valova, razigranih ili podivljalih, morske struke teku polako, ali postojano. Nazire se mogućnost, da se nešto stvarno promjeni u hrvatskome društvu, a ne samo u politici. Nakon četrdeset godina blokade društvenih potencijala.
NE SAMO JEDNA DEMOKRACIJA!
Prije mjesec dana, počeo sam raditi na knjizi s naslovom "Demokracije" (u množini!), u kojoj namjeravam razjasniti razne kontroverze oko toga pojma. One su ponovno postale aktualne pred i nakon prosvjeda 15. listopada, kad je zahtjev za "direktnom demokracijom" ušao u širu javnost i masovne medije i o njemu se počelo raspravljati kao nečem normalnom. Tako je i u svijetu: pokret "Prava demokracija sada!" gerilski se ubacio i u sjedište svjetskoga kapitalizma, te pripremaju prosvjede širom svijeta na Međunarodni dan ljudskih prava, 10. prosinca (bit će i u Zagrebu; i bit će tamo naravno i ZelenaPolitika.Info - dapače, pripremno, i dan ranije!).
Želio bih pridonijeti razjašnjenju niza složenih pojmova koji se uz demokraciju vežu (atributi: direktna, parlamentarna, plebiscitarna, narodna, participativna, deliberativna...). Sagledavati ne samo kakva situacija jest, nego i kakve su tendencije, kakvi su mogući smjerovi kretanja i poželjni načini djelovanja. Na način "teorije u akciji": obnoviti tradiciju kritičke teorije društva, koja je od 1980-ih zaglibila u kulturološkoj močvari i "dekonstruktivističkoj" proizvoljnosti. Iskusni aktivist koji promišlja ono što čini, teoretičar koji ne želi zbilju samo razumijeti, nego je i mijenjati (koliko god to bilo "neznanstveno").
Uronio sam u literaturu i brojne bilješke, koje će kasnije trebati sklopiti u cjelinu. Rukopis će biti završen do 15. ožujka, a knjiga će se pojaviti ubrzo nakon toga.
GODINE NOVE: 1990 – 2000 – 2011
Ovdje ću ipak dodati nešto iz drugog kuta, ne na način teoretičara nego novinarskog kolumnista: manje obavezujuće, osobnije.
Situacija je slična kao prije 12 godina, pred izbore održane 3. siječnja 2000., kad je također bilo jasno da će se vlast promijeniti. Također, donekle slična kao u travnju 1990., kad smo, još uvijek ne vjerujući, svjedočili i sudjelovali u kampanji za prve slobodne izbore, i kad je bilo jasno, da će Savez komunista Hrvatske – Stranka demokratskih promjena izgubiti vlast.
Koliko mogu prosuditi, na osnovu onoga što čitam po glasilima i na svemrežju, postoji važna razlika: manje ima optimizma i očekivanja od nove koalicijske valde, nego prije 12 godina.
Tadašnja nas je vlast razočarala u prvim mjesecima svoga djelovanja, odbijajući izvršiti neke reforme u ekonomiji i politici, koje su bile nužne. (O temama promjene ekonomske koncepcije i strategije, aktualnim prije deset godina i danas, pisat ću slijedeći tjedan.)
Danas, ljudi kao da su unaprijed spremni, da budu razočarani. (Bar je takav moj utisak; ali nažalost, ne postoje neka sociološka istraživanja, koja bi nam mogla dati širu osnovu za procjenu. Društvene znanosti u Hrvatskoj, zbog minimalnog financiranja i drugih razloga, daleko su od nivoa koji bi bio potreban, da bismo sebe objektivnije sagledali. Djelujući, moramo pipkati u mraku.)
Taj je pesimizam loš, sa stajališta situacije; ali možda je dobar, sa stajališta moguće promjene. Ako smo konstantno razočarani u političarima, možda je došlo vrijeme da razmislimo o sebi samima. Moj je sud da od političara i dalje previše očekujemo, što pridonosi tome, da ne dobijemo ni ono što treba očekivati.
"DIREKTNA DEMOKRACIJA" I DIKTATURA PARTIJE
"Želimo demokraciju!" bila je parola, s kojom smo kretali u borbu za političke i društvene promjene 1989.. Živjeli smo, vrijedi podsjetiti, u sustavu "socijalističke demokracije", koji je sebe nazivao "direktnom demokracijom" (u Programu Saveza komunista Jugoslavije iz 1958., u Kardeljevim knjigama iz 1970-ih koje su "prorađivali" u političkim školama, u moru apologetskih tekstova).
Postojali su neki elementi demokratičnosti, ali sustav je u cjelini bio autokratski. Ljevičari na zapadu, razočarani "realnim socijalizmom" Sovjetskog saveza i njegovih satelita, ulagali su od 1960-ih velike nade u jugoslavensko socijalističko samoupravljanje. Danas je to zaboravljeno. Stidimo se. S pravom. Danas u svijesti ljudi nije ostalo ništa, osim malo nostalgije; ne za samoupravljanjem, nego za višom socijalnom sigurnošću od dašnjeg kumovskog kapitalizma. .
Kako su 1980-ih pisali "krizolozi", koji su se nasuprot službenim "stabilizatorima" zalagali za reforme, postojala su dva paralelna sustava: samoupravni, koji je zaista omogućavao neke demokratske oblike i odlučivanja, i jednopartijski, autokratski, gdje se odlučivalo odozgo na dolje.
A u svim kritičnim situacijama, ako bi dva sustava došla u konflikt, prevladavao je potonji. Faktička diktatura Komunističke partije Jugoslavije diskreditirala je ideje, koje je sama formalno zastupala. Jednako kao što je Lenjin uništio ideju "vladavine sovjeta" temeljitije, nego što bi to bilo koji kontrarevolucionar mogao.
U ime "socijalističke demokracije" gušeni su svi zahtjevi za "formalnim" demokratskim mehanizmima, koji su se javljali još od početka 1950-ih godina: slobodni izbori (više kandidata, mogućnost kandidiranja mimo službenih "koordinacija", mogućnost da kandidati oblikuju svoje programe i predoče ih biračima...), sloboda medija, sloboda udruživanja, sloboda zbora i govora... Sve su to, objašnjavali su nam, prevaziđeni, buržoaski oblici.
LJUDI ŽELE BANA, A NE DEMOKRACIJU
Od početka 1989., počele su se osnivati nove, autonomne, "alternativne" političke organizacije. Tijekom te godine, srušen je Berlinski zid. U Sloveniji je tranzicija tekla mirno: partija je odustala od represije, Savez socijalističke omladine prerastao je u samostalnu političku stranku, stvarale su se nove stranke; a svi zajedno pružali su otpor nastojanju JNA da uništi pluralizam, koji su već prihvatili kao normalan. U Srbiji je pak na vlast došao nacional-socijalistički pokret, koji je proklamirao ratovanje kao primjereno sredstvo ostvarivanja nacionalnih ciljeva.
Ujesen 1989., istakli smo zahtjev za slobodnim izborima. Početkom prosinca, započeli smo prikupljanje potpisa, sve "alternativne organizacije" zajedno, u cijeloj Hrvatskoj. U dva tjedna, prikupljeno je 150.000 potpisa. Nije to bilo lako: ljudi su se još uvijek bojali. Nitko nije znao što nosi sutrašnica.
A već prije završetka akcije, Savez komunista Hrvatske, na svojem kongresu, iznenadio nas je svojom odlukom da zahtjevu izađe ususret. Zaista, donijeli su odluku da će legalizirati nove stranke i udruge, te dozvoliti slobodno kandidiranje na izborima i slobodnu i poštenu kampanju. To su i proveli.
Jedan mi je detalj međutim toga napetoga prosinca ostavio okus gorčine. Paralno akciji prikupljanja potpisa za demokraciju, 15 dana u cijeloj Hrvatskoj, Hrvatski socijalno-liberalni savez pokrenuo je skromnu akciju prikupljanja potpisa za vraćanje spomenika banu Jelačiću na tadašnji Trg republike u Zagrebu. U jednom danu, na jednom mjestu, prikupili su 70.000 potpisa. U jednom danu, na jednom mjestu!
Prigušivao sam tada u sebi gorku pomisao: "Narod želi bana, a ne demokraciju". I tako je na izborima glasovao: izabrao je najtvrđe, konzervativne autoritarce (uz "pomirbu" partizana i ustaša i pokorno povlađivanje velike većine inertnih "domobrana"). Tada sam pisao (u slovenskoj "Mladini", čiji sam bio dopisnik) da smo faktički imali izbor između tri komunističke partije (po mentalitetu, ne programu!): jedne iz 1990. (Račanove), druge iz 1970. (Savka i Mika, tj. tadašnja Koalicija narodnog sporazuma) i treće iz 1950-ih (HDZ).
Dobili smo "bana", autoritarnog vođu, koji je preuzeo sve konce upravljanja državom i strankom, koja se ponašala kao faktički nasljednik komunističke partije (ni podudarnost u imenima - "komunistički" znači "zajedničarski" - nije slučajna).
OD AUTOKRACIJE KA PARTITOKRACIJI
Da se ne izgubim u detaljima, nakon Tuđmanove smrti i izbora 2000. godine, dolazi do promjena sustava. Ovlasti predsjednika su smanjene i on više nema na raspolaganju partijski mehanizam paralelne vlasti. Središte političke vlasti seli u Vladu, koja je sastavljena od više stranaka, tako da presudne odluke donosi koordinacija vladajućih stranaka. Oko njih se pak roje različiti lobisti i "klijenti", koji se bore za brojne posebne interese. Zajednički interes na zastupa nitko.
Centri moći van politike, u privredi ("gospodarstvu"), koji su 1990-ih bili o državi odnosno politici ovisni, u znatnoj su se mjeri osamostalili, iako ne potpuno. Mreža uzajamnog potpomaganja centara moći u politici i u privredi, koju smo nazvali "hobotnicom", ostala je. Ponekad dominira privreda, ponekad politika, ali bitno je, da si uzajamno pomažu. Nije to nikakva naša specifičnost: to je sustav zvan "crony capitalism", "kumovski kapitalizam", koji postoji i u SAD i na Tajvanu i u Kazahastanu, uz varijacije naravno.
Vlada oligarhija. Uz kumove tu su "klijenti" nižeg nivoa, koji dobiju neku siću, ponekad i više kad ozbiljnije zagalame. Svi smo umreženi. Svi gledamo svoj interes. O općem interesu ne brine nitko. (Pogledajte moj članak "Ekonomija kapanja": zašto zapravo ne želimo kraj korupcije)
Povratak HDZ-a na vlast značio je učvršćivanje sustava vladavine stranaka - partitokracije. Ivo Sanader pokazivao je odlične vještine komunikacije i manipuliranja, ali nije imao onu karizmu, koju je imao Franjo Tuđman. On je bio tipičan partitokrat: imao je moć zato, jer je došao na čelo HDZ-a, dok je ranije HDZ imao moć jer je karizmatski lider bio na njegovom čelu. Gubitkom položaja, brzo je izgubio i moć, kao i njegov nekadašnji suparnik Ivić Pašalić.
To je ono, što imamo danas. Frustrirani smo, nezadovljni. Ljudi se opredjeljuju za ovu ili onu stranku na izborima, ali generalno, strankama ne vjeruju. Nije to ništa neobično. Stranke su »neželjena djeca demokracije«, kaže jedna suvremena studija. Ali iskustvo pokazuje da su neizbježne.
Stranka znači podjelu ("pars"). Nasuprot tome, demokracija bi trebala biti vladavina demosa kao cjeline. Cjelina je više od puke sume dijelova, ali ne bi se smjela nametnuti dijelovma kao jedina bitna; to se zove totalitarizam. Ta je opasnost latetnsa u svakom pozivu da bi "svi Hrvati (ili "građani Hrvatske", svejedno!) trebali biti jedinstveni". Cijena "jedinstvenosti" je uvijek, da se treba obračunati s onima koji se ne uklapaju, po ovom ili onom, stvarnom ili proizvoljnom kriteriju.
Ali, ako postoje samo dijelovi, ne postoji uopće "demos", narod. I tako se svi zajedno gušimo u paralizi između dva pola. Sustav kakav je danas djeluje, svakome negdje nešto "kapne" preko nekog kumstva ili neke klijentelističke akcije, ali sveukupno, djeluje s vrlo niskom učinkovitošću i zato smo svi zajedno znatno siromašniji, nego što bismo mogli biti.
RJEŠENJE - PLEBISCITARNO IZGLASANI VOĐA?
Tijekom 2009. godine, objavio sam seriju tekstova na temu krize partitokracije, ukazujući na trendove razvoja. Ono što je bitno za uočiti je da nije samo narod nezavoljan: važnije dosad bilo nezadovoljstvo bitnih dijelova oligarhije, što je i dovelo do "borbe protiv korupcije", na način da se sam sustav ne ugrozi. Političari su postali preskupi; treba im sniziti cijenu. (Pogledajte npr. tekst Kapitalisti su odbacili stranke i traže novog lidera)
Jedan od poznatih izlaza iz ćorsokaka partitokraije je uzdizanje jednog vođe, lidera sa demokratskom legitimacijom (što se može lako pretvoriti u otvorenu diktaturu), koji će ponovo koncentrirati moć u svojim rukama, te suzbiti partikularizam stranaka. Taj sustav naziva se "plebiscitarna demokracija". Ne treba je brkati s "direktnom demokracijom". Narod ovdje "direktno" bira vođu (umjesto indirektno, preko glasovanja za stranke), koji onda vlada samostalno.
Taj je sustav jednostavan i može biti zavodljiv. Možemo ukazati na brojne aktualne primjere, uz varijacije, koje se mogu svidjeti konzervativcima, liberalima ili socijalistima, u Rusiji, Singapuru, Venezueli, zatim Italiji do jučer, Bugarskoj idr..
Ono što je pogodno, sa stajališta sadašnjih moćnika, jest da je promjena političkog sustava moguća, a da se u strukturi odnosa moći u društvu ništa bitno ne promijeni. Oko vođe, rojit će se lobiji i klijenti; sustav će pojednostaviti i pojeftiniti uklanjanjem strančarenja, tj. smanjivanjem broja posrednika.
S druge strane, narod može biti zadovoljen populističkom retorikom i obredima, te manje ili više "siće" koje dobiva preko klijentelističkih mehanizama (više tamo, gdje više ima, npr. prihoda od nafte). Sjetite se npr. kulta Evite Peron, odlično oslikanog u mjuziklu s Madonom u glavnoj ulozi, gdje je ta kontradiktornost istaknuta kroz komentare mladog Che Guevare (osobito scena u kojoj plešu valcer).
Tada su se u predsjedničkoj kampanji pojavili razni kandidati. U prvom planu je tada bio Milan Bandić. Kao što sam nedavno pisao, ostaje nam zagonetno zašto on nije nastavio svoj zalet nakon očekivanog, ali časnog poraza na izborima za predsjednika.
Kako se zaoštrava kriza u HDZ-u, svoju kandidaturu za novog vođu istaknuo je Tomislav Karamarko, u ulozi "šerifa" protiv anarhoidnih "indijanaca". Njemu, međutim, bar mi se tako čini, fatalno nedostaje ona bandićevska populistička dimenzija; narod će teško prihvatiti jednog žandara. Udvara se frustriranoj nacionalnističkoj desnici, koja je međutim mnogo manje utjecajna, nego što bi se po galami koju stvara moglo pomosliti. Slati vod specijalaca da hapse jednog devedesetogodišnjaka bio je jeftin spektakl; čini mi se da je svima bilo neugodno.
Kako sada stvari stoje, iako latentna mogućnost uzdizanja novog vođe postoji, partitokratski će se sustav održati. Mreža kumovskih odnosa donekle će se pročistiti, transakcijski troškovi koruptivnih procesa smanjiti, ali sustav će opstati. Najzad, koliko god neki od nas galamili, većina građana je još uvijek krotka. Ili su zadovoljni, ili nisu dovoljno nezadovoljni, ili jednostavno ne vide mogućnost stvarnoga, sustavskoga napretka. Bolje je, smatra većina, i dalje se oslanjati na isprobanu metodu "veze i poznanstva" - većina nas može negdje iskopati neku VIP, ima nekog "kuma2, da nešto za sebe iskamči. Za ideale ginu budale.
IPAK, MOŽDA, NEŠTO NOVO?
Ipak, iako sam možda naivni idealist tj. budala, čini mi se da zamijećujem nova kretanja. Ne nerviram se što nema promjena u nekoliko mjeseci ili nekoliko godina; stvarne promjene traju dulje, prenagla promjena samo šteti i izaziva reakciju.
Spomenuo sam gore četrdeset godina društvenih blokada. Imam na umu, naravno, razdoblje od obračuna s "hrvatskim proljećem", a također i drugi niz obračuna koji se početkom 1970-ih događau u Jugoslaviji, gdje su rušena reformska republička vodstva (liberali u Srbiji, Stane Kavčić u Sloveniji, Koste Crvenkovski u Makedoniji idr.).
Naslov jednog "krizološkog" zbornika iz 1980-ih je "Kriza, blokade i perspektive". Mislim da onaj sustav, koji je napravio sprdačinu od istaknutih ideala i blokirao stvaralačke snage društva, retroaktivno možemo nazvati "kumovski socijalizam".
Moja je teza, koju ću u knjizi pokušati detaljnije obrazložiti, da se u bitnim, društvenim odnosima zapravo ništa bitno nije promijenilo početkom 1990-ih, unatoč dramatičnoj političkoj promjeni. I dalje, uza sve promjene, osnovne društvene strukture, obilježene blokadama svuda oko nas (a i u nama samima, zbog naviknutih obrazaca ponašanja i razmišljanja), blokadama djelovanja i paralizom volje (uvelike je to ono tajanstveno, što zovemo "mentalitet").
Možda sam naivni idealist, možda sam (što je normalna ljudska slabost!) sklon vidjeti ono, što želim vidjeti, ali čini mi se, da sada, nakon četrdeset godina, vidim nade da se nešto, pomalo, počne mijenjati, ne samo na marginama.
Nakon što su studenti prije dvije i pol godine prvi put blokirali fakultete, napisao sam: Da, revolucija je počela! Upozorio sam: Ne - neće biti "juriša na zimski dvorac"; ovo je nešto drugo, dublje. Da - to je "festival", između ostalog, jedan "performance". Revolucionarni zanos, baziran na formulama velikih teorija, uz koji su marširale precizne formacije revolucionarnih brigada, postaje per-formativna mreža, u kojoj svatko može sudjelovati i svoj dio saga tkati.
NE VJERUJ NIKOME IZNAD TRIDESET PETE
Usprkos tome što je od masovnih Peripatetičkih prosvjeda proljetos ostalo samo nekoliko malih aktivnih grupa, usprkos promašaja s pokušajem prenošenja Plenuma FFZg na Jelačić Platz, usprkos tome što su male ljevičarske grupacije (vidi moj članak Tri nade za budućnost ljevice) učahurene u sebe, usprkos tome što mi se čini da se "Savez za demokraciju i socijalnu pravdu" Ivana Grubišića, organiziran oko jednog karizmatskog lidera, pokazao kao promašaj, sve su to greške koje će se neminovno događati.
Mnogi mladi bježe van zemlje, ili sanjaju da pobjegnu i život im u snu prolazi; neki će možda nešto bolje od svojih, i naših, života, od svoje i naše domovini, načiniti. Ne sutra, vjerojatno ni slijedeće godine, ali vjerujem da će nastati novi društveni pokreti i novi društveni i politički lideri, ukorijenjeni u društvenim pokretima kao istaknuti sudionici, a ne izdignuti kao populiisti ("demos", narod, je aktivni čimbenik, onaj kojem i po hrvatskom Ustavu pripada vlast i iz kojeg sva vlast izlazi, a "populus" je inertna masa sljedbenika) ili izgubljeni, kako glasi naslov jedne novije knjige, kao "akteri bez društva".
Mi stariji možemo biti samo savjetnici i učitelji (a učitelj mora biti svjestan, da će najbolji učenici često biti oni, koji ga ne slušaju; i ti će možda zapravo najviše koristi od njegovog podučavanja imati!). Ni po jada, da sam samo ja od onih 50+ pokazao političku nesposobnost! Ali naprosto ne vidim, da su drugi napravili nešto bolje.
ZA PARTICIPATIVNU, DELIBERATIVNU I PROSPEKTIVNU DEMOKRACIJU
Dakle, da konačno zaključim ovaj predugački tekst vraćanjem na temu iz naslova: moguća je plebiscitarna demokracija, a onda čak možda i autoritarni režim lažne demokracije; i zamišljivo je čak, da tako nešto u odnosu na ovo danas u mnogim aspektima bude napredak.
Mene to međutim ne zadovoljava. Mislim da takvi sustavi imaju ograničen domet, mogu biti učinoviti u zemljama koje imaju neke posebne prednosti, kao što Rusija i Venezuela imaju naftu i plin a Singapur položaj grada-države s velikiim okruženjem tržišta izvora. Moramo se odreći iluzija kako raspolažemo nekim velikim prirodnim bogatstvima. Nismo siromasi, ali nismo ni bogataši. Ono što imamo, moramo promišljeno koristiti. A da bismo to mogli, moramo rušiti blokade, moramo liječiti paralizu, moramo učiti da radimo timski, a ne da ili imamo Gazdu, ili tonemo u kaos.
Neće stranke riješiti ništa, iako bez njih nećemo moći. Ovi izbori nisu sami po sebi od ključnog značaja, iako je rušenje HDZ-a apsolutno nužno i korisno. S druge strane, kako sam nedavno upozorio, "direktnodemokratski fundamentalizam" može samo pokvariti šanse za napredak. Niz postojećih i novih metoda direktno demokratske pripreme i donošenja odluka, međutim, moramo poticati i razvijati.
Sustav, koji je moguć i realan, koji možemo razvijati postepeno a ne čekati jednu veliku Revoluciju, razvijajući sustav ali i navike, mijenjajući mentalitet u međusobnoj sinergiji, jest participativna (sudionička), deliberativna (prosuđujuća) i prospektivna (dalekosežna) demokracija. U su-dioničkoj demokraciji, korz deliberaciju i sagledavajući dalekosežno a to znači i cjelovito, svi dijelovi se uklapaju u cjelinu i pojam "demos" dobiva dublji smisao.
Ne smijemo dati izabranim predstavnicima da se uljuljkaju u svojim foteljama. Moramo im pisati, inzistirati da sudjelujemo u raspravama, galamiti pod prozorima, smijeniti ih ako ne valjaju.
Moramo inzistirati na tome, da se Zakon o referendumu promjeni - i to bez referenduma, jer to je besmislica: jednom smo prikupili 800.000 potpisa, molim lijepo, izglasajte to i točka! I onda stavljajte i sami barem jednom godišnje ključne teme na referendum, ne čekajte da vas natjeramo!
Moraju se stvarati nova autonomna udruženja građana i novi društveni pokreti, koji će pokrenuti "civilno društvo" iz današnje slijepe ulice "udrugaštva" ovisnoga od državne i EU sise.
Moramo, to je jedna od vitalnih stvari, biti mnogo više aktivni na lokalnom nivou, gdje se zapravo donose odluke koje nas sve pogađaju, a na izbore izlazimo u malom broju kao da nas se to ne tiče i u velikom broju krotko pristajemo, da mjesta u vijećima zauzmu krotki pripadnici drugog i trećeg ešalona velikih stranaka. Tu demokracija počinje, tu je baza bez koje ne ide!
Moramo inzistirati na transparentnosti vlasti, koristiti i razvijati "digitalnu demokraciju".
Moramo se uključiti u svjetske borbe, na način kako su to učinili studenti (međunarodni pokret za slobodno i emancipirajuće obrazovanje). Isčupati se iz samoskrivljene nezrelosti svojih kompleksa manje vrijednosti, koji vode do ksenofobije.
Učimo od najboljih. I nadmašimo ih. Mi to možemo.
ZA AUTONOMIJU GRAĐANSKIH INICIJATIVA: SAMOFINANCIRANJE
Ako vam se sviđa gore iznesena ideja o knjizi "Demokracije, uplatite donaciju od najmanje 50 kuna, a zauzvrat ćete dobiti potpisani primjerak knjige, kad bude tiskana!
Ovu donaciju možete uplatiti na posebni konto za taj projekt.
Primatelj: "Zajednica Humanitas", Zagreb
Broj računa: 2484008-1500181061 (Raiffessen Bank)
Svrha uplate: donacija (knjiga "Demokracije")
Ovakav način samofinanciranja smatram načelno važnim za obnovu onoga, što zovemo "civilno društvo" u Hrvatskoj; to će biti tema kolumne "U sridu!" kroz dva tjedna, 7. prosinca.
Za održavanje ovoga sajta, možete uplatiti donaciju u bilo kojem iznosu na drugi konto.
Primatelj: "Zajednica Humanitas", Zagreb
Broj računa: 2484008-1500180446 (Raiffessen Bank)
Svrha uplate: donacija (ZelenaPolitika.Info)
|
- 07:02 -
Komentari (0) -
Isprintaj -
#
|