Odakle mi na pamet baš sada ova tema?

Baš, baš...ludilo poltronstva i sindrom moronstva počeo se provlačiti i širiti sve više i oni koji nisu dio tog miljea jednostavno počinju osjećati nemir.

Svrbež, alergiju kojoj nema lijeka, osim da se suoči sa tim virusom i obznani ga retuširanim i zaspalim uvlakačima.

Cijela naša dična zemlja je tim zatrovana. Od velikih poteza i bitaka za svoje mjesto u rogu obilja do onih malih koje čine sitni podvodači koji misle da će postići plafon, ako šefovima uvijek pružaju osmijeh na licima, iako postoje dani kad bi ga o zid razbili.

Korumpiranost je samo dio toga, a ide ruku uz ruku sa poltronstvom ili da budem malo vulgarnija, dupeuvlačenjem. Na žalost, prvo se poklanja iz zahvalnosti pa darovani nezajažljivo traže još, dok se ne prevrši mjera i dok se u medijima ne počne pisati koliko visoko kotiramo po korumpiranosti, a još više po poltronstvu. Na žalost, ima ga u svim aspektima života. Često se toliko zarazimo time, da ni ne znamo da smo bolesni u školama, na radnim mjestima čak i u virtuali svugdje se nešto uvlačimo i zavlačimo radi malo pažnje, boljih ocjena, rejtinga.

U virtuali se dodvoravamo nekima za koje mislimo, da bi nas mogli održati na vrhu, a zapravo ti vrhovnici su često anđeli tame obučeni u haljine svjetla.

Ma, tko šiša dubinu? Bitno je da sam ja zapažen, pažen i mažen. To, što se ulizujem samo dokazuje moju sposobnost, da se održim živim, ali to što se smatra životom uopće nije život. Poltronstvo je lažni osjećaj punine, ovisnost koja je povučena drugim ovisnostima.

Ostati svoj, bez želje za ulizivanjem pa makar po cijenu osame tek to je naziranje životnog bila koje se skoro više ne pojavljuje na monitoru ovog postojanja i kako se boriti protiv te bolesti te nakaznosti koja se udomaćila svuda?

Perom, pisanjem pa ako ne ide, ćuškanjem, zato postoje satiričari, oni koji nikad neće zatvoriti svoje oči i koji će uvijek vidjeti nezdrave dijelove duše, ako se pojave. Često postoji opasnost da se i sami zaraze, ali cjepljeni su oni odavno protiv takvih stvari i mogu i žele pomoći, ako vide da itko to traži.

Jednom je Mark Twain rekao: "Najfinija odjeća za čovjeka je njegova rođena koža, međutim, društvo nekada zahtijeva i više od toga." ... i u tome je sva poanta ove priče.

Obucimo se ponovo u svoju kožu, ona nam najbolje pristaje, sve ostale nas čine budalama, a na zaslužujemo taj naziv.

Koliko god se pokušavalo pojednostavljivati i marginalizirati riječ NEUTRALNOST, ipak je to pojam koji već postaje gotovo bajka, a da ne govorim koliko se teorija o tome KAKO BITI NEUTRALAN umjesto da prijeđe u praksu pretvorila za neke u fikciju koja je samo neostvarivi san.

Kako ja volim sanjati, volim izazove i načine kako snove i fikcije pretvoriti u stvarnost, pokušala sam prakticirati NEUTRALNOST, ali bogme, naišla sam na tvrd orah.

Kao prvo postavila sam si zadatak, da prvenstveno budem OBJEKTIVNA, da se ne postavljam na ničiju stranu, osim na stranu pravednosti i naravno, ljubavi.

Ta dva pojma sam urezala u tkivo moga bića i pokušavam po njima djelovati i tako ljude gledati, ali kad dođe do nekoga sukoba, koliko god pokušavala biti neutralna, uvijek me netko svrsta na svoju stranu, koliko god ja bila nesvrstana, uvijek me negdje svrstaju.

Ako pokušavam umiriti neprijatelje mojih prijatelja, prijatelju postajem neprijatelj.

Ako pokušavam prijatelja podržati, njegovi neprijatelji me svrstaju u njihove neprijatelje.

Ako pokušavam upaliti lulu mira, lijepo mi biva izvađena iz usta i bačena na smetlište.

Zapravo, koliko god pokušavala sve gledati kroz prizmu objektivnosti, gubim bitku pa se pitam: što znači biti neutralan?

Zašutjeti u vijeke vjekova i gledati kako ti prijatelji tonu u živom blatu ishitrene pravednosti i pustiti, da sve ide svojim tokom, makar se oni zauvijek ugušili u tom mulju?

Netko kaže, da se sve pusti, svatko bira svoju sudbinu, a što ako je sudbina baš upotrijebila moju ruku da prihvati onu drugu koja treba podršku? Često ta ruka znači više, nego sve prazne riječi izrečene tokom života.

Kako biti neutralan, a da ne ispadneš jebena stranka, da prostite na izrazu?

Kako god, dobit ćeš svoju porciju ili u glavu ili u srce ili da budem kao Švicarska - zemlja oko koje su prošli toliki ratovi, a nikad zapravo nije pomislila, da iskoristi svoje oružje ili se miješa u bitke. Dovoljno je bilo, da negdje u svijetu nemira i represija postoji neka oaza koja ima otvorene granice bez stražara i barikada gdje su svi dobrodošli i gdje sloboda vlastitog izražaja ima prioritet.

Na stranu sad pozadina, Švicarska je imala uvijek koristi od svoje nesvrstanosti, a ja govorim o čistoj ideji i simbolično je upotrebljavam kao način i mogućnost, da se bude neutralan. Švicarska ima svoju zastavu koja je postala sinonim slobode. Imam i ja svoju doduše iskidanu od vremena, ali je još dižem visoko. Koliko god neki previdjeli i NE-VIDJELI, na njoj još uvijek piše LJUBAV i tim očima pokušavam gledati SVAKO BIĆE pa i ono koje me smatra neprijateljem.

Zapravo, ne postoje neprijatelji oko nas, mi i samo mi smo sebi najveći neprijatelji i kada vodimo bitke mi sami, a tisuću neprijatelja oko nas, zapravo, svi ti neprijatelji su naše neprevaziđene boli i želje da se tih boli riješimo pa ih pripisujemo drugima koji nas ranjavaju dodatno, a zapravo nema na bojištu nikoga, osim nas samih i jednog stjegonoše koji kao dijete otvorenih očiju grli usamljenog ratnika pokazujući mu besmisao ratovanja s iluzijama.

Bilo kako bilo, ja ću i dalje vježbati neutralnost, jer je nije lako postići, neutralnost uključuje objektivnost, a objektivnost rezultira savršenom ravnotežom iznutra, vaga koja konstantno održava ravninu, a Božica pravde koja je drži, ima povez preko očiju, upravo zato, da ne prosuđuje pogledom, nego da osjeti i vezanih očiju, da li je jedna strana prevagnula ili nije.

Ili smo mi to toliko blesavi ili se to namjerno radi - cijeli gradovi u Kini, posebno žarište-Wuhan su pod karantenom, nitko ni van ni unutra, a mi puštamo mirno pun autobus turista iz Wuhana preko granice u Hrvatsku, bez da ih se zadrži bar neko vrijeme u bilo kakvoj izolaciji i provjeri da li su zaraženi ili nisu.

Inkubacija traje dva tjedna, a oni će se mirno šetkati, fotografirati, papati u restoranima i usput podijeliti svoje unutarnje goste sa nama...

Prenosim dio odlomka iz naših novina..pa kom opanci, kom obojci:

"Nema mjesta panici, samo se nemojte trzati ili bježati ako netko kihne pored vas, nije to ništa običnije nego najobičnija gripa..Ona kraljevska, sa krunom."

"Turisti iz Wuhana autobusom stigli u Hrvatsku

Epidemiologinja Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo Zvjezdana Lovrić Makarić u izjavi za radio Dalmaciju potvrdila je da je autobus s kineskim turistima iz grada Wuhana, žarišta epidemije koronavirusa, u subotu ušao u Hrvatsku preko graničnog prijelaza Bregana:

- HZJZ je informiran o svemu, mi sve pratimo i zaista za sada nema mjesta panici. Sve upute o tome na koji način se zaštititi možete pročitati na internetskim stranicama Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo - kazala je Lovrić Makar "..."

nije moj tekst, ali jednostavno nisam mogla odoljeti, a da ga ne stavim!

ako netko ima nešto protiv ovog bloga, neka se prekriži 3 puta, izmoli 2 Očenaša i 3 ZdravoMarije i neka uživa u čitanju



"Neka se žena nalazila u smrtnoj borbi. Iznenada je imala osjećaj da je uzeta u nebo i da se nalazi pred sudačkom stolicom.

"Tko si ti?" upita je Glas.

"Ja sam gradonačelnikova žena, " odgovori ona.

"Nisam te pitao čija si žena, nego tko si ti."

"Ja sam majka četvero djece."

"Nisam te pitao čija si majka, nego tko si ti."

"Ja sam učiteljica."

"Nisam te pitao što si po zanimanju, nego tko si ti."

Tako je išlo dalje. Bez obzira što bi odgovorila, činilo se da nije dala zadovoljavajući odgovor na pitanje "Tko si ti?"

"Ja sam kršćanka."

"Nnisam te pitao koje si vjere, nego tko si ti."

"Ja sam ona koja je svaki dan išla u crkvu i uvijek pomagala siromahu i potrebnom."

"Nisam te pitao što si činila, nego tko si ti."

Očito, propala je na ispitu i bila je vraćena na zemlju. Kad se oporavila od bolesti, odluči pronaći tko je ona. U tom je bila sva razlika.

Tvoja je dužnost biti.

Ne biti netko ili nitko - jer u tom leži pohlepa i častohleplje - ne biti ovo ili ono - tako postaješ uvjetovan - nego jednostavno biti."

Anthony de Mello- "Molitva žabe"

Ovih dana završila sam čitanje romana „Inferno“, Dana Browna koji me je potakao na razmišljanje o tome koliko je naše čovječanstvo dospjelo do jedne crte svoga duhovnog razvoja (uključujem tu i dobrobiti tehnologije), gdje se može igrati Kreatora, i stvari za koje je još uvijek nezreo, uzima u svoje ruke i ruši koncept i ravnotežu svemira.

Roman je dosta zanimljiv, za moj pojam malo predugačak i više iz njega možemo naučiti o povijesti Italije (posebno Firence) i Danteovoj Božanstvenoj Komediji, nego o nečemu drugome, ali ono što me je potaklo na razmišljanje, je upravo sam zaplet, u kojem genijalni znanstvenik svijetom želi raširiti virus, kojim bi smanjio ionako previše napućeni svijet, jer po njegovom stavu, drugog načina nema i počinje trka sa vremenom, da se ne dogodi nova Apokalipsa i Kuga ponovo ne pohara ljude.

Međutim, na kraju balade, ustanovi se, da se uopće ne radi o Kugi, nego novom virusu, koji ljudima mijenja genetsku strukturu i čini ih neplodnim, naravno, kraj nije kraj, nego tek početak traženja antivirusa, jer je gotovo pola populacije već sterilno..

Oni koji su pozitivci, postavljaju pitanje, da li itko ima pravo sam odlučivati o miješanju u prirodan tok evolucije.. bilo je oduvijek bolesti, kataklizmi, sve se nekako dovodilo u ravnotežu- prirodnim putem, međutim, odgovor znanstvenika u romanu navodi na pitanje, zašto to baš čini na svoj način.

Ljudi ima previše. Po njegovom shvaćanju, on je humanista- točnije rečeno, transhumanista. Evolucija nas je dovela do toga da smo toliko napredovali, posebno umno, da u rukama imamo svu moguću tehnologiju i znanje, da možemo pomoći svijetu. On svoju uvrnutu ideju gleda kao spašavanje svijeta i čak uključuje i moralni aspekt. Ako nas ima previše, ljudi će duhovno nazadovati, oni koji nikad nisu ubijali i krali, počet će to činiti, jer će doći do stupnja da više neće biti hrane ni vode za sve, da ne govorimo o drugim stvarima.

Ovo navedeno u romanu je samo dio ledenog brijega. Eugenika kao pravac, odavno je bez pitanja preuzela na sebe osobinu Boga i bavi se stvaranjem nekog savršenog, novog čovjeka, koji neće biti opterećen emocijama, bolestima, svim manjkavostima, koje pritišću običnog nesavršenog čovjeka, ali taj nesavršen čovjek ima nešto što eugeničari nikako ne mogu stvoriti ni usavršiti, a to je ona Božja komponenta, koju nazivamo DUŠOM.

Transhumanizam se žuri, čini se, kao da ne može dočekati da čovjek sam dođe do svoje stepenice savršenstva, nego bi se preskočilo deset odjednom, Duša ima svoj put i način razvoja, nije podložna konstrukcijama ni rekonstrukcijama sa strane.

U svemu tome, uz nju čvrsto stoji njen Stvoritelj. Koliko god se pokušavao stvoriti univerzalan život, sa ljudske strane nikad to neće biti, ako se ne poštiva i ne rangira Kreatorova želja za usađenom njegovom iskrom u sebi.

Naš fizički svijet je podložan promjenama, na koje često ne možemo utjecati. Ne treba prst čovjekov da budemo zbrisani sa lica zemlje, dovoljno je da jedan od najvećih vulkana proradi i izbaci svoj oblak ugljičnog dioksida u atmosferu, efekt bi bio isti kao da je bačena nuklearna bomba, takav vulkan postoji u nacionalnom parku Yellowstone u Americi i očitava mu se aktivnost.

Ne napominjem ovo zbog fatalizma, nego čisto radi činjenice, koliko god bili napredni, opet smo krhki, lomljivi i možda ovisni o tom Božjem prstu, koji je uvijek na okidaču, a on čeka strpljivo, ne žuri sa svojom odlukom i čeka da se prestanemo igrati, da budemo odgovorni za ono što nam je darovao: ovaj divan planet, koji je prvotno zamišljen kao raj i to će i postati.

https://www.magicus.info/kolumna/gost-kolumnist/ima-li-nas-previse

O čemu ja razmišljam?

Bolje da se ugledam na mog mačka Orena, zapravo susjedovog, ali udomaćio se kod mene.

Kakva božja kineska gripa i bakrači?

Treba se udobno namjestiti i pustiti mozak na pašu, previše ga tjeramo da razmišlja, jadničak mozgićak

Toliko je lako zaboraviti urođenu brižnost, toliko lako ljudima upravljati, čitaj: manipulirati..

Izranavljeni od vlastitog zaborava, amnestički paraplegično, postaju invalidi svoje novonastale osobnosti koja s onim njihovim božanskim kvalitetama nema niti jednu dodirnu točku više pa onda popuštanje pod svojim natovarenim ego bisagama koje samo praznu slamu nude kao hranu za umove koji daju kraljevstvo- za još više slame.

Nije to floskula, nije to izmišljena teorija današnjeg mentaliteta svijeta, sve je to jedno saće, osinjak, u kojem su ćelije pune radilica koje vrijedno rade za Kraljicu i tko se usudi izdvojiti i odvojiti iz tog mentaliteta, taj je naizgled osuđen na smrt u visinama, u najblažem obliku, smrt u kljunu orlovom, ali nije li i to ljepše, nego hipnotički slijediti već tisuću puta prosljeđene trendove i izgubiti se u mnoštvu koje obećava sigurnost, makar više nikad ne saznali tko smo zapravo, jer govori nam se kako to nije važno

Dok Onaj negdje izvan ljudskih spoznatih umotvorina čeka da, dotaknuvši Ga prvo zaboravimo sva nametnuta imena pa onda spoznamo kroz Njega sebe, drugi tamo u divljoj ponornici života proklamiraju neke kvazi istine koje odvlače strujom u dubine bez izlaza..

Nije to ništa novo i ništa novo nisam rekla, možda sama sebi osvješćujem preostale zakutke koje još nisam u komori vlastitog srca, da bih konačno transformirana prešla taj bezdan "baš me briga" spoznaje.

Oduvijek su se ljudi kretali između euforije i raspinjanja i ništa se nije pomaklo, osim svjesnosti, da postoji i neki treći put. Ljudi su kolekcionari, vole sakupljati sve poluoblike istina i kad im se pred očima u jednom dragocjenom trenutku vremena pokaže Onaj koji zna Istinu, probudi se na tren njihov osjećaj iz nutrine, amnezija na tren prestane pa počnu vikati: "HOSANA"darivajući tu Istinu cvijetnim laticama, ali Istina nije laka uvijek za prihvatiti. Previše je toga za shvatiti i prihvatiti odjednom, voli svog neprijatelja kao sebe samog.

Koliko puta opraštati? Bezbrojno mnogo puta i tako preteško znanje za duše koje svoj cjelokupni nametnuti milje shvaćanja moraju odvrtiti unazad. Zazuji Matica, ose se vraćaju na posao: jesti, piti, raditi, spavati, čemu uopće trud oko spoznavanja nečeg višeg pa se od jela prave fetiši, od svega prizemnog se stvaraju kultovi ne bi li se održala lažna punina u umovima koji prekidaju svaki odnos sa dušom koja se opet-povlači u srce i ljubav koja traži srce, postaje iluzija.

Ljubav koja se umom stvara, postaje ona bitna komponenta koja prevladava, umjesto da idemo prema vrhu planine, mi se prestrašeni vraćamo sa pola puta i pridružujemo se gomili gdje je toplije.

Na vrhu ledeni vjetrovi pušu i orao čeka otvorenog kljuna, ali iz njegove nutrine rodit ćemo se krilati, jer smrt je samo prijelaz na savršenije mjesto bivanja. Ostanemo li dolje, nikad se nećemo vratiti k sebi, ali mnogima to i nije važno, uživaju u "Baš me briga" poziciji i beskrajno se puta rađaju, dok ne shvate da se trebaju pomaknuti sa mjesta. Zapravo, svi imaju svoju priliku za uzdizanjem.

Koliko i kako će ih iskorištavati, opet o njima ovisi, tko može shvatiti, shvatit će.

Mrak se razbaškario.. Priređuje party na sve strane..
Netko u pozadini stavlja glazbu-subliminarnu, bogatu skrivenim nahođenjima, dok pravi dj. trlja ruke, iza te pozadine.

Netko uporno žmiri i pleše svoj hipno-ritam, ne tražeći izlaz iz mraka, niti vrata u slučaju nužde..
Koja nužda? Mi samo poznamo nuždu koja nas potjera u mjesto gdje svi idu pješke..
Neki plešu u zanosu, obuzeti svojim ružičastim lećama na zjenama..

"Pustite nas da otplešemo kako nam sviraju, zašto bi mijenjali plesne korake? Baš nam je lijepo uz sve što su nam usadili u um.. Ne treba nam revolucija.

Evolucija je dostigla svoj vrhunac, pretvorivši nas iz majmuna u čovjeka.. Šta će nam više?
Majmuni su još u džunglama, mi smo u dvorcima svoje ponositosti"..
Dok se majmuni tiho smijulje, ljudi su smrtno ozbiljni..
Ponositost odvede u kolaps..
Što to bješe svoje/voljno življenje?
Manjina je shvatila bit većine.
Manimo sve teorije zavjere, politiku, što bi bilo kad ne bi bilo..
S jedne strane, ciljano se manipulira, s druge strane, ciljano se eskivira..
Dok jedni namještaju, drugi bježe od odgovornosti- koja se zove: Imati muda..
Dok jedni malo po malo, ljudima oduzimaju sve što se može oduzeti- od dostojanstva, do fizičkih stvari, drugi/baš me briga meni dobro/ se povlače u svoje puževe kućice..
I sline i plaču, kako je teško živjeti u takvom okruženju..

Novi svjetski poredak se perfidno, mic po mic, dovlači pred vrata plesne dvorane, gdje će spremni vratari jednom širom otvoriti vrata..
I tko će ih dočekati?
Oni koji bez muda traže siguran i dobar odnos. Analni najviše..Za takav muda ne trebaju.
Samo spremna usta koja će uglavnom biti zatvorena, jer će biti puna organa..
Naravno, konstruiranog za dugu i dobru zabavu..
Da li uopće može manjina, koja ima muda, išta učiniti, protiv mase koja pleše kako je naučena?
Može..
Držeći svoje svjetlo dok mrak ne odustane..
Kako?
Čuvajući svoj poklon od pamtivijeka, koji se zove: sloboda volje..
To i jedino to se ciljano i želi oduzeti.. Kada nemaš svoju volju, nisi više svoj, a nisi ni božji..
Zapravo, postaješ biće, koje gubi dušu, a time i kontakt sa nebom..
Monstruozni planovi evoluiranog zla, pokušavaju sve, da nam ukradu-nas..

Čitam: malena djevojčica, koja je rođena sa srčanom manom, ali operirana kao beba, sada je zdravo, veselo dijete. Želi napisati pismo belgijskom kralju, da ne dozvoli eutanaziju bolesne djece u svojoj zemlji..
Stislo me u duši, stislo u grlu, stislo u srcu.. Kuda ide ovaj svijet, od kojeg većina žmiri, druga većina okreće leđa, dok jedan dio manjine glasom nadjačava one eutanizirane duše, mrtve do nulte granice, koje čine to što čine..
Ja gledam. pratim, pokušavam govoriti kad netko želi poslušati, ali većinom riječi odlaze u prazno..
Ili se vraćaju meni..

Pokušavam sve svoje preostale nesavršenosti, zaboraviti, i okrenuti se od sebe, nečem drugom. nekome drugom.. vrijeme je došlo da zaboravim osobne frustracije i konačno sve svoje snage ulijem u zajedničku, kolektivnu svijest, koja se bori protiv kradljivaca duše..

PRE pustiti

OT pustiti

IS pustiti

DO pustiti

NA pustiti

ZA pustiti

......

Gomila riječi traži svoje konačno odredište, tišinu od bezglave trke do ulijetanja u cilj gdje prestaju svaka nadmudrivanja i dokazivanja.

Pustiti da te noge nose kud god ti sam odrediš, bez pitanja, hoćeš li se umoriti ili ne.

Pustiti tvoje zarobljeno vrijeme da potone u oceanu iluzija i ostavi te u punini praznine gdje bogatstvo otkrivene Istine tek jedan veo skida.

Pustiti se zagrljaju, da te zdrobi svojom nježnošću, iako znaš da ćeš se poslije toga dugo sakupljati rasut kao zrnca pijeska, koje vjetar dotakne.

Pustiti krik iz grla, makar te tisuću nijemih usana osuđivalo, jer zbog straha nikad nisu mogle pustiti svoj glas.

Prepustiti se Krilima ljubavi, iako će ti ih možda netko skršiti, ali ta krila uvijek nekako ponovo narastu, ako se pustiš nadi da te prati i korača uz tebe.

Pustiti lavu iz vulkana tvoga srca, makar završila u hladnim valovima mora, šosljednji dah života završava otpuštanjem, prepuštanjem, Duše u Ruke neba, tijela u ruke zemlje.

https://www.magicus.info/ostalo/poezija/otpustanje

Latice ruža raznosi vjetar.. Amnezirani anđeo pokušava se sjetiti: "Tko sam ja, zašto slijedim kolonu? Pustite me da otvorim tabernakul i zagrizem dušu toga tijela, koje samo posvećena ruka može dotaknuti."

A koja je ruka posvećena do kraja?

Ooo, pokušavam se sjetiti, dopustite mi da priđem tom stolu na kojem zarobljena hostija tek šaptom moli, da je istinski podijele...

''...Blasfemija...'' grakću prazni posvećenici, prljavih ruku pa ni moje nisu čiste, ja sam dijete, koje se igra u blatu pokušavajući posaditi ružu za Onoga koji mi je svijet Istine poklonio, za onoga, koji će mi jednom dozvoliti da sama stvorim vlastiti planet, gdje neće biti klasificiranja i mistificiranja.

Za sada je to samo špekula u mojoj ruci i želja, da postanem svjesni kreator najljepše vizije sukladne sa Izvorom.

Još me ne puštate ka onom zalogaju, koji jedini može vratiti sjećanja, koji jedini vraća na pravi put i tko ste pa sad vi, koji skrušeno brojite zrnca i lamentirate vaš Miserere?

Ja vas ne poznam, a vi ste me othranili kruhom vašim svagdašnjim u nadi da ću konačno potpuno zaboraviti zašto sam ovdje, a sjećanja prilaze stidljivo i još brže nestaju kada se suočim sa njima; ne odustajem od sebe, čujete li vi, koji iza lažnog ogledala pratite svaki moj pokret?

Zapravo, vi ni ne postojite,postojim samo ja i Onaj, koji mi je dao rolu praznog filma u ruke, a sve ostalo je na meni, film se vrti, ali režiser je u gledalištu sam i dorađuje, reže, montira, ubacuje kadrove, uz njega sjedi njegov drugi dio, koji ga hrabri da ne odustane.

Duša blizanac?

Da i ne... Njegov jedini dio koji je osim njega stvaran, sve drugo je samo protok slika koje se mijenjaju, latice odlaze u nebo nošene dahom mojim, koji je jači od svakog vihora kojeg je iznjedrila ova planeta na kojoj mi ne trebaju krila, već samo prisjećanje.

Nisam prah i nisam pepeo, ja sam središte te čarobne ruže, koju kidaju svaki puta na komadiće i bacaju je na tlo ne bi li put do Srca bio oku ljepši, ja sam svjetlo Svjetla i kao takva nemam ništa sa pepelom i prahom, pepeo i prah su naučene lekcije koje žele ubiti ljepotu pobožanstvenja.

Pa, neka bude Svjetlo - u tom čarobnom središtu ruže, zalogaj istinskog tijela, ima okus vječnosti, a prah neka raznesu oni, koji vjeruju da su samo to i ništa više...

Na praznom peronu, gdje ni jednog putnika više nema, samo po koji usamljeni čistač i vlakovođa, koji čeka zadnji vlak, osluškujem noć i čekam da se pojaviš, kada svi umorni spavači postelje svoje zauzmu.

Čekam, da se raziđu svi, da tišina meka, donese dah duše tvoje, do duše moje, sve sam plave satove vremena zaustavila, sve one silne trenutke, koje nam kradu kazaljke, zaustavila, ni jedan urar to ne može popraviti, ovo vrijeme u međuprostoru tišine, samo ja mogu pokrenuti opet, ali tek kada te dočekam i zagrlim.

Ako se itko probudi i poželi nas vidjeti, tek prazan okvir slike će gledati, mi smo se pretočili u san, gdje ja, malena i krilata, spavam na tvojim mekim laticama cvjetnim, sklopljenim od umora i tko može pomisliti, da smo tek par trenutaka prije bili u vrevi perona, među uzbibanim putnicima i svatko svome domu hitao ne razmišljajući, da vrijeme možemo zarobiti i skriveni od svih, jedno drugom se predati?

Dogodi se u trenutku, a trenutak je sačinjen od bezbroj sačuvanih trenutaka koji se odjednom povežu u cjelinu.

Prošla sam (kao i svi), sve susrete: prve, druge, treće, četvrte, pete vrste, jer uzaludno je pomišljati i sanjati kontakte sa bićima druge vrste kad se ti kontakti događaju svakodnevno: na svim razinama i sa svim bićima odjednom.

Mi smo ti čarobni sijači sjemena kako naš pjesnik Cune često govori, mi smo svatko od nas, vanzemaljski entitet za sebe.

Na ovaj čaroban plavi planet došli smo svjesno, sa namjerom da ga održimo čarobnim. Priče o invaziji, kolonizaciji, sve me odjednom više ne dotiče kao nekada, jer konačno ostvarujem nulti kontakt-s Onom koja ne poznaje više strah, jer strah stalno obmanjuje i zavarava svrhu našeg postojanja: BITI JEDNO sa JEDNIM, a to Jedno nas vječito šalje kroz krvotok svoga Duha, da budemo Ljubav.

Djevojčica Akiana samo je okidač, jedno od onih zlatnih okidača koji otvore portal kroz kojeg možemo ući, bez imalo zadrške i vidjeti, da zapravo sve to znamo, imamo u sebi, ali smo zaboravili pa budemo osupnuti, iznenađeni vlastitom deja-vu spoznajom: tu smo već bili. To je zapravo svrha svih naših lutanja kroz hodnike matriksa.

Kvadratna dimenzija pretvara se u krug, krug u spiralu, spirala u pravac koji se pruža do ključajuće točke naše svijesti koja se polako smiruje puneći se blaženim mirom i odjednom prošlost postaje samo segment koji gledamo izvan ulaženja u njega i sve što nam je bilo toliko neopisivo važno, sada prepušta mjesto onom najvažnijem: održati svoj nulti kontakt, koračati budan i početi mijenjati svijet mijenjajući sebe.

Materijalne brige, ljudske ljubavi, vraćanja i uzvraćanja, sve se posmatra sa jedne drugačije razine, nikako sa visine, tek sa jednom tihom dozom zahvalnosti, jer prolazeći kroz sve to, naučila sam se, da ničemu više ne trebam robovati. U svemu sam, a opet, izvan svega.

Moja vjera u Svjetlo je konačno rodila toliko željeni plod uspostavivši kontakt sa sobom, mogu se konačno okrenuti do kraja drugima.

Sve od nas polazi i sve kroz nas opet dobiva svoju smislenost...