Koliko god se pokušavalo pojednostavljivati i marginalizirati riječ NEUTRALNOST, ipak je to pojam koji već postaje gotovo bajka, a da ne govorim koliko se teorija o tome KAKO BITI NEUTRALAN umjesto da prijeđe u praksu pretvorila za neke u fikciju koja je samo neostvarivi san.

Kako ja volim sanjati, volim izazove i načine kako snove i fikcije pretvoriti u stvarnost, pokušala sam prakticirati NEUTRALNOST, ali bogme, naišla sam na tvrd orah.

Kao prvo postavila sam si zadatak, da prvenstveno budem OBJEKTIVNA, da se ne postavljam na ničiju stranu, osim na stranu pravednosti i naravno, ljubavi.

Ta dva pojma sam urezala u tkivo moga bića i pokušavam po njima djelovati i tako ljude gledati, ali kad dođe do nekoga sukoba, koliko god pokušavala biti neutralna, uvijek me netko svrsta na svoju stranu, koliko god ja bila nesvrstana, uvijek me negdje svrstaju.

Ako pokušavam umiriti neprijatelje mojih prijatelja, prijatelju postajem neprijatelj.

Ako pokušavam prijatelja podržati, njegovi neprijatelji me svrstaju u njihove neprijatelje.

Ako pokušavam upaliti lulu mira, lijepo mi biva izvađena iz usta i bačena na smetlište.

Zapravo, koliko god pokušavala sve gledati kroz prizmu objektivnosti, gubim bitku pa se pitam: što znači biti neutralan?

Zašutjeti u vijeke vjekova i gledati kako ti prijatelji tonu u živom blatu ishitrene pravednosti i pustiti, da sve ide svojim tokom, makar se oni zauvijek ugušili u tom mulju?

Netko kaže, da se sve pusti, svatko bira svoju sudbinu, a što ako je sudbina baš upotrijebila moju ruku da prihvati onu drugu koja treba podršku? Često ta ruka znači više, nego sve prazne riječi izrečene tokom života.

Kako biti neutralan, a da ne ispadneš jebena stranka, da prostite na izrazu?

Kako god, dobit ćeš svoju porciju ili u glavu ili u srce ili da budem kao Švicarska - zemlja oko koje su prošli toliki ratovi, a nikad zapravo nije pomislila, da iskoristi svoje oružje ili se miješa u bitke. Dovoljno je bilo, da negdje u svijetu nemira i represija postoji neka oaza koja ima otvorene granice bez stražara i barikada gdje su svi dobrodošli i gdje sloboda vlastitog izražaja ima prioritet.

Na stranu sad pozadina, Švicarska je imala uvijek koristi od svoje nesvrstanosti, a ja govorim o čistoj ideji i simbolično je upotrebljavam kao način i mogućnost, da se bude neutralan. Švicarska ima svoju zastavu koja je postala sinonim slobode. Imam i ja svoju doduše iskidanu od vremena, ali je još dižem visoko. Koliko god neki previdjeli i NE-VIDJELI, na njoj još uvijek piše LJUBAV i tim očima pokušavam gledati SVAKO BIĆE pa i ono koje me smatra neprijateljem.

Zapravo, ne postoje neprijatelji oko nas, mi i samo mi smo sebi najveći neprijatelji i kada vodimo bitke mi sami, a tisuću neprijatelja oko nas, zapravo, svi ti neprijatelji su naše neprevaziđene boli i želje da se tih boli riješimo pa ih pripisujemo drugima koji nas ranjavaju dodatno, a zapravo nema na bojištu nikoga, osim nas samih i jednog stjegonoše koji kao dijete otvorenih očiju grli usamljenog ratnika pokazujući mu besmisao ratovanja s iluzijama.

Bilo kako bilo, ja ću i dalje vježbati neutralnost, jer je nije lako postići, neutralnost uključuje objektivnost, a objektivnost rezultira savršenom ravnotežom iznutra, vaga koja konstantno održava ravninu, a Božica pravde koja je drži, ima povez preko očiju, upravo zato, da ne prosuđuje pogledom, nego da osjeti i vezanih očiju, da li je jedna strana prevagnula ili nije.