Pregled posta

Adresa bloga: https://blog.dnevnik.hr/zivot-i-ja

Marketing

Lobotomija sretnih trenutaka



Stvoreni smo za lijepo, cijeli naš živući sklop se zove ljepota i svakim novim pokušajem rađanja oslobođamo se svega što ometa protok te ljepote, kroz tamu do svjetla udahnemo nebo i ponovo osnaženi opet putujemo tunelom do novih spoznaja, da ćemo sakupiti još više sretnih i lijepih trenutaka i na kraju puta raširiti ih pred okom Kreatora poslušati njegov blagoslov i prštavi smijeh radost, pravo iz njegovog Zlatnog Srca, a često i prečesto gubimo ili mijenjamo dragocjene lijepe trenutke, trenutke vječnosti za neke prolazne, neke trenutke koji će nam otežati korake ka čudesnosti savršenog postojanja i što je najtužnije: dozvoljavamo često, da nam drugi određuju kakvi to trenuci trebaju biti, da bi bili vrijedni za sačuvati.

Ne slušamo često sebe, ne zalazimo dovoljno u dubinu svoje duše gdje čekaju sakriveni sretni trenuci, svoje uskrsnuće i potpuni život, osvrćemo se za glasovima sugestivnih glasnogovornika, vjerujemo u tuđi kut gledanja, ulazimo u tuđe oči i posmatramo kroz njih trenuke koji su po njima vrijedni hvalospjeva i gubimo svoja mjerila, dozvoljavamo da nam netko drugi mijenja srž, božansku molekulu duše u nešto sasvim različito od nas.

Sreću vrednujemo po vidljivim, velikim stvarima, tražimo je u nekim posuđenim mišljenjima, svoje guramo u zapećak, preslabi da se odupremo zovu većine, a Ljepota čeka...u svakome drugačija, u svakome posebna.

Kreator nas nije stvorio jednake, nismo njegovi klonovi, svatko od nas je za njega jedna oaza ljepote i svatko ima pravo tu svoju ljepotu održati svojom pa tako i sretne trenutke ne kradući je od drugih, već uzimajući samo jednu zjedničku poveznicu: sreću tražiti u malim stvarima, gotovo nečujnim i nevidljivim za zov većine kao kap rose kojem se kroz latice cvijeta divi naše srce,

kroz neki rastrgani veo bešćutnosti opaziti žutu iskru toplog milosrđa, kroz neko sitno i besmisleno osuđivanje i izrugivanje proći bos kao po žeravici ne odgovorivši niti jednom riječju istom mjerom.

Dragocjeni trenuci tihog samoopraštanja negdje će jednom zaživjeti u nekom kutku budućeg susreta konačnog opraštanja svima i ne dozvoliti, da nam bilo tko kroji i mjeri vrijeme i veličinu tih sretnih trenutaka, povesti se za svojim zovom iznutra, ma koliko vanjska šaputanja govorila drugačije.


Post je objavljen 13.02.2019. u 14:48 sati.