Možemo se vrtiti u krug, plesati naš ples sadašnjosti praćen možda nekom nametnutom glazbom, možemo citirati, parafrazirati, blasfemirati, vikati o nekim teorijama laži i paralaži, zavjerama, sveto pismo nije sveto, sve nas želi pokoriti, razoriti našu teško osvještenu slobodu, ali nije li baš Krist bio on izmišljen ili ne, nije li on naš prvi učitelj, onaj koji je samo o ljubavi učio, prezirući sve farizeje i zakone koji sa ljubavlju veze nemaju, prezren zbog toga, ubijen u čistoj namjeri, da nas podsjeti kako smo ovdje samo zbog Ljubavi koja jest najveća sila u svemiru?

Ne prolazimo li svi mi koji tragamo za takvom ljubavlju sve ono što je On prošao?

I padamo, i dižemo se, i želimo koračati sami, osloboditi našeg Boga odgovornosti za naše greške pa ostanemo potpuno sami u nekoj pustinji gdje čak ni anđeli ne zalaze i mislimo, da je to kraj, alii nije. On opet svojim blagim pogledom krijepi žedno srce i podsjeća nas ne znam koliko puta, da nismo sami, da istinska ljubav uvijek pobjeđuje i da se uvijek ponovo rađa, upravo zbog naše izgubljene nade, da se više neće roditi..

A zima je tu, ona prava, teška zima u kojoj hladnoća ljudi više boli, nego najljuća studen i najveći snjegovi. Ne, nismo sami, opet počinje naš hod prema Istini nad svim istinama, skrivenoj negdje, u malim jaslama koja će nas dotaknuti do srži naše duše, ako se otvorimo do kraja i ne, nismo mi umorni, samo nam ponekad koraci otežaju od naše vlastite sumnje, idemo li pravim putem ili ne.

Ne znam, ponekad pomislim da su ljudi koji stalno sanjaju ružičasto, love leptiriće, gnušaju se trnja na ružama i krvi koja kaplje iz trnja zapeli negdje, a nije život samo to, on traži potpunost, uranjanje u blato, poneku riječ podijeliti sa beskućnikom na ulici ili pijanom liku u kafiću koji treba društvo za otvaranje duše.

Razdvajanje na crno i bijelo sve je to krivi put, tko se želi zadržati i ostati na jednoj strani, promašio je putanju... nismo nekulturni, ako ponekad kulturne pošaljemo u rodni kraj, naprotiv, onda tek postajemo kulturni, jer vlastitu dušu kultiviramo slobodom izričaja.

Božju iskru dobrote teško je ugasiti.

Ovi ljudi stoje na kiši čekajući, da vide jesu li podobni pomoći dječaku koji boluje od rijetke vrste karcinoma.

Pomiriti čovjeka-životinju sa svim ostalim životinjama sa kojima dijelimo istu prirodu, koja je sveta više, nego bilo koja crkva ili hram.

Mi koračamo po tijelu Majke Zemlje, blagujemo njene plodove, pijemo njenu krv, koja sačinjava sve rijeke i oceane, dišemo kroz njena pluća-šume, a kako se ponašamo? Nezrelo, sramotno nezrelo,bukvalno iskorištavamo riječi iz svetih spisa, koje nam govore da je sve stvoreno za nas, jer smo najviša vrsta, Bogu draga.

Kojem Bogu? Koji Bog odobrava samodestrukciju čovjeka koji je njegova slika i prilika?.Tako pišu, zapravo, takav Bog je vrlo limitiran i nesavršen, jer nikad ne bi sam sebe uništavao počevši od kolijevke u kojoj je rastao.

Jesmo li svjesni koliko smo skrenuli sa puta? Koliko ljudi na kugli zemaljskoj nikad nije osjetilo tu predivnu povezanost sa svime, a time i sa Savršenim kreatorom?

Naši linkovi su prekinuti, svijest zamućena žurbom oko egzistencije, konzumerizam je protokol koji je obavezan, jer živimo samo jedan život. Pogrešno i da je samo jedan, (a nije), ono što ostaje iza nas, ostaje našoj djeci i djeci naše djec, jer kako ih odgojimo, tako će prenositi dalje. Preziremo paganizam, usvojili smo kulturne navike nametnutih religija, a zapravo, poganski drevni ljudi su poštovali i voljeli prirodu više nego mi, jer su znali da je živa i da ovise o njoj.

Vile i vilenjaci, wicce i wiccani, sve je to gurnuto pod tepih kao nešto sramotno, zločesto, dio bajke, a zapravo nema većeg zla, nego uništavati sve oko sebe radi vlastite koristi i bogatstva koje nitko sa sobom nakon smrti ponijeti neće.

Poanta poante - progledajmo dok nije kasno, vremena ponestaje za nas, ljude, priroda će se obnoviti i bez nas.

Sasvim slučajno, uletjela je u vidno polje moje zjene i rekoh joj: držat ću te u mom oku, dok mi ne ispuniš želju koju si mi nedavno obećala ispuniti, a ona se snuždi i reče, da ne gospodari vremenom, samo trenutkom ispunjenja.

Eto, ona se rađa i umire čineći nekoga ispunjenim. Kako od nje zahtijevati drugačije?

I ja je pustih sa povjerenjem i nadom, da se baš radi mene pojavila i moje želje koja je ovisna o mom strpljenju pa pomislim: lijepo je i tako odživjeti: makar trenutak, prije dodira sa tlom, ali bar u spoznaji, da je makar jedna duša sretna.

Kažu, kad si spasio jednog čovjeka, kao da si spasio čitav svijet, a ja kažem: kad si usrećio jednu dušu, kao da si usrećio dušu cijelog svijeta.

Bijaše to vrijeme zimsko.. Badnjak je kucao na vrata.. Prije više godina, kada sam još bila u kontaktu sa karmelićanima i vratila se sa ugodnog druženja iz Zagreba, gdje su se svake godine održavale duhovne vježbe i meditacije..

Volim taj red, i uvijek, iako sada ne idem u crkvu, uvijek mi je ostao posebno na srcu. Valjda zato, jer duboko i iskreno pokušavaju prodrijeti u suštinu bezuvjetne ljubavi, naglašavajući jednostavnost i skromnost.

U Zagrebu bolje rečeno, u Remetama, uvijek sam dobrodošao gost i uvijek sam se osjećala kao kod kuće, kad bih tamo dolazila. No, ovo nije glavna tema ove priče, ali neizostavan je dio nje.

U Remetama sam upoznala prekrasne produhovljene, ali sasvim obične ljude, kod kojih sam znala odsjesti, kada bih se u Zagrebu našla.

Jelena, predivna duša, iz Bogovićeve ulice, njen starinski stan, sa dahom predaka, jer, njeni potomci su bili plemićke loze, ali opet njena veličina duše nije se obazirala na sve to.. i tako.. Badnjak se približio, bila sam kod kuće, često u telefonskom kontaktu sa Jelenom.

Pekla sam kolače, djeca su bila puno mlađa i manja, unijela se jelka popodne u kuću, svi smo bili u nekoj slatkoj euforiji..

Zima je te godine bila izuzetno hladna.. Vani je bilo dobro ispod nule, i snijeg, koji je tjedan dana prije pao, nije se imao namjeru otapati..

Kasno popodne..
Gotovo sumrak..
Netko mi kuca na vrata..
Otvorim, i susretnu me dva krupna uplakana oka. Ilinka..Djevojka, tek završila medicinsku školu, dvije kuće dalje od mene.

Obitelj iz Bosne, ljudi od srca, dragi i posebni. Ovdje u selu ih dosta ima..Plače..Majka joj je dok je bila malena, otišla raditi van, u inozemstvo, ostavivši nju, njenu mlađu sestru i brata ocu..Nije to činila iz zadovoljstva. Vjerovatno je trebalo zaraditi za život, i tako je odlučila. Otac se očito nije dobro snašao u tome svemu, počeo je piti, i djeca su bila prepuštena sama sebi, više izbivajući od kuće, nego što su bili u njoj. Majka bi dolazila dva puta godišnje kući, ali to nije to. Tada, kada su bili maleni, tražili su njenu pažnju i nježnost i sve se to kasnije odrazilo na njima. Sestra joj se mlada udala, otišla, a Ilinka i brat su ostali.

Nekakvim čudom, Ilinka se borila i opirala, i svojom željom i snažnom voljom uspjela završiti srednju školu. Uz puno emotivnih rana, uspona i padova. Brat nije bio te sreće. Bio je nekoliko puta u domu pa se vratio, problemi su se nizali, dok nije i on počeo kradomice piti..

Vidim, Ilinka drhti.. Tanka vestica na njoj.

"Pa što se dogodilo?-" pitam je..
"Brat me je noćas istjerao van, spavala sam na slami u štali, i nisam znala kome da se obratim, a vas poznam, i .."

Počela je opet plakati..Uvela sam je unutra. Prvo čvrsto zagrlila, i pomislila, da je i ona, baš kao malo dijete Isus, mali Božić, morala sa njim dijeliti tu hladnoću zime i samoće, napunila sam joj kadu toplom vodom, stavila mirisnu sol i poslala je, da se dobro ugrije i okupa. Zaspala je na kauču, ne dočekavši badnja zvona u ponoć..

Ja sam samo rekla tiho Onome koji Jest, jedno veliko hvala, jer sam mogla svoj skromni dom podijeliti sa nekim tko ga u tim divnim božićnim trenucima nije mogao imati. Ilinka se nije usudila vraćati kući, iako je bila dvije kuće dalje. Bojala se brata i gotovo da se skrivala od njega. U sebi sam razmišljala da ću otići kod njih kući i pokušati sa njim razgovarati, ali ne odmah.. Poslije, kad Božićni blagdani prođu, i možebitno piće nestane iz glave i tijela..

Ilinka je dijelila ležaj sa našom Ivanom, koja je bila sićušna, i svi smo bili sretni, a po selu su počele kružiti priče (ja sam tada još išla na mise), kako smo mi udomili vrlo lažljivu u promiskuitetnu djevojku, kako će prvom prilikom zavesti moga muža i takve gluposti i bedastoće, da mi se lagano smučilo.

Pitala sam se, gdje ja to živim? Ilinku sam gledala kao svoje dijete i osjećala je tako. Niti jednim nagovještajem nije pokazivala da je istina ono što govore iznala sam da je tako. Bila je nesretna, ali čista duša, koja je tražila svoj mir, kojeg je toliko željela. Glasine su bile toliko velike, da sam otišla kod svećenika, na što se on i zgrozio i nasmijao, rekavši da se ne opterećujemo i slušamo srce i dalje..

Prošlo je mjesec dana. Dva..Tri.. sa Ilinkom sam nazivala oglase, tražila je posao, nije nam željela biti na teret, ali mi smo joj davali do znanja da to nije. Imala je jednoga dečka, ponadala se da će veza završiti čak i brakom, ali nije i opet njena tuga, suze, depresija..

Tada se sjetih Jelene iz Zagreba, žene, koja mi je rekla da ima veze u bolnici u Zagrebu, jer sam joj pričala za Ilinku, reče mi, samo neka je pošaljem, ima jednu prijateljicu, koja će ilinki iznajmiti i stančić, dok ne dobije svoju prvu plaću.

Ilinka je opet plakala, ovaj puta od radosti.

"Samo da ti imaš svoj mir, i budeš sretna." rekoh joj, dok sam je ispraćala na vlak.

I tako, opet je prošlo neko vrijeme, Ilinka se ne javlja, shvatila sam to kao njenu zauzetost i snalaženje u velikom gradu i nazove me opet Jelena, reče mi, da će mi dati broj od njene prijateljice, u čijem stanu je Ilinka, da je nazovem i nazovem tu ženu, koja je bila sve, samo ne ljubazna i prijazna.

Počela je doslovce vikati na mene, šta sam joj to dovela, ne plaća režije, stalno kupuje cipele, pun hodnik cipela, a prijete isključenjem struje i ne znam što mi je sve rekla. Pokušala sam braniti Ilinku. U dubini duše sam znala da je ona ipak još dijete i da joj treba vremena da sazrije ili da nađe čovjeka uz sebe, koji će joj pomoći da stane na svoje noge.

Za sve treba vremena, za Ilinku i njene rane se nije imalo vremena, nije mi se javljala više, nisam razumjela zašto, posljednji puta sam se čula sa Jelenom, kada mi je rekla da se Ilinka iselila i da je našla neki posao u kućnoj njezi. Opet sam pomislila i to je nešto, bar svoj kruh ima.

Kad, nakon godine dana, čujem, Ilinka se vratila kući.. kod nas u selo. Pomirila se sa bratom i tatom isad je sve u redu.

Nedjelja. Idem sa mise kući, vidim Ilinku na prozoru njene kuće. Zaustim da je oslovim, mislim, sad ćemo popiti kavu, kad ...Ilinka zatvori predamnom prozor i povuče se unutra..

Gledam.. čekam.. Ništa..

Odem kući, kažem djeci i Darku da se vratila Ilinka (djeca su je voljela jako) i njima nije jasno zašto ne dolazi kod nas. Nisam išla kod njih, za par dana je otišla natrag u Zagreb.

Sretnem njenu majku koja je došla kratko kući, pa je pitam, u čemu je stvar, a ona nešto zbunjena pa kaže da Ilinka nije bila sretna tamo pa su je izbacili na ulicu, tek sad mi nije bilo jasno, tažim odgovor, ali ne dobivam.

Jelena promijenila broj i ni od koga ništa pa se zamislim nad onom misli o popločavanju puta dobrim namjerama i opet, možda je ovo bila jedna u nizu od lekcija iz bezuvjetnosti, koje sam dobivala?

Mi smo svemu tome pristupili sa srcem i kod srca smo i ostali. Čula sam da se Ilinka prije par godina sretno udala, odselila u Bosnu i ima preslatkog sina. Došlo je ono njeno vrijeme mira i sreće, kojeg sam joj od početka željela.

I to je sasvim dovoljno.

https://www.magicus.info/ostalo/price/ilinka

Ljudi kao ljudi, svakakvih ima, vole se svrstavati, razvrstavati, bore se za neko svoje mjesto ispod sunca i neba, a neki bogme već sad se grupiraju za neko mjesto u nebu. Vole oni činiti dobro, ali sa jednom dozom računice i krajičkom oka gledajući, je li onaj tamo gore zadovoljan dobrim djelima pa se šlepaju ne mogavši više sami nositi teret vlastitog bremena žrtvovanja pa se prikače za druge i tako plove lakše..

Neki su sami od sebe šleperi, nose svakoga tko se ukrca i dobronamjernike i zlonamjernike i na kraju se ne može pokrenuti i treba ih netko pogurnuti. Na žalost, ima onih koji se vole samo voziti na tuđim leđima, a da pri tom ne pridonose vlastitom energijom razvitku drugih, jer vlastite energije često nemaju pa vole zagrabiti u rezervoare vrijednih šlepera.

Ljudi šleperi su uglavnom pomireni sa svojom sudbinom kažu, da je teret sladak, a breme lako, dok ne spoznaju kako nikakav teret na leđima ne može zadovoljiti čovjekolikog boga za kojeg se misli, da nas ljubi više ko smo opterećeniji. To valjda po nekoj logici, opet ljudskoj: što si jadniji i opterećeniji, nebesnik će više imati posla oko tebe i više te voljeti, a logika je sasvim drugačija: što god si rasterećeniji, bliže si Kreatoru koji bi po mom osjećaju kad bi se spustio na zemlju opet, bio reper od svega napravio pjesmu, kroz pjesmu dotakao najveća dna ljudske hipokrizije i najveće dubine ljudske ljubavi, kažem- ljudske, dok ne dotakne svojom božanskom, oskvrnjenu i obezvređenu ljudskost u ovom vremenu.

Postoji i treća vrsta ljudi: oni koji se ne vole svrstavati nigdje, učlanjeni u klubove usamljenih srdaca-sardžent peperi- kojima zapravo u toj usamljenosti ništa ne nedostaje, osim malo repanja. malo gipkosti, plesa, razigranosti umjesto, da se samoća koristi kao blagoslov, često se koristi kao instrument za plakanje i kukanje.

Sardžent peperi su zapravo ljudi koji nikad nisu sami, jer im je cijeli svijet i svemir na raspolaganju, da se sa njima udruže, ali često umjesto da se konstruktivno repuje i pjeva, udruže se sa šleperima i plove ne osvijestivši svoje bogom dane darove i tako se krugovi zatvaraju umjesto, da se otvaraju.

http://www.magicus.info/hr/magicus/tekst.php?id=109795

Kao i svi imam ograđeni kokošinjac, da mi bašta ne bi bila operušana, jer je uvijek mlađe slađe pa odnosilo se to i na biljke. Trava nije toliko zanimljiva kada je nadohvat mlada salata i ostale delicije.

Iza ograde ima trave, dok je ima, a kad nema bacamo svježu i još štošta iz kuhinje, tako da se kokice otimaju čak ni kukuruz ne vole toliko, koliko poneki ostatak ručka, tu i tamo malo natopljenog starog kruha (što je rijetkost, jer otkad pečem svoj, ništa ne ostane).

Pitate me, kakve veze ima apokalipsa sa kokicama i tko je Anastazija?

E, pa otkrit ću vam sve.

Jedna jedina kokoš već dugo vremena pronalazi način, da prevari žicu i prekoči ogradu ili nađe nevidljivi prolaz kao što je znao patuljak Kosobrin u romanu "Kekec".

Podrezivali joj krila kao i svim kokama, ali ona i sa podrezanim krilima svaki puta osvane u dvorištu i dođe na terasu gledajući me svojim svevidećim okom kroz vrata balkona.

Djeca je nazvaše Anastazija, Anastazija revolucionarka, slobodnjak koji ne gleda pravila i ne boji se za sebe. Sloboda joj je glavni moto. Kažem, uslikajmo je, zaslužila je da uđe u memoare naše obitelji.

Iza ograde je ponosni kokot, kokica nema puno pa svaka dobije svoju porciju više puta. Život kakav vode i ljudi. Imaju svega ili zamisle, da je to što imaju vrhunac svega i ne pomišljaju, da se pokrenu i preskoče ogradu, makar im podrezali krila i sad pa opet kakve veze Anastazija ima sa mogućom apokalipsom?

Iz njene perspektive, nikakve, iz moje perspektive, vučem poveznicu.

Već danima se vrti po fejsu vijest, da nam u kolovozu prilazi neki veeeliki planet pa će da bidnu ogromni valovi od cca tisuću metara, gravitacija će poludit, sve će poludit, vulkani, potresi. Joj!

Pomislim: zar opet?

Netko reče, apokalipse već počinjemo održavati kao što održavamo svaki blagdan, jer se ponavljaju, a ništa novo ne bude. Anastazija mudro šetka i kao da me pita: "Hoćeš li konačno povjerovati?" pa se crv sumnje zavuče u mene i raspitam se ja, što bi bilo kad bi bilo?

Ma daj, rekoše, da gravitacija povuče tolike valove ne bi ni nas bilo ... pa dobro, znam i bez toga, ali odem na fejs i pitam uvažene face, kako oni misle preživjeti to sve, s oni.. OMG..razvezli kobasicu od komentara na temu ops i ups denziteta, ulasku u nove dimenzije, kada bude, kako bi bilo.

A ja opet pitam: "Kako mislite ostati i preživjeti?", a oni opet isto, puno filozofije, ništa konkretno. Naravno, da nisam ni očekivala da će biti drugačije, kakva apokalipsa koja dolazi, nije li već ovo što se događa početak zone sumraka: u Kijevu se lila krv, dok su se ne toliko daleko od njih uredno i mirno i dalje održavale olimpijske igre.

Kaže netko: "Što bi ti, da se prekinu?", a to i je zapravo srž apokalipse, neosjetljivost, bešćutnost sa jedne strane i borba protiv toga sa druge, ograde se žele rušiti po cijenu života. Više nema zadovoljavanja osrednjošću, ide se na sve ili ništa.

Denzitet OPD (okrenut prema drugima) je oduvijek otvoren portal kao i denzitet OPS (okrenut prema sebi). Poanta je samo u perfidnom maskiranju i hipnotičkom snu u kojem se uvjeravalo, da nam je dobro kako nam jest i da se ne trebamo okretati drugima. Život za sebe je stanica za sebe, gledati svoje interese, svoj svemir i to je dovoljno, dok se ne shvati da sve to vodi neki zajednički um koji od ljudi čini mrave i koji iz mravinjaka ne mogu izaći.

Čovjek je savršena kreacija koja je u stanju od svijeta učiniti raj ili pakao. Stvar izbora, ali i slobodne volje na koju se nadovezuje spoznaja, da se na tu slobodnu volju može utjecati, opet, ako dozvolimo. Ako pustimo, da nas uvjere kako nam je iza ograde dobro i da bolje ne može biti..

Anastazija ne zna za apokalipsu, živi svoju kokošju želju, da više ne zađe iza žice, ma koliko je slasni zalogaji mamili i tako će i biti i ostati, a tko zna, ako stvarno apokalipsa dođe, odletjet ćemo svi u nebo i Anastazija bez krila kao i ja bit ćemo jednake bar u tom momentu, a zar nisamo i sad jednake u svojoj želji za životom bez žice?

Btw, ovo na slici je naša Anastazija. Bila je umjetnost je i uslikati, jer bježi od aparata i pokušaja da je bilo na koji način uhvatimo.

Cura je za 5.

Zaustavljam se na trenutak, u mojim razmišljanjima, i osvrćem se na pojam Nobilis Homo..otmjeni čovjek..prefinjeni čovjek..čovjek, koji u ludilu ponuđenog svijeta, odabire pravu hranu za svoj rast do istinskog sebe..

Sve i svašta mu je ponuđeno. Počevši od jutarnjih prvih stranica novina, internetskih portala, pa do uzimanja daljinskog upravljača u ruke, i upijanja prvih jutarnjih vijesti, još neprobuđenim očima i uspavanim umom..

Pravila sam osobnu analizu svojih dnevnih aktivnosti i izbora onoga, čime bih mogla nahraniti svoju dušu.. Jer često upravo u tome griješimo.. Taman odaberemo ono što je korisno i lijepo, a onda nas umne transakcije povedu u sasvim drugom pravcu.. Jer um se oslanja na ego, ja pa ja, i neprestano traži nove zalihe hrane..I postaje predebeo, tražeći još i još, uglavnom junk food, dok duša ostaje gladna.

Obično me nadahnuju lijepi tekstovi, o ljubavi, prirodi, zvijezdama, svemiru, smislu svega postojećeg.

Jutro mi počinje obično sa pokretanjem tri stranice na internetu, i samo je problem obično u redoslijedu gledanja. Volim pogledati prve vijesti u novinama, volim otići na fejs i pozdraviti prijatelje, šaljući im koju lijepu misao, i volim otići na „Magicus“, jer to je mjesto gdje se uvijek mogu vratiti, i biti u tišini, ako želim, ili pričati o onome što me dotiče..

Kada pričam, obično imam o čemu..i to nije tako često..

No, ako u glavi stvorim koncept, ili mi se počne rađati inspiracija, u želji da pišem nešto lijepo i korisno, ako sa tom idejom prvo okrenem jutarnje novine, velik dio koncepta se rasprši..

Zato sam sama sebe natjerala da vježbam..I ne dozvolim da dušu hranim smećem prije nego ne rodi kroz mene ono što želim..

Sve su to zamke i smicalice..Čovjek lako podlegne ludilu ponuđenih vijesti, izabire one manje bolne i manje štetne, a nije svjestan koliko se zapravo uvlači u mrežu manipulacije onih, koji dušu žele izgladniti i usmrtiti do kraja.

Um caruje, u svim aspektima života želi biti glavni. Počevši od poturanja panike, crnih kronika, apokalipsama, pa do onih najgorih varijanti- pobuđivanja tamne strane u nama, uvjeravajući nas, da svjetlo ionako nema više šanse preživjeti..

Pogledajmo malo, koliko besmisla se gura između redova, servirajući nam se kao smisao. Počeli smo se razdvajati po religijama, sad nas razdvajaju po nacijama.. Ratovi, koje je šačica bijesnih raspirila (i još to čini) među ljudima, dobivaju sve širu dimenziju. Od ljudi se silom traži opredjeljenje, ako nisu za to, puštaju se lažne vijesti, ne bi li ih konačno bacili na koljena i u njima ubili dušu zajedništva..

Čitam apsurdnu vijest: muslimanima će zabraniti buduće letove na Mars, kada bude koloniziranja..

Da nije žalosno, bilo bi smiješno..

Koliki dijapazon razdora treba biti, da se svijet rastopi u međusobnoj mržnji i želji za istrebljenjem čovjeka kao HOMO NOBILISA?

Odjednom su i oni koji nisu, postali neprijatelji, i vrtoglavi vir netrpeljivosti guta sve više nespremne plivače..

Pogledajmo samo stranice sufi mudrosti, bez predrasuda, pa se zapitajmo, gdje su se neki zagubili na svom putu, stavljajući sve pod istu kapu, i fanatike i one koji to nisu.

Vede su stare tisuće godina, starije od Biblije i Kurana, a od Veda ima još starijih zapisa, počevši od Egipatskih, Babilonskih, i još dalje..

Biblija je najmlađe čedo, i prerađeni miks svih ranijih mudrosti, koncipirana tako da se prilagodi širokim slojevima ljudi..

Izuzmemo li želju za manipulacijom, i iz nje se mogu izvaditi mudrosti i lijepe misli.

Najmanje priča a najviše govori je sama priroda. Knjiga koja se stalno piše i nadopunjuje..

Kada samo prošećemo šumom ili poljskim putem, koračamo uz rijeku, ili upijamo ljepotu mora, naša duša dobiva svoju pravu hranu..

Zato trebamo biti osjetljivi, intuitivni, rigorozni prema umnim švedskim stolovima, i bolje se okrenuti konzumaciji jednog zdravog zalogaja za dušu, nego se puniti do besvijesti svime ponuđenim, ne razmišljajući, treba li nam to ili ne.

Treba biti u toku zbivanja, ali ne podleći tome, nego se uzdignuti iznad toga, i krenuti dalje, misleći na osnovne sastojke, koji će biti parametar za uspon u bolji svijet.. Suosjećanje, empatija, zanos, želja za pomaganjem drugima, sve to je ono što je prirodan dio nas, i koji u nama ne bi smio prestati i nestati.

Koliko ćemo hraniti um ili dušu, trebamo sami naučiti..

Ono što nam se nudi, nije uvijek korisno.

Postignemo li ravnotežu, svijet će za nijansu više zasvijetliti..