Možemo se vrtiti u krug, plesati naš ples sadašnjosti praćen možda nekom nametnutom glazbom, možemo citirati, parafrazirati, blasfemirati, vikati o nekim teorijama laži i paralaži, zavjerama, sveto pismo nije sveto, sve nas želi pokoriti, razoriti našu teško osvještenu slobodu, ali nije li baš Krist bio on izmišljen ili ne, nije li on naš prvi učitelj, onaj koji je samo o ljubavi učio, prezirući sve farizeje i zakone koji sa ljubavlju veze nemaju, prezren zbog toga, ubijen u čistoj namjeri, da nas podsjeti kako smo ovdje samo zbog Ljubavi koja jest najveća sila u svemiru?
Ne prolazimo li svi mi koji tragamo za takvom ljubavlju sve ono što je On prošao?
I padamo, i dižemo se, i želimo koračati sami, osloboditi našeg Boga odgovornosti za naše greške pa ostanemo potpuno sami u nekoj pustinji gdje čak ni anđeli ne zalaze i mislimo, da je to kraj, alii nije. On opet svojim blagim pogledom krijepi žedno srce i podsjeća nas ne znam koliko puta, da nismo sami, da istinska ljubav uvijek pobjeđuje i da se uvijek ponovo rađa, upravo zbog naše izgubljene nade, da se više neće roditi..
A zima je tu, ona prava, teška zima u kojoj hladnoća ljudi više boli, nego najljuća studen i najveći snjegovi. Ne, nismo sami, opet počinje naš hod prema Istini nad svim istinama, skrivenoj negdje, u malim jaslama koja će nas dotaknuti do srži naše duše, ako se otvorimo do kraja i ne, nismo mi umorni, samo nam ponekad koraci otežaju od naše vlastite sumnje, idemo li pravim putem ili ne.