Ne znam, ponekad pomislim da su ljudi koji stalno sanjaju ružičasto, love leptiriće, gnušaju se trnja na ružama i krvi koja kaplje iz trnja zapeli negdje, a nije život samo to, on traži potpunost, uranjanje u blato, poneku riječ podijeliti sa beskućnikom na ulici ili pijanom liku u kafiću koji treba društvo za otvaranje duše.
Razdvajanje na crno i bijelo sve je to krivi put, tko se želi zadržati i ostati na jednoj strani, promašio je putanju... nismo nekulturni, ako ponekad kulturne pošaljemo u rodni kraj, naprotiv, onda tek postajemo kulturni, jer vlastitu dušu kultiviramo slobodom izričaja.
