Kad u svim silnim turbulencijama kroz koje prolaziš još uvijek možeš zahvaliti Stvoritelju što ti je poklonio dušu koja može vidjeti i osjetiti ljepotu rascvjetanog kaktusića koji cvate samo jednom godišnje, negdje blizu Božića, ali moj se malo požurio, znao je da mi treba kap njegove ljepote, da ne zaboravim, da iznad svega uvijek stoji i pobjeđuje radost u malim stvarima, zahvalnost na onom što imamo, a ne tuga radi nečega što nemamo.
Taj mali pelcer sam otkinula prije dvije godine sa jednog pomalo uvelog kaktusa od jedne štićenice iz doma gdje sam radila. Na žalost, umrla je relativno mlada, neka čudna bolest oduzela joj je svaku mogućnost normalnog života. Mislim da je bila u pitanju MS, ali bila je svjesna svega, trudila sam se da joj olakšam te teške dane koliko mogu,a imala je svoj Montessori vrtić.
Možda kroz taj moj divni kaktusić i njena duša govori, tko zna?
