JADI JEDNE VJEŠTICE

31.10.2019.

Ovaj svijet je totalno uvrnut. Umjesto da normalno letim i uživam u čarolijama noćnog neba i punog mjeseca, ja moram svoju dragu prijateljicu metlu koristiti da čistim smeće ispred vrata, a sve ga je više, jer svoje sam odavno očistila.

Sve što nađem, netko ostavlja, jer je teško prošetati do kontejnera i baciti svoj otpad. Moja metla je razočarana, a i ja definitivno otkazujem svoje čistačke aktivnosti.

Selim u dimenziju, gdje se sve uredno reciklira i gdje postoji samo cvijeće, koje ne pozna smeće, pozdrav od crvenokose djeve sa metlom!




https://www.magicus.info/ostalo/humor/jadi-jedne-vjestice

h v a l a___n a___p o s j e t i

ŠAPTAČ BEŠTIJAMA

29.10.2019.


slika: internet

Ni sama ne znam koliko dugo postojim niti početak moga početka. Jednostavno, u trenutku trenutka kad su ljudi postali ljudi, a životinje postale pitome, namnožile su se beštije, bića.koja nisu niti ljudi niti životinje, pridošlice iz nekih nevidljivih sfera sačinjene od svih mogućih odbačenih ljudskih ostataka: astralnih, mentalnih...bića koja su preživjela na smetlištima ljudskih neispunjenih želja, jalovih čežnji i plitkih potreba, suvisli mutanti preživjeli u kanalizaciji ljudske destruktivnosti.

Stvorili su se ne pitavši, da li je potrebno njihovo prisustvo. Netko uvijek mora težiti, da uništi sklad koji se tek počeo rađati iz posteljice zemaljskog vremena. Tada je Kreator sklada sazvao sve stare duše, duše pred kojima više ne postoji ništa što bi mogle učiniti, duše koje su pred smirajem svojih putovanja i koje željno čekaju zagrljaj koji ne prestaje i pitao ih je, da li itko od njih želi biti Šaptač beštijama na Zemlji?

Treba ih pronaći, razotkriti, vratiti u svjetlo koje će im omogućiti rast i život, jer su zakržljali kroz svoj bitak. Ta bića-beštije nemaju u sebi ništa, osim čežnje da unište sklad koji postoji na Zemlji. Treba ih vratiti prvo u crno-bijeli hologramski sjenovit svijet, da ih silina Svjetla ne bi trenutno spržila pa tek onda, milostivo i polako, odnositi Stvoritelju.

Beštije se razlikuju od ranjenih duša, jer ranjene duše liječe svoje rane u tišini, a beštije stalno traže samilost i pažnju. Prave beštije su metamorfi svoje vrste, žive od sakupljenih komadića pažnje i tu i tamo kojeg poklonjenog osmijeha, da bi od tih mrvica toliko narasli, da mogu slobodno bar malo živjeti kao odvojena bića od Stvoritelja i tako bez pomisli na Njega ispijati drugima na silu životnu snagu, optimizam i radost.

Ne, nije to trič-trač priča za nekim stolom u zadimljenom kafiću, to je sasvim realna stvarnost kojom smo okruženi, a da nismo ni svjesni toga ponekad.

Ja se javih da budem šaptač tim beštijama, ja sam ona koja ih prepoznaje, vidi, ona koja ih razotkriva pa na kraju ostaju bez svojih izvora hrane. Shvaćam da ću ući u svijet gdje beštije najviše vrebaju nepripremljene čiste i nevine dječje duše, zato beštije rijetko u zemaljskom životu imaju svoju djecu.

Mimo svih zakona ne žele doticaj s Izvorom ljubavi, jer ih ljubav zapravo nagriza kao sol meko tkivo srca. Beštije su kradljivci, udošlice, često ulaze nepozvani u tijela onih lijepih duša koje su u trenutku na rubu bezdana, koriste njihovu slabost i mekoću.

Nezahvalna je moja uloga. Tko bi shvatio težinu moga pristanka i moga odabira?

Beštije vole maske i okružje ledeno plave tame gdje u ledu čekaju, da ih neka topla duša probudi, a onda se sa mnoštvom pipaka obaviju oko nje, preuzimaju sjećanja, emocije, identitet žrtve, dok se ne zasite. Vrlo su priljepčivi, zapravo, ja kao šaptačica, uvijek sam u opasnosti da i sama ne postanem žrtva pa ih se klonim.

Kada mi Kreator da dozvolu, prvo ih razotkrijem, obasjam svjetlom, a one, obamrle ne znaju za sebe, tek u tom stanju mogu im prići, ali nisam ni ja tako tvrda u svojoj ulozi.

Nedavno sam se smilovala jednoj beštiji, bila je poput psa na uzici, cvilila za mrvu pažnje i komadić osmjeha, ljudi su nagonski bježali od te beštije, jer je njen ledeni dah otkrivao njen identitet.

Prišla sam joj, dobacla mrvu pažnje, ali ona se otkide sa lanca i skoči mi za vrat, jedva se oslobodih njenih očnjaka i pipaca. Na žalost, dok ne dožive transformaciju i uskrsnuće u Svjetlu nad svjetlima, nije im za vjerovati.

Na trenutak su i mene ljudi pogledali sa gađenjem, kako mogu uopće išta dobaciti takvom stvoru?

To me rastužilo i učinilo me najusamljenijim bićem koje postoji, ja u sebi ipak nosim svjetlo koje bi trebalo svjetliti jednako svima u svakom trenutku, osim beštijama koje trebamo iz daljine posmatrati.

Ima li nekoga tko razumije ovo o čemu pričam ili sam zaista osuđena, da budem nejneshvaćenije biće koje postoji?

https://www.magicus.info/ostalo/price/saptac-bestijama

h v a l a___n a___p o s j e t i

RAZVEŽI MOJU ZLATNU VRPCU

28.10.2019.


slika: digital art

Razveži moju zlatnu vrpcu postojanja ti, koja uzaludno pokušavaš učiniti neraskidivim, haljinu moje duše koja je protkana brojnim šarenim svilenim nitima odsanjanih i ispunjenih snova.

Svojim prstima nježnim i tananim pronađi početak kraja koji od moje duše počinje, a u tvojoj se završava.

Ti si biće moga bića, neutaživa površina zdenca dubokog gdje se naši odrazi stapaju u jedan lik, vječni lik, Jedne i Jedine koju ćeš otkriti, razodjeneš li me potpuno.

Razveži tu zlatnu vrpcu moga postojanja i shvatit ćeš, da iza haljina mojih samo spiralni vir vječne spoznaje postoji ... niti srce, niti um, samo zlatna sfera gdje sve diše zaustavljenim dahom ljubavi, slatke i nezaustavljive, čiste kao kristal zarobljen u gorskim vrhuncima...

Osjećam tvoj zaustavljeni pokret, jer ti pronađe zlatni početak vrpce moga postojanja.

Ne oklijevaj, ja se ne plašim nagosti duše svoje, jer znam da ćeš me ti obući u grimiz prelijepe duše tvoje.

Sutra ne postoji, postojimo samo mi i naš čudesan susret u predvorju istinske dimenzije života.

h v a l a___n a___p o s j e t i

DOBBY, MOJ PSIĆ ČUVAR

27.10.2019.



Ovih dana razmišljam kako možda psihološki profil vlasnika ovisi o tome kakvog će psa kupiti ili usvojiti. Obično enormno velike pasmine uzimaju ljudi koji traže zaštitu, možda nisu sigurni u sebe, a tako i one opasnije vrste. One manje vrste pasa ljudi koji možda imaju malo jači majčinski instinkt ili potrebu, da zaštite, a ne da budu zaštićeni.

Čisto razmišljam, onako...ja nisam nikada imala baš svog psa i uvijek sam željela čivavu i mislila sam, tako maleno stvorenjce dovoljno mi je da ga imam, iako me možda u nekim situacijama (posebno fizičkim) ne bi mogao zaštititi, ali naš svijet nije samo fizički, to znamo.

I što se dogodilo? Noćas sam nešto sanjala, nije bilo dobro, jaukala sam u snu, željela se probuditi. Možda još posljedice gripe i stresnog posla i odjednom, stvori se moj Dobby na krevetu (inače se sam ne može popeti, jer je krevet visok) legne na leđa i počne se maziti.

Kad sam vidjela njega u snu, prestala sam jaukati i nasmijala se, jer sam vidjela da je pored mene, ali sam se i probudila i vidjela da on i dalje spava u krevetiću pored mog kreveta.

I sad vi kažite, da nije osjetio i došao u san da me smiri i zaštiti?

Očito, meni je potrebnija drugačija zašita ne samo fizička. Je li se to i vama ikada dogodilo?

Ostavilo me je sve to bez teksta i zahvaljujem mom malom četveronožnom anđelu što je došao u pravo vrijeme.

















h v a l a___n a___p o s j e t i

KAKO SE SPAŠAVA SVIJET?

25.10.2019.

Prvo moramo vjerovati sami sebi da smo mi i samo mi spasitelji, a to nije tako teško, svijet čezne za spasenjem, a mi čeznemo za priznanjem, simbioza koja vodi u dubiozu.

Zašto?

Prvo tražimo način kako da taj posrnuli svijet spašavamo pa najprije zaboravimo sebe i postajemo žrtve, svijet voli paćenike pa nas sve više boli vlastito obučena koža, pa bismo htjeli spašavati uz neke male komocije - kožu skidamo, oblačimo ruho duhovnosti koje sja i blješti, naprosto privlačimo svijet da nas sluša, kako mi jedini znamo brinuti o njemu pa se nađu neki duhovniji od nas i mi shvatimo, da nas svijet više ne treba, jer spasitelji dolaze i odlaze, ne stignemo ni izreći našu viziju spasenja, a već druge niču i bivamo razočarani, povrijeđeni, počnemo osuđivati taj svijet koji smo htjeli jednom spašavati, dok se ne probudimo iz sna i shvatimo, da svijet koji treba spasiti nije oko nas, nego u nama.


https://www.magicus.info/ostalo/ostalo/kako-se-spasava-svijet

h v a l a___n a___p o s j e t i

ILI JESMO ILI NISMO (kratki osvrt o duhovnosti)

23.10.2019.

Ili jesmo duhovni ili nism, to je stav mnogih koji putuju zvjezdanim prostranstvima istraživanja vlastite duše, ali stav ne stoji, nema ili-ili, uvijek smo duhovni koliko god netko pokušao gledati sa strane i pokušavao razdvojiti, kako naša Irida kaže. Mi smo stvoreni svjetionici koji imaju svoju vječnu svrhu: držati svoje svjetlo ma koliko veliki valovi bili i pokušaji da ga ugase.

Stvoreni smo da druge upozoravamo na opasnosti od bliske hridi ili blizine obale koja će nasukati i oštetiti barku.
Sve je vid duhovnosti, jer sve vodi opet ka Jednom jedinom Bitku, ka savršenom ispunjenju Ljubavi do kraja. Kad kažem da je sve duhovnost ne miješam kruške i jabuke. Sarkazam, cinizam, sve blatne stvari života ne mogu biti jednake sa plemenitim porivima koji druge potiču da koračaju kad se umore, ali sve je to voće koje kušamo ne bismo li u nama nahranili onaj osjećaj neprestane gladi za onim što u biti svi jesmo: savršena bića, stvorena za let pa netko kuša kiselo voće, čak neko bude i gorko i ustanovi poslije svega, da to nije hrana koja je potrebna i kad-tad se vraća na svoj pravi put svom unutarnjem svjetlu u svjetioniku, na usamljenom otoku okruženom valovima.

Zato ne treba previše gledati koliko je tko napredovao na svom putu. Sve, pa čak i ono što nam se čini da se ne ubraja u kategoriju pozitive, sve opet ima svoju svrhu. Ćudoređe i analiziranje ćudoređa vodi u slijepu ulicu, u svemu je bitno ipak - biti svjestan sebe, od sebe polaziti i svoj žižak održavati.

Može li jedan svjetionik biti drugom svjetlo?

Svaki otok je otok za sebe i svaki čuva svoj dio mora i obale. Ne osuđivati i opraštati temelji duhovnog putovanja.
Netko može osjetiti golemu potrebu za odvajanjem od svega, prijatelja, ljudi oko sebe za koje je pomislio, da se ne može odvojiti, a sve u korist osobnog izgrađivanja bez imalo ljutnje u sebi. Ti rezovi nekad nekoga mogu boljeti, ali opet dođe vrijeme kada se osjeti zahvalnost upravo radi tih rezova.

Sve je to posloženo na našoj stazi kao znakovlje, tko može znakove pravilno protumačiti, skraćuje si stazu i ponavljam: nema toga - jesmo li duhovni ili nismo. Uvijek JESMO!!


https://www.magicus.info/ostalo/ostalo/ili-jesmo-ili-nismo-kratki-osvrt-o-duhovnosti

h v a l a___n a___p o s j e t i

JUTRO KAO BAJKA KOJU UVIJEK PONOVO STVARAM

21.10.2019.



Noć bijaše duga, ali zvijezde su me toliko očaravale svojim sjajem i žuta kriška Mjeseca na nebu, da i nisam primjetila prikradanje zore. Puno koračam, dosta sam vani, odjeli su razdvojeni, neki čak i nisu u istom dvorištu, nego preko ceste, ali ne htjedoh o tome govoriti, htjedoh govoriti o tome kako od svakog trenutka kojeg proživimo možemo stvoriti bajku, napisati priču, makar neki trenuci silom žele biti gurnuti u zaborav, ništa ne smijemo tom zaboravu prepustiti, od svega sačiniti bajku sa sretnim završetkom, jer svaka proživljena priča svoju svrhu ima i nema niti jedne, da nam nije pomogla, da na kraju postanemo bajkotvorci.

Krenuh ujutro kući, kuća mi nije daleko od posla, možda 15 minuta hoda, mogla bih biciklom, ali ja volim hodati, šetati. Već deveta je godina, kako istom stazom koračam ovako, ispraćam i dočekujem godišnja doba ovdje na selu gdje je sve pitomo i mirno. Nebo je prekrasno, prohladan zrak, sve uspavano, još uvijek, a blažena i tiha nedjelja i oni koji se nekad znaju nedjeljom zaputiti na njive, sada miruju.

Pogledam još jednom nebo i gle, išarano chemtrailsima, pogledam prepune žice lastavica, pršte preko mene, iznad mene, jato leti, zaklonilo nebo pa pomislim: biti kao one, što njih briga za neke tamo istinite ili neistinite zavjere? One znaju svoj cilj života: odletjeti gdje im je mjesto, gdje znaju da će stići, sve drugo je nevažno i ne opterećuju se sa svjesnošću koja bi ih možda skrenula sa cilja pa osjetim miris grožđa, jer uvijek prolazim pored jednog napuštenog placa gdje crna sočna mirisavka baš u ovo vrijeme rađa najslađe plodove.

Razgrnem lišće, uberem grozd mokar od rose, čist i nešprican, uživam u svakoj bobi koja mi sladi nepce i nasmijem se išaranom nebu i svim pokušajima, da moju životnu radost i jednostavnost ometu.

Opet sam stvorila od jutra jednu bajku, koja će naravno kao i uvijek imati sretan završetak.


napisano: 15.09.2013.
https://www.magicus.info/ostalo/price/jutro-kao-bajka-koju-uvijek-ponovo-stvaram

h v a l a___n a___p o s j e t i

CIVILIZACIJSKI ISKORACI BEZ ČVRSTOG TLA

17.10.2019.


sličica: internet

Ponekad dođem do trenutka kad me apsurd zatečenog trenutka preplavi kao plima, toliko me preplavi, da se od bujice nesuglasja spašavam samo onim čvrstim osloncem u sebi koji mi govori, da trebam držati glavu iznad vode, dok sve što je nadošlo ne prođe, ali držanje glave izvan vode nekad nije dovoljno. Treba znati i plivati.

Govorim o svemu naučenom ne samo kroz ovaj život, nego kroz masu odživljenih života, a zapravo od silnih nataloženih sakupljenih informacija u akaši, memoriji, koja nam pomaže da se ne izgubimo u moru svega i svačega, jedino što me još uvijek čvrsto drži i vodi je ono što mi je od rođenja moje duše poklonjeno kao popudbina: šaka ljubavi koju uvijek nekako provlačim kroz svako odživljeno vrijeme. Međutim, uvijek se zaustavim kada shvatim, da je svo znanje zaručeno sa gospođom koja se naziva Znanost, uzaludno, dok se razdragani znanstvenici sretno smješkaju, bleje u monitore i pozdravljaju sondu koja se spustila na tlo komete, ss druge strane, sirijski dječak spašava svoju sestricu od snajperske vatre praveći se mrtav.

Kako to samo savršeno čini! Njega ne zanimaju tehnoligije i tekovine civilizacije, njegova duša se bori za život druge duše i ljubav u njemu koja mu je darovana kao i meni, vjerojatno se pita, ima li sve to smisla, ako preživi, vjerovatno će se pitati.

Civilizacije su nastajale i prestajale, ali se znanost nikad nije mogla pomiriti sa duhovnošću, jer prečesto uzima za vođu vlastiti eg, i probitak i pohlepu kao rezultat te vladavine, dok ljudi pljeskaju sondi Čuri, jer će možda otkriti tragove našeg nastanka, starost svemira i bla bla bla sve drugo u paketu, porijeklo duše i ljubavi ih ne zanima previše.

Duša se ne može fizički pokazati ni dokazati i to je dovoljan razlog, da se držimo materije koja će prestati i nestati i ljude opet gurnuti u neki novi ciklus samospoznavanja.

Dok Čuri lagano žuri natrag, u Ukrajini rat je svakodnevica, ljudi su izgubili nadu da bi moglo možda biti drugačije, mandarine stižu djeci koja su željna komadića voća, dok se vrte filozofije o duhovnosti, daju se savjeti kako osjetiti transformciju u sebi, jer ulazimo u neko novo, zlatno vrijeme.

Fejs pun citata. Fakat, samo par od toga svega možemo usvojiti za neki naš oslonac, ako smo ga izgubili, a sve drugo je traćenje dragocjenog vremena i skretanje sa teme koja se zove ŽIVOT.

Duhovnost traži prizemljenje, ona nije sretna kad visi u zraku, s brdo mudrih savjeta i citata je baš to, duhovnost koja sa životom ipak možda veze ponekad nema. Duhovnost je svakodnevno preživljavanje ljubavi u nama i održavanje bistre glave i još bistrijeg srca. Duhovnost je svakodnevno susosjećanje sa drugima koji su izgubili ljubav i koji je ne znajući traže na sasvim krivim mjestima i na sasvim drugi način, nego što trebaju.

I što drugo reći?

Znanost, koja se odriče duhovnosti, jalova je zemlja koja nikakvoga roda u konačnici neće donijeti, samo novu koliziju i propast svega stvorenog, jer nema čvrsti temelj ispod sebe, samo nagađanja i dokazivanja.

Sve što je kao napredak, zapravo je nemicanje sa mjesta. Koliko god nam se činilo da smo napredni, dok samo sebe uzdižemo na tron, a sva druga bića i svijet oko sebe uništavamo, sve je zapravo retencija, zaustavljanje.

h v a l a___n a___p o s j e t i

HEJTERSKA

14.10.2019.



Hejtter sam u duši
rođen da sve rušim
gdje su dobre vibre
izazivam fibre.

Talent od malena
za hejtanje imam
sve što vidim pravo
pretvaram u krivo.

Hejtala me mama
kad je bila sama,
hejtao me tata
zbog dobroga brata,
jer nikako nisam
po njegovom bio
pa me hejt'o često
ne birajuć' mjesto.

Kada netko
blagu spiku počne vodit'
ja se volim trpat'
za hejtom povodit'
ne gledajuć ima l' smisla
nešto reći
bitno je da hejtam
i svakome smetam.

U hejtu je moć,
u hejtu je slava
kada treba pomoć
nekom puca glava,
jer volim da gnjavim,
da je moja zadnja,
da se važan pravim
i sve redom davim.

Svuda ja se miješam,
gdje pameti nema
samo ja je imam,
drugi nitko nema.

Moram bit' na vrhu
gledat' mrave dolje
i pri tome pričat'
kako mi je bolje
tamo negdje gore
i dok gazda reda
među pukom pravi,
ja ga malo čačkam
u mozak po glavi.

I netko bi rek'o
zabadalo makni,
al' opet gazda drekne:
''samo mi ga takni!"
i zapravo shvaćam,
da je mjesto moje
baš tamo gdje je
ovo mjesto tvoje.

Moram hejtat' dalje
gdje me jezik vuče
svuda gdje se može
samo ne kod kuće,
jer kod kuće žena
sprema toplu juhu
i hejtam li okus
dobit ću po uhu.

Zato bit ću hejter
tamo gdje me traže
makar među bandom
pravo iz garaže.

h v a l a___n a___p o s j e t i

Kada nas najviše ima?

13.10.2019.


slika: internet

Svi se to pitaju.

Kada nas najviše ima?

Neki kažu, u trenutku opraštanja sa svijetom, jer tada je srce otvoreno kao da smo stali pred razdvojenim nepreglednim teškim oblacima i zadivljeni pogledali ljepotu zvijezda u tamnom beskraju svemira. Tamo ćemo vidjeti i našu zvijezdu padalicu koja je čekala krajnji trenutak iskrenosti i tek tada se odlučila pretvoriti u ispunjenu želju.

Kada nas još najviše ima?

Kada dijete u nama djeci svoje djece poželi samo jedno: ostaviti dar bezazlenosti i vjeru u mogućnost vlastitog leta. Ništa nije nemoguće, ako dotičemo čarolijom vjere u sebe svaku prepreku koja nam želi zaustaviti let, kada shvatimo da smo u isto vrijeme i prašina i oko koje vidi tu prašinu shvatit ćemo, da trebamo pustiti sunce u taj sivi oblak, tada ćemo kroz prašinu vidjeti milijune galaksija i zvijezda koje se rađaju i sjetit ćemo se koliko smo beskrajni, iako na pogled tako sićušni i neznatni.

Kad nas najviše ima?

Kada se oslobodimo zidova i okvira, crkava, džamija i sinagoga, kada shvatimo da nam sve to neće biti potrebno u trenutku sveoprosta sa svime postojećim. Ljubav neće pitati za slike, ikone, slova i zakone, tek će pitati koliko smo voljeli druge, a mi ćemo, potaknuti šapatom anđela, samo izgovoriti jedno: "Kao samoga sebe" i tada će se svemir ponovo pokrenuti, jer u trenutku kad smo sebe zaboravili, on je zašutio, u trenutku, kad smo sebe zavoljeli, on se ponovo u nama rodio.

h v a l a___n a___p o s j e t i

OSMIJEH

09.10.2019.


slika: internet

Toliko jednostavno, a toliko duboko i istinito.

Trenutno sam u toj fazi kad shvaćam puno stvari i slažem ih polako na svoje mjesto.

Godine nose mudrost, svako razdoblje života ima svoju svrhu, prestajem se pitati i uzbuđivati zašto netko ne može razumjeti ono što želim reći.

Mladi ljudi su zauzeti drugim stvarima, oni malo manje mladi zauzeti su egzistencijom, politikom, biti ili ne biti, realitiy svijetom, svatko ima svoj vlastiti tempo kojim putuje ka sebi, priznajem, dugo dugo mi je trebalo da dođem do stepenice na kojoj trenutno jesam, puno života, a ne samo jedan.

Bila sam sve: i tama i svjetlo poput vitraja u crkvama koji pokazuje sliku tek kad ga sunce obasja, a sada boje ne postoje, samo kristal u zjenama kroz kojeg mi se Onaj koji jest smiješi svojom ljubavlju.

h v a l a___n a___p o s j e t i

PROVANSA... KAMO, KAMO DA PUTUJEM?

05.10.2019.


slika: internet

Često razmišljam o mjestima i zemljama, koje dotiču moju dušu i srce. Nisam veliki putnik, duga putovanja me znaju umoriti, ali postoje neki dijelovi na našoj kuglici zemaljskoj koja bih željela posjetiti, unatoč razdaljini, a među njima je i divna Provansa, jugoistok Francuske, onaj divan spoj Mediterana i plodnih ravnica ispod uzvisina. Podsjeća me na našu Dalmaciju i Slavoniju u isto vrijeme

Kamen, kamen koji je topao, od Sunca koje grije i rasipa svoj sjaj ne štedeći se, topla kamena ognjišta ukrašena detaljima starine, cvijeće, cvijeće, posvuda cvijeće, divne male uličice sa drvenim plavim škurama na kućama i plavo obojanim vratima, na svaki detalj se pazi, da se ne oskvrne ljepota i nježnost divnog krajolika. Toplina se svuda osjeća i čini se kao da svaki stanovnik tih malih gradića nosi po jedno sunce u sebi.

Lavanda...beskrajna predivna polja lavande koje dodiruju polja makova, ladanjske vile sa terasama koje gledaju brda oko njih i poljane u podnožju..

Dalje neću govoriti, jer mi ponestaje riječi. Da, reći ćete i mi imamo lijepih mjesta u lijepoj našoj, znam to, ali kad Provansu gledam kao da se vraćam tamo gdje sam nekad i živjela.

Vjerojatno i jesam..


https://www.magicus.info/multimedija/foto-album/kamo-kamo-da-putujem-provansa

h v a l a___n a___p o s j e t i

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.