Prvo moramo vjerovati sami sebi da smo mi i samo mi spasitelji, a to nije tako teško, svijet čezne za spasenjem, a mi čeznemo za priznanjem, simbioza koja vodi u dubiozu.
Zašto?
Prvo tražimo način kako da taj posrnuli svijet spašavamo pa najprije zaboravimo sebe i postajemo žrtve, svijet voli paćenike pa nas sve više boli vlastito obučena koža, pa bismo htjeli spašavati uz neke male komocije - kožu skidamo, oblačimo ruho duhovnosti koje sja i blješti, naprosto privlačimo svijet da nas sluša, kako mi jedini znamo brinuti o njemu pa se nađu neki duhovniji od nas i mi shvatimo, da nas svijet više ne treba, jer spasitelji dolaze i odlaze, ne stignemo ni izreći našu viziju spasenja, a već druge niču i bivamo razočarani, povrijeđeni, počnemo osuđivati taj svijet koji smo htjeli jednom spašavati, dok se ne probudimo iz sna i shvatimo, da svijet koji treba spasiti nije oko nas, nego u nama.
https://www.magicus.info/ostalo/ostalo/kako-se-spasava-svijet
