Tanja-Repinac

JADI JEDNE VJEŠTICE

31 listopad 2019

Ovaj svijet je totalno uvrnut. Umjesto da normalno letim i uživam u čarolijama noćnog neba i punog mjeseca, ja moram svoju dragu prijateljicu metlu koristiti da čistim smeće ispred vrata, a sve ga je više, jer svoje sam odavno očistila.

Sve što nađem, netko ostavlja, jer je teško prošetati do kontejnera i baciti svoj otpad. Moja metla je razočarana, a i ja definitivno otkazujem svoje čistačke aktivnosti.

Selim u dimenziju, gdje se sve uredno reciklira i gdje postoji samo cvijeće, koje ne pozna smeće, pozdrav od crvenokose djeve sa metlom!

https://www.magicus.info/ostalo/humor/jadi-jedne-vjestice

komentiraj (18) * ispiši * #

RAZVEŽI MOJU ZLATNU VRPCU

28 listopad 2019

slika: digital art

Razveži moju zlatnu vrpcu postojanja ti, koja uzaludno pokušavaš učiniti neraskidivim, haljinu moje duše koja je protkana brojnim šarenim svilenim nitima odsanjanih i ispunjenih snova.

Svojim prstima nježnim i tananim pronađi početak kraja koji od moje duše počinje, a u tvojoj se završava.

Ti si biće moga bića, neutaživa površina zdenca dubokog gdje se naši odrazi stapaju u jedan lik, vječni lik, Jedne i Jedine koju ćeš otkriti, razodjeneš li me potpuno.

Razveži tu zlatnu vrpcu moga postojanja i shvatit ćeš, da iza haljina mojih samo spiralni vir vječne spoznaje postoji ... niti srce, niti um, samo zlatna sfera gdje sve diše zaustavljenim dahom ljubavi, slatke i nezaustavljive, čiste kao kristal zarobljen u gorskim vrhuncima...

Osjećam tvoj zaustavljeni pokret, jer ti pronađe zlatni početak vrpce moga postojanja.

Ne oklijevaj, ja se ne plašim nagosti duše svoje, jer znam da ćeš me ti obući u grimiz prelijepe duše tvoje.

Sutra ne postoji, postojimo samo mi i naš čudesan susret u predvorju istinske dimenzije života.

komentiraj (1) * ispiši * #

DOBBY, MOJ PSIĆ ČUVAR

27 listopad 2019

Ovih dana razmišljam kako možda psihološki profil vlasnika ovisi o tome kakvog će psa kupiti ili usvojiti. Obično enormno velike pasmine uzimaju ljudi koji traže zaštitu, možda nisu sigurni u sebe, a tako i one opasnije vrste. One manje vrste pasa ljudi koji možda imaju malo jači majčinski instinkt ili potrebu, da zaštite, a ne da budu zaštićeni.

Čisto razmišljam, onako...ja nisam nikada imala baš svog psa i uvijek sam željela čivavu i mislila sam, tako maleno stvorenjce dovoljno mi je da ga imam, iako me možda u nekim situacijama (posebno fizičkim) ne bi mogao zaštititi, ali naš svijet nije samo fizički, to znamo.

I što se dogodilo? Noćas sam nešto sanjala, nije bilo dobro, jaukala sam u snu, željela se probuditi. Možda još posljedice gripe i stresnog posla i odjednom, stvori se moj Dobby na krevetu (inače se sam ne može popeti, jer je krevet visok) legne na leđa i počne se maziti.

Kad sam vidjela njega u snu, prestala sam jaukati i nasmijala se, jer sam vidjela da je pored mene, ali sam se i probudila i vidjela da on i dalje spava u krevetiću pored mog kreveta.

I sad vi kažite, da nije osjetio i došao u san da me smiri i zaštiti?

Očito, meni je potrebnija drugačija zašita ne samo fizička. Je li se to i vama ikada dogodilo?

Ostavilo me je sve to bez teksta i zahvaljujem mom malom četveronožnom anđelu što je došao u pravo vrijeme.

komentiraj (1) * ispiši * #

KAKO SE SPAŠAVA SVIJET?

25 listopad 2019

Prvo moramo vjerovati sami sebi da smo mi i samo mi spasitelji, a to nije tako teško, svijet čezne za spasenjem, a mi čeznemo za priznanjem, simbioza koja vodi u dubiozu.

Zašto?

Prvo tražimo način kako da taj posrnuli svijet spašavamo pa najprije zaboravimo sebe i postajemo žrtve, svijet voli paćenike pa nas sve više boli vlastito obučena koža, pa bismo htjeli spašavati uz neke male komocije - kožu skidamo, oblačimo ruho duhovnosti koje sja i blješti, naprosto privlačimo svijet da nas sluša, kako mi jedini znamo brinuti o njemu pa se nađu neki duhovniji od nas i mi shvatimo, da nas svijet više ne treba, jer spasitelji dolaze i odlaze, ne stignemo ni izreći našu viziju spasenja, a već druge niču i bivamo razočarani, povrijeđeni, počnemo osuđivati taj svijet koji smo htjeli jednom spašavati, dok se ne probudimo iz sna i shvatimo, da svijet koji treba spasiti nije oko nas, nego u nama.

https://www.magicus.info/ostalo/ostalo/kako-se-spasava-svijet

komentiraj (2) * ispiši * #

JUTRO KAO BAJKA KOJU UVIJEK PONOVO STVARAM

21 listopad 2019

Noć bijaše duga, ali zvijezde su me toliko očaravale svojim sjajem i žuta kriška Mjeseca na nebu, da i nisam primjetila prikradanje zore. Puno koračam, dosta sam vani, odjeli su razdvojeni, neki čak i nisu u istom dvorištu, nego preko ceste, ali ne htjedoh o tome govoriti, htjedoh govoriti o tome kako od svakog trenutka kojeg proživimo možemo stvoriti bajku, napisati priču, makar neki trenuci silom žele biti gurnuti u zaborav, ništa ne smijemo tom zaboravu prepustiti, od svega sačiniti bajku sa sretnim završetkom, jer svaka proživljena priča svoju svrhu ima i nema niti jedne, da nam nije pomogla, da na kraju postanemo bajkotvorci.

Krenuh ujutro kući, kuća mi nije daleko od posla, možda 15 minuta hoda, mogla bih biciklom, ali ja volim hodati, šetati. Već deveta je godina, kako istom stazom koračam ovako, ispraćam i dočekujem godišnja doba ovdje na selu gdje je sve pitomo i mirno. Nebo je prekrasno, prohladan zrak, sve uspavano, još uvijek, a blažena i tiha nedjelja i oni koji se nekad znaju nedjeljom zaputiti na njive, sada miruju.

Pogledam još jednom nebo i gle, išarano chemtrailsima, pogledam prepune žice lastavica, pršte preko mene, iznad mene, jato leti, zaklonilo nebo pa pomislim: biti kao one, što njih briga za neke tamo istinite ili neistinite zavjere? One znaju svoj cilj života: odletjeti gdje im je mjesto, gdje znaju da će stići, sve drugo je nevažno i ne opterećuju se sa svjesnošću koja bi ih možda skrenula sa cilja pa osjetim miris grožđa, jer uvijek prolazim pored jednog napuštenog placa gdje crna sočna mirisavka baš u ovo vrijeme rađa najslađe plodove.

Razgrnem lišće, uberem grozd mokar od rose, čist i nešprican, uživam u svakoj bobi koja mi sladi nepce i nasmijem se išaranom nebu i svim pokušajima, da moju životnu radost i jednostavnost ometu.

Opet sam stvorila od jutra jednu bajku, koja će naravno kao i uvijek imati sretan završetak.

napisano: 15.09.2013.
https://www.magicus.info/ostalo/price/jutro-kao-bajka-koju-uvijek-ponovo-stvaram

komentiraj (2) * ispiši * #

CIVILIZACIJSKI ISKORACI BEZ ČVRSTOG TLA

17 listopad 2019

sličica: internet

Ponekad dođem do trenutka kad me apsurd zatečenog trenutka preplavi kao plima, toliko me preplavi, da se od bujice nesuglasja spašavam samo onim čvrstim osloncem u sebi koji mi govori, da trebam držati glavu iznad vode, dok sve što je nadošlo ne prođe, ali držanje glave izvan vode nekad nije dovoljno. Treba znati i plivati.

Govorim o svemu naučenom ne samo kroz ovaj život, nego kroz masu odživljenih života, a zapravo od silnih nataloženih sakupljenih informacija u akaši, memoriji, koja nam pomaže da se ne izgubimo u moru svega i svačega, jedino što me još uvijek čvrsto drži i vodi je ono što mi je od rođenja moje duše poklonjeno kao popudbina: šaka ljubavi koju uvijek nekako provlačim kroz svako odživljeno vrijeme. Međutim, uvijek se zaustavim kada shvatim, da je svo znanje zaručeno sa gospođom koja se naziva Znanost, uzaludno, dok se razdragani znanstvenici sretno smješkaju, bleje u monitore i pozdravljaju sondu koja se spustila na tlo komete, ss druge strane, sirijski dječak spašava svoju sestricu od snajperske vatre praveći se mrtav.

Kako to samo savršeno čini! Njega ne zanimaju tehnoligije i tekovine civilizacije, njegova duša se bori za život druge duše i ljubav u njemu koja mu je darovana kao i meni, vjerojatno se pita, ima li sve to smisla, ako preživi, vjerovatno će se pitati.

Civilizacije su nastajale i prestajale, ali se znanost nikad nije mogla pomiriti sa duhovnošću, jer prečesto uzima za vođu vlastiti eg, i probitak i pohlepu kao rezultat te vladavine, dok ljudi pljeskaju sondi Čuri, jer će možda otkriti tragove našeg nastanka, starost svemira i bla bla bla sve drugo u paketu, porijeklo duše i ljubavi ih ne zanima previše.

Duša se ne može fizički pokazati ni dokazati i to je dovoljan razlog, da se držimo materije koja će prestati i nestati i ljude opet gurnuti u neki novi ciklus samospoznavanja.

Dok Čuri lagano žuri natrag, u Ukrajini rat je svakodnevica, ljudi su izgubili nadu da bi moglo možda biti drugačije, mandarine stižu djeci koja su željna komadića voća, dok se vrte filozofije o duhovnosti, daju se savjeti kako osjetiti transformciju u sebi, jer ulazimo u neko novo, zlatno vrijeme.

Fejs pun citata. Fakat, samo par od toga svega možemo usvojiti za neki naš oslonac, ako smo ga izgubili, a sve drugo je traćenje dragocjenog vremena i skretanje sa teme koja se zove ŽIVOT.

Duhovnost traži prizemljenje, ona nije sretna kad visi u zraku, s brdo mudrih savjeta i citata je baš to, duhovnost koja sa životom ipak možda veze ponekad nema. Duhovnost je svakodnevno preživljavanje ljubavi u nama i održavanje bistre glave i još bistrijeg srca. Duhovnost je svakodnevno susosjećanje sa drugima koji su izgubili ljubav i koji je ne znajući traže na sasvim krivim mjestima i na sasvim drugi način, nego što trebaju.

I što drugo reći?

Znanost, koja se odriče duhovnosti, jalova je zemlja koja nikakvoga roda u konačnici neće donijeti, samo novu koliziju i propast svega stvorenog, jer nema čvrsti temelj ispod sebe, samo nagađanja i dokazivanja.

Sve što je kao napredak, zapravo je nemicanje sa mjesta. Koliko god nam se činilo da smo napredni, dok samo sebe uzdižemo na tron, a sva druga bića i svijet oko sebe uništavamo, sve je zapravo retencija, zaustavljanje.

komentiraj (1) * ispiši * #

HEJTERSKA

14 listopad 2019

Hejtter sam u duši
rođen da sve rušim
gdje su dobre vibre
izazivam fibre.

Talent od malena
za hejtanje imam
sve što vidim pravo
pretvaram u krivo.

Hejtala me mama
kad je bila sama,
hejtao me tata
zbog dobroga brata,
jer nikako nisam
po njegovom bio
pa me hejt'o često
ne birajuć' mjesto.

Kada netko
blagu spiku počne vodit'
ja se volim trpat'
za hejtom povodit'
ne gledajuć ima l' smisla
nešto reći
bitno je da hejtam
i svakome smetam.

U hejtu je moć,
u hejtu je slava
kada treba pomoć
nekom puca glava,
jer volim da gnjavim,
da je moja zadnja,
da se važan pravim
i sve redom davim.

Svuda ja se miješam,
gdje pameti nema
samo ja je imam,
drugi nitko nema.

Moram bit' na vrhu
gledat' mrave dolje
i pri tome pričat'
kako mi je bolje
tamo negdje gore
i dok gazda reda
među pukom pravi,
ja ga malo čačkam
u mozak po glavi.

I netko bi rek'o
zabadalo makni,
al' opet gazda drekne:
''samo mi ga takni!"
i zapravo shvaćam,
da je mjesto moje
baš tamo gdje je
ovo mjesto tvoje.

Moram hejtat' dalje
gdje me jezik vuče
svuda gdje se može
samo ne kod kuće,
jer kod kuće žena
sprema toplu juhu
i hejtam li okus
dobit ću po uhu.

Zato bit ću hejter
tamo gdje me traže
makar među bandom
pravo iz garaže.

komentiraj (2) * ispiši * #

OSMIJEH

09 listopad 2019

slika: internet

Toliko jednostavno, a toliko duboko i istinito.

Trenutno sam u toj fazi kad shvaćam puno stvari i slažem ih polako na svoje mjesto.

Godine nose mudrost, svako razdoblje života ima svoju svrhu, prestajem se pitati i uzbuđivati zašto netko ne može razumjeti ono što želim reći.

Mladi ljudi su zauzeti drugim stvarima, oni malo manje mladi zauzeti su egzistencijom, politikom, biti ili ne biti, realitiy svijetom, svatko ima svoj vlastiti tempo kojim putuje ka sebi, priznajem, dugo dugo mi je trebalo da dođem do stepenice na kojoj trenutno jesam, puno života, a ne samo jedan.

Bila sam sve: i tama i svjetlo poput vitraja u crkvama koji pokazuje sliku tek kad ga sunce obasja, a sada boje ne postoje, samo kristal u zjenama kroz kojeg mi se Onaj koji jest smiješi svojom ljubavlju.

komentiraj (1) * ispiši * #

PROVANSA... KAMO, KAMO DA PUTUJEM?

05 listopad 2019

slika: internet

Često razmišljam o mjestima i zemljama, koje dotiču moju dušu i srce. Nisam veliki putnik, duga putovanja me znaju umoriti, ali postoje neki dijelovi na našoj kuglici zemaljskoj koja bih željela posjetiti, unatoč razdaljini, a među njima je i divna Provansa, jugoistok Francuske, onaj divan spoj Mediterana i plodnih ravnica ispod uzvisina. Podsjeća me na našu Dalmaciju i Slavoniju u isto vrijeme

Kamen, kamen koji je topao, od Sunca koje grije i rasipa svoj sjaj ne štedeći se, topla kamena ognjišta ukrašena detaljima starine, cvijeće, cvijeće, posvuda cvijeće, divne male uličice sa drvenim plavim škurama na kućama i plavo obojanim vratima, na svaki detalj se pazi, da se ne oskvrne ljepota i nježnost divnog krajolika. Toplina se svuda osjeća i čini se kao da svaki stanovnik tih malih gradića nosi po jedno sunce u sebi.

Lavanda...beskrajna predivna polja lavande koje dodiruju polja makova, ladanjske vile sa terasama koje gledaju brda oko njih i poljane u podnožju..

Dalje neću govoriti, jer mi ponestaje riječi. Da, reći ćete i mi imamo lijepih mjesta u lijepoj našoj, znam to, ali kad Provansu gledam kao da se vraćam tamo gdje sam nekad i živjela.

Vjerojatno i jesam..

https://www.magicus.info/multimedija/foto-album/kamo-kamo-da-putujem-provansa

komentiraj (2) * ispiši * #

Opis bloga

JADI JEDNE VJEŠTICE

RAZVEŽI MOJU ZLATNU VRPCU

DOBBY, MOJ PSIĆ ČUVAR

KAKO SE SPAŠAVA SVIJET?

JUTRO KAO BAJKA KOJU UVIJEK PONOVO STVARAM

CIVILIZACIJSKI ISKORACI BEZ ČVRSTOG TLA

HEJTERSKA

OSMIJEH

PROVANSA... KAMO, KAMO DA PUTUJEM?

....

...