Ovih dana razmišljam kako možda psihološki profil vlasnika ovisi o tome kakvog će psa kupiti ili usvojiti. Obično enormno velike pasmine uzimaju ljudi koji traže zaštitu, možda nisu sigurni u sebe, a tako i one opasnije vrste. One manje vrste pasa ljudi koji možda imaju malo jači majčinski instinkt ili potrebu, da zaštite, a ne da budu zaštićeni.
Čisto razmišljam, onako...ja nisam nikada imala baš svog psa i uvijek sam željela čivavu i mislila sam, tako maleno stvorenjce dovoljno mi je da ga imam, iako me možda u nekim situacijama (posebno fizičkim) ne bi mogao zaštititi, ali naš svijet nije samo fizički, to znamo.
I što se dogodilo? Noćas sam nešto sanjala, nije bilo dobro, jaukala sam u snu, željela se probuditi. Možda još posljedice gripe i stresnog posla i odjednom, stvori se moj Dobby na krevetu (inače se sam ne može popeti, jer je krevet visok) legne na leđa i počne se maziti.
Kad sam vidjela njega u snu, prestala sam jaukati i nasmijala se, jer sam vidjela da je pored mene, ali sam se i probudila i vidjela da on i dalje spava u krevetiću pored mog kreveta.
I sad vi kažite, da nije osjetio i došao u san da me smiri i zaštiti?
Očito, meni je potrebnija drugačija zašita ne samo fizička. Je li se to i vama ikada dogodilo?
Ostavilo me je sve to bez teksta i zahvaljujem mom malom četveronožnom anđelu što je došao u pravo vrijeme.
