O sebi se može izmišljati, o sebi se može premišljati. Mogla bih smisliti priču o sebi i stvoriti drugima sliku kako bih željela da me gledaju. Mogla bih biti sva čedna i lepršava, sva anđeoska i nježna i čak se pretvoriti u dobrog anđela, mnogi bi me tako gledali, jer bi im predočila takvu sliku o sebi. Mogla bih biti paklena konkubina u zagrljaju svjetlonoše Lucifera i stvoriti slike toga vatrenoga plesa i mnogi bi povjerovali u to pa sa strahom okretali glavu od možebitnih tekstova koji smrde na sumpor, sulfur-alkemijski simbol kojeg istinski tragači za kamenom mudrosti itekako dobro poznaju.

Mogla bih biti sve, jer sam kreator slike o sebi kakvu predočavam drugima, ali ja nisam ništa od ovoga navedeno. Ja sam sve to navedeno i u sebi imam i slatkoće i oporosti i divlje, neobuzdane slobode, ali s uzdama svojih emocija u rukama i razumom kao kočijom, ali ne umom, nego RAZ-umom. Smiješan izraz, korijen poznat, rekla bih UM-razlaz stvara samo iluzije, trebamo mi njim gospodariti, a ne on nama.

Ne podnosim ograničavanje bilo koje vrste, ako mi se nameće. Stalno pokušavam stvoriti ravnotežu između morati i ne morati, uglavnom mi uspijeva. Moja mapa duše koju sam stvarala sa prijateljima dušama prije ulaska u moj sadašnji život pokazuje mi ponekad više, nego što uspijem vidjeti. Pokazuje mi tendencije moje duše na koje zaboravljam ili ih čak ponekad odbacujem uvjeravajući sama sebe, da moja duša griješi. Venera kao vladar podznaka u petoj kući koja je u vodenjaku, sva sam okrenuta traženju univerzalne najčišće ljubavi koja je predviđena za neko drugo vrijeme ili sam se rodila prerano ili duša ne griješi? Zaista to činim: tražim i prelijevam se kad se pehar prepuni.

Nisam savršena niti ću ikad biti, možda u svojoj želji za savršenošću nekoga i povrijedim, ali pokušavam to ispraviti. Ne podnosim farizejstvo, fanatizam i lupanje u prsa u stilu: ".. vidi mene kakav sam ja vjernik, u Božjim očima sam njegov miljenik, jer sam takav, sav odan i dobar", ali i shvaćam da je to nečiji svemir kojeg je taj netko sam stvorio kako bi svoju dušu naučio neke stvari.

Volim knjige. Knjige su kodovi koji otključavaju moju riznicu podsvijesti i vraćaju mi sjećanja, drevna znanja koja su u meni, ali sam ih iz nekog razloga privremeno zaboravila. Sada kad iza mene postoji pristojan broj godina života i života prije ovog života, mogu generalizirati stvari i složiti ih na svoje mjesto.

Volim život, jednako kao i smrt i ne želim, da mi išta bude nepoznato kada prekoračim prag baš te smrti. Volim ljude, jer sam radi njih ovdje, a i oni radi mene. Ljubav je uzajamna, mada se nekad čini kao ratovanje, sve se na kraju svede na pozitivu.

Kada mi koja knjiga dođe pod ruku, točno osjetim što mi se htjelo reći. Neke stvari dijelim sa vama, a vi tako možete imati i jedan dio uvida u mene. Pokušavam se držati onoga što Miguel Ruiz u svoja 4 sporazuma kaže:

"NEMOJTE NIŠTA SHVAĆATI OSOBNO, jer tako sebi bespotrebno stvarate patnju. Ljudi su navikli da pate na raznim nivoima i u različitom stepenu i mi podržavamo jedni druge u održavanju tih navika. Kada zaista druge ljude vidimo kakvi jesu, a da pri tom ništa ne shvaćamo osobno, nikada nećemo biti povrijeđeni onim što govore ili rade. Čak i ako vas drugi lažu, oni to rade,jer se plaše. Oni se plaše da ćete vi otkriti da nisu savršeni. Bolno je skinuti tu društvenu masku. Ako drugi kažu jedno, a rade drugo, vi ćete lagati sebe ako slušate njihova djela. Ako ste iskreni prema sebi, uštedjet ćete sebi mnogo patnje. Može vas zaboljeti ako kažete istinu o tome, ali ne treba se vezivati za taj bol."

Pravu sliku o meni u ovom trenutku pronalazim u jednom citatu G. I. Gurdjieffa- iz njegove knjige "Život je stvaran samo kada jesam":

"Jesam..šta se dogodilo s onim potpunim osjećajem cijeloga sebe koje bih nekada osjetio čim bih tu riječ izgovorio kao opomenu?
Je li moguće da je ta unutarnja sposobnost stečena po cijenu tolikog odricanja i mučenja sebe na sve načine, danas, kada je njeno djelovanje na moj bitak, neophodnije od samog zraka kojeg udišem, iščeznula bez ikakvog traga?
Ne, to nije moguće, sigurno ima nešto drugo..Ili je pak sve, u svijetu razuma, nelogično.
Ne, moć svjesnih napora i dobrovoljne patnje još u meni nije usahnula.
Sva moja prošlost i sve što me još čeka, zahtijeva da još budem...
Hoću... bit ću još.
Tim više što je moj bitak potreban ne samo mom osobnom egoizmu nego i dobru cijelog čovječanstva. Moj bitak stvarno je ljudima potrebniji od svih njihovih zadovoljstava i sve njihove sreće danas.
Hoću još da budem...Još jednom...''

https://www.magicus.info/ostalo/price/zagrljaj-sa-sobom-jos-nesto-o-meni

Malo prisjećanja na lijepe i divne trenutke sa mojom obitelji i moje drage sestrice u Karmelu koje su me grlile zagrljajem koji nikad nije prestao i moja prijateljica, sada benediktinka Sanja-Veronika koju je potakla jedna moja davna gesta ljubavi, da se odluči promijeniti svoj život.

https://blog.dnevnik.hr/lanterna-duse/2017/08/1631935471/orhideja-za-veroniku.html

Bila je draga, ali pomalo nepredvidljiva i na momente bahata, učila je svirati klavir i zvala me kući, da je dođem slušati, da razbije tremu. Ja dođem, a ona mi otvori i zalupi vrata pred nosom. Prvo sam bila iznenađena, ali vrlo brzo sam znala što napraviti, kupila sam orhideju i ostavila je na njenom pragu.

Tako smo se i razišle, poslije je bio rat i nisam čula za nju, jednom smo se srele, a ona reče kako ide na duhovne vježbe kod isusovaca, ja se začudim, jer joj vjera baš nije bila jaka strana.

Poslije mnogo godina saznam, da se zaredila. Nazovem je u samostan, ona cvrkuće od radosti i kaže, da ju je potakla na sve ona moja orhideja, a ja tada nisam razmišljala puno. Male geste ljubavi su posijane sjemenke iz kojih će kad tad nešto izrasti - cvjetić, da uljepša dan nekome ili veliko drvo koje će pružati nekome hladovinu u teškim vrelim danima.

Takav je naš život, uvijek treba slijediti svoje srce, jer u njemu je naša duša, a ona zna što treba činiti u pojedinim trenucima.

Ja, koja nisam ogrnuta maskama, skupljenim na balovima proživljenih života, šutim... u sebi nosim urezani pečat spoznaje tajni drevnih, ništa mi ne treba, samo tišina iz duše, koja me pogleda u oči, bez puno riječi.

Dodir, tek kao dodir leptirovog krila latice cvijeta, ja sam nježna, ali i neopisivo snažna, čuvam u sebi ono što nitko neposvećen dotaknuti ne smije, a sve je omotano velom ljubavi neraskidive.

Neprijatelje poražavam svjesnošću snage drevne tajne u men, neka mi ne prilazi onaj tko želi smrviti ljubičasti biser Onoga koji jest u mome srcu, jer naizgled tanana koprena oko duše moje, neraskidiva je nit za ruke željne uništenja i prazna srca željna okusa pobjede u stjenkama svojim.

Samo me iskrenom ljubavlju možete natjerati da podignem pogled, a kad vidim vaše oči, znat ću istinu o vama, ja sam zrcalo vaše duše, ono što nije čisto, vratit će se kao udarac u zrcalo vašeg odraza i razbiti vaše namjere u tisuće djelića, do neprepoznatljivosti.

Ja sam samo ona koja jesam, od iskona ista i svoja... do kraja.

https://www.magicus.info/ostalo/ostalo/ja-koja-nisam

Bože, tako smo ozbiljni, strašljivi, život nas je preuzeo i oduzeo nam istinsku iskru djeteta u nama.

Učili su nas da trebamo odrasti, a pri tom nas nisu učili da ne smijemo ugušiti iskru dječje spontanosti i nevinosti u sebi.

Kako ćemo u kraljevstvo nebesko tako ledeni i smrtno ozbiljni?

Da, poanta je u balansu-ravnoteži, a to je teško postići ponekad, treba ponekad pustiti brige, jer nam neće skratiti dan, samo ga produžiti.

Bog je vječno zaigrano dijete, a mi ga shvaćamo kao strogog starca sa bradom i skrivenim bičem iza leđa, joj meni!

Pod ruke mi je došla predivna knjiga: "The awakening of intelligence" J. Krishnamurti, uvod me podsjetio na nešto što se vrti već dugo u mojim mislima:

"Istina se ne može pronaći ni u jednoj religiji ili sekti, jedini put do pronalaženja istine je oslobađanje bilo kakvog prilagođavanja nečemu. Možete formirati stalno nove organizacije i očekivati nekog novog, stvarati nove kaveze, ali to nije ono što me brine previše. Moja jedina želja je da čovjek postane potpuno i bezuvjetno slobodan i neuvjetovan ni sa čime."

Gledam, čitam, posmatram, osjećam..pedofilije na sve strane, religioznih fanatika još više, gdje god je nekakva religija, postoji hijerarhija i način i pravila kako se približiti što više Bogu, kako mu ugoditi, negdje se ugrađuje totalno iskrivljena slika, da MORAMO patiti, jer Bog nas voli više, ako nam je teže, jer percepcije i doživljaji prihvaćanja patnje ugrađuju se u sistem odvajkada, jer crkva je ubirala svoje od vjernika, čak i onih koji nisu mogli davati previše, jer ni sami nisu imali, ali ako ti je teško čak i ako si bolestan, pomiri se sa time, Bog voli patnike, jer slika patnje usađuje se raspinjanjem na križ.

Koji to Bog voli da su ljudi nesretni? Zasigurno ne onaj, kojeg nazivamo Ljubavlju.

Kako se usuđujemo ljudima predočavati sliku i naličje Boga i uvjeravati ih u istinitost toga, kad je svaki, ama baš svaki čovjek na kugli zemaljskoj drugačiji i ima svoje viđenje apsolutnog, a to iskonsko viđenje je onaj univerzalni odsjaj koji nam je svima darovan po rođenju. Zakoni su stvoreni da bi sistemi i vlade mogli funkcionirati, a ljudi uredno i poslušno slijedili regulative. Tako i sa Božjim zakonima. Pokušava ih se prilagoditi ljudima koji zapravo misle da bez njih ne mogu djelovati ni živjeti.

Uz svu silu Božjeg zakona, zlo i dalje postoji, kao što će i postojati, jer postoji zbog ravnoteže, a ne zbog prevlasti. Da nema zla, kako bismo znali što je dobro? Da se ne zgražamo nad nečovječnošću pojedinaca, kako bismo znali kakav čovjek treba biti?

A to sa oriđiđi Bogom nema veze. Nama je darovana slobodna volja, koju koristimo kao vrtlari svoj alat i uređujemo vrt svoje duše kroz mnoge živote. Bili smo i zli kroz mnoga postojanja smo shvatili, da je jedini cilj života naučiti kako voljeti druge bezuvjetno. Sve drugo su kavezi i kalupi, koji te zapravo sputavaju u tvom prirodnom razvoju. Na to je veliki učitelj Krishnamurti mislio.

Ne ostajem ni uz jednog Učitelja zauvijek, ali prepoznajem kad se kod nekoga treba zaustaviti i poslušati ga. Bog je Ljubav, Bog je sve u svemu i tu povezanost sam osjetila prije mnogo mnogo godina, planinareći. Ta ljubav u svemu kroz sve u trenutku je prošla i kroz mene i nisam se osjetila manje voljenom u trenucima kad sam osjećala, da me voli jednako kao i drveće na vrhovima planina i vlat trave pod mojim nogama. Ta ljubav se ne može ograničiti zidovima, hramovima, zarobiti u jednu knjigu ili govoriti kroz riječi bilo kojega svećenika, previše za izreći, premalo za pokazati, jer ne postoji način da se to dočara.

Pojedinci misle, da je jedina ugoda i sreća poslušati riječi u crkvi, držati se izrečenog i život će biti blagoslovljen. Pravi blagoslov je kad si slobodan u sebi od svih mogućih strahova i sumnji, jer vjeruješ i znaš kako si voljen bezuvjetno bez obzira na kojoj si stepenici trenutno.

Da mi djeca ne idu na Aikido, možda o Japanu ne bih znala toliko, koliko sada znam. Koliko god Japance upoznajem više, sve više im se divim i koristim njihov kodeks časti kao usporedbu za mnogim inim Samurajima, plagijatima koji pokušavaju biti nalik izvornim ratnicima.

Ima i pravih, čestitih samuraja, ovdje, čak ovdje među nama koji vrlo malo govore, a kad progovore, svaka riječ je na mjestu i svi slušaju njihove trenutke mudrosti i slušajući nemaju potrebu išta dodavati, jer je sve rečeno.

U Japanu su Samuraji bili ratnici-elita koja je čuvala čast Kralja kojem je služila, za istinu su bili u stanju bez oklijevanja dati svoj život, brzopoteznim rezom osloboditi prolaz duši, riješivši je balasta koji se u tijelu emocijama nakupio. Bili su mistični, ponosni, nedodirljivi, časni i nadasve-svoji, iza oklopa nitko nije znao kakvo se srce i duša krije, samo oni su određivali kako i kada će se otvarati svijetu, ako je to bilo potrebno.

Biti i ostati svetac je najteže, ali jednako tako biti i ostati čovjek. Samuraji su postigli tu sredinu: postići svetost kroz čovječnost, ali ako prevagne jedna ili druga krajnost, samuraj je obična lutka-strašilo iza oklopa koja služi samo za ukras u nekom zaboravljenom muzeju.

Jesu li Samuraji vršili nužne nužde, unatoč oklopu i ponosu?

Naravno, kao što je i Sin Božji vršio, jer je bio i čovjek, ali je te detalje ostavio za sebe. Svijetu nisu potrebne istine o onome što obavljaju iza vrata nužnika ne razmišljajući, jer to i nisu neke istine, to su prolazne stvari koje će čak ostati nezabilježene u povijesti duša, budući se to zapravo i ne tiče onoga dijela izvan tijela.

Da je Samuraj počeo pričati o tome kako se prazni, vjerojatno bi izgubio onu svoju zlatnu svetu sredinu koju je postigao, da je pričao o svojim ljubavima iza oklopa, vjerojatno bi cijeli život bio u borbama protiv onih koji smatraju, da svecima ne treba zemaljska ljubav, a oni nikada ne raspravljaju, šute u svojem držanju kodeksa i balansiraju između čovječnosti i svetosti, nikad između prizemnosti i niskoprizemnosti.

Kada bi zaronili u prizemnost, ljudi bi otkrili kako su zapravo bolesna bića kojima je potrebna duhovna pomoć; ne hara-kiri/sepukku, rritualno oduzimanje života radi izgubljene časti ne bi im vratilo zdravlje, čekala bi ih boleština uma i nakon smrti tijela. Njima je potreban kontakt s Izvorom, od kojeg su se odmetnuli bahato tvrdeći, da vlastitim umom mogu nadići božanski vele-um. Čim se ljudski um odmetne od Božjeg, nastaju krize svijesti koje dovode do nesvijesti, a nesvijest je zaborav sebe i svog vječnog dijela sebe koji nikad ne govori laži i ne obmanjuje.

Bushido sačinjava 7 vrlina:

• Dobročinstvo
• Poštenje
• Pravednost
• Hrabrost
• Poštovanje
• Čast

I gdje da se tu strpaju pražnjenja? Možda i postoje ali na višem nivou, ali to je već druga dimenzija i istina koju će tek neki dotaknuti.

http://www.magicus.info/hr/magicus/tekst.php?id=104897

Cijelo vrijeme, vrtimo se oko toga koliko smo uklopljeni u cijeli ovaj naizgled skladan, ali borgovski sklop u kojem boravimo. Kvadrat u kojem smo okruženi sa tisuću manjih kvadrata, jer svi su zatvoreni u svom omeđenom svijetu za kojeg je preporučljivo da se iz njega ne izdvajaju. Uredno podrezan, naš lanac nukleotida, naš kod koji je prvotno bio skoro troduplo veći, vremenom je skraćen, a i toliko skraćen je zakržljao, jer nam je usađena naredba da moramo slušati, sve što nam drugi kažu, a ti drugi su dobili naredbu od trećih i kad se Arijadnina nit odmota do kraja na kraju tunela nije obećano svjetlo, nego još veći mrak.

Sve to je upakirano u zamamne ponude koje obećavaju blagodat poput opscenih i perfidnih igara i igrica koje naše biološko računalo odvlače od konačne istine koja u nama duboko čuči željna da izađe iz tunela i odvede nas u svjetlo. Moramo biti odgovorni, moramo biti trezveni, um diktira emocijama, a emocije iz obzirnosti slušaju um. To se zove skraćenim jezikom psihološki fašizam. Netko tko je izvan nas diktira nam što trebamo biti i kako se ponašati, jer bez nekoga sa strane svijet bi krenuo putem anarhije.

Zaboravljamo, da imamo najmoćnije oružje i način, da sami kreiramo svijet bez možebitnog kaosa. Imamo intuiciju koja će nam uvijek točno reći što i kako da činimo i kako da razvijamo sebe u duhu ljubavi u duhu Svjetla od kojega smo i postali. Naš DNK je antena, onaj provodnik koji nas direktno spaja sa Izvorom ljubavi, ako je potpuna i cjelovita, ali podrezani smo sa nekom namjerom, da budemo im ostanemo poslušni roboti koji će na kraju završiti negdje na nekom drugom mjestu pokušavajući se sjetiti, da i sa onim malim dijelom sebe kojeg imaju mogu obnoviti svoja krila i poletjeti iz kvadrata - kaveza koji to zapravo nije pa se u sve lijepo ubacuje (samo)zadovoljavanje svoga okljaštrenog JA kojeg se veliča do besvijesti.

Sistematski se uvjerava, da smo takvi kakvi jesmo, savršene kreacije i da svaki vid mašte i intuicije nije potreban. Ratio, razum, kakve priče o nekim duhovnjacima koji te hoće naučiti da postoji nešto još savršenije u tebi koje od silnog hvalisanja tebe i tvog trenutnog ega ne može ni riječ prozboriti?

Vraćamo se polako unatrag, umjesto da idemo naprijed, sve je to sistematski napravljeno i smišljeno, da nas zauvijek ostavi u hipnotičkom transu samoljublja, makar to ne imalo uopće povoda pa se nadovežu drugi koji podržavaju tvoju tako trezvenu i jedino potrebnu desnu stranu korteksai ti sav procvjetaš koliko si savršen u svojoj podrezanoj postojanosti.

Materijalizam opet obuhvaća svojim nevidljivim stiskom pokušaj izdvajanja duše i duha iz okova tijela, gromoglasno se plješće i viče kad netko samouvjereno proglasi, da je sve što je izvan fizike glupost, sva ta duhovna uzdizanja, gurui, svi koji pokušavaju nešto reći postaju kriplovi, iluzionisti koji nemaju pojma, da je naše tijelo i naših deset ruku jedino što postoji. Konformizam, hladni skepticizam, sve to polako postaje "in", a tek smo se počeli buditi iz lažnog sna nametnutog holograma, koji je zapravo video igra bez kraja i stalno govore: "Ušuti..Prilagodi se, uznemiravađ me, dok se igram. Tako je dobro igrati se, jer imamo računalo u svojoj glavi."...i umjesto da ga isključimo, ugasimo sve i krenemo putem prema svome Izvoru u sebi, makar to naglavačke okrenulo naš život, mi se prepuštamo ugodi i lažnom osjećaju vlastite bitnosti....i netko nam donosi hranu dok se igramo, netko nam donosi piće dok se igramo, Tu i tamo pošalju nam neku nestvarnu sliku iz skladišta holodeka, da vodimo i ljubav pa se opet vratimo tastaturi.... i nastavljamo tako ne pokušavajući se isključiti pa nas isključe drugi koji uzimaju pravo na naš kompletan sklop života.

Cijeli Novi Zavjet je prekrojen, da bi ljude što bolje ušuškao u nametnuti sistem vjerovanja, ali ako se usudimo pogledati u prvotna, apokrifna, gnostička evanđelja, vidjet ćemo one suštinske poruke koje su nam darovane, da bi bili slobodni.

U Tominom evanđelju, Isus je rekao: "Ljudima su vidljive slike, a svjetlo u njima skriveno je u slici Očeva svjetla. Ono će postati vidljivim, a njegova slika skrivena je njegovom svjetlošću. Kad vidite svoje slike, radovat ćete se, ali kada budete vidjeli svoje slike koje su postojale prije vas i koje ne umiru niti se pokazuju, koliko ćete podnijeti? Ja nisam došao da donesem mir, nego nemir." i upravo je u tome poanta cijelog ovog kockastog ukalupljenog života.

Nameću nam se naše slike koje nas raduju, jer sve je samo vanjska forma koja sa našim unutarnjim slikama nema veze. Kakvi smo iznutra? Samo svjetlo svjetla, a koliko ovakvi Podrezani i zaljubljeni u vanjsku formu sebe možemo istinski biti spremni suočiti se sa najvećom čistoćom i ljepotom svemira, Vrhunskim Suncem koji nas je iznjedrio??

Swedenborg u svojoj knjizi "Raj i pakao" spominje duše koje gotovo fizički bol osjećaju kada se odjednom nađu pred Takvim Svjetlom i vraćaju se u svoja zasjenjena mjesta, jer su tako naučili, jer su ih drugi cijeli život odvlačili od Istine koja je u njima, ali im se zabranjuje da je dotaknu.

E, pa, vrijeme je da počnemo raditi na sebi prije, nego istekne ovo zemaljsko vrijeme, da se ne bi opet vratili u novom tijelu, na novi početak i opet u novom kavezu. Naš život je beskonačna spirala po kojoj se penjemo u savršenu i slobodnu sferu Ljubavi.

Koliko smo spremni, da konačno saslušamo one koji nam to žele saopćiti ili ćemo opet kao i uvijek reći: "Ostavi me na miru., prilagodi se kao i ja i bit ćeš dobro. Ovako riskiraš da te proglase nenormalnom ćelijom sklopa u kojem boravimo."

Oni koji su razbili taj kavez, dužni su drugima govoriti o tome koliko su vezani u svojoj (ne)sigurnoj kutijici koju zamišljaju kao jedini i najljepši svijet koji postoji i trebaju biti uporni u svom tihom "gurkanju" onih koji se iz svog lažnog sna ne žele probuditi.