O BUDNOSTI
Za razliku od drugih mojih tekstova, ovaj pišem otvoreno i sa puno povjerenja da će sve biti pravilno posloženo na svoje mjesto. Zašto se osvrćem na budnost? Zato, jer upravo tu imam osjećaj, da svi ponekad zakažemo, naravno, nikad u punoj negativi.
Moja duša je od početka ovdje bila otvorena i namjeravam je takvom i ostaviti, ali ponekad mi zasmeta što se od predivnih simbola i alegorija stvaraju i pripisuju uloge koje to u biti, nisu, a ja to pretočim u jednostavno-ne-budnost.
Orao kao savršen simbol Duha koji, ako mu se prepustimo, sagori sve naše iluzije, prikačenosti, okove koji nam smetaju da licem u lice pogledamo Stvoritelja. Ma, ja prva svaki dan sam u Orlovom kljunu, jer uvijek nešto postoji radi čega sam kod njega, ja nikad ne mogu biti on, ali mogu biti BUDNA i svoje nedostatke njemu prinijeti.
Orao sam priznaje, da je samo put, predivan put još divniji put je čistoća srca i nevinost duše koju samo hrabri ratnici koji se ne boje umrijeti sebi, imaju, ali isto tako svjesna sam kao što jedna od vas divnih duša reče, mrtvi-zombiji-ne mogu umrijeti, jer su već mrtvi, svi mi ovdje imamo vlastite svemire duše, svoje domove duše i tako se divno dodirujemo i komuniciramo sapunom otvorenošću - i recimo, skromnošću. Svatko ima svoje blago i dijeli sa svima, ali isto tako, na žalost, postoje i sitni kradljivci toga blaga koji u biti (dolazimo do toga) nisu organske, nego anorganske duše.
Pojam spominje Castaneda i nije nepoznat, dDuše koje još u biti ni nisu probuđene od daha Vječnoga, a nastaju kao spoj raznoraznih entiteta, mix svega što nije život - u pravom smislu riječi. Možda čak vuče na sitnu paranoju, ali to je gola istina i ništa više. Ja i za takva bića osjećam - vjerovali ili ne samilost i ne bunim se, dok ne počnu svoj smiješni ples samodopadnosti i samoljublja i dok ne počnu banalizirati čistu, najčišću esenciju univerzuma koja je jača od sve magije - LJUBAV.
Ponavljam se možda vrlo često je u tekstovima spominjem, ali nikad neću prestati o njoj pisat i ne tražite bilo kakvo spominjanje imena, uloga, sve to možemo jednom postati i mi, ako ne ostanemo budni do kraja.
Kažu u VEDAMA, da je pravo značenje Veda (vidya) BITI BUDAN, održati se budnim. Ne uči gledati, ne uči vidjeti, još manje znati. Da bi znao, čovjek mora vidjeti, ali da bi vidio treba biti budan. Veda budi iz sna što je ljudski život tu u materijalnom svijetu, probija zatvoreni život i otvara ga, kazuje prvotni smisao stvari, otvara čovjekove oči i kazuje autentični smisao svijeta, jer učinak onoga što kaže nije da čovjek vidi i poznaje sliku svijeta, nego da se budi iz tog prizora.
U Tibetanskoj knjizi mrtvih piše, da dušu dočekuje takva strašna svjetlost da se ošamuti i da stenje, ali jao njoj, ako se uplaši! Jao njoj, ako ne prepozna da svjetlost nije drugo, nego božanska iskonska slika ljudske budnosti: Vječna budnost, ako nije dovoljno budna, ako se skupi, okreće, ako je pospana i omamljena, onda je izgubljena.
Duša u Egiptu na svom nadzemaljskom putovanju, ako nije budna, skriva se pred čudovištima i veseli se očaravajućim bogovima. Pospana i omamljena trpi, da je komadaju krokodili, da joj sudi nadzemaljski sudac, ali ona koja je budna pada ničice pred slikom i moli se: "Veliki krokodile, znam, ti si ja! Veliki sjajni Hore, Ja sam Hor".
Od svega što postoji, budnost je najbolja. Ja sam samo ta koja iskreno želi kod sebe i svih upravo tu budnost održati i ništa više. Budnost nije voljnost za djelatnost, nije osobina mišljenja, nije oštrina osjetila, nije napeta snaga, nije inteligencija, nije svjesnost, nije razumijevanje, nije viđenje, nije znanje...ona je mekana podatnost svemu što je duša, neodoljiva veza sa svime što je duša, citiram ulomak iz knjige Bele Hamvasa: "SCIENTIA SACRA":
''Ta nehotična i nesavladiva osjetljivost, ta nemoćna privlačnost, mekana podatnost, neodoljiva vezanost prema duši, to je BUDNOST DUŠE, zbiljska budnost, ljubav. Zato su stari govorili da veliki i lijepi ljudski život nije djelatan, MOĆAN, JAK, UČEN,BOGAT, SLAVAN, ČUVEN, NEGO JE --- BUDAN-----!!! A budnost nije znanje, nije moć, nije snaga, nije djelatnost, nego LJUBAV. Duša prema duši je budna, osjetljiva, osjetljiva na mekoću, na svjetlost,na podatnost, na privlačnost, na čistoću, na jednostavnost, na ljepotu i mir duše.Ta osjetljivost duše prema duši je LJUBAV..."
Završavam citat i ova razmišljanja, sve što ima dušu, predivno oko Orla i u nadubljem bezdanu, primjeti. Orao je LJUBAV, ali tek dio onog svevidećeg OKA koje je još veća ljubav, za one bez-DUŠNE to oko je sklopljeno, jer ih zapravo ni ne može vidjeti.
BEZ-dušje je ekvivalent NE-životu, a neživot je sve-osim Ljubavi. Čista ljubav se ne može ni umjetno stvoriti ni ukrasti, kad tadmaska licemjerja se rastopi i to je poanta svega stvorenog, ljubav ili imaš ili nemaš.
Milost je ta, da je svakom poklonjen titraj te Ljubavi, čak i onima koji ne znaju što će sa njom, ali to je već druga priča i osobna stvar Stvoritelja i stvorenih.
komentiraj (1) x ispiši x #
