DO STUPNJA OBJEŠENE BUDALE SU TRI METODE POSTIZANJA MUDROSTI

30.08.2019.

Ralf W. Emerson kaže da postoje tri načina stjecanja mudrosti:

''Prvi: Razmišljanjem - što je najplemenitije,
Drugi: Imitiranjem - što je najlakše,
Treći : s iskustvom - što je najgorče.''


Je li nužno u životu postati mudar ili je dovoljno umrijeti u saznanju, da to ne možeš nikad naučiti?

Sokrat je rekao: "...znam da ništa ne znam" i sklopio oči pa su ga opet svrstali u mudrace.

Netko razmišlja i razmišlja, pokušava uhvatiti nit pa ga situacija ili ljudi dovedu u labirint i umjesto do Arijadne i oslobođenjam padne u ralje Minotauru, napola čovjeku napola biku, nesavladan od vlastitih animalnih utega neosvješteni mudrac umire u svom pokušaju, da bude savršen sklop tjelesno-duhovno-duševni.

Znači, da ni ta teza nema dobru podlogu, što god više razmišljamo, udaljavamo se od centra koji nije u glavi, nego u sredini drveta života, u čakri srčanoj koja je graničnik između zemlje i neba, a prijeđemo li sferu srca i ostanemo gore, gubimo kontakt sa zemljom; siđemo li dolje, a ne dotaknemo srce, prizemni smo i bez nade za nekom zlatnom sredinom koja je čardak ni na nebu ni na zemlji, baš ona osovina koja drži tasove vage u ravnoteži.

Mudrost je, zapravo, održavati tu ravnotežu, biti niti previše gore niti previše dolje, bez prevelikog razmišljanja, samo osjećati koliko se naginjemo na jednu ili drugu stranu pa se vratiti u vodoravni položaj, a to ne možemo nikoga naučiti. Svatko je Učitelj sam sebi i zato trebamo odustati od mudrovanja drugima.

Kada je ravnoteža postignuta, možemo se smijati rasterećeni bez straha i objesiti se za granu drveta viseći naglavačke kao što to čini obješeni čovjek u tarot kartama, na prvi pogled se čini da će pasti, a on visi kao Odin, nordijski Bog na Ygdrassilu-drvetu života, glava mu gotovo dotiče zemlju, a noge nebesa, trebalo bi biti možda obratno, ali nije i baš tako treba biti, Um prizemljiti, noge zanebesiti.


O LJUDSKOSTI I NELJUDSKOSTI

27.08.2019.

Kažu, da čovjeka ubrajamo u rod životinja, ja mislim da ni Bog tako ne misli, jer kada čovjek izgubi ljudskost ne može se svrstati u životinje, jer životinje ne poznaju neljudskost.

Mislim, da je čovjek posebna vrsta, jer u trenutku kada to prestaje biti, nigdje ga se ne može svrstati.

Znanstvenici su kao i uvijek krivo procijenili i sebe uzdigli na prvo mjesto pokušavajući ipak pomiriti životinje sa ljudima, ljudi tek trebaju dostići nivo životinje, da bi shvatili tko su i kako zapravo treba živjeti, dok ubijaju druge, nikad neće pronaći put do istine, a drugi, to su sve vrste oko njega koje ne nose njegovo ponosno ime...


http://www.magicus.info/hr/magicus/tekst.php?id=117237

NEGDJE OKO JESENI

26.08.2019.


slika: digital art

Tek negdje oko jeseni kad se kiše, magle i tople boje razliju po slici mog života, ja se otkinem od sebe kao list sa stabla i prepustim se kišnom potoku, da me nosi po kanalima duše pa kako god i gdje god završio moj put i ploveći ulicama nevidljiva iznutra upijam dašak ljepote čiste i iskonske ljubavi.

Zabranjujem sebi, da to nisam i ne mogu biti ja, zabranjujem pomisao na slojeve godina iza mene, na sve što mi može zatvoriti put onome što jesam, a ja jesam sve i kroz sve živim i besmrtnim dahom dišem ostvarivost mojih čežnji.

Sve mogu biti i voljeti kako nikad nitko volio nije, Stvoritelj sam vlastite vizije sna, a ne odustajem da stvorim najljepšu.


https://www.magicus.info/ostalo/price/negdje-oko-jeseni

RAZVODNJENI U SVIJETU NAMJEŠTENOG OSMIJEHA

25.08.2019.




Priznajem: teško slijedim utabane puteve posute nečijim slatkorječivim ponudama kao najbolje moguće varijante i polagano me hvata mučnina od spoznate vjere u nešto što se zove: nedotaknuta iskrenost, čista nevinost bez trunke pokušaja, da upije u sebe doticaje drugih, nisam baš lagana za priče, nisam ni slatka na prvi zalogaj, ponekad me se dugo treba žvakati, prebirati u ustima, da bi me se pustilo dalje kroz nečije krvožilje.

Gledam oko sebe, otvorim vrata svoje duše, pregrmim vlastite svoje oporosti, pomislim - ma nisu oni baš takvi, valjda će ih svjetlo Svemogućeg okrenuti od vlastite želje za ulizivanjem i sakrivanjem, a oni se još jače zavuku u nečiju kožu, u najgorem slučaju, nečiju rit i sipaju neki vlastito proizveden med sa usana koji veze sa pravim medom nema i opet se povučem duboko u svoje odaje, stanem pred zrcalo i sama sebi postavljam bezbroj pitanja: Dokle ćeš vjerovati da se nepromjenjivo može mijenjati, do kada će te držati ta naivna vjera u jedinstvenost svih, kada su svi podijeljeni u svoje komore vlastitog straha??

Spomeneš im Boga, svi zašute, pisne li netko riječ svoju iz srca, strah se pojavi, onaj potkožni bolesni usađeni strah koji se u gene urezao i ne smije se dirati, spomeneš im vraga, zašute još više, jer on je nešto izvan nas i vreba naše slabe trenutke, jedva ćekajući da nas zarobi..

Moj Bože, svijet je sve, samo ne prostor za stvaranje nekog novog, blaženog, slobodnog svijeta gdje mučnina neće postojati, svi bi da su nešto drugo, nego što jesu, ulizice i dupeljupci na svakom koraku, tuka ruku mije.--kako ti meni, tako ja tebi, ka ću te reklamirati ti ćeš me balzamirati i učiniti me vječnim dijelom postanka, nije bitno što nema vlastitog osamostaljivanja i želje za svojim stvaralaštvom, ma koliko neuklopivo bilo u sveprisutne sheme.

Memento Fridi Kahlo.

Koliko god anatemizirana, toliko je i sveta bila u svojoj postojanosti, sve manje je Frida, sve više uniformiranih pjesnika i umjetnika.

Jesmo li u stanju održati sebe do kraja, bez dodvoravanja i mijenjanja zbog eto, nekog vlastitog opstanka na sceni bitka, makar ne bili svoji??

Jean Paul Sartre je egzistencijalizam usporedio sa mučninom, iz razloga što je borba protiv sebe bila poražena u kroz borbu za druge, bječito mlakonje gube bitke, podvode se, prodaju za malo nečije pažnje koja će u idućem trenutku nestati pa će postati jadniji, nego što su bili u svom mračnom kutku gdje svjetlo ne može prodrijeti, poput nekih sjenovitih prikaza koje traže svoje istinsko tijelo, koje je Mefisto odveo u inferno, jer je opet uspio prevariti i ubijediti, da je trenutak slave važniji, nego cijela vječnost bez nje.

Na žalost, mogu samo promatrati i šutjeti kao što će zašutjeti i oni koji čitaju ove retke, jer će shvatiti, da se ne mogu otrgnuti od slatke opsjene privida namještenog osmjeha, a takvi osmjesi nikad ne mogu biti oni pravi, ljudski, nepatvoreni, i nepodmitljivi.

Tko shvati, shvatit će.

http://magicus.info/hr/magicus/tekst.php?id=103059

SURFANJE NA VALOVIMA EPITETA

22.08.2019.

Joj, kako sam dobar! Uf, svi to moraju vidjeti, znati, Duša od čovjeka, iza mene će ostati sjajni trag dobrote za potomke, moram to nekako učvrstiti.

Evo, objavit ću pisma onih koji su uvidjeli moju dobrotu, inače ih čuvam, ali ponekad objavim, jer teško je održati konstantu dobrote kad svi zahtijevaju da se ne smije smanjiti njen nivo.

Kakav sam ja čovjek? Vi, koji ne razumijete dubinu moje dobrote, niste dobrodošli, sve dajem za svijet: dušu, tijelo, krv, ah..ali nemojte smanjiti ritam vaših pohvala, gode mi pohvale, epiteti, koji me uzdižu.

Kako sam ja pametan!

Bože, skupljao sam tu pamet vjekovima i vjerujte, malo tko je toliko pametan kao ja, pišem o onima koji sa pameću baš nemaju veze, a takvih je puno, ali što ću im ja, kad su njihove kupus glave samo stvorene da ostanu takve.

Uz pamet ide i mudrost.. da, da.. ja već izabirem sljedbenike i mudrost upakiranu u pamet prodajem onima koji će me pohvaliti, prekrivati me epitetima mudraca koji se inkarnirao ponovo da spašava svijet.

Ako sam malo zbrčkan ne zamjerite, to je od silnog znanja kojeg još nisam posložio u memoriji svog mozga, ja znam toliko puno.

O, vi neznane jedinke, kako uopće možete pomisliti da možete dostići moj nivo spoznatosti svega?

Ja se dičim svojom starošću i pogledom iza naočala kada me oslovi tamo neka neuka duša koja se još usudi prigovoriti mi da filozofiram u prazno, ako neće sjesti uz moje noge i slušati moje učeno blebetanje, bolje joj je da se udalji. Takve učenike ne trebam, trebam učenike koji će znati svoje mjesto: prvi po mudrosti i pameti je Učitelj, tj. Ja, a onda oni, njihova početnička trabunjanja o nekim istinama trebaju odložiti kad su sa mnom.

Ja ću ih naučiti svemu, Od njih samo tražim da me pohvale....O, kako sam požrtvovan, djem se do kraja, da bi drugima bilo dobro, tražim samo priznanje za moje žrtve, priznanje, da ništa što činim, nije uzalud.

Jednom su razapeli onog kojem sam vjerovao, ali on nije tražio priznanje, ja ga tražim, bez toga, žrtva nema smisla, ali...ako me kudite, opet nije dobro, to me čini nemirnim, frustriranim, budi neodležane dječje bolesti koje se opet pojavljuju, postajem slabašno dijete, stisnuto pod teretom autoritativnosti, posesivnosti, i ostavljenosti, sebi, mraku i bolima od roditelja, koji su također žudjeli za epitetima, pohvalama, ljubavlju koju nisu dobivali i tako sa koljena na koljeno, surfa se na valovima epiteta.

Netko je iskusan plivač pa sasvim sigurno doklizi do obale, anekoga poklopi val i zaroni u dubine, ako se pronađe i dođe k sebi, zaboravi na jahanje na epitetima i počne ocean samog sebe gledati na drugačiji način.

Tko ima sreće sa sobom, tko nema...predstoji mu dugotrajan proces savladavanja valova.


https://www.magicus.info/kolumna/gost-kolumnist/surfanje-na-valovima-epiteta

MADAME X

20.08.2019.



Čekala je da svi glasovi utihnu, uronila u bezglasje mraka u kojem će opet dočekati svoga ljubavnika kojeg je čekala. Ona je sanjala taj trenutak kad će konačno zauvijek zaključati vrata svog muzeja u kojem je čuvala voštane figure svih svojih ljubavi koje je imala. Sa kolikom pažnjom je održavala taj svoj tajni muzej, tu svoju odaju u kojoj su bile smještene te čarobne figure, a neke su bile gotovo artefakti...stare, poput vječnosti.



Svaka figura bila je jedna ljubav koju je voljela, koje su je voljele niti jedna nije bila lažna i svaka bi joj pričala svoju priču kad bi je dotakla svojim prstima u muzeju prstima kao ključićem koji je odvrtao njihove glasove.

Bilo je tu svakakvih figura i uvijek je izabirala one ljubavi koje je sama mogla zaustaviti, pretvoriti u vosak kad je željela i ponovo ih oživljavati. Bilo je tu običnih, jednostavnih ljubavnika, profinjenih, sirovih, malodušnih, radosnih, profitera koji su od nje tražili uzvrat, a kojeg ona ponekad nije željela dati, jer uvijek je voljela bez razmišljanja i kalkuliranja u ljubavnim trenucima.

U konačnici, sve te figure će sastaviti u jednu, rastopiti sva ta srca u vosku i stvoriti jedno jedino biće koje će je voljeti kako ona želi, potpuno. Sanjala je o potpunosti, a neprestano je činilo se bježala od nje. Kada bi koja figura tražila više, nego što je trebala, smjestila bi je u svoj muzej i zauvijek zatočila želje u vosak, ali sve te figure kad ih rastoči trebat će dušu, ona treba ljubavnika sa dušom, zato su u zbirci bili toliki umjetnici, pjesnici. Svaki bi joj nešto poklanjao prije, nego bi bio zatočen i tu se zaustavljala, zapravo, u svom tom traženju nikad sebi nije priznala, da bježi od spona za koje je mislila da će joj te ljubavi nametnuti.

"Bolje da su one zatočene, nego ja." razmišljala je, "...ionako ću ih jednom osloboditi kad pronađem savršenog ljubavnika, savršenu ljubav."

Čekala ga je, zamišljala, čula mu glas, bila je već u njegovom naručju, iako se još nisu dotakli, on je bio tako blizu, vidjela je njegove obrise, njegovu sirovu snagu, osjetila je na svom tijelu, bio je snažan poput vikinških ratnika, vezao svoju dugu kosu u rep, ali ona ga je molila da to ne čini. Preplitali su se, gotovo da je poželjela da nestane, da se rastoči kao one figure u vosku koje je oživljavala svojim dodirom. Bilo joj je svejedno u tim trenucima hoće li nestati ili ostati, a onda se trgnula, samo je zamišljala, onaj, kojeg je čekala, došao joj je pred vrata. Sve ono što je zamišljala, u trenu je postalo stvarnost, a onda je shvatila, da ipak ne može izdržati silinu toga savršenstva.

On je bio duša svih tih figura, ali kako mu uzeti dušu, kako je zatočiti u vosak kad duša ne može biti zatočena?

On ju je obožavao, vjerovao i ona je polako počela vjerovati i njemu, vidjela je koliko je divno sanjati, buditi se pored njega, dijeliti sa njim svaki trenutak svoga postojanja i otvorila mu se, prvi puta joj nisu smetale spone koje su samo naizgled to bile.

Tada jedne večeri uhvatio ju je nježno za ruku, tiho joj je šapnuo, da će joj pokazati nešto što nikom nije, a ona je tada pomislila na svoj tajni muzej i nije mu nikad otkrila te odaje, a i čemu? Odustala je od tog muzeja i odlučila je, da će jednom, krišom sve te ljubavi zauvijek rastočiti i smjestiti u zaborav.

Ponovo su vodili ljubav, ovaj puta nekako čudesno i neobično, nikad kao sada nije osjetila toliki oganj, gotovo da je osjetila da istinski nestaje i umire i dok je krajičkom svijesti shvatila, da joj uzima dušu, već je bilo kasno. On joj je uzeo dušu, jer mu je baš njena duša nedostajala u njegovom vlastitom muzeju voštanih figura ljubavi. Konačno je odahnuo, stvorit će savršenu ljubav koja će samo za njega postojati i za njega živjeti.

Njene voštane figure su i dalje čekale svoje oslobađanje, makar u rastapanju i zaboravu niti jedna ruka osim njene nije ih mogla osloboditi, nisu ni sanjale, da ona sa njima dijeli sličnu sudbinu, sa tom razlikom što će ona kroz sve njegove ljubavi biti spojena u jednu i tako moći ipak djelićem sebe živjeti, dok će njene figure u tišini sanjati svoj uzlet.

Prestrogo shvaćamo igru životnu...

19.08.2019.



Prestrogo shvaćamo igru životnu, dok gledamo i slijedimo našu zvijezdu koja će nas odvesti do pravog puta, sve više se udaljavamo od nje slušajući pravila i naučene poteze drugih: da pošto-poto moramo pobijediti, jer život nam je darovan poput šahovske ploče. Umjesto da život shvatimo kao igru, mi igru shvaćamo kao život i glavni cilj nam je doći do ruba ploče, makar sve svoje igrače izgubili i ostali na kraju poraženi.

Nije cilj samo pobijediti, cilj je shvatiti da je sve to samo način da spoznamo, da nismo zarobljenici ploče ni šahovske kutije u kojoj ležimo čekajući da nas netko ponovo postavi i pokrene.

Mi smo bezvremeni igrači koji su uvijek izvan ploče, a sami učimo da uz što manje gubitka dosegnemo sfere u kojima ćemo biti konačno i istinski Kreatori igre koja se život zove.

Ništa nije konačno, osim nas. Kraljica i Kralj uvijek su zajedno bilo da je kraljica na trenutak izbačena iz igre, ona se uvijek pridružuje svom kralju... dva aspekta Jednote, dva polariteta koja su kroz nas stvorila sve stvoreno.,. crno i bijelo, tamu i svjetlo.

To je istinska staza kojom uvijek ponovo krećemo, dok ne spoznamo, da je sve ipak samo povratak sebi.

BITI MALEN

16.08.2019.



Hajdemo biti maleni, pomalo divlji, pomalo bezbrižni pod teretom njegovanog duha i tijela, svijeta koji nije, a čini se da jest.

Dopustimo, da se smanjimo onako puno, onako više, najviše i to toliko, da ne vidimo razliku u svim razlikama oko sebe i da ne znamo jesmo li latica cvijeta ili biće sa neke druge planete, u svemu da osjetimo sve tek za trenutak, da zaboravimo našu veličinu i budemo opet ponovo obično razigrano dijete.

PREPUŠTAM SE

13.08.2019.



Danas sam zatečena usred najdubljeg i najnemirnijeg oceana koji se zove: stvarnost, čas sam svjetionik kojeg zapljuskuje silina vala, čas barčica koja se bori da ostane na površini. Ne mogu težiti ka praznini, sada me samo vuče dubina, ali jednako tako zatečena sam ljepotom jednostavnog cvijeta kojeg ružom nazivaju, a koji me vuče u još veću dubinu i ona se stvarnošću naziva, ali ne doziva iskonski strah kao ocean.



Danas sam se našla zatečena na pozornici smrti koja je u knjizi života rješavala križaljku, tražila od mene riječi da popuni baš te praznine koje me odvlače od dubine. Nijemo sam šutjela, jer nisam bila raspoložena ni za kakve razgovore ni o prolaznosti ni o vječnosti, željela sam uroniti u tišinu sa tobom kao nekada kada si me osjećao u tihim večerima, iako bijasmo daleko jedno od drugog.

Ponekad mi to nedostaje, ta oaza gdje mogu odmoriti srce od siline nadolazećeg života koji mrvi nježno tkivo sna svojom javom. Znam da znaš i ja znam i osjećam i osjećaš nas, koji nismo ono što smo bili i koji sada jesmo upravo takvi kakvi trebamo biti.

URBAN STREET ART

12.08.2019.



Urban street art...No comments

PREVARENA SMRT (LEGENDA IZ PUSTINJE) 1

05.08.2019.




Bilo je to davno ,davno, kada pustinja bijaše još prepuna prekrasnih zelenih vrtova, a kristalni potoci presijecali oaze, i stapali se sa velikom rijekom, koja je ljubila ocean..Ispod svega je bio pijesak, ali mek i nježan, a ne opor i suh, kao danas..

Usred te ljepote, postojalo je kraljevstvo, gdje je vladao sklad u svemu, jer je njime upravljala Kraljica izuzetne mudrosti i ljepote..Nitko zapravo nije znao odakle je došla..

Jednostavno, pronašli su je na pragu grada, tihu i malenu, kako se zabavlja sa škorpionom na ruci, i malom smaragdnom zmijom oko vrata..

Znalo se odmah da je to posebno biće, i stari svećenik ju je, prepun poštovanja, odveo u svoj hram, podučavajući je svojim tajnama..No, shvatio je, da je ona tajna za sebe, i pustio ju je, da se sama otkriva malo, po malo..

Dao joj je ime SHOSHAN, što je značilo Lotos, jer, ona zaista bijaše prekrasan cvijet, koji je malo po malo otvarao svojih tisuću latica..

Kraljica je posebno pazila na svoj hram, i nitko osim svećenika Meri-Ra i Menenbe, nije smio ući u njega..Ona je u hramu upijala snagu svemira i svih svjetlosnih bića koja su je pratila iz sfera koje ljudsko oko nije moglo vidjeti..Narod je bio zadovoljan..Bilo je dovoljno da se Shoshan pojavi među njima, pa da dobiju snagu i ljubav za sve..

Blizu hrama je živio Ramon, poslužitelj svećenika, dostavljač potrebnih stvari za hram..Silno je želio naučiti sve tajne koje svećenici znaju, jer je i sam to jednom želio postati..ali, ne iz ljubavi, nego iz želje za moći..Tako bi imao narod u rukama, i bio blizu kraljici, za kojom je gorio od žudnje.."Bit će MOJA, kad tad..a onda ću biti još moćniji.."

No, svoju tajnu je dobro skrivao, jer se bojao za vlastiti život..Kraljica je bila milostiva, no, narod nije..Ljubomorno ju je čuvao od svih pokušaja da se ugrozi njezina svetost..

Shoshan bi znala danima ne izlaziti iz hrama..Ona i Meri-RA, su znali otvarati odaje svih nebesa koja postoje, spoznavati tajne stvaranja, i opet, vraćati se u fizičku sferu postojanja, kao dva putnika na početnu stanicu, odakle su počinjali putovanje..

Shoshan je bila prelijepa, ali nesvjesna svoje ljepote..Meri-Ra je znao da baš takva treba biti, jer, čekao je trenutak, kad će nebo dati znak, da Shoshan konačno primi Vječnoga Stvoritelja u sebe..

Pokušavao je zatomiti u sebi sve emocije koje su ga odvlačile od konačne svrhe najsvetijeg obreda kojeg je trebao učiniti..I to mu je uspijevalo..Bio je čvrst i snažan, nositelj Onoga koji mu je povjerio Tajnu nad Tajnama..I zato mu je zaista snaga bila potrebna.

Taj trenutak je konačno došao..Zatvorio je dobro vrata hrama, i zamolio svoga brata Menenbu da bude na vratima, dok se ne završi obred..

Danima prije, sakupljao je najmirisnije cvijeće, koje je raslo na jednom jedinom mjestu, i koje neće nikad više rasti..Stvorio ga je magijom, moleći nebo da mu pošalje to čarobno sjeme..Predivne, purpurne latice,zanosnog mirisa, prekrivale su kameni oltar, na kojeg je položio svoju Božicu, svoj Lotos, koji će otvoriti posljednju laticu i predati svoje besmrtno srce Gospodaru Vremena..

Bila je tako čarobna u svojoj nagosti..Drhtala je kao srna, uhvaćena u ruke koje su bile sve, samo ne neprijatelj..Njegovi dlanovi su topili vrelinom svaki dio njene meke baršunaste kože..U trenutku je zaboravio da postoji On..Vidio je u njenim zjenama čežnju vjekova, prošlih i budućih, čežnju, da Ljubav konačno postane vladar novog Eona koji će doći..Postali su jedno jedino Jest..Božanstvo nad Božanstvima, koje se obavilo oko njih kao sedmerostruka zmija..Poljupci su sagorijevali u plamenu koji je svjetlom ispunjavao čitav hram, iako je već bila noć..

U to vrijeme, Ramon je u ruci držao čudesno lijep purpurni cvijet, kojeg je slučajno našao na putu..Vjerovatno je nekom ispao..Nosio ga je u hram, svojoj SHOSHAN, no vidio je da je Menenba na vratima.. "Vjerovatno nešto radi unutra.."pomislio je, i znatiželjan, kao i uvijek, zavirio kroz prozor, odgrnuvši lagano zavjesu..

Prvo ga je zabljesnulo svjetlo, no onda je u neraskidivom zagrljaju vidio svoju Kraljicu i Meri-Raa..Smračilo mu se pred očima..Bacio je cvijet, zgazio ga, i otišao obavijestiti ljude.."Ako neće biti moja, neće biti ničija.."

Menenba ga je vidio da odlazi, i znao što će biti..Tiho je pokucao, i kad mu je brat otvorio vrata, rekao što mu se sprema..Meri-Ra je samo šapnuo bratu da čuva Shoshan, kao zjenicu oka, jer, sada je ona Kraljica nadolazeće najljepše ljubavi, koja ne smije umrijeti..Tada je sam otišao među narod..

Ubrzo je bio odveden u odaju smrti, gdje su ga, povezanog, kao mumiju, osim otvora za oči i usta, stavili u otvoren sarkofag..Trebao je gledati kako pijesak polako curi i smrt se približava..Usta su osuđenicima ostavljali otvorena, da mogu izgovarati kletve, ako žele..Riječi su i tada bile moćne..

Dok je gledao u pijesak, kao polako curi, u odaju je ušao Ramon, cerekajući se slavodobitno..Meri-Rau je zastao dah..Koliko god čvrst bio, bojao se da nisu naudili njegovoj Kraljici..

Ramon mu se unio u lice govoreći mu oholo: "Gdje ti je sad tvoja ljubav? Pobjegla je, netragom nestala, ostavila te, umjesto da se bori za tebe..Da li je tvoj život vrijedan toga?"

Meri-Ra je odgovorio, smješeći se: "Ja ću je opet jednom zagrliti, i ona mene, a ti ćeš vječno sanjati o tom zagrljaju i njenom dodiru..Pisat ćeš joj pjesme, znat ćeš da postoji, ali će ti njena prisutnost biti nedostupna, i klizit će ti, kao ovaj pijesak kroz prste..nikad nećeš shvatit bit Božanske ljubavi, jer si zatvorio srce i nisi dao da se rodi u tebi..

A otkrit ću ti tajnu..Tu ljubav samo ona čuva i ona može pokloniti..Neka ti se nebo smiluje i pomogne ti da postaneš živ, kao ja sada..Samo moje tijelo odlazi i nestaje..Ja vječno ostajem.."

Ramun je bijesno napustio odaju smrti, i konačno zatvorio kamena vrata za sobom..Bez trunke samilosti..

Tako je završila ova priča..Kažu da nikad više kraljevstvo nije bilo isto..Dah života, napustio ga je, kad su Shoshan i Meri-Ra nestali u pijesku vremena..Ljudi su napustili grad, i pijesak je pobijedio zelenilo i vrtove..

No, duše ne umiru..Kao ni ljubav..Možda su se zaista negdje njih troje,SHOSHAN, Meri-RA i Ramun ponovo sreli..Menenba je vjerovatno opet zagrlio svoga brata..A Ramun? Da li je i sad potrčko i dostavljač, sakupljač moći,bez topline srca, ili je ipak shvatio ljepotu ljubavi? Ne znam..

Ako su riječi toliko moćne, onda je i danas Meri -Ra jednako živ i snažan..Neka se nebo smiluje onima koje eoni nisu mogli naučiti da ljube otvorenog srca i prepune duše...


https://www.magicus.info/ostalo/price/prevarena-smrt-legenda-iz-pustinje

RAZLIKA IZMEĐU LEPTIRA I MUHE

04.08.2019.



Koliko god uvećali leptira pod lupom ili mikroskopom, leptir ostaje leptir i svaki njegov dio voli i čezne za cvijetom koji je njegova ljubav. Da ga raščlanimo na dijelove, opet će biti to što jest.

Njegov nijemi vokabular će biti samo o cvijeću ni o čemu drugom. Ponekad će sletjeti i na koju glavicu kupusa, ali to neće umanjiti njegovu profinjenost.

Muha uvijek ostaje muha. Ponekad poželi obući se u leptira, ali njenu čežnju odaje vokabular i leti tamo gdje je čežnje nose i dosade joj leptirove tlapnje o ljubavi i cvijeću i bude čak ponosna što je to što jest, međutim, Kreator je iz nekog razloga stvorio i jedno i drugo.

Jedno za jedne stvari, a drugo za druge i tako to treba gledati.


NEUTRALAN=OBJEKTIVAN

03.08.2019.

Koliko god se pokušavalo pojednostavljivati i marginalizirati riječ NEUTRALNOST, ipak je to pojam koji već postaje gotovo bajka, a da ne govorim koliko se teorija o tome KAKO BITI NEUTRALAN umjesto da prijeđe u praksu pretvorila za neke u fikciju koja je samo neostvarivi san.

Kako ja volim sanjati, volim izazove i načine kako snove i fikcije pretvoriti u stvarnost, pokušala sam prakticirati NEUTRALNOST, ali bogme, naišla sam na tvrd orah.

Kao prvo postavila sam si zadatak, da prvenstveno budem OBJEKTIVNA, da se ne postavljam na ničiju stranu, osim na stranu pravednosti i naravno, ljubavi.

Ta dva pojma sam urezala u tkivo moga bića i pokušavam po njima djelovati i tako ljude gledati, ali kad dođe do nekoga sukoba, koliko god pokušavala biti neutralna, uvijek me netko svrsta na svoju stranu, koliko god ja bila nesvrstana, uvijek me negdje svrstaju.

Ako pokušavam umiriti neprijatelje mojih prijatelja, prijatelju postajem neprijatelj.

Ako pokušavam prijatelja podržati, njegovi neprijatelji me svrstaju u njihove neprijatelje.

Ako pokušavam upaliti lulu mira, lijepo mi biva izvađena iz usta i bačena na smetlište.

Zapravo, koliko god pokušavala sve gledati kroz prizmu objektivnosti, gubim bitku pa se pitam: što znači biti neutralan?

Zašutjeti u vijeke vjekova i gledati kako ti prijatelji tonu u živom blatu ishitrene pravednosti i pustiti, da sve ide svojim tokom, makar se oni zauvijek ugušili u tom mulju?

Netko kaže, da se sve pusti, svatko bira svoju sudbinu, a što ako je sudbina baš upotrijebila moju ruku da prihvati onu drugu koja treba podršku? Često ta ruka znači više, nego sve prazne riječi izrečene tokom života.

Kako biti neutralan, a da ne ispadneš jebena stranka, da prostite na izrazu?

Kako god, dobit ćeš svoju porciju ili u glavu ili u srce ili da budem kao Švicarska - zemlja oko koje su prošli toliki ratovi, a nikad zapravo nije pomislila, da iskoristi svoje oružje ili se miješa u bitke. Dovoljno je bilo, da negdje u svijetu nemira i represija postoji neka oaza koja ima otvorene granice bez stražara i barikada gdje su svi dobrodošli i gdje sloboda vlastitog izražaja ima prioritet.

Na stranu sad pozadina, Švicarska je imala uvijek koristi od svoje nesvrstanosti, a ja govorim o čistoj ideji i simbolično je upotrebljavam kao način i mogućnost, da se bude neutralan. Švicarska ima svoju zastavu koja je postala sinonim slobode. Imam i ja svoju doduše iskidanu od vremena, ali je još dižem visoko. Koliko god neki previdjeli i NE-VIDJELI, na njoj još uvijek piše LJUBAV i tim očima pokušavam gledati SVAKO BIĆE pa i ono koje me smatra neprijateljem.

Zapravo, ne postoje neprijatelji oko nas, mi i samo mi smo sebi najveći neprijatelji i kada vodimo bitke mi sami, a tisuću neprijatelja oko nas, zapravo, svi ti neprijatelji su naše neprevaziđene boli i želje da se tih boli riješimo pa ih pripisujemo drugima koji nas ranjavaju dodatno, a zapravo nema na bojištu nikoga, osim nas samih i jednog stjegonoše koji kao dijete otvorenih očiju grli usamljenog ratnika pokazujući mu besmisao ratovanja s iluzijama.

Bilo kako bilo, ja ću i dalje vježbati neutralnost, jer je nije lako postići, neutralnost uključuje objektivnost, a objektivnost rezultira savršenom ravnotežom iznutra, vaga koja konstantno održava ravninu, a Božica pravde koja je drži, ima povez preko očiju, upravo zato, da ne prosuđuje pogledom, nego da osjeti i vezanih očiju, da li je jedna strana prevagnula ili nije.


IZRAĐUJEM I POSUDE ZA CVIJEĆE - MOJA UMJETNOST

01.08.2019.

uz moje nove kreacije posude za cvijeće od cementa (tzv.kaljevi u obliku vrećica), bijeli kaljevi, za bonsai i mini ruže, pridružili su im se i patuljci-gnomi koje sam napravila stalno se smješkajući, ništa bez njih sretan









<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.